Junačka povijest, Dalmatinka i rokerski grad
Grad Sinj, smješten u surovoj Dalmatinskoj Zagori, trideset i šest kilometara udaljen od Splita, odnosno obale i opjevanog mora, tek toliko da ako kažete da ste iz Sinja vas ljudi smjeste negdje u Dalmaciji, ali vjerujte, mora ni blizu. Kako piše na službenim stranicama grada Sinja, koja navodi i "bogatu povijest grada":Ta skulptura (fontana) je postavljena 1957. godine i izradio ju je Stipe Sikirica, te je njezina bezimenost i anonimnost koja je česta kod ženskih skulptura u javnim prostorima kao i uopće rijetkost ženskog lika u javnom prostoru, dopustila je građanima i građankama Sinja da ju nazivaju i interpretiraju kroz svoju svakodnevicu
"Dinarom i Svilajom ograđen prostor, ispunjen zemljom, pašom i šumom, natopljen rijekom i potokom bi izazov čovjeku. Taj izazov čovjek prihvati već u osvit civilizacije!" Omeđen planinama i brdima sa svih strana koje grad uporno štite od morskog, dalmatinskog i mediteranskog utjecaja, more je tek bilo nedostižna žudnja, često distinktivni element između Bodula i Vlaja, kulture i divljaka, nas i drugotnih njih.
Unatoč tome, Sinj je izgradio svoju vlastitu junačku povijest, te postao, kako nam najpoznatija priča o gradu kaže, simbolom koji se uspio oduprijeti napadima Turaka u 18. stoljeću i to sve uz pomoć Čudotvorne Gospe Sinjske koja je, ukazavši se mnogobrojnim i osvajačkim Turcima, otjerala napadače i spasila grad od opsade. Taj događaj inspirirao je danas ono po čemu je grad Sinj brendiran i prepoznat, a to je Sinjska Alka, viteška igra i svečanost koja se svake godine održava u čast pobjede nad Turcima.
Ono po čemu su grad Sinj i Cetinska krajina uopće prepoznati u nekoj malo bližoj i realnijoj, te odnedavno aktualiziranoj povijesti je industrijsko postrojenje tvornice i predionice konca Dalmatinka iz doba socijalizma. Dalmatinka je zapošljavala oko 2000 radnika i radnica, te je značila i donijela ne samo velike gospodarske promjene u ovom kraju, nego i društvene, posebice važne za žene koje su dobile novu ulogu radnice u izrazito patrijarhalnoj sredini, te počele ekonomski pridonositi kućanstvima, obrazovati se, imati priliku biti ekonomski neovisne.
Nažalost, kao i većinu industrijske ostavštine socijalizma, pretvorba, tranzicija i privatizacija su pretvorile samo u ostatke baštine i sjećanja na nekadašnji društveni projekt koji je obećavao prosperitet. Danas, Sinj broji od 20 000 do 35 000 stanovnika, ali u tu brojku se uvijek uračunavaju okolna sela, dakle, Sinj uvijek treba promatrati i opisivati u tom kontekstu - ne radi se isključivo o gradskoj, nego i o tradicionalnoj ruralnoj sredini, što je često stvaralo i opozicijske karakteristike u odnosu onih iz grada i onih sa sela.Nažalost, najčešće interpretacije te djevojke koja u svom krilu drži knjigu idu u smjeru komentiranja i veličanja njezine ljepote. Sinjanke otete iz javnog prostora svoga grada akcentiraju i mnoge druge nejednakosti i preinake te preimenovanja prostora u svrhu dominantnih ideja
o nije jedina suprotnost, naglasila bih i neke druge polarnosti ove sredine - iako izrazito, posebice u posljednje vrijeme, na površinu izlaze desno usmjerene politike malog mjesta s naglaskom na hrvatski identitet, tradiciju, veličanje Domovinskog rata i braniteljskog statusa, hrvatskih simbola i netrpeljivosti prema drugima i drugačijima, s druge strane, politika je, čini mi se, tu bila nešto o čemu se ne priča. Političnost je u ovoj sredini smatrana nečime što bi moglo izazvati probleme i narušiti mirno prešućivanje sustavnog i u Hrvatskoj dobro poznatog scenarija gdje bolje prolaze politički podobni, a ne sposobni.
Ono što mi je uvijek bilo zanimljivo je postojanje alternative u gradu koja s jedne strane otvara prostor za nešto drugačije od šture "kafić kulture" i usnule sredine u kojoj se ništa ne događa i ne nudi, a s druge strane opet ne razvija kritičku i političku alternativu, te najčešće nudi samo nekakav oblik zabave.
Grad Sinj bi se mogao u jednu ruku nazvati rokerskim gradom koji ipak nudi kulturni sadržaj, s obzirom na to da je imao i mnoštvo mladih bendova, rock festival, pa čak i prostor bivše vojarne kojim su upravljale neprofitne udruge unutar kojega su se organizirali različiti programi i sadržaji, najčešće oni glazbeni, ali mjesta za politički aktivizam, otpor dominantnom diskurzu, feminističku kritiku i subverzivnost uvijek je nedostajalo. Ipak bi se na kraju večeri svi skupili na jednom mjestu, u obližnjem turbo folk klubu.
Kroj po turističkim trendovima
Sinj se u posljednjih nekoliko godina transformira u smjeru turističkih trendova pa je u javnom prostoru najčešće vidljiva promjena u pravcu odabranih predstavljačkih elemenata. Ono što je dakako odabrano u tom spektru su vjerski, tradicionalni i viteški odnosno alkarski simboli, a vidljiva je i prostorna promjena u obliku izgradnje smještajnih kapaciteta (otvoren je i novi hostel ispod Tvrđave Kamičak!), te obnove upravo onih objekata koji se vežu uz sinjsku tradiciju koja se predstavlja kao vrijedna i prepoznatljiva.Od nedavno, točnije u noći sa 16. na 17. kolovoza, netko je oteo dio instalacije Ašikovanje, točnije, ukradena je Anđa, tako da je instalacija od tada stajala u svom polovičnom obliku. Nekako me taj cijeli događaj doista podsjetio na razne kontradikcije i polaritete ovoga grada, a podsjećanje mi je trebalo iz razloga što sam odavno odselila iz ovoga grada i rijetko kad ga posjećujem
Tako se u posljednjih nekoliko godina obnovilo nekoliko važnih lokaliteta uključujući ostatke srednjovjekovne utvrde Stari Grad zajedno s postavljenim skulpturama križnog puta, tvrđavu Kamičak, palaču Tripalo, Muzej Cetinske krajine, spomenik Alkaru, te velebni Alkarski dvori zajedno s Muzejem Sinjske alke. Grad, zajedno sa svojom okolicom, definitivno ne živi svih 365 dana u godini, nego su oni najživlji i sadržajno najbogatiji upravo Dani Alke i Velike Gospe.
U tom periodu prostor grada se dodatno ispunjava s odgovarajućim i karakterističnim sadržajima. Ove godine je, osim brojnih obilježja kojima se grad predstavlja, na šetalištu Alojzija Stepinca, u samom centru grada kod Crkve Čudotvorne Gospe Sinjske, udruga Sinjski ferali postavila instalaciju pod nazivom Ašikovanje.
Sama instalacija smještena na poprilično malenoj zelenoj površini koja je u posljednjih par godina postala upravo poligon za različite projekte ovakvog tipa. Sastoji se od dvije ljudske lutke, jedna žena, "Anđa", i muškarac, "Frano" ili po naški "Vrano". Odjeveni su u tradicionalne narodne nošnje, te se između njih nalazi bunar i teglice s cvijećem.
Simbolika prostora i selektivno pamćenje
Cijeli taj prostor zapravo je simbolički jako ispunjen – osim te instalacije tu se nalazi i pet kiparskih portreta koji predstavljaju poznate građane grada Sinja, a to su Stjepan Gunjača, Dušan Žanko, Fra Josip Ante Soldo, Dinko Šimunović i bista Tihomila Rađe, hrvatskog iseljenika, nekadašnjeg pristaše NDH, navodne žrtve komunističkog "terora" te kritičara socijalizma postavljena 2018. godine na inicijativu Mira Bulja iz stranke MOST. Kroz realizaciju određenih projekata smještenih u određene lokalitete grada, možemo iščitati sve popularniji trend kojim se grad Sinj prezentira, a to je, ipak najčešće, desničarenje i turizam
Tu se nalazi i interaktivna instalacija u obliku metalnih tuba na kojima se može odsvirati hrvatska himna, klupica u cvijeću za zaljubljene, skulptura žene pod nazivom Na izvoru, a sve je to omeđeno s nekoliko važnih objekata – crkvom, alkarsko viteškim društvom, kućom u kojoj se rodio političar Ante Miko Tripalo, te novoobnovljenom palačom Tripalo koja je kupljena od strane privatnika i u kojoj će se otvoriti heritage hotel s jedanaest smještajnih jedinica.
Odnedavno, točnije u noći sa 16. na 17. kolovoza, netko je oteo dio instalacije Ašikovanje, točnije, ukradena je Anđa, tako da je instalacija od tada stajala u svom polovičnom obliku. Nekako me taj cijeli događaj doista podsjetio na razne kontradikcije i polaritete ovoga grada, a podsjećanje mi je trebalo iz razloga što sam odavno odselila iz ovoga grada i rijetko kad ga posjećujem.
Ta scena instalacije usamljenog Frane zapravo bez znanja da joj je nekada pripadala i ženska polovica, ne postavlja pitanje izostavljanja Zašto ne pamti sve one žene i radnice koje su uz rad u tvornici i na poljima uzdigle tolike obitelji i gradile nešto zajedničko, možda i neku bolju budućnost? Početkom dvijetisućitih prije potpune propasti tvornice radnice Dalmatinke su štrajkale glađu, borile se za svoja prava i neisplaćene plaće, a sada mogu samo gledati kako se, ironično, njihova tvornica pretvara u veliku salu za vjenčanjaženskog lika iz ovog prostora, pa i iz cijelog prostora grada. Prolazeći kroz taj simbolički ispunjen prostor parka u kojemu je, kako iz razgovora doznajem, ukradena nesretna Anđa i da se govorka da su možda "ovi iz Crkve prikoputa u franjevačkom sjemeništu poželili zadovoljit' svoje potrebe", skulptura djevojke koja pije vodu Na izvoru mi privlači pozornost i pitam se je li bi neki nepoznati počinitelj ukrao i nju da može?
Ta skulptura (fontana) je postavljena 1957. godine i izradio ju je Stipe Sikirica, te je njezina bezimenost i anonimnost koja je česta kod ženskih skulptura u javnim prostorima kao i uopće rijetkost ženskog lika u javnom prostoru, dopustila je građanima i građankama Sinja da ju nazivaju i interpretiraju kroz svoju svakodnevicu.
Tako je skulptura među narodom nazvana Luca i po tom nazivu je poznata i danas. Izostavljanje lika Anđe iz prostora u kojem je ona očigledno zamišljena kao dio instalacije, podsjetio me na oskudnost pojavljivanja ženskog lika u prostoru grada Sinja, osim naravno Čudotvorne Gospe Sinjske koja je iz religioznih, te tradicijskih, a onda i turističkih razloga priznata kao jedini prepoznatljivi ženski lik u prostoru grada Sinja.
Postoji i skulptura "Gimnazijalke" koja je postavljena 1960-ih godina ispred gimnazije Dinka Šimunovića. Autor je Ante Župić, te iz razgovora saznajem da se skulptura trebala zvati "Prisjećanje", ali je kao bezimeni lik postavljen ispred škole, te je ona također zbog svoje anonimnosti dobivala različita imena i interpretacije.
Neki smatraju da je to profesorica matematike, neki da je to bila siromašna učenica nevjerojatne ljepote, dok je neki zovu samo "gimnazijalka", što je i ostao neslužbeni naziv spomenika. Nažalost, najčešće interpretacije te djevojke koja u svom krilu drži knjigu idu u smjeru komentiranja i veličanja njezine ljepote. Sinjanke otete iz javnog prostora svoga grada akcentiraju i mnoge druge nejednakosti i preinake te preimenovanja prostora u svrhu dominantnih ideja.Sinj se u posljednjih nekoliko godina transformira u smjeru turističkih trendova pa je u javnom prostoru najčešće vidljiva promjena u pravcu odabranih predstavljačkih elemenata. Ono što je dakako odabrano u tom spektru su vjerski, tradicionalni i viteški odnosno alkarski simboli, a vidljiva je i prostorna promjena u obliku izgradnje smještajnih kapaciteta
Politike prostora u gradu Sinju ne razlikuju se mnogo od nekih drugih u sličnim malim sredinama koje dijele sličnu sudbinu: raseljavanje mlađeg stanovništva i pustoš osim nekoliko dana u godini kada se ili entuzijastični/e pojedinci i pojedinke odluče napraviti razliku ili kada grad odluči uložiti novac ne u kruh, nego u igre. Kroz realizaciju određenih projekata smještenih u određene lokalitete grada, možemo iščitati sve popularniji trend kojim se grad Sinj prezentira, a to je, ipak najčešće, desničarenje i turizam.
Također, u nekoliko posljednjih godina pojavile su se inicijative i za preimenovanje ulica, pa smo dobili Vukovarsku ulicu na dijelu Splitske ulice, Ulicu 72. bojne Vojne policije na zahtjev Udruge branitelja, te je ulica Žrtava rata preimenovana u Ulicu Stipe Vrančića, poginulog hrvatskog branitelja. Politike prostora dakako stvaraju zajedničku memoriju grada, pa se postavlja pitanje zašto grad ne pamti i sve one druge koji su sudjelovali/e u njegovoj izgradnji?
Zašto ne pamti sve one žene i radnice koje su uz rad u tvornici i na poljima uzdigle tolike obitelji i gradile nešto zajedničko, možda i neku bolju budućnost? Početkom dvijetisućitih prije potpune propasti tvornice radnice Dalmatinke su štrajkale glađu, borile se za svoja prava i neisplaćene plaće, a sada mogu samo gledati kako se, ironično, njihova tvornica pretvara u veliku salu za vjenčanja.
Kako to da grad junak, grad vitez nije stao uz svoje žene radnice ili im barem pružio da ih prostor grada pamti nekako drugačije, onako kako su i zaslužile? Možda ih sve čeka samo simptom Luce, gimnazijalke i Anđe, odnosno fluidnih i anonimnih identiteta otetih iz vremena i prostora grada.