Nasilje - svuda oko nas

Naša je draga Nada u pravu. Ispričala se nakon što su je svi napali, što je dobro, no svejedno je pravu. "To vam je tako u braku. U tim bračnim, osobnim i obiteljskim odnosima,.." - ima nasilja, ono je dio braka i obitelji, pa nije baš jasno što se sada zgražamo. Moguće jer je zazvučalo da je ministrica htjela to nasilje opravdati ili jer smatramo - da nasilja tamo nema. Kako god bilo, oboje je krivo. Zgražati se nad opravdavanjem nečega što jeste svuda oko nas pa i tvrditi da nasilje nije svuda oko nas, i jedno i drugo promašuje "ceo fudbal".

Što je trebala? Trebala se zapitati kako je svima nama, njoj svakako, nasilje dio svakodnevice, koje, nažalost, eto, ponekad izađe iz četiri zida? Ministrica Nada Murganić svima je rekla ono što nikako ne želimo čuti - živimo kulturu nasilja i ne znamo što s njom, osim da ju prihvatimo i eventualno prikrijemo od javnostiLagati nas da ga nema ili ga ima samo u tragovima, kao cirkonija, rubidija?

Ministrica Nada Murganić svima je rekla ono što nikako ne želimo čuti - živimo kulturu nasilja i ne znamo što s njom, osim da ju prihvatimo i eventualno prikrijemo od javnosti. Pogodio nas je možda njen ton, ravnodušnost, nemoć neka podrazumijevajuća, jer ipak je ona ministrica, a osobe na položaju ne smiju iskazivati nemoć, bar ne tako jasno. Pogodilo nas je odsustvo refleksije, odmaka, kritike, razumijevanja problema što bi bilo isto kao da je npr., ministar prometa kazao da ljudi svaki dan ginu na cestama i nije lijepo što to drugi ljudi vide.

No nije lagala. TO nam je tako u braku. I u obitelji. Bilo bi i bez postojanja udruge U ime obitelji koja je, iako milozvučna, nenasilna imena, sama pokrenula jedan od najvećih poteza strukturnog nasilja u Hrvatskoj.

Mi bez nasilja ne znamo i ne volimo da nas se podsjeti da smo takvi. Odmah se bunimo, zgražamo, napadamo, branimo se. Nismo toliko neuki, ipak smo negdje čuli da je nasilje loše. To znamo, no dalje od toga ne idemo - u akciju, prevenciju, radu na sebi, radu na svojim odnosima s drugima.

Hrvatsko društvo jest puno nasilja. Srećom ne toliko onoga fizičkoga, no svakojakoga drugoga. Svi se nečega ili nekoga bojimo, nešto nam Mnoge su udruge dosta truda, znanja, htijenja, energije, strasti uložile da osvijeste što sve jeste nasilje u vezama, pogotovo kod mladihsmeta i dignitet nam dira, vrijednosti naše bilo vjekovne bilo ljudskopravaške - i svi reagiramo vrijeđanjem, omalovažavanjem, zabranama, izrugivanjem, ukidanjem novca, protjerivanjem, makar fiktivnim, iz Lijepe Naše. No dobro, ne baš svi, ali iznimke ionako potvrđuju pravilo.

Nasilje svuda oko nas u društvu kojem je osnovna jedinica, temeljna i najvažnija, baš obitelj. Koja počiva na braku. Otkuda toliko nasilja u cijelom društvu ako ga nema ni u braku, ni u obitelji? Ja ne govorim sada o ubojstvima žena, supruga, nevjenčanih partnerica - iako nam i sam taj vrh ledenoga brijega mnogo govori. Ne govorim o ekstremima, govorim o onome što nam Nada kaže, a mi ne želimo čuti - nasilje jeste dio braka i obitelji. Možemo se pretvarati koliko hoćemo da nije, relativizirati, tvrditi da emocionalno nasilje nije "pravo" nasilje, ekonomsko je još manje te da psihološko nasilje zapravo spada u psihologiju, a ne u kaznena djela, ne? Tu i tamo fizičko udaranje djece i supruge ionako je stvar tradicije, odgoja, batina jest u raju izašla, zlo je samo kada prljavi veš izađe iz četiri zida, dok na svjetlo dana Fritzl iziđe iz mraka podruma. Taj izlazak je problem, nije postojanje Fritzla.

Nadam se da nisam baš skroz u pravu. Znam mnoge mlade i ne više tako mlade parove kojima je jako stalo da nasilja u njihovoj vezi, a i drugima bude, ako mora biti, u tragovima. Mnoge su udruge dosta truda, znanja, htijenja, energije, strasti uložile da osvijeste što sve jeste nasilje  U cijeloj toj predstavi zvanoj "pretpristupni pregovori" gledali smo na nasilje kao na problem, što i jeste. Bilo je diskriminacije i tada, no smatrali smo da moramo donijeti antidiskriminacijski program, ozbiljan, učinkovit, s rokovima, operativanu vezama, pogotovo kod mladih. Pomalo su izblijedili, no na mnogim se školama kočopere natpisi Mjesto nulte tolerancije na nasilje. Ljepšeg natpisa na javnoj ustanovi u životu nisam vidio. No natpis sam ne rješava problem. Osobno ne znam iritira li me više što su nam članice Vlade toliko neuke ili što u dobronamjernim kritikama na njih ima toliko nasilja. Ipak, znam, smeta me više ovo drugo, od vlastodržaca sam se naučio ne očekivati ništa dobra, od njihovih kritičara očekujem da su bolji.

Šokantno je prihvaćanje nasilja u vezama među mladima, no je li, zaista? Navodno je šokantna tvrdnja da preko 45% mladih odobrava fizičko nasilje. Pravo je pitanje koliko od onih ostalih 55% ne bi baš nikada posegnulo za njim u vezi, s ljubljenom osobom. Naravno da ne zagovaram nasilje. Samo tvrdim da smo licemjerni, svi, tko nije neka prvi kamen baci. Pravimo se da smo bolji nego što jesmo. Sada nam je Nada kriva jer je rekla da nam je nasilje utkano u same temelje naše takozvane kulture? Kuš, svi to znamo no o tome se ne govori. 

Nije niti na mnogim drugim mjestima bolje, no ima ih. Ima i jedno mjesto nama najbliže gdje je nasilja bilo manje, a tolerancija na nasilje mnogo niža. Znate gdje? Ovdje. U Hrvatskoj prije desetak godina, dok smo se svi ponašali, uljepšavali i čistili kuću pred ulazak u EU. Bilo je nasilja i tada, no drugačije smo se odnosili prema njemu. U cijeloj toj predstavi zvanoj "pretpristupni pregovori" gledali smo na nasilje kao na problem, što i jeste. Bilo je diskriminacije i tada, no smatrali smo da moramo donijeti antidiskriminacijski program, ozbiljan, učinkovit, s rokovima, operativan. Nismo ni pomišljali napraviti sprdačinu od njega. Gledali su nas, promatrali, ocjenjivali, kako bi i pomislili da se rugamo s njim? Radimo za svoje dobro, da svima bude bolje. 

Sada smo sami u kući, svoj na svome, ne gledaju nas više, ne daju nam ocjene, sad smo se opustili. Jako, toliko da smo se pogubili. Ako se zločini u Jasenovcu nisu desili, a država takav stav podupire, koga briga za nekakve pljuske u braku? Spremni smo (mnogi, da mnogi) prihvatiti da Jasenovac nije bio baš strašan, da nije tamo mučeno i ubijeno ljudi veličine grada Zadra. To odbijamo ili relativiziramo, pa kako nećemo onda i nasilje u braku? Nema veze jedno s drugim, naravno da nema. Veza jeste jaka i izravna. Mi znamo da nasilje jeste loše i da je dobro negirati ga, umanjiti, relativizirati. Ne kažem, nikako ne, da su u Jasenovcu ubijali nasilnici frustrirani svojim vezama, lošim brakovima. Govorim o Mi nikako da shvatimo da su nam šutnja, podložnost autoritetima (vlasti) i prihvaćanje nasilja, tereti prošlosti, teške kugle za nas zavezaneprihvaćanju nasilja kao neminovnog, o spremnosti da mu sami pribjegnemo i da ga na kraju negiramo. Nada nam je to rekla, a mi smo odmah skočili na nju.

Zanima me nešto drugo. Čega se mi to bojimo? Zašto se naša oduševljenost nasilnicima, fašistima malim i velikim, iscrpljuje na javnom veličanju Franje Tuđmana? Koji sam nije bio bog zna kakav ustaša. Štoviše, bio je partizan, u fazi u kojoj nije podržavao ustaše. To je tek kasnije došlo, no ni tada se nije toliko palio na Poglavnika, mnogo više na Maršala. Dakle, zašto se ne oslobodimo, budimo svoji konačno i izgradimo jedan velebni lijep spomenik Anti Paveliću? Izbacimo antifašizam iz Ustava de jure jer de facto ga tamo nema već dugo, ako ga je i bilo uopće od kada smo slobodni, svoji i samostalni, takoreći nezavisni.

Zašto prihvaćamo licemjerstvo kao mjeru življenja sada kada smo slobodni konačno, Crkva je na našoj strani, bar ova naša, ne govorim o Vatikanu, no i oni će nam se vratiti, branitelja je sve više, sa sve više putra na glavi, na našoj su strani, lex šerif je tu, vlast je zabetonirana, čega se bojimo? Šutljive većine? Tko je to rekao? Nije li Hrvatska bila poznata po svojoj šutnji.

Sada kad više nema potrebe za njom, većina i dalje šuti. To izluđuje svu hrpu mladih do te mjere da odlaze. Izluđuje i aktiviste/ice mirovne, ljudskopravaške, novinar(k)e s kičmom, pismene, profesiji odane, umjetnike koje ne žele filofašiste u kazalištu, arhitekte koji ne padaju u delirij s Adventom, izluđuje sve one koji nešto u ovoj našoj domovini rade nešto, pokreću, ne daju se, pomiču granice slobode, nasilju se opiru, svjetski relevantne stvari rade.

Kultura nama treba, kultura otpora, pobune, kultura slobode. Kultura nenasilja koja se već rodila i širi se vezama, brakovima, obiteljima sviju vas koji ne prihvaćate da nasilje jest dio naših temeljaIzluđuje ipak i one druge, izgleda. One koji tu masu šutljivih nam sugrađana, neaktivnih, javno neprisutnih, gotovo amorfnu masu - neprijateljski etiketiraju. Čudno, zar ne? A opet nije. Ima nekog smisla. Imamo Naše, imamo i bandu jugokomunističku (Feral i drugi), a ovi treći, šutljivi?

Zašto nisu s Nama? Zašto šute? Što ako progovore? Možda ih bolje ne izazivati. Šutljiva većina se nije pretrgla oko Nadine izjave, nije niti oko zabrinjavajućeg povlačenja tužbe Mare Tomašević. Nije se pretrgla, ali je primijetila da se žrtva našla na vjetrometini, sama, izložena svemu čemu može biti izložena žrtva u nas uključujući i blagoslovu prolupalog psihijatra.

Nada Murganić, ministrica za demografiju, obitelj, mlade i socijalnu politiku u Vladi RH, socijalna radnica, zna da je nasilje svuda oko nas, nije glupa, školovana je socijalna radnica. Nije problem u toj njenoj upućenosti. Problem je da licemjerno društvo u kojem živimo stalno na površinu izbacuje ljude koji svoje znanje, koliko god malo ono bilo, ne znaju i ne trude se upotrijebiti za opće dobro, za boljitak sviju u ovoj državi. Ona zna, ali kao i da ne zna, jer ne shvaća da njen zadatak nije ustvrditi da smrdi, to može svako. Njen je zadatak da smrada nestane, da se provjetri usmrđeno, sanira šteta, prevenira budući smrad. Nasilje, da, o njemu govorim, ono nasilje u braku s kojim smo počeli. Nama ministri/ce ne znaju osnovne stvari, a mi tek utvrđujemo metodologiju kako bi saznali koliko ljudi odlazi iz Hrvatske.

Nije problem Nadina izjava, ionako je istinita. Problem je što takve osobe nemaju što raditi na mjestima odlučivanja za cijelo društvo. Mi nikako da shvatimo da su nam šutnja, podložnost autoritetima (vlasti) i prihvaćanje nasilja, tereti prošlosti, teške kugle za nas zavezane. I dok je njih ne da nećemo ići naprijed nego će se te kugle kotrljati sve više prema dolje, čista fizika.

Okovi su naši problem. Ta naša navodna pristojnost koja će osobu, koja ne razumije svoj ministarski posao i dalje poštivati. Kultura nama treba, kultura otpora, pobune, kultura slobode. Kultura nenasilja koja se već rodila i širi se vezama, brakovima, obiteljima sviju vas koji ne prihvaćate da nasilje jest dio naših temelja. Nije dio vaših, to znam i zato ste važni i zato vam hvala.

Reakcija udruge U ime obitelji na tekst, pristigla 14. veljače.