Heraldiku nipošto ne potcjenjivati. Zvanična Crna Gora taman što je vratila državni grb sa venecijanskim lavom, a ono 16. decembra s tremom očekuje referendumski savjet upravo iz varoši gondola i golubova. Sijede pravničke glave Venecijanske komisije Savjeta Evrope zapala je neugodna dužnost da presjeku Gordijev čvor zapetljan još 1918. godine kada je kraljevinu Montenegro bratski progutala kraljevina Srba, Hrvata i Slovenaca.
Iste te 1918. godine nad Evropom se nadvila neman pernatog gripa, pa fatalizmu skloni Crnogorci ovog proljeća očekuju istorijsku naplatu - pandemiju avijarne influence ili referendum - samo da se stare priče jednom svrše. Venecijanska komisija će predložiti koliko građana mora glasati za suverenost da bi uspio referendum što ga crnogorska vlast planira na proljeće. Zvanična Podgorica očekuje da će je zapasti najstrožija izborna pravila u Evropi, skrojena za jednu sjeverniju domaju ponosnih brđana.
Naime, ako Venecijanci predlože tzv. škotski model, samostalnost će morati da zaokruži barem 40 odsto birača. U Crnoj Gori to je oko 180.000 ljudi i cifra što su je suverenističke partije već premašivale na izborima. Što god predložili evropski stručnjaci, predsjednik Crne Gore Filip Vujanović je obećao da će biti brži. Početkom decembra Vujanović će crnogorskoj skupštini predložiti datum i referendumsko pitanje. Onda počinje mrtva trka. Prema posljednjoj istrazi podgoričkog Centra za demokratiju i ljudska prava 41 odsto građana želi nezavisnost. Cijelih 36 odsto joj se protivi. Tu negdje počinje priča o političkom rascjepu društva u kome otac može biti Srbin, a sin Crnogorac, i obratno.
Nacionalno osjećanje pred referendum, kao skoro sve u Crnoj Gori, zavisi od partijske knjižice i ideološkog nadahnuća.
Primjerice, na popisu stanovništva 1981. godine u Crnoj Gori je bilo 3,2 odsto Srba; deset godina kasnije 9,3 odsto; da bi se 2003. godine svaki treći punoljetni izjasnio kao Srbin (32,9 posto).
Leonard Koen o referendumu!
Vlat premijera Mila čukanovića žuri, jer magijski potencijal riječi referendum vremenom može izvjetriti, premda još garantuje pobjedu na svim izborima. Da je priča o nezavisnosti politički eliksir dokazuje što još samo u Podgorici stoluju lideri odnjihani na katehizisu Saveza komunista.
Zasićenje referendumskom decenijom se očitava, makar, u dijelu Crnogoraca koji priželjkuju stadionski koncert Leonarda Koena, a zauzvrat dobijaju analitiku nekog njegovog mnogoštovanog imenjaka.
Referendum će biti održan najvjerovatnije sljedeće godine, bez obzira na snažan pritisak Evropske unije da ne bude raspisan, sluti Leonard Koen, ne legendarni trubadur, nego kanadski profersor Univerziteta u Britanskoj Kolumbiji, jedan u nizu vračeva crnogorske budućnosti.
More evropskih političara i eksperata poput profesora Koena, svojim komentarima mjesecima pune stupce crnogorske štampe. Tako jednog dana evropski komesar za proširenje Oli Ren kaže: Može biti komplikovano ako krenete sa referendumom. Onda predsjednik parlamentarne skupštine OEBS Elsi Hejstings bodri: referenduma će biti ako vi to hoćete. Sa tim se slaže i njegov kolega iz Savjeta Evrope Rene van der Linden, ali ne u potpunosti i pronicljiva dr Džudi Bat...i tako redom.
Kako je dr Bat stručnjak Instituta za bezbjedonosne studije EU i direktni savjetnik moćnog Havijera Solane, njeno mišljenje obavezuje na oprez i - novi pasus.
Kosovo inter pares
Nezavisna Crna Gora bila bi nejaka država i mogla bi postavljati dodatne izdatke za Evropsku uniju u kratkom roku... To zabrinjava donosioce odluka u EU, koji bi sada više voljeli da se fokusiraju na Kosovo, objasnila je početkom mjeseca dr Bat u intervjuu podgoričkom dnevniku Vijesti. Ako uporedite mape Kosova i Crne Gore vidjećete da izgledaju slično. Ipak, majeutika međunarodne zajednice dva kandidata za državni porođaj ne doživljava kao blizance.
Iako je Crna Gora 26. priznata suverena država na svijetu(1876), prednost da pregovara o svojoj suverenosti ovog puta dobija njen istočni susjed. Srbiji bi mnogo bilo da za kratko vrijeme ostane i bez Crne Gore i bez Kosova, to je ukratko rezon evropskih lidera koji bi da odgode referendum.
Paradoksalno, glavni adut u rukama crnogorskih vlasti jeste dokument koji je 2002. godine stopirao put ka osmostaljenju – Beogradski sporazum. Potpis Havijera Solane na tom parčetu papira garantuje da nakon tri godine (istekle 14. marta 2005) Crna Gora može istupiti iz zajednice sa Srbijom.
Velike i male rokade
Do juče zločinac, Havijer Solana sada je prosrpskim snagama jedina uzdanica i brat po ideji zajedničke države.
Iako crnogorska politička scena često nalikuje rvanju u glibu, šahovski termin rokada odgovara bizarnim inverzijama smisla.
Do juče miljenik Evrope, čukanović danas briselskoj administraciji zadaje glavobolju svojim refrenom: Obećao sam građanima!
Godine 2001. čukanović je, pod Solaninim pritiskom to obećanje pogazio potpisujući zajedništvo sa Srbijom. Premijer zna da će, ako ponovo iznevjeri, morati u mirovinu ili – vjerujete li opoziciji - italijanski zatvor.
Još jedna rokada: najgrlatiji u pominjanju čukanovićevih veza sa italijanskom duvanskom mafijom jesu njegovi partijski pitomci iz vremena prije Bulatovićeve šizme 1997. godine. Kriminalno zaleđe režima opozicionari koriste da odbiju bilo kakve pregovore o referendumu. Oni govore da vlast sprema ratni referendum i prijete bojkotom. Analitičari su kod prosrpskih stranaka primijetili mazohistički strah od sopstvene države. Kao što sado–mazo partneri oblače kožu ne bi li izbjegli direktni dodir, tako zaraćeni političari u Crnoj Gori izbjegavaju razgovor. Na žalost opozicije, premijer čukanović je dokazao da se dobro snalazi u tim igrama dominacije. On je postao simbol pokreta za crnogorsku nezavisnost, iako je prije deset godina njegova policija šikanirala svakog ko bi zapjevao makar jednu strofu o posljednjem crnogorskom kralju, Nikoli I.
Kako je prošao prvi referendum
Priča počinje prije petnaest godina kada je barjak nezavisne evropske Crne Gore sa Cetinja podigao Liberalni savez. Bila je to ujedno borba za ravnopravnost sa ostalim republikama SFRJ i pobuna protiv Miloševićevog trilinga čukanović – Bulatović - Marović. Bio je to nadasve antiratni pokret i - nadasve u manjini.
Referendum te 1992. godine ličio je na aljkavo izveden skeč. Glasalo se i na haubama automobila. I vlast i opozicija danas se ograđuju od podlog oksimoronskog upita: Da li ste za to da Crna Gora kao suverena republika, nastavi da živi u zajedničkoj državi – Jugoslaviji, potpuno ravnopravno sa drugim republikama koje to žele? Građani su odlučili da uzmu i jare i pare, kada se već nudi: da imaju suverenost, a uđu u savez sa svima koji to žele... Željela je Miloševićeva Srbija, pa je nastala SR Jugoslavija, ona ratna.
Onda čukanović 1997. godine preuzima štafetu od liberala Slavka Perovića, te iz opasne političke okuke munjevito izlazi u ciljnu ravninu gdje mu, avaj, Havijer Solana umjesto medalje nudi projekat državne zajednice sa svima koji to žele... Željela je, naravno, Koštunicina oficijelna Srbija, isto koliko i danas.
Protiv toga je četa okupljena oko bivše Miloševićeve perjanice Zorana Žižića. Ime im je Pokret za evropsku državnu zajednicu SCG i kane ujediniti srpske snage. Ipak Žižić nije uspio da šarmira lidere prosrpske opozicije koji ga kritikuju zbog nesposobnosti i pasivnosti. Tako dolazimo do ključne osobine Crnogoraca iz viceva - ljenosti.
Crnu Goru valja zamisliti kao domaćicu koja kafeniše i prebira globalne teme dok joj se u kuhinji gomila prljavo (pravo)suđe. Sve i da u svojoj šoljici pročita budućnost novog svjetskog porekta, kad–tad će morati da zasuče rukave. Ako se na proljeće ne prelomi problem državnog statusa, crnogorska zastava može devalvirati na nivo stoljnjaka koji se suviše sporo suši na zubatom evropskom suncu.
