Stiže Valentinovo, Dan zaljubljenih, stiže također i prodor hladnog zraka, prava zima. Ne treba odmahnuti glavom na spominjanje Dana zaljubljenih, kao što, bar ja tako mislim, ne treba sve oko sebe gledati kao na mješavinu kaosa, konzumerizma, medijskog ispiranja mozga, nasilja i beznađa. Ljepota je u oku promatrača, pametna je izreka i nimalo plitka. Ne sugerira nam da bojimo ružičasto sve ono što mračno jeste, naprotiv. Kaže nam da uživamo u ljepoti kad ju vidimo, ne tumačimo ju, sagledavamo, kontekstualiziramo, upućuje nas da se treniramo da ju uočavamo, primjećujemo i prihvaćamo.
Dan zaljubljenih nije samo kapitalistički praznik potrošnje, niti je slavljenje površnih veza među ljudima. I da jeste, što je to inherentno loše u površnim vezama, zar su lošije od nikakvih? Možda su put k dubljima. Loše je ako te veze nisu uopće veze, kada smo jedni drugima sredstvo, kada su navodne veze zapravo uzde. Prilika je to samcima da si kažu: "To je ono što mi sada treba." Ako već nisu u fazi "napravimo Znanost je adrenalin, ludilo putovanja na mjesta gdje su prije vas bili rijetki ili nitkokorak naprijed". I taj hladni zrak koji stiže ovih dana je pročišćavajući, podsjetnik da pojam Zima ima još uvijek smisla, da minus deset ili dvadeset jest prirodan ciklus, da nas podsjeti da smo priroda i mi sami.
Otpuhat će sjeverac ovih dana zagrebačkog rektora, sve su naznake. Neki su sretni, vide svjetlo na kraju tunela prepunog bizarnih i jako bizarnih poteza . Drugi su tužni jer gledaju cipelarenje od onih koji su do sada šutili ili povlađivali osobi koja se nije smjela naći tamo gdje se našla. Treći su indiferentni, cinični možda, gledaju gladijatorske igre u areni pred lokalne izbore, kada se kuća "pro forme" čisti, kako bi se stvario dojam temejitog proljetnog čišćenja. Nije mali broj onih koji su zabrinuti, za sebe i svoje, pitaju se koliko su promjene (u najavi) kozmetičke, a koliko su zapuhali novi vjetrovi, kamo će ih otpuhati. Osobno me raduje svjedočiti istupima ljudi, sveučilišnih profesor(ic)a koji naprosto pršte onim što Univerzitet mora biti, integritet, propitivanje, znanje, moral, avantura istraživanja i poučavanja, mjesta na kojima ljudska zajednica slavi bogatstva nagomilana stoljećima, spaja ih, prožima sa drugim mjestima znanja, plete mrežu koja planetu čini boljim mjestom za življenje.
Svakako jesam svjestan količine cinizma i beznađa koja će komentirati navedeno: "Da, u bajkama?" ili "Na čemu si ti?". Dobra je svaka bocka, humor, otklon, zez, dokle god ne postane prepreka onome sadržanim u "Ljepota je u oku promatrača". Cinizam pomaže ponekad, no nema mu Otpuhat će sjeverac ovih dana zagrebačkog rektora, sve su naznake. Neki su sretni, drugi su tužni, treći su indiferentni mjesta u Znanosti kao niti u Poučavanju, namjerno napisanima velikim slovima. Znanost je adrenalin, ludilo putovanja na mjesta gdje su prije vas bili rijetki ili nitko, možda i mnogi, ali stotinama godina prije, komuniciranje s tajnama univerzuma, bilo onoga manjeg od bozona ili većeg od nakupina galaksija, kozmosa u glavi jedne Sau Lan Wu koja je otkrila i ime dala "šarmantnim" kvarkovima, o kojima većina ne zna ništa, a bez njih nas ne bi bilo.
Ovaj četvrtak slavi sve te žene o kojima ne znamo ništa, danas je Međunarodni dan žena i djevojaka u znanosti. Zvuči kao fora, i jest fora u svijetu u kojem se u najboljem slučaju hvalimo kako "među znanstvenicima ima dosta žena". Kao da smo ih tamo pripustili, dozvolili im, eto, kada su već tako pametne. Nažalost, na neki način i jesmo no to nimalo nije za hvaliti se, prije će biti za pognuti glavu i ispričati se. Za arogantnost, diskriminaciju, poniženje a prije svega za lišavanje slobode ljudima oko nas samo na osnovi njihova spola. Ljudima? Nisam li govorio o ženama?
Koliko nas može lako nabrojiti pet žena svjetski zaslužnih znanstvenica? Više od pet? Ima li imalo srama, ili ćemo prvo pobjeći u zaklon zvan "Njihovo je bilo da brinu o obitelji." Sjajno zvuči, onako baš fino čvrsto, tradicionalno, lijepo, s mirisom pečenke i kolača za uskršnji ili božićni ručak. Zvuči baš tako kako jest, slika bijele dobrostojeće obitelji, u kojoj nam neće smetati tamnoputa posluga niti ćemo se pitati imaju li svi ljudi u Što je to inherentno loše u površnim vezama, zar su lošije od nikakvih? Možda su put k dubljimanjihovom kraju takve kuće na kat, imaju li što jesti.
Svijet iluzija i svijet realnosti, isprepletenost koja nam smeta, želimo jasno razgraničenje, "razdvojiti jabuke i kruške", a zašto? Da ugodimo svom nerazvijenom umu kojemu je teško pojmiti da crno i bijelo, fizikalno gledano i nisu zasebne boje. Jedno je odsustvo boja (svjetlosti), a drugo ih sadrži sve. To se uči već u osnovnoj školi pa baš i nije kvantna fizika. Zašto se pravimo da jest?
Tako su nam rekli, tako nam stalno govore. Sjajan je Dejan Jović koji se u inspirativnom razgovoru laureata za mirovnu knjigu desetljeća (svakako pogledati!), pita "kako to da ne možemo biti i Hrvat i Srbin?" Svakojake druge identitete i pripadnosti možemo kombinirati, mjenjati, prožimati – osim nacionalnih. Oni su "ili – ili", nema šanse da budeš neka kombinacija. To nije dozvoljeno.
U tom grmu leži zec. Što jest dozvoljeno, a što nije? Tko dozvoljava? Zašto pristajemo na to? Razmišljamo li uopće o tome? Smeta li nas to?
Vraća nas to na ulogu Sveučilišta, na razloge što je netko bio rektor, baš on, a ne netko drugi. Akademska zajednica postavlja pitanja, to joj je svrha postojanja, ako to ne radi onda nije ona koja tvrdi da jest. Postavljanje pitanja je najmoćnije sredstvo za koje ljudi znaju u građenju boljih društava, boljih odnosa, onih odnosa kad je Dan zaljubljenih svaki dan.
Zaljubljeni ne postavljaju pitanja o takozvanoj čistoći nacionalne pripadnosti. Svejedno im je iako možda naslućuju da upravo krše neke zadane granice, neke lažne, nametnute barijere.
Da, i dan zaljubljenih može biti subverzivan.
