Prostitucija je iz tog razloga oblik silovanja novcem, a na taj se način perpetuira nejednakost muškaraca i žena. Organiziran je stručni sastanak Povezanost prostitucije i trgovine ženama: zašto odabrati abolicionistički pristup? Iskustva Francuske, Švedske i Hrvatske. Sastanak je organizirao Centar za žene žrtve rata - Rosa i Veleposlanstvo Republike Francuske u Republici Hrvatskoj.
"U Hrvatskoj imamo jedan stari zakon po kojem se kažnjavaju osobe u prostituciji prekršajnim kaznama, čak i zatvorom. U kaznenom zakonu se kažnjavani svodnici, organizatori, dok se kupci u prostituciji ni na koji način ne kažnjavaju", istaknula je Nela Pamuković, moderatorica
sastanka i koordinatorica Centra za žene žrtve rata - Rosa.
"U istraživanju sudske prakse u Hrvatskoj otkriveno je da je u pet godina proveden 841 postupak za problematiku prostitucije, a od toga je 97,92 posto u odnosu na žene u prostituciji koje su vrlo uspješno procesuirane i koje su kažnjene zatvorskim kaznama... U istom tom razdoblju je provedeno samo 50 postupaka za kazneno djelo podvođenja (onih koji organiziraju prostituciju). Tu su izrečene uvjetne kazne, niti jedna bezuvjetna, a nijedan korisnik nije kažnjen", navodi odvjetnica Sanja Bezbradica Jelavić. Nitko tko zagovara feminističke ideale ne zagovara status quo, ali ljudi se razlikuju u idejama kakav bi novi zakon trebao biti. Na stručnom skupu je zagovaran abolicionistički pristup koji kažnjava "Ne smijemo zaboraviti nesretne žene koje 'dragovoljno' ulaze u prostituciju..., bez dobrobiti i prosperiteta društva mi ne možemo samo sankcioniranjem promijeniti ni svijest ni želju neke nesretnice ako joj ne osiguramo posao..."kupce seksualnih usluga, svodnike i trgovce ljudima, ali ne i one koji prodaju seksualne usluge. Ideja tog modela je zaštiti ih od uhićenja, zatvora, policijskog nasilja i financijskog opterećenja kazni, ali istovremeno uništiti potražnju za prostitucijom kako bi potpuno nestala.
Švedska je prva država u svijetu koja je implementirala abolicionistički zakon 1999. godine, a njegove je pozitivne rezultate na sastanku predstavila Kajsa Ekis Ekman, švedska novinarka, spisateljica i aktivistkinja: "U ovih 22 godine se dogodila zanimljiva promjena u mentalitetu... Prije godinu dana, poznati švedski boksač Paolo Roberto, kapitalist koji posjeduje osam različitih poduzeća i vrlo je poznata ličnost u Švedskoj, uhvaćen je plaćajući za seksualne usluge žrtvi trgovine ljudima iz istočne Europe i propao je gotovo preko noći. Izgubio je sva svoja poduzeća i izbrisan je sa švedske televizije. Pratile su ga tisuće ljudi, a sada više nitko, djevojka ga je napustila. Mislim da to vrlo jasno pokazuje da plaćanje za seksualne usluge nije više prihvatljivo u društvu."
Ovaj stručni sastanak zapravo je drugi u nizu, a prvi je bio 2018. godine kada je u Hrvatskoj gostovala dr. Ingeborg Kraus, psihologinja i psihotraumatologinja, koja je istaknula njemačko iskustvo legalizacije koje je od 2002. godine povećalo potražnju i ponudu za 30 posto. Kraus je navela niz traumatskih iskustava koje žene u prostituciji imaju, poput gubitka osjeta mirisa, depresije,
anksioznih napada.
U Švedskoj je, s druge strane, "potražnja za prostitucijom toliko pala da je prisluškivanje telefona kojeg organizira policija otkrilo da je zemlja postala praktički mrtvo tržište za prostituciju, odnosno za mreže trgovine ljudima. Mreže su napustile Švedsku jer im više nije bila isplativa", navodi Hema Sibi, koordinatorica CAP International-a. Sibi je predstavila iskustvo Francuske pri uvođenju svojeg abolicionističkog modela 2014. godine. Za početak, istaknula je kako su se radom na terenu otkrile dvije stvari: "Većina žena i djevojaka koje se prostituiraju pretrpjele su nasilje prije prostituiranja u obitelj, a u prostituciji od strane svodnika i samih kupaca". Drugo iskustvo je da se prostitucija uvijek isprepliće s nizom drugih oblika diskriminacije - "muškaraca nad ženama, bogatim nad siromašnima, sjevera nad jugom, većine nad manjinom."
"Kako bi se izradile politike prilagođene žrtvama trgovine ljudima i prostitucije", ističe Sibi, "nužno je razumjeti ova dva čimbenika i povijesne političke korijene koji su doveli do toga da su najprisutnije žene u prostituciji migrantice, tražiteljice azila, žene iz etničkih i rasnih manjina kao što Budući da živimo u neoliberalnom kapitalističkom društvu obilježenom ekonomskom nejednakošću i prekarnošću, neke seksualne radnice ističu da im je taj oblik posla brza zaradasu na primjer Romkinje, žene najnižih kasti - nedodirljivi u Italiji i domorotkinje u Kanadi ili Novom Zelandu."
Susan Sontag opisuje Kubu prije revolucije, kada je većina kubanskog poljoprivrednog zemljišta, industrije, nafte, radnica i radnika pripadalo eliti SAD-a: Kuba je bila simbol za ples, prostitutke, cigare, pobačaj i pornografiju te komercijalna fantazija radišnih protestanata i Židova koji bi se došli zabaviti na otok ekonomske iracionalnosti. Kuba je, piše Sontag, imala dvije funkcije: jeftini prirodni resursi za korporacije SAD-a i južno igralište za bjelački id.
Laura Maria Agustin u svojoj knjizi Sex at the Margins: Migration, Labour Markets and the Rescue Industry ističe kako migrantice uglavnom ulaze u prostituciju preko krijumčara kojima migrantice organizaciju puta i izradu lažnih dokumenata otplate seksualnim radom. Agustin kritizira pojam "trgovac ljudima" jer se koristi samo u kontekstu seksualnog rada, a nerijetko je riječ o istim ljudima koji krijumčare muške migrante, koji pri otplati duga za izradu dokumenata i organizaciju puta obavljaju drugi tip rada. Budući da u mnogim zemljama u kojima je prostitucija legalizirana ili dekriminalizirana migrantice i dalje ne smiju obavljati taj posao, postoji strah od policije i deportacije. U Švedskoj, kao i na Novom Zelandu, deportacije se događaju. Pitanje prostitucije dakle povlači za sobom pitanje nacionalnih granica, kapitalizma, neokolonijalizma, ljudskih prava i niz drugih.
Međutim, upravo je Francuska riješila taj problem tako što je dekriminalizirala migrantice u prostituciji. Hema Sibi istaknula je pet stupova na kojima se temelji novi francuski zakon, a jedan od njih je zaštita svih žrtava bez obzira jesu li Francuskinje ili drugih državljanstava. "To je vrlo važno jer većina prostitutki u Francuskoj žrtve su trgovine ljudima - 90 posto su strankinje koje dolazi putevima krijumčarenja ljudi, živjele su jako teško, pretrpjele nasilje. Primjerice nigerijske žrtve - bile su u logorima za mučenje u tranzicijskim zemljama kao što je Libija, gdje trpe neljudsko postupanje. Zakon omogućuje tim osobama boravišnu dozvolu, psihološku podršku i zdravstvenu skrb", navodi Sibi.
Lorans Rosignol, francuska političarka, istaknula je da borba protiv zabrane pobačaja i borba za bolji pristup pobačaju ujedinjuje sve feministkinje i oblikuje feministički identitet, kojeg pitanje prostitucije cijepa: "Imamo generacijski jaz - mladi naraštaji, koji su, po mom mišljenju, ultra liberalne struje, smatraju da mogu raditi što žele sa svojim tijelom - mogu ga prodati, dati, povjeriti ga nekom drugom, i tako dalje. Taj stav, to njihovo ultra liberalno mišljenje, izaziva sukob..."
Tu dolazimo do središta neslaganja između zagovarateljica abolicionizma i onih legalizacije ili dekriminalizacije seksualnog rada. Abolicionistkinje "Imamo generacijski jaz - mladi naraštaji, koji su ultraliberalne struje, smatraju da mogu raditi što žele sa svojim tijelom - mogu ga prodati, dati, povjeriti ga nekom drugom, i tako dalje. Taj stav, to njihovo ultraliberalno mišljenje, izaziva sukob..."nerijetko smatraju da žene u prostituciji ne mogu reći svoje pravo mišljenje o vlastitom iskustvu: "Moja zalaganja za abolicionistički pristup proizlaze iz neposrednog rada sa ženama koje su bile u prostituciji... Ono što im je zajedničko je da su sve bile bez adekvatne roditeljske skrbi, neke iz domskog smještajnog sustava, da su vrlo često proživjele seksualno nasilje zlouporabom povjerenja unutar obitelji... Ono što je meni interesantno... je da apsolutno sve te žene nakon uspostave odnosa povjerenja, a odnos povjerenja je proces kojim udruga gradi odnos sa ženama..., sve one produbljuju svoje odgovore zašto su u prostituciji. Od onog početnog kojim zadržavaju svoju autonomiju i pokušavaju reći da su tu dobrovoljno jer je to njihova odluka, do vrlo iscrpnih iskaza o tome kako su zapravo trpjele ponižavanja, nasilja i iskazuju proživljene traume, neke imaju PTSP...", navodi pravnica Sanja Bezbradica Jelavić.
Nela Pamuković smatra da su seksualne radnice koje se zalažu za legalizaciju ili dekriminalizaciju i povećanje radnička prava zapravo žrtve svodnika koji "direktno ucjenjuju žrtve da zagovaraju njihove interese", a Kajsa Ekis Ekman napominje da je u svojoj knjizi Biti i biti kupljena iz 2006. provela istraživanje diljem Europe i zaključila da se brojne organizacije pretvaraju da su neovisne grupe prostitutki, ali da iza njih stoje svodnici ili države kao što je Nizozemska.
Međutim, takav oblik argumentacije naprosto briše svaku izjavu seksualnih radnica u prilog legalizaciji ili dekriminalizaciji seksualnog rada jer one prestaju biti osobe s mišljenjem i kontekstualizirane su kao žrtve tuđe agende, dok su žene koje su nekoć bile u prostituciji i govore protiv nje, osobe koje "napokon govore istinu". Saborska zastupnica Sandra Benčić iz stranke Možemo! je na sastanku istaknula sljedeće: "Osobno podržavam pristup kažnjavanja korisnika kada se radi o prostituciji, a ne žena. Međutim, isto tako apsolutno zagovaram pristup da se u dizajnu bilo kakvih rješenja uključi ciljana skupina na koju se to odnosi. Žene koje su izložene bilo seksualnom nasilju, bilo prostituciji, bilo trgovini ljudima, moraju moći reći koja su to rješenja u regulativi, na policy razini, ali i koja su to rješenja na razini usluga na razini država i gradova koja im pomažu u jačanju njihove neovisnosti i emancipacije. Htjela bih izbjeći politizaciju i isključivo akademski zatvorenu raspravu o tome."
Budući da živimo u neoliberalnom kapitalističkom društvu obilježenom ekonomskom nejednakošću i prekarnošću, neke seksualne radnice ističu da im je taj oblik posla brza zarada. Recimo, jedna migrantica iz Albanije, u spomenutoj knjizi Laure Marie Agustin, opisuje razlog zašto je otišla u Italiju zarađivati kao seksualna radnica: "Da ne radim ovdje, radila bih za jednu od vaših talijanskih tvrtki koja je došla u Albaniju da
eksploatira naš rad. Prije dvije godine, kad sam otišla od kuće, radnik u jednoj od vaših tvornica cipela zarađivao je 150.000 lira mjesečno, a žene pola tog iznosa. Ne razumijem zašto se Italija čudi kada mlade Albanke ovdje dolaze pokušati zaraditi novac na najbrži mogući način. Djevojke poput mene u jednoj večeri zarade 800 000 lira, a ponekad i više od milijun. Trebamo li proizvoditi cipele za 150 000 lira mjesečno?"
Ukrajinka koja se odlučila na seksualni rad u Španjolskoj, o svojem prošlom iskustvu rada navodi: "Radite, radite, radite, a onda vam ne plaćaju, Većina prostitutki u Francuskoj žrtve su trgovine ljudima - 90 posto su strankinje koje dolazi putevima krijumčarenja ljudi, živjele su jako teško, pretrpjele nasilje. Primjerice nigerijske žrtve - bile su u logorima za mučenje u tranzicijskim zemljamajer kažu da nemaju novac. Primjerice, radila sam u tvornici pepeljara, a kad nije bilo novca da mi se plati, rekli su ‘uzmi pepeljare’... Mogu
li se pepeljare jesti?"
Marijana Bijelić, profesorica i feministička aktivistkinja, istaknula je na sastanku da je po njoj "paradoks s teorijskog stajališta da oni koji se nazivaju marksistima i ljevičarima, nasuprot marksističkoj tradiciji gdje su od Engelsa do drugih značajnih marksista opisivali prostituciju
kao težak oblik eksploatacije koji narušava solidarnost u zajedničkoj klasnoj borbi i degradira žene, žele prići prostituciji iz pozicije radničkih prava..." Međutim, u komunizmu ne bi postojao novac i svaki oblik rada (za nadnicu) bio bi aboliran, pa tako i prostitucija, ali u kapitalističkom
je kontekstu nužno postavljati tehnokratska pitanja i javno razgovarati o svim oblicima rada, pa i seksualnog, a razgovor bi morao uključivati i žene koje se time bave, jer abolicija potencijalno može dovesti do guranja osoba u dublje siromaštvo ili vraćanja izbjeglica u države iz kojih su vjerojatno s razlogom pobjegle.
"Ne smijemo zaboraviti nesretne žene koje 'dragovoljno' ulaze u prostituciju..., bez dobrobiti i prosperiteta društva mi ne možemo samo sankcioniranjem promijeniti ni svijest ni želju neke nesretnice ako joj ne osiguramo posao... Ona mora imati što jesti i kupiti odjeću sebi i svom
djetetu. Mora se gledati šira slika. Nije dostatno samo propisati - mi ćemo sankcionirati i sve smo riješili. Puno je dublji problem", na sastanku je istaknula Vedrana Šimundža Nikolić, pomoćnica ministra pravosuđa i uprave.
Tekst je objavljen u sklopu projekta "Ranjive na vidjelo" sufinanciranog sredstvima Europskog socijalnog fonda. Sadržaj teksta isključiva je odgovornost Udruge za nezavisnu medijsku kulturu.
