Odnos većine i manjine u hrvatskom društvu jedna je od dominantnih tema, možda i najvažnija. Prostire se od bračnog kreveta, zapošljavanja, jezika i pisma, vjere, sve do Ustava. Od početaka samostalnosti, kada su hrvatski Srbi još uvijek bili konstitutivan narod, pa ih se tranformiralo (procesima znanima kao uvođenje višestranačja, demokratizacija, Domovinski rat - pogotovo VRO Oluja, pregovori o pristupanju EU) u naManjinama premrežena Hrvatska izgubit će ono što je guši, oduzima joj dah, crpi joj snagu - strahcionalne manjine, usput smanjivši udio sa nepodnošljivih 12,2 na prihvatljivih 4,4 posto.
Paralelno se dešavala tranzicija iz sekularne u katoličku zemlju, 86,3 posto građanstva se izjasnilo tako na popisu stanovništva 2011. Podrazumjeva se da je jasno što taj broj govori, kakvi se zaključci iz njega trebaju/ mogu/ moraju izvući. Nisam siguran da postoje dva Hrvata koji imaju identičnu sliku implikacija tog broja (iako nešto manjega od gotovo 88 posto u 2001.) no važno je da svi smatramo da je poruka jasna, važna i nedvosmislena. Te se nitko ne usudi glasno priznati da ne zna točno koja je.
Zanimljiv je fenomen "ugrožavanja (prava) većine" od strane manjina, često i beznačajnih, statistički gledano naravno. Dok se mirovnjak u meni veseli ovom naglo probuđenom osjećaju za socijalnu nepravdu - izrabljivanje od strane elita kojih kod nas kao i diljem svijeta nema više od 1 posto, budim se u dnevnu moru – ovdje nije o tome riječ. Nimalo. U Hrvatskoj većina (nas građana) jest ugrožena od malobrojne (ali moćne) Bolje nam je što prije pojmiti da su svi napadi na manjine - verbalni, referendumski, zakonski, fizički, upereni protiv većineskupine nekompetentnih političara, s lažnim diplomama i bez njih, gramzljivih tajkuna s prebrzim gliserima i bez njih, korumpiranih donosioca odluka na svim razinama, medijskih mogula i inih čudovišta.
No nije o njima riječ. To nas ne smeta. Tako je to. Tako valjda treba biti.
Smeta nas kada nas ugrožavaju svi oni koji su izvan obrasca bijeli – Hrvati – katolici – domoljubno usmjereni – konzervativni – većinski – predvidljivi & dosadni. Najgore je ono kada si većina (hvala Bogu, na svome), a usuđuje te se manjina kritizirati, zahtjevati, dirati u svetinje, govoriti što hoće, ponašati se kao da imaju jednaka prava.
Zato nam je važno zajedništvo. Lijepa riječ. Sviđa mi se. Malo mi je čudno što se ne mogu sjetiti kada sam ju zadnji put koristio, ako jesam ikada. No fina je. Ono kada smo skupa. Svi mi. Zajedno, bez podjela, kao jedan. To je ono pravo. Isti. Isto mislimo, iste vrijednosti djelimo, prave. Ne kao oni drugi. Bez njih, samo mi.
Želim živjeti u Hrvatskoj koja je podijeljena uzduž i poprijeko, milijunima podjelaZajedništvo. Ne bilo koje, snažno zajedništvo, kao snop, snop pruća recimo.
Hrvatska kao podijeljeno društvo. Kažu čak i duboko. Zato nam treba zajedništvo. Razmišljam, u kakvom društvu želim živjeti? U podijeljenom jeste zamorno, stalno kao pokvarena ploča – partizani i/ili ustaše, iznova i iznova. (Usput oko čega su se Hrvati dijelili prije Drugog svjetskog rata? Dok nije bilo ni partizana ni ustaša. Beč ili Venecija? Pariz ili Carigrad? Ili se nisu dijelili? Ili nije bilo Hrvata? Eventualno kmetovi, vlastelini, vremenom i građani.)
Kako je živjeti u ne-podijeljenom društvu? Mora postojati prikladnija riječ – ujedinjenom, uniformiranom? Kada smo svi kao jedan. Ili kao jedna? Ili su to već podjele?
Osjećaj je super. Euforija. Ja jednako svi, i obrnuto. Je li to kao u Barceloni 1992. protiv Dream Team-a?
Kako je živjeti, zapravo, svaki dan, biti svoj, biti OK s drugima, u ne-podijeljenom društvu?
Lako, bezbrižno, ispunjavajuće – dokle god se ja "ponašam" kao i svi drugi. Dok smo – isti. U zajedništvu.
Nije li zapravo - opasno? Mislim, super je kada se svi slažemo i to, ali što ako/ kada poželim nešto drugo ? Kada napravim nešto drugačije?
Dokle god to ne ugrožava naše zajedništvo, može. Na neki način se zajedništvo i održava tim stalnim odstupanjima od propisanog, dozvoljenog, moralnog. Tako svi imamo putra na glavi, nitko nikome ne prigovara. Oni koji znaju za iskorake (grijehe?) drugih, ako su svoje uspješno sakrili, u prednosti su. Neće ju oni koristiti, nikako, pa svoji smo, isti. No ipak. Zlu ne trebalo.
U zajedništvu se slobodno sluša Ceca, vara bračni partner ili pak ljubi - Bože mi prosti - istospolno, krade i laže, jer smo ljudi. No radimo to u četiri zida, ili se ispovjedimo, a pomognemo i svojima, neka što škole nemaju, kao da je to problem.
Zajedništvo je ustvari jako raznoliko. Svega tu ima. Do neke mjere. E to je važno - tko određuje mjeruZajedništvo je ustvari jako raznoliko. Svega tu ima. Do neke mjere. E to je važno - tko određuje mjeru. Oni koji na zajedništvo pozivaju. Koji su nam ga osigurali, koji se žrtvuju da nama bude bolje. Protiv njih nećemo, oni su više naši od nas samih, pa kako ćemo na njih? A i zašto?
Podjeljena Hrvatska? Zavisi na koliko dijelova. Što manje - to gore. Ubi nas podjela na partizane i ustaše. Možda nije problem u podjelama? Možda je problem što ih nemamo dovoljno? Što nam se politički spektar sveo na HDZ - SDP. Jedni koji na zajedništvo pozivaju jer su djeca režima koji ih je kroz bratstvo - jedinstvo istrenirao. Drugi koji od poziva na zajedništvo bježe k"o vrag od tamjana, jer baštine to pozivanje na jedinstvo i sve lažno što je iz toga izašlo.
Želim živjeti u Hrvatskoj koja je podijeljena uzduž i poprijeko, milijunima podjela. Ne samo vegetarijanci, mesožderi, vegani, nego i ljudi svih rasa, svih jezika, svih pisama, svih vjera, svjetonazora raznih, gastronomija bajnih, u kojima neće Vegeta biti ideal dobrog jela nego tržnica začinima u U zajedništvu se slobodno sluša Ceca, vara bračni partner ili pak ljubi - Bože mi prosti - istospolno, krade i laže, jer smo ljudi. No radimo to u četiri zida, ili se ispovjedimoIstanbulu.
U kojima će kazališta biti po kvartovima najmanjih gradova, maškare dosadne jer je život svaki dan u različitostima bogat a nije licemjeran. Sportova milijun, gdje mjesta u medijima za nogometne ridikule neće biti već ćemo pratiti rezultate s prvenstva u frizbiju.
Kakva bi to onda Hrvatska bila? Bez identiteta?
Naprotiv. Samouvjerena, u Velebit, Plitvice, Kornate i Kopački rit ukorijenjena. U kojoj će se razumjeti boduli i Vlaji, Međimurci i Dubrovčani. U kojoj se istinski ponosimo velikanima kojima se drugi danas ponose više od nas: Nikola Tesla, Josip Reihl Kir, Lavoslav Ružička, Anđelka Martić, Marco Polo...
Takva, manjinama premrežena Hrvatska izgubit će ono što je guši, oduzima joj dah, crpi joj snagu - strah. Strah iskoraka u drugačije, strah konfrontacije sa "svojima", strah od prijateljevanja s "drugima". Strah do straha. Od ćirilice, istine o Jasenovcu, istinskog višestranačja, dijaloga, pristupa informacijama, propitivanja stranačkih lidera, kritike zlatnih dvora crkvenih, od svojih koji su civile ubijali, od samoga sebe.
Kada se suočimo s tim strahovima, kada ih prihvatimo, tek tada ćemo ih se početi oslobađati, uvidjeti da se bojimo samo jednoga - istinske sloOni koji znaju za iskorake (grijehe?) drugih, ako su svoje uspješno sakrili, u prednosti subode. Treba razumjeti, nije lako biti slobodan, za svoje postupke samo ti odgovoran, kada si stoljećima pod vladavinom silnijeg živio. Pod vladavinom, no znači i bez odgovornosti vladanja.
Zato nam je bolje što prije pojmiti da su svi napadi na manjine - verbalni, referendumski, zakonski, fizički, upereni protiv većine. Manjine napadamo da bi sebe i svoje disciplinirali, držali unutar tora, odvratili od drugačijeg. "To se može i vama desiti, ako samo probate biti drugačiji", poruka je većini, iza svake diskriminacije, svakog ponižavanja manjine.
Manjine su naši anđeli. Čuvari naše slobode. I njena mjera.
