Raspad Jugoslavije pratili su ratovi i oružani sukobi od 1991. do 2001., s bar 130 tisuća ubijenih i preko 4 milijuna raseljenih. Jedna se država, koje se mnogi po lijepom sjećaju, a drugi njeno ime ne mogu ni čuti, raspala u krvi. Naslijedilo ju je sedam država od kojih najmlađa, Kosovo, još uvijek nije priznata od Srbije, a i niza drugih država.Pomirenje je mjera našega nemira. Naš nemir je potreban za prevenciju pomirenja. Onog trenutka kada pomirenje počinje djelovati, naše su države u opasnosti. One su, naime, na ratovima nastale, oni su njihov temelj - tada smo bili 'zajedno', tada smo najviše stradali, to nećemo nikad zaboraviti
Brojne su analize o tome već ispisane. Zanimljivo je pitanje: Gdje je pomirenje? Ne grljenje, ljubljenje i zajedničko ispijanje rakije, već složen proces završetka ratova. Proces i cilj, istovremeno. Što je s njim? Odgovor više govori o nama samima danas, nego o pitanju. Od kraja oružanih borbi u Hrvatskoj prošlo je preko 24 godine, od okončanja Mirne reintegracije malo više od 20. Malo ili mnogo? Vrijeme je relativan faktor u postratnom vremenu pa će svatko na to pitanje imati svoj odgovor.
Do pomirenja neće doći, to ovdje tvrdim. Pomirenje koje ima stotine definicija, a najbliža mi je ona Brandona Hambera koja govori o tri zadatka: suočavanje s prošlošću, građenje odnosa s bivšim neprijateljima i zajedničko zamišljanje budućnosti.
Razlog moje nevjerice nema veze s mržnjom, "svježim ranama" koje spominje premijer Plenković, niti s isprikama. Ono nema veza niti s pomanjkanjem političke volje, ni s nedostatkom procesa i kapaciteta za pomirenje. Kada bi do toga bilo, nešto novca i nešto pametnih političara bi puno napravilo. "Svježe rane" su kodirani termin za odlučno "ne", a pitanje je - zašto ne?
Pomirenje se ne nalazi niti u jednom od programskih dokumenata, ni u jednom od "policy papera" bilo koje od ovdašnjih država. "Kako da ga onda evaluiram?" pita se Miloš Bešić, profesor na beogradskom Fakultetu političkih nauka 2016., dok smo zajedno radili studiju o radu na pomirenju Zapadnog Balkana. Možda je sada drugačije, moram reći oprezno, no zadnje tri godine nikako nismo išli naprijed, diplomatski rečeno.
Moram pojasniti da razlikujem normalizaciju odnosa i pomirenje. Ovo potonje zahtjeva duboke i zahtjevne poteze i korake. Odricanje od politike rata, od poticanja na rat te njegova glorifikacija, beatifikacija ponegdje.Slikovito rečeno, za pomirenje smo kao društva spremni, tisuće i desetine hiljada ljudi 'u regionu' radi preko dva desetljeća,neki od nas i duže, na stvaranju okruženja u kojem je pomirenje moguće. Kulturne, sportske, poslovne, znanstvene, stručne razmjene su razvijene – i pomalo egzotične
To jeste teško, ali ni to nije razlog zašto prema pomirenju ne idemo, ne na državnim razinama, ne kao poželjni smjer. Pomirenje naime postavlja razarajuća pitanja, poput - zašto smo ratovali ?
Pomirenje se ne miri s našim odgovorom da smo morali, bili prinuđeni, bili napadnuti. Ono ih propituje, ono ih bocka, bode, ubada sve dok ne vidi da ta pitanja više nisu problem, nisu provokacija. Kao kad vas netko pita: "Skrivaš li i dalje spolnu bolest koju si dobio s ljubavnicom?", a vi se nasmijete i kažete nešto kao: "Ne, sad sam pametniji." Ili „"Oženili smo se." ili "Taj me period više ne dira."
Pomirenje je mjera našega nemira. Naš nemir je potreban za prevenciju pomirenja. Onog trenutka kada pomirenje počinje djelovati, naše su države u opasnosti. One su, naime, na ratovima nastale, oni su njihov temelj - tada smo bili 'zajedno', tada smo najviše stradali, to nećemo nikad zaboraviti.
Zašto smo ratovali? Pomirenje nudi utemeljene odgovore, vjerodostojne dokumente, svjedočanstva, sve u javnom prostoru, prisutno, u gledanim terminima. Istinu, a ne floskule u javnim nastupima.
To su odgovori koji su još u arhivima, tko zna čijim sve. No nije sve ni u tajnosti. Pomirenje nam ukida sadašnjost, ukida potrebu za granicama kakve danas jesu i ne, nije problem u njihovom tehničkom, praktičnom organiziranju. Suština jest da su se ratovi vodili kako bi se uspostavile granice, sela su se spaljivala, gradovi granatirali, logori osnivali, kako bi se mržnja ljudima usadila, potreba za granicama opravdala, spominjanje 'drugih' ogadilo.Moram pojasniti da razlikujem normalizaciju odnosa i pomirenje. Ovo potonje zahtjeva duboke i zahtjevne poteze i korake. Odricanje od politike rata, od poticanja na rat te njegova glorifikacija, beatifikacija ponegdje
Sad svi manje više jesmo "svoji na svome", i nekima je dobro, no bez prostora za dijalog. Statistike nam kažu - manjina, svakako manje od 50% živi baš dobro, da to ovako pažljivo sročim.
Kome bi pomirenje bilo u interesu? Svima onima koji se ne boje postojanja javnosti, transparentnosti. Sad već ulazimo u pitanje kome ne odgovara pomirenje. Onima koji žive od pukog postojanja država i državica, entiteta, županija, novonastalih općina i opština. Onima koji love u mutnom, koji korupcija jesu, kojima je u interesu oči javnosti prema 'neprijateljima' upirati, ljer akše se krade ili ubija. Da se samo Davida Dragičevića prisjetim.
Na pomirenju se inače rade neke svjetske stvari, bivši neprijatelji zajedno obilaze spomenike žrtvama, o složenosti procesa pomirenja sastajali smo se i nastavljamo se sastajati, sjajan je film Ćazima Derviševića Nemoj mi samo o miru i ljubavi o Miramidanima u Grožnjanu. Deset je godina prošlo od tada, ni korak nismo naprijed otišli, a nazad – dosta koraka.Kad nam rat postane mrzak, ali ono pravo ogađen, kad nas ne bude stah pričati kako smo loši bili jedni prema drugima, krali od susjeda, šutili kada ih se deložiralo, okretali glavu, brzo se prebacili iz Partije u Partiju 2.0, dijelova vlastite prošlosti se odrekli, u Crkvi pragmatično krstili, zastavama novim na svadbama mahali, novim se vjetrovima prilagodili
Rade se odlične stvari, i neke se i prepoznaju međunarodno, poput zaslužene nagrade Vaclav Havel Inicijativi mladih za ljudska prava.
Slikovito rečeno, za pomirenje smo kao društva spremni, tisuće i desetine hiljada ljudi 'u regionu' radi preko dva desetljeća,neki od nas i duže, na stvaranju okruženja u kojem je pomirenje moguće. Kulturne, sportske, poslovne, znanstvene, stručne razmjene su razvijene – i pomalo egzotične. Nije to loše, ne, samo mi odzvanjaju u ušima riječi beogradskog redatelja i profesora Janka Baljka na prošlogodišnjem skupu Koalicije za REKOM.
"Mi smo poraženi. Sve nas je manje." Otvorio nam je mnogima oči, zapravo osnažujuću poruku poslao, podsjetio da nas nema mnogo aktivnih protiv struje, protiv moćnih, za mir. Pasivnih je mnogo više.
Možemo udeseterostručiti napore za pomirenje, prekogranične suradnje, educirati političare, uvoditi građanski odgoj u škole, radimo to, hoćemo. No to neće donijeti pomirenje. Jer će ostati u zraku pitanje - zašto smo ratovali, i ogroman strah od odgovora. Strah za kojeg nismo spremni. Strah zbog kojeg gledamo propadanje tvornica, betoniranja obale, nedorasle, polupismene, bahate ministre, gubimo vrijeme analizirajući predsjedničke kandidate i zbog kojeg se ne suočavamo sami sa sobom. Ovo je sve krivo. Nisu se za to borili svi oni koji su izginuli, ranjeni su, noću ne spavaju od PTSP-a.
Kad nam rat postane mrzak, ali ono pravo ogađen, kad nas ne bude stah pričati kako smo loši bili jedni prema drugima, krali od susjeda, šutili kada ih se deložiralo, okretali glavu, brzo se prebacili iz Partije u Partiju 2.0, dijelova vlastite prošlosti se odrekli, u Crkvi pragmatično krstili, zastavama novim na svadbama mahali, novim se vjetrovima prilagodili. Treba preživjeti. Ljudski je to.Na neki način i jesmo, taoci smo, suradnici sustava svaki put kada kažemo nadnevak, a ne datum, kada upišemo da nam je država rođenja RH, a ne SFRJ ili SRH, kada pristajemo na nametnute rituale, novogovor, lažne svetinje i kriminalce na vlasti i blizu nje, kad smo fini i kulturni prema lažima o Jasenovcu i dječjim prihvatilištima u Sisku
Ali zašto? To već traži interes kojeg, kažu nam, nema. Zašto je ubijen Reihl Kir? Zašto se Glavašu i Merčepu i sličnima ugađa? Zašto vojska i policija idu na hodočašće u sekularnoj državi? Zašto se napada GONG kad legitimno postavlja pitanja u općem interesu? Gdje se izgubio opći interes? Gdje su ljudi, ne većina i manjine, ljudi?
Kako živimo ovako, bez pomirenja samih sa sobom? Sa strahom. Koji se stalno održava priopćenjima uvijek istih predstavnika branitelja, napadima na prava žena i na njih same, na instituciju Pučke pravobraniteljice, na nezavisne medije, na novinare, na paušalne obrtnike, na one koji ne plaćaju reket.
Nestala je ideja pomirenja iz ovih društava, njeni odsjaji se javljaju povremeno kao ukras, lažna dekoracija, privid, uspavanka za sve nas, ionako je previše toga kao da sanjamo, da smo u snu.
Na neki način i jesmo, taoci smo, suradnici sustava svaki put kada kažemo nadnevak, a ne datum, kada upišemo da nam je država rođenja RH, a ne SFRJ ili SRH, kada pristajemo na nametnute rituale, novogovor, lažne svetinje i kriminalce na vlasti i blizu nje, kad smo fini i kulturni prema lažima o Jasenovcu i dječjim prihvatilištima u Sisku, kada ne nazovemo ured Predsjednice RH i izrazimo svoju sablazan njenim lažima o prošlosti.
Pomirenja dotle neće biti. Tek nakon buđenja. Dvije stvari nas tada čekaju, pratiti trag novca i shvatiti da smo se oduvijek bojali samo svojih. Nacionalizam, kolektivni identitet traži poslušnost, a mi smo samo bili poslušni.
Poslije je lako. Pomirenje ionako nema veze s drugima.
