Prezentacija life-shopping-garage centra Cvjetni prolaz, konačno je, nakon nekoliko najava, odgoda i već lansirane medijske kampanje, održana i pred (navodnom) javnošću. Dogodilo se to u jednoj od zgrada predviđenih za rušenje, u Preradovićevoj 2, nekadašnjoj Vjesnikovoj tiskari, Večernjakovom marketinškom prostoru i nekad društvenom vlasništvu. Kao što je jednom napomenula Snješka Knežević, ta i susjedna zgrada, (također predviđena za rušenje, djelo bečkog arhitekta Bollea) same su po sebi urbana i arhitektonska vrijednost, tipične zagrebačke građanske kuće i prostor memorije o razvoju novinarstva i komunikologije.
Poput napada na Twinse
No ovom je prigodom poslužio drugoj svrsi: mistifikaciji vlastitog isčeznuća i demonstraciji privatizacije javnog prava. Iako najavljena kao javna, prezentacija je bila strogo kontrolirana. Uniformirani zaštitari (posuđeni iz Hoto Villa?) propuštali su kroz odškrinuta željezna vrata samo poznate i provjerene. Meni su se vrata odškrinula, nakon pokušaja da me se uvjeri kako je prezentacija već završena (a tek je bila počela), tek nakon što sam predočila internacionalnu press iskaznicu (doduše nevažeću, jer nisam platila članarinu). Trebala sam još deponirati ime i redakciju (H-alter?, sumnjičavo me pogledao zaštitar). No, bilo je kasno, već sam se energično udaljavala prema devastiranom dvorištu zaposjednutom Horvatinčićevom teškom mehanizacijom, a vrata su se ponovo zatvorila. Pred njima su ostali predstavnici stanara i građanskih udruga koji se projektu protive. Tako nešto nisam doživjela niti u Rockefeller centru, nedugo nakon napada na Twinse.
Kristali, fluidi, loggie i piazzete
Potom se trebalo popeti derutnim stepenicama do poluzamračene dvorane, u kojoj je neoprezan korak mogao prozuzročiti uganuće. Drveni parket je potpuno propao, prozori razbijeni, zidovi prljavi. Kakvo suludo mjesto za prezentaciju life-style centra. U prvoj polovici dvorane, uz dodatne zaštitare i prijatelje projekta, tiskalo se pedesetak predstavnika javnosti za koje je instaliran i dodatni monitor. Na dnu dvorane postavljeno je veliko projektno platno pred kojim su, u piramidalnoj formaciji, uz bijele stolčiće okićene stručcima mimoza, sjedili predstavnici investitora, gradske vlasti i arhitektonsko-urbanističkih institucija ovoga grad. Među njima je bio i tvorac idejnog projekta kojeg se promoviralo, bečki arhitekt Boris Podrecca. Dakle, svi oni koji su trebali svojim osobnim i institucionalnim autoritetom uvjeriti javnost u vrijednost projekta.
Ukratko, inscenacija je podsjećala na provokativnu estetiku Neue Slowenische Kunsta, iz boljih dana. Nakon zornog uvida i iskustvenog doživljaja mračne i derutne stvarnosti (tzv. štakornjaci), Horvatinčić, Bandić & Co i renomirani svjetski arhitekt trebali su nas, oboružani novim tehnologijama, izvesti u svijetle, osunčane, propusne, kristalne - kubike zraka i proizvesti učinak prosvjetljenja i katarze.
Jer, od svih postmodernističkih žargonskih dosjetki kojima je Podrecca objašnjavao značenjsku vrijednost svog projekta – a bilo je tu riječi o kristalima, fluidima, loggiama, piazzetama, filigranskim tkanjima, inkorporiranoj vodi, temporalnosti, lateralnosti, melankoliji i kvaliteti novih tipologija urbanog života -- zrak je ono što se ovdje doista prodaje. Pazite, nisam rekla magla, nego zrak! Jedna od Podreccinih kvazi socioloških argumentacija naime glasi: Nije to kao kad mama pita koliko će kvadrata imati naš novi stan. Tu je riječ o kubnim prostorima zraka koje će na uživanje dobiti vlasnici vila na vrhu prozračnog kompleksa. Usput, iako nevažno, kvadrata će biti tristotinjak, uključujući površinu bazena. Biti će to raj, namijenjen onima koji žele živjeti kao u Parizu, sa privatnim urbanim parkovima na krovovima. Mi ostali imat ćemo priliku diviti se sa Strossmayerovog šetališta. Kao što je primijetila Vera Šimek Petrinjak, namijenjena nam je uloga voajera. Ah, taj povijesni kontinuitet Zagreba i njegovih bečkih arhitekata. Sve je to tako krležijanski, rušimo one stare – Bollea, npr. da bismo se divili novima, ovoga puta Podrecci.
Profesionalna etika profesionalnih ubojica
No, na stranu uvaženi Podrecca i njegov zavodljivi jezik, zračne, prostorne i vodene metafore koje teško da mogu fascinirati ikoga osim snobova i skorojevića - od Bandića do Radeljaka, Petrača i Pukanića - koji su, istini za volju, zavladali mentalnim i materijalnim resursima ovoga grada.
Mogla bih se složiti da niti investitor, notorni Horvatinčić koji je već sa monster tornjem u Savskoj nekažnjeno probio gabarite GUP-a, nije ključ problema. U ovoj je sredini odavno prevladalo funkcionalno shvaćanje profesionalne etike po kojem investitor legitimno teži isključivo i jedino maksimalizaciji profita, dok struka (arhitekti, građevinari, dizajneri) radi za naručitelja. Ma tko on bio i ma što naručivao. Profesionalizam je sveden na značenje sadržano u sintagmi profesionalni ubojica; čisto, elegantno i efikasno, za solidan novac, odraditi naručeno. Ma što to bilo.
Tako su i prisutni stručnjaci – uz poneki disonantan ton, poput onog presjednika Društva arhitekata Hrvoja Hrabaka, koji je, međutim u njegovoj izjavi za HTV-ov Dnevnik već gotovo ishlapio - arhitekti, prometnici, urbanisti, akademici, govorili o revitalizaciji i regulaciji javnog prostora, o vrednotama i razvoju, o ekonomičnosti, iskoristivosti, dostignućima i upotrebljivosti ove vrijedne urbane interpolacije. Ono što se tamo nikako nije moglo čuti, barem ne od pozvanih, bili su odgovori na pitanja iz domene javnog dobra i javnog interesa: Zašto se jedan potencijalno javni prostor prepušta privatnom interesu i stavlja u funkciju još veće socijalno- ekonomske segregacije građana? Zašto se u centar grada, izgradnjom novih garaža, navlači još više automobila, umjesto da se oni postepeno eliminiraju kako bi profunkcionirao javni promet? Zašto se gradu nameće još jedan shopping centar kao paradigma eskapističko- konzumerističkog životnog stila, kad gradu nedostaju prostori za kulturne, javne i kreativne sadržaje? I na kraju, kao najvažnije, zašto se opet jednom odluke koje će presudno utjecati na živote grada i građana donose netransparentno, nesustavno, ilegalno, bez plana, bez cjelovitog mišljenja grada i, doslovno, bez javnosti u pravom smislu značenja tog pojma? Pa čak i na uštrb već postojećih vlasnika stanova i zgrada u tom bloku. Konkretno, Pravoslavne crkve i stanara susjednih zgrada.
Ključni lik
Temeljno pitanje dakle glasi, tko je tamo bio zadužen da zagovara i štiti javno dobro i javne interese, vladavinu prava i transparentno kreiranje, a potom i provođenje javnih politika.
Tu je ulogu, dakako, trebala odigrati gradska vlast, preciznije, predstavnici javnih institucija koje biraju, plaćaju i morali bi moći i nadzirati građani i stanovnici grada, tj. civilno društvo. A koja (vlast), jedino u dogovoru s tim istim građanima i u suradnji s nezavisnom stručnom javnošću smije kreirati javni prostor kao dio javne politike.
Stoga nema smisla i razloga baviti se pojedinačnim imenima i likovima iz aktualne gradske vlasti koji su tamo nešto glumili, jer su svi oni u biti nevažni. Postoji samo jedan važan lik koji je kreirao čitavu situaciju i sve je više u tom smjeru profilira. To je samovladajući gradonačelnik. Ostali jedva da imaju bilo kakvu moć, osim one koju im on u danom trenutku delegira. Oni ne samo figurativno već i doslovno, jedu iz njegovih usta.
I kako da onda, slijedom ovog događaja, i na trenutak povjerovati u ono u što su nas delelgirani autoriteti pokušali uvjeriti. Kako povjerovati da se u tom kristalno-zračno-zelenom, što podzemno, što nadzemno trinaestokatnom kompleksu, jednoga dana, kad nekome od vlasnika zasmeta žamor gradskog života, neće pojaviti natpis: PRIVATE PROPERTY. NO TRESPASSING, tijekom čitavog dana. Jer noću će, već je sada rečeno, Cvjetni prolaz biti zatvoren za javnost.
