Jasno je kao dan da je Paviću i Todoriću najbolja hrvatska poljoprivreda ona koja ne postoji, koja je napokon poklekla pred moćnom evropskom konkurencijom i u kojoj se više nema što ni obrati ni pomusti. I kako onda ne bi o njima i njihovoj kompradorskoj bratovštini govorio u kategorijama izdaje, ako hoćeš i veleizdaje, vlastitog naroda?

Nekome će politički idiotizam izgleda prejaka riječ, ali meni se motaju po glavi i puno teže. Nikada nisam pomišljao da mogu razmišljati u kategorijama "izdajnika naroda", još manje "nacionalnih izdajnika", jer su one protekla dva desetljeća, posebno prvoga, pretvorile hrvatski jezik u puškarnicu s koje je vlast, a čak i više mejnstrim javnost, odstreljivala sve koji su im se odbijali pokloniti. Što je najgore, "izdajnika" zapravo uopće nije bilo. Čak je i paranoični Tuđman procjenjivao broj onih koji nisu prihvatili Hrvatsku na, ako se dobro sjećam, deset do petnaest posto, što je brojka koju bi s olakšanjem i radošću prihvatile i najstabilnije države u svijetu.

EU na poticaje izdvaja skoro pa deset puta više od Hrvatske. Naravno da je onda hrana s njihovih polja i pašnjaka neusporedivo jeftinija od naše, i naravno da zbog toga preplavljuje hrvatsko tržište, a preplavljivat će ga sve više

Ali, vidi ovo. Sada kada zbilja postoji nešto što se s pravom može okarakterizirati notornom vrstom narodne izdaje, i to baš od onih koji su devedesetih podgrijavali atmosferu javnih linčeva - nigdje ni glasa protivljenja. Nigdje da netko kaže, čekaj, majku mu, pa ovi rade direktno protiv interesa Hrvatske. I to još kako rade. Nemam namjeru nabrajati sve takve i praviti njihov registar, iako ni to ne bi bilo loše, i poslužit ću se samo jednim primjerom - izdanja EPH-a, posebno Jutarnjeg lista. Ondje ćete u urednim intervalima naći tekstove koji su izravno potkopavanje ekonomskih interesa ove zemlje, a to naravno znači i njene političke stabilnosti, i to sve radi podguzivanja nekom stranom interesu, po logici stvari sada najviše Evropskoj Uniji. Evo najfriškijeg primjera.

Jutarnji ovih dana objavljuje tekst u kojem alarmira javnost da su poljoprivrednici koji upravo prosvjeduju na cestama "izgubili kompas", što će reći umalo pa poludjeli, jer u ovoj teškoj krizi traže od države još 1,3 milijarde kuna za poticaje. Slijedi niz navodno ubitačnih podataka koji bi trebali pokazati da se radi o zgubidanima i neradnicima, koje država tegli na grbači iako bi najbolje bilo da od njih što prije digne ruke. Evo tih dramatičnih podataka. Kaže se da je od 2000. godine kada su uvedeni poticaji država ulupala na poljoprivredu 26 milijardi kuna, a to nije dovelo do rasta proizvodnje, nego se, naprotiv, sve više hrane uvozi. Uvoz se, vrišti Jutarnji, udvostrčio i sada premašuje dvije milijarde dolara, pa se onda s moralističkim gnjevom bacio na dijeljenje lekcije da građani pogođeni krizom imaju pravo znati dokle će se trpjeti zulum nerealnih zahtjeva poljoprivrednika.

Sve je to lijepo i krasno, ali u ovom antiseljačkom pamfletu fali ključna činjenica. Sav ovaj jad i čemer u hrvatskoj poljoprivredi nije se dogodio ni zbog nerada poljoprivrednika ni nekim nesretnim slučajem, nego zato što se u Bruxellesu i Zagrebu htjelo da bude baš tako i nikako drukčije. Odmah ću objasniti, lako je. Evropska Unija troši na poljoprivredne poticaje astronomskih 40-50 posto svog budžeta, do prije neku godinu to je sezalo i do nevjerojatnih 60 posto, a Hrvatska sa svojih oko šest milijardi kuna - samo pet do šest posto svog državnog proračuna. Dakle, EU na poticaje izdvaja skoro pa deset puta više. I naravno da je onda hrana s njihovih polja

mljekari_prosvjed.jpg mljekari_prosvjed.jpg

 

Preplavljivat će  zato što EU nije zadovoljna ni s ovim što ima, nego vrši pritisak na kandidatkinje na članstvo da smanjuju poticaje i ispod škrte razine na kojoj su sada. Kako su pregovori Zagreba s Bruxellom pod zastorčinom kroz koju se ništa ne probija, ne može se znati kako to konkretno izgleda, ali da skidanje gaća naših pregovarača uspješno napreduje vidi se odatle što se poticaji u hrvatskoj stočarskoj proizvodnji već smanjuju, djelomično i ukidaju. O da, znam da ovaj prikaz ne bi bio kompletan ako se ne kaže da u hrvatskoj poljoprivredi postoji i golema gnojnica neracionalnosti. Sadržana je prvenstveno u tome što se poljoprivrednicima isplaćuju poticaji ne po zasijanim nego posjedovanim površinama, što je odavno politički dešifrirano. To, poznato je, dolazi iz interesne destilerije HSS-a koji time, znaju i poljski vrapci, kupuje svoje biračko tijelo. Ali prebacivati svu odgovornost na tu stranku bilo bi ipak nedalekovidno i glupo.

Projekt namjernog uništavanja hrvatske poljoprivrede puno je dalekosežniji, a konci se povlače iz mnogih interesnih i političkih središnjica, uz ostalo i iz  EPH-a. Kako drukčije protumačiti ključnu poantu spomenutog teksta u Jutarnjem da bi hrvatsku poljoprivredu trebalo voditi tako, vjerno prepričavam, da se sitni poljoprivredni proizvođači usmjeravaju prema socijalnim ustanovama, a da se obilnim poticajima preferiraju isključivo navodno uzorne poljodjeljske tvrtke poput Todorićevog Belja. Ma, zamisli ti gdje baš njega nađoše! I kako onda nećeš o Paviću, Todoriću i njihovoj kompradorskoj bratovštini govoriti u kategorijama izdaje, ako hoćeš i veleizdaje, vlastitog naroda? Jasno je, naime, kao dan da je takvima najbolja hrvatska poljoprivreda ona koja ne postoji, koja je napokon poklekla pred moćnom evropskom konkurencijom i u kojoj se više nema što ni obrati ni pomusti.

Da skidanje gaća naših pregovarača uspješno napreduje vidi se odatle što se poticaji u hrvatskoj stočarskoj proizvodnji već smanjuju, djelomično i ukidaju

Tek kada se postigne to savršenstvo ništavila, ta bratovština dolazi na svoje. Jer, tada će lobiju uvoznika hrane, u kojem veliko sidrište imaju i Todorićeve tvrtke, biti dignute i zadnje brane nezasitnog bogaćenja, a u ono malo preostale poljoprivredne proizvodnje opet će carevati taj isti Todorić. Koji će, kupajući se napokon do mile volje u olimpijskom bazenu meda i mlijeka, uvijek moći pozvati na prijateljsku kupku i svog vjernog agitpropovca Pavića. Ovo drugo posebno preporučam, jer su zasluge EPH-ovog prvog čovjeka neizmjerne ne samo u slučaju uništavanja hrvatske poljoprivrede, nego i u mnogim drugim, a posebno su mi ostali u sjećanju udarnički napori njegovih tiskovina na potapanju hrvatske brodogradnje.

I tu su se sa stranica EPH-ovih novina nebrojeno puta cijedili potoci pelina što brodogradilišta arči silne novce osiromašenih građana, iako eminentni stručni podaci govore nešto sasvim drugo. Da nakon što država ulije godišnje 1,16 milijardi poticaja u brodogradilišta, odande joj se u vidu poreza i drugih davanja vrati 1,28 milijardi. Dakle, škverani zarade ovoj državi čistih sto i više milijuna. E, ali ne bi EPH bio EPH da to ne čuva kao najstrožu tajnu, jer zašto njemačkim i drugim evropskim brodogradilištima ne napraviti tu sitnu uslugicu da se riješe konkurencije Hrvatske, trenutno treće brodograđevne sile u Evropi? Da, stvarno zašto, to se, uostalom, savršeno uklapa u idiotsku politiku deindustrijalizacije Hrvatske i vladajućih i opozicije, a što se pri tome idiotiziraju i EPH-ovi čitatelji, pa bože moj, barem glupost dokazano ne boli.

Osim toga, ona, ta glupost, donosi ovoj priči o hrvatskim narodnim izdajnicima blaženi happy end, jer za ovu vrstu izdaje još nitko nije odgovarao. Mada kada čuješ što o tome proteklih tjedana misle fejsbuk demonstranti, ne bih baš stavio ruku u vatru da će tako zauvijek ostati.

<
Vezane vijesti