U povodu Svjetskog dana poezije azgovaramo s pjesnikom Miroslavom Kirinom.
Kirin na japanskom znači žirafa. Osjećate li se kad kao žirafa?
Neobično je kirina opisati kao žirafu. Neobično je biti i žirafa i kirin, odvojeno i istodobno. Budući da je žirafa nepostojeća u Japanu, nepostojeć je dakle i kirin. No kirin ipak postoji. Bar na naljepnicama najčuvenijeg japanskog piva. Onkraj velike vode, Xi Chuan, jedan od najbitnijih kineskih suvremenih pjesnika, u proznoj pjesmi Zmaj, tako tipičnoj za njega, kaže kako se izmišljena životinja ne može apstrahirati. Pa tako i kirin. Kada su svojedobno u Kinu doveli pravu žirafu, nisu je mogli objasniti, odnosno, mogli su je objasniti tek putem izmišljenog bića - žirafa je bila prispodobiva jedinomitskom bićuqilinu, tj. kirinu. Bio je to obrnut proces, stvarno se tumačilo izmišljenim. U prepjevu spomenute pjesme nisam Dok biljke teže tome da uhvate što više svjetla pa hrle prozoru, knjige se skrivaju, povlače u mračne kutke i redovito zagubljujumogao odoljeti a da se ne poigram i ne upotrijebim riječ kirin,japanskoime za to isto mitsko biće, takozvanog "dalekoistočnog jednoroga". Za kirinase kažeda će se pojaviti pri skorom rođenju ili smrti mudraca ili slavnog vladara. To je dobar predznak koji podrazumijeva prosperitet ili spokoj. Ako je kirin pjesnik, a onaj koji piše ovaj tekst jest pjesnik, ili bar vjeruje u to, onda treba očekivati prosperitet i spokoj. Ili, ako ne prosperitet, onda bar spokoj. Postoje li uopće još mudraci i slavni vladari? Osim toga, pjesnici su odavno izjureni s dvora, današnji vladar je radije na ajfonu, a pjesnici ni na koji način ne utječu na političke spletke i intrige, premda još svojim mitskim (jedno)rogom katkad proizvode zgodnu buku, mršte se, viču protiv klimatskih promjena, protiv svjetskih korporacija, presvlače se u likove Grete Thunberg, Edwarda Snowdena ili Slavoja Žižeka.
Izmicanjem u druge gradove mijenjaju se i naše misli. Je li i kako to primjenjivo na vašu poetsku praksu? Koliko mjesta "uvjetuju" poeziju?
Svakim premještanjem u grad, a to vrijedi i za bilo koje mjesto, mi iznova moramo preispitati način na koji čitamo grad. Memorija svakog grada je slojevita, ide u dubinu, koju treba otkopati. No grad se ipak prvo nudi površinom, onim očevidnim, i to katkad zadovoljava, ne idemo ispod površine, što bismo, dobro nam je. S druge strane, u nekim gradovima opažamo skrivena mjesta koja izmiču površnom tumačenju, ona nas peckaju, zovu da ih istražujemo, i tako započinju priče koje će se vrlo vjerojatno ulančavati. U književnosti se sretan ishod takvaulančavanja zove "simfonija velegrada", razsredištena priča koju pričaju mnogi glasovi, sjajan primjer je Berlin Alexanderplatz Alfreda Döblina, jednako kao i istoimena fascinantna serija R.W. Fassbindera. S druge strane, što gradu znači "plan grada", urednost njegovih ulica, urednost života? Ništa. Ništa osim možda puke funkcionalnosti, doprinosa mehaničkom gledanju na život. Čak i jedan tako isplaniran grad kao što je New York svoj pravi život nalazi u svojim "mikrogradovima", kao što su njegove četvrti, gdje se plan i red obavezno dovode u pitanje, red postaje nered, a to upravo zato što je život (u gradu) nemoguće isplanirati ili kontrolirati.
Taj život upravo i počinje onda kad se "otrgne" planu i tek tada mu se treba ozbiljnije posvetiti. No da se vratim "čitanjima grada". George Perec je smatrao kako će točnije čitati grad ukoliko ga oljušti od njegovih monumentalnosti, kao što su arhitektura i umjetnost, ukoliko se u svom naporu da ga opiše i razumije liši velikih priča. Tentative d'épuisement d'un lieu parisien. Velike priče i dekor grada skrivaju bit grada. Bit promišljanja i čitanja grada, a u tome se slažem s Perecom, jest u opažanju njegovih efemernih svakodnevnih zbivanja, podložnih brzom nestajanju, budući da ona najtočnije govore o tome kakav je grad, kako diše. Tko u sedam ujutro otvara frizeraj tako što će ispred prvo iznijeti cvijeće, čije je voće i povrće najšarenije u kvartu, tko četvrtkom iznosi tepih i lupa po njemu, tko kvartom maršira vitlajući norveškim štapovima za hodanje, koja se to dvojica mističnih nakladnika sastaju na kavi baš svako poslijepodne i uvijek si imaju što reći, i slično. Za godinu-dvije ta će zbivanja smijeniti neka druga, ali upravo je ta nepredvidljiva dinamika malih zbivanja neodoljiva i vrijedna bilježenja. Trebalo mi je poprilično vremena da shvatim kako mi nije nužno tražiti motive ni priče negdje drugdje, nego upravo u kvartu ili njegovoj blizini, a takva promjena očišta dogodila se dok sam pisao Zbiljku, koja je tiha posveta kvartu, njegovim akterima, ljudima, životinjama, biljkama, pa čak i predmetima, redovito zapostavljenima i nezamijećenima, jednom paralelnom nevidljivom svijetu koji se otkriva, koji se daje, tako ispada, tek u pisanju, u "odzvonima" prostora u meni. Postojinaime o tome jedna prekrasna rečenica arhitekta Bogdana Bogdanovića: "Grad odzvanja u meni samo onoliko koliko ja sam u sebi, pretpostavljeno, naslućujem svoje odzvone u njemu."
Prevodite pjesnike van europskog kulturnog kruga, poput Kineza Wang Jiaxina i drugih. Kako ocjenjujete stanje s prijevodnom poezijom, kako na hrvatski, tako i autora i autorica iz Hrvatske na strane jezike? Što bi moglo ili trebalo biti bolje?
Prevođenje često proizlazi iz nužde, iz osjećaja zakinutosti, frustracije što nečega nema, a moglo bi biti. Svijet prijevodne književnosti je jedan od takvih mogućih svjetova, jednako kao i izvorna književnost. Dočim se izvorna književnost nudi izravno, za prijevodnu je književnost ipak nužno posredovanje prevodilaca, oni/one stoje između dvaju svjetova jezično i kulturalno razdvojenih i omogućuju njihov dijalog. Wanga Jiaxina, kao i niz drugih suvremenih kineskih pjesnika prevodio sam, ili, točnije, prepjevavao zato što sam osjetio zjapeću prazninu u segmentu prijevodne književnosti. Zato je kriva i naša obrazovna, točnije, visokoškolska politika koja dugo nije imala interesa pokrenuti studij sinologije u Hrvatskoj. Sadašnja katedra za sinologiju postoji tek od 2011. i nerealno je očekivati da se netko u proteklih desetak godina sustavnije bavio kineskim Prevođenje često proizlazi iz nužde, iz osjećaja zakinutosti, frustracije što nečega nema, a moglo bi biti. Svijet prijevodne književnosti je jedan od takvih mogućih svjetova, jednako kao i izvorna književnostpjesništvom te da uskoro možemo očekivati hrpu knjiga prevedenihs kineskoga. Budući da sam i sam kratko vrijeme učio kineski, znam da većina polaznika ima sasvim druge razloge zašto uče kineski, naime, riječ je o prvenstveno poslovnim razlozima. Istina, da nije bilo tog studija ne bi se 2017. pojavila prva antologija suvremenoga kineskog pjesništva Susjedstvo u oblacima, koju su prevele Lucija Čurić i Ivana Gubić. Dotad su svi prijevodi bili - prepjevi s francuskog, njemačkog, engleskog .., a radili su ih neki od naših najvećih pjesnika, kao što su Tin Ujević i Drago Ivanišević. Kada je riječ o prijevodima poezije iz ostalih književnosti, mogu samo ustvrditi kako smo oduvijek imali velike prevodioce poezije, da samo navedem sjajnu prevoditeljicu, nedavno preminulu Trudu Stamać, čiji je Celan uskrsnuo u hrvatskom jeziku, pa Zvonimira Mrkonjića i Višnju Machiedo kao nezaobilazne prevodioce francuskih pjesnika, čime su zadužili pretežno svoju generaciju pjesnika, ali i mlađe, zatim Mladena Machieda i njegove prijevode iz talijanske poezije, Tanju Tarbuk kao prevoditeljicu portugalske poezije, Irenu Lukšić i Fikreta Cacana kao prevoditelje ruske poezije, Voju Šindolića kao nezamjenjivog prevodioca bitničke poezije, te Leu Kovacs kao sjajnu prevoditeljicu mađarske poezije. Naveo sam samo one književnosti koje najviše pratim i koje osjećam bliskima. Prevođenje poezije ne ovisi samo o obrazovnoj politici koja će sustavno moći "proizvoditi" književne prevodioce, nego još više o pomno planiranoj kulturnoj politici koja je voljna i kadra, kao u slučaju Bookse, njegovati "male književnosti". Riječ je o Booksinom projektu Revija malih književnosti (Baltik, Benelux, Bosna i Hercegovina, Levant, Magreb, Egipat, Polarni krug ...) u sklopu kojega smo mogli ne samo čitati poeziju koju inače niti jedan nakladnik ne bi imao interesa objaviti, nego i uživo susresti autore tih književnosti. Određen uvid u suvremenu poeziju Trebalo mi je poprilično vremena da shvatim kako mi nije nužno tražiti motive ni priče negdje drugdje, nego upravo u kvartu ili njegovoj blizini, a takva promjena očišta dogodila se dok sam pisao Zbiljku, koja je tiha posveta kvartudobiva se i preko Goranova proljeća koje ugošćuje pjesnike i pjesnikinje iz cijele Europe, ali i iz svijeta, te preko kataloga Goranova proljeća i izdanja europske pjesničke platforme Versopolis. Osim toga, prijevode poezije sustavno objavljuju i ugledni nakladnici Meandar, Fraktura i Sandorf. Sve je to, dakako, nedovoljno, nedostaje sustavan uvid u razvojnost poezije na nekim jezicima, pa čak i na onim velikim, poput francuskoga ili njemačkoga. Objavljene knjige prijevoda prije su iznimke, ekscesi, i nedovoljno nam objašnjavaju suvremenu pjesničku scenu u svijetu.
Možete li reći nešto o vašoj kućnoj knjižnici? Kakve knjige volite?Kako ih organizirate? Što vam je, neovisno o sadržaju, kod knjige važno?
Kućna knjižnica je još jedno zagonetno kućno biće, zajedno s kućnim biljkama, a povezuje ih to što se neprestano premještaju. Dok biljke teže tome da uhvate što više svjetla pa hrle prozoru, knjige se skrivaju, povlače u mračne kutke i redovito zagubljuju - one iz dnevnog boravka odlaze u hodnik ili u spavaću sobu, one iz spavaće u dnevni boravak. Trenutno po stanu tražim Handkeov Užas prazninene bih li ga usporedio s novim tek objavljenim prijevodom, a već duže vrijeme tražim knjigu Čegecovih izabranih pjesama Unatrag. Možda nije lijepo tako reći, ali postoje knjige koje više volim i one su mi uvijek nadohvat ruke, nakratko vadim jednu, pročitam ulomak, pa je vraćam na mjesto, ako se ondje nije već namjestila neka nova, tek pridošla knjiga, ljubimica dana i tjedna, kao što je nedavno bila knjiga Leva Ozerova Portraits without Frames, koju bih vrlo rado vidio u prijevodu s ruskoga na hrvatski pa je, evo, toplo preporučujem. One manje mile - izmile, sakriju se. Knjige je nemoguće organizirati i da ih se pita o tome ne sumnjam da bi bile nezadovoljne, Bit promišljanja i čitanja grada, a u tome se slažem s Perecom, jest u opažanju njegovih efemernih svakodnevnih zbivanja, podložnih brzom nestajanju, budući da ona najtočnije govore o tome kakav je grad, kako dišegrintave. Tanke knjige uguravam između debelih, malene pokraj normalnih pa ih ove progutaju kao da su im bookmarkeri, bijele knjige stavljam do crvenih i žutih, zelene bliže prozoru, a rječnike slažem kao potresni neboder - zaljuljaju li se spreman sam za bijeg iz stana. Knjige su knjige, one nisu digitalna online izdanja, ona trebaju naše ruke, da ih listaju, prinose nosu, onjuše. Volim lijepe knjige i ne stidim se reći kako sam neke knjige kupio na "neviđeno". Očarao bi me dizajn neke knjige, a sam sadržaj nerijetko bi bio na drugom mjestu. Srećom smo imali tako dobre oblikovatelje knjiga, poput Arsovskoga, ili Sanje Iveković, dok je radila u Grafičkom zavodu Hrvatske i oblikovala biblioteku Zora. Još maštam o tome da mi neka od budućih knjiga izgleda kao, primjerice, Musilov notes Bore Ćosića.
Traje pandemija, zadesili su nas potresi. Još gora je klimatska kriza koja u Hrvatskoj nije ni važna tema. Ako su, kako ste jednom napisali, "jutra okrugla", kakva je budućnost?
Ja sam pesimističan. Imam dobrih razoga za to, ali ih ne bih navodio kako ni ja, ali ni vi, ne bi postali još pesimističniji.
