Nema tih novina koje nisu pisale o 'slučaju' pravobraniteljice za jednakost spolova Gordane Lukač Koritnik, koja je anonimnim prijavama optužena za mobbing svojih zaposlenica, no o cijelom »slučaju« zapravo nismo saznali ništa.Što pak u javnosti izazivaju verbalne eskapade Jadranke Cigelj u Glasu Koncila? Gotovo ništa. Nekoliko protesta malog broja udruga, neka ostavka (gotovo nezabilježena u medijima), kratka ograda premijera, kao da se radi samo o nespretnosti. I pojeo vuk magare.No tek je eklatantan primjer neprimjerene reakcije medija i samog civilnog društva izbor Ane Lovrin za ministricu pravosuđa
Sadašnja ministrica resora koji je donedavno bjesomučno tragao za odbjeglim generalom još je ovoga ljeta (kao zadarska gradonačelnica) njegovu sliku ponosno isticala u gradskoj vjećnici – Ana Lovrin i britanski veleposlanik John Ramsden Sva je prilika da je u našoj sredini najčešće mnogo zanimljivije ono čega u javnosti nema (ili ga ima malo) od onoga na čemu se u njoj obilato inzistira. No to traži priličnu autonomiju mišljenja, kojoj niti smo obučeni, niti mediji kakvi već jesu (i sami ne osobito autonomni) idu previše na ruku.
Dvije su žene, a pomalo i treća (zapravo, njihov javni rad), predmet interesa, ali je, začudo, količina interesa koju je javnost za njih pokazala u medijima upravo obrnuta od važnosti njihovih postupaka za društvo.
Nema tih novina koje, prije kratkog vremena, nisu donijele vijest (dapače, prave izvještaje, krupne fotografije na naslovnicama, mišljenja trećih osoba, predstavnika vlasti, i to ne jednom) o »slučaju« pravobraniteljice za jednakost spolova RH Gordane Lukač Koritnik, koja je anonimnim prijavama optužena za mobbing svojih zaposlenica. No, usprkos gomili tekstova po novinama, stvari nisu postale nimalo jasnije. Saznali smo tek nešto malo više o tome što je mobbing uopće, ali smo nešto više i konkretnije saznali samo o navodnom (ne)redu u uredu pravobraniteljice, tko je kasnio, a tko telefonirao, itsl. Ne možemo ovdje razriješiti zagonetku je li bilo mobbinga ili samo nefunkcionalnog ureda; to će zaposlenice i nadređene instance morati riješiti same. I bez toga, međutim, priča ima poteškoća: Izvještaji su govorili da je prijava bila anonimna, a sve su zaposlenice zanijekale da su one (anonimno) dostavile prijavu. Pa tko je onda, pita se znatiželjna/an čitateljica/telj? Srećom, to je za sam meritum svari, dakako, sporedno. Važnije je ipak razmotriti malu nelogičnost koja proizlazi iz samog značenja mobbinga, prema kojemu (između ostaloga) onaj tko vrši mobbing stvara u uredu/organizaciji/radnom mjestu među ostalim zaposlenima atmosferu kojom se radi psihološki pritisak na mobbiranu osobu.
Spram te osobe veći broj kolegica i kolega nastupa kao mob, tj., u engleskom značenju riječi, kao prijeteća gomila. Budući da se u ovom slučaju ne radi o jednoj navodno mobbiranoj osobi, već o više njih u inače neveliku uredu (govori se i o svima ili većini zaposlenica ureda), teško je zamisliti kako je to i s kim jedna osoba, ravnateljica, stvorila takvu »atmosferu«. Svakako, budući da očito nije tako jednostavno odrediti što se točno događalo ili događa, tko koga mobbira (nemojmo zaboraviti, i šefovi mogu biti predmet mobbinga), slučaj je tražio pažljivije postupanje svih aktera (osobito pri izlasku u javnost), ali je, nasuprot tome, medijski bio itekako eksponiran.Dakako, s vrlo vjerojatnim posljedicama po rad ureda koji pak inače dobiva komplimente za svoje djelovanje, i to sa svih strana.
Cigelj lakmus za dobro i loše
Neki će reći, feministkinje prije svih, da je riječ o patrijarhalnom obrascu u društvu, prema kojem je »lakše« napasti žene i omalovažiti njihovo (javno) djelovanje, jer nemaju moć niti iole značajniji utjecaj na nju, pa onda niti na medije, itsl. Drugi će, upravo iz perspektive istog obrasca i potvrđujući ga, proglasiti »staru istinu« da se »babe uvijek posvađaju i da nisu za javne poslove« i sijaset sličnih bedastoća. Bedastoćama se nećemo baviti (ionako ih je previše u javnom prostoru), ali da su žene »laka meta« nije uvijek točno. O tome govori drugi primjer.
Pred nekoliko mjeseci pojavio se u Glasu koncila podugačak intervju s Jadrankom Cigelj, predstojnicom Ureda za udruge Vlade Republike Hrvatske. »Crvena nit« intervjua jest gotovo opipljiva odbojnost, pa i strah gospođe Cigelj u odnosu na udruge, dakle one organizacije kojima je namijenjen Vladin ured što ga ona vodi. Dakako, pravi ona razliku između »dobrih« i »loših«, pa su dobre one »domoljubne organizacije« s početka rata koje su »zastupale interese Republike Hrvatske«, a »loše« su »nevladine organizacije koje su zastupale bivši sustav«. Pa kada je, s lakoćom i bez ikakve potkrepe svojih sudova, utvrdila razliku između »dobrih« i »loših«, gotovo je cijeli intervju potrošila na denunciranje »loših«. Pritom su, po dobroj staroj teoriji zavjere svjetskog ološa u obličju filantropa, osobito milijardera (tko li je taj?!) te uopće donatora, nastradali svi oni koji pomažu takve udruge. Cijeni gospođa Cigelj one predstavnike civilnog društva koji imaju »pravilne nakane«, pa čak i feminizam, koji ocjenjuje pozitivnim kada je »zdrav«; priziva nadalje i »zdravu kritiku« novinara, koji bi trebali biti »zdrav korektiv«. U tim zdravstvenim kartonima (koji tako vonjaju na staru državu i njezin sustav: tko se ne sjeća cijelog raspona dijagnoza, od »zdravih drugarskih kritika« do »nezdravih pojava u društvu«, o »zdravim snagama« da i ne govorimo) našlo se, dakako, mjesta i za dijagnozu nezdravoga, pa se tako predstojnica Ureda za udruge »srami mnogih nevladinih udruga u Hrvatskoj« jer, kaže ona, »pljuju po Domovinskom ratu«. Zgraža se i nad civilnim društvom koje »šuti« na haške optužbe novinara, »premda se tu«, kaže ona, »zadire u temelje države, temelje demokracije i slobode riječi«. Nemajući vremena ili volje da se bakće s opisom i argumentacijom krimena, prelazi lako na kvalifikaciju – »veleizdaja«! Kaže Cigelj: »Oni – (akteri civilnog društva) – često idu da bi pridonijeli sebi na važnosti više nego što im pripada i to čak ne prezajući da učine veleizdaju«. (Usput, ova je rečenica upravo tako traljavo napisana, a i cijeli je tekst začuđujuće nepismen, kao da Glas koncila nema redaktora ili lektora). A kako ne bi bilo zabune je li riječ »veleizdaja« iskočila tek slučajno i spontano, ponavlja se na još jednom mjestu u tekstu intervjua. Kao i vjerojatno veliki uzor gospođe Cigelj, koji je u svojoj glavi imao točan broj svih »jalnuških diletanata«, i ona se odvažila pobrojati neprijatelje, pa kaže: »U Hrvatskoj ima stotinjak imena koja su sebi izborila monopol i nametnula se putem medija. Njihovo teoretiziranje postalo je već dosadno i zamorno«.
Lutanje po bespućima civilnog društva
Pri svemu tome, u cijelom tekstu gospođa Cigelj nikako da sama pogodi što bi to bilo civilno društvo, pa u odgovoru na pitanje što ona podrazumijeva pod pojmom organizacije civilnog društva u Hrvatskoj kaže (i, kako stvari trenutno stoje, politički preživi): »Danom rođenja ljudi postaju članovi civilnog društva. Civilno društvo čine ljudska bića«. Tko bi se tome dosjetio! I dalje veze gospođa o rastu i odrastanju, sklonostima činjenju dobra, udruživanju i tako dalje, luta predstojnica Ureda za udruge po bespućima civilnog društva, u kojima stradavaju gotovo svi osim »domoljubivih«. Stradao je i feminizam, ako nije »zdrav« (a predstojnica, dakako, ima ekskluzivno pravo da izda zdravstvenu potvrdu): »Prakticiram reći da je zdrav feminizam pozitivan. Pod tim mislim da su žena i muškarac ravnopravni kao stup obitelji kao partneri i da su i pred Bogom jednaki«. I još: »Žena kad počinje lamentirati i nametati svoje stavove i počinje gušiti potrebe muških članova, to je isto zloporaba i nasilje nad drugom skupinom«. Dakako, i homoseksualcima je također podijeljena dijagnoza i zdravstveni karton a la Cigelj: »To je (homoseksualizam – č. K.) intimna stvar svakog čovjeka. I nema pravo jedno ljudsko biće suditi drugo ljudsko biće što možda ima neku anomaliju po našim mjerilima«. Ukratko, nećemo ih tući zbog (ipak!) anomalije, određene po našim (kraljevski plural ili zastupanje mišljenja cijelog društva?) mjerilima.
Mnogo je još sličnoga izgovorila predstojnica Ureda. Nije ona jedina i usamljena u takvom načinu »mišljenja« i stoga zasigurno ne bi dobila ni malo, a kamo li ovoliko prostora komentara, međutim, jest jedina koja sjedi na čelu Ureda za udruge Vlade Republike Hrvatske. To je razlog, ne za zabrinutost, kako se to običava reći, a jedva da išta znači, već za njezinu smjenu s mjesta kojem nije dorasla. Predstojnica ureda za udruge uzima si za pravo da sudi o tome tko je, u političkom smislu, dobar a tko je loš na civilnoj sceni, i tako odaje malu prljavu Vladinu tajnu o pravom smislu ureda, (nedonesene) strategije i ostalog Vladinog bavljenja civilnim društvom. Ona »zaboravlja«, ili još nije ni shvatila, da je njezin posao posredovanja između vlasti i organizacija civilnog društva, koje bi trebale imati autonomiju, uključujući na prvom mjestu da same biraju što je dobro a što ne. Njezina osobna žrtva tijekom rata, koju nitko nema pravo omalovažavati, nije i ne može biti kvalifikacija za obavljanje posla koji ne zna i o kojem ima zastrašujuće krive pojmove.
Što se, međutim, u ovom slučaju dogodi u javnosti? Gotovo ništa. Nekoliko protesta malog broja udruga, neka ostavka (uostalom, gotovo nezabilježena u medijima), kratka ograda premijera, kao da je inače sve u redu, a radi se samo o nespretnosti. I pojeo vuk magare. Nikakvih medijskih senzacija, ništa ni slično »slučaju mobbing«. Cigelj se čak nije ni ispričala (što njezinu poziciju samo čini dosljednom), stoluje i dalje djeluje s čelne pozicije Ureda za udruge, a nevladine udruge, ljudsko-pravaške, karitativne, ženske i muške, homoseksualne i lezbijske, hrabro – šute. Počet će skoro transfer EU fondova kroz vladine institucije, Ured će tu imati neki utjecaj, valja biti kuš! Nadati se samo da upravo ovaj rezon nije u temelju te šutnje.sliku tvoju ljubim
Počeli smo slučajem koji to (bar zasad) jedva jest, a pobudio je silnu pažnju javnosti, veliku žestinu i ostrašćenost. Drugi, slučaj stavova predstojnice Ureda za udruge, javno izrečenih, žalosno krivih i nespojivih s takvom funkcijom, prošao je u javnosti mlako i nestao iz nje još brže.
Treći slučaj koji je javno jedva spomenut, a čini nam se težim od prva dva, jest izbor nove ministrice pravosuđa. Ana Lovrin se proslavila držanjem slike osumnjičenog ratnog zločinca pred međunarodnim sudom u Haagu i bjegunca pred hrvatskim zakonima Ante Gotovine (koji je, bježeći pred hrvatskom tjeralicom, kršio i hrvatske zakone) u svojem uredu u Zadru. Objasnila je to činjenicom da je A. G. počasni građanin Zadra, te u tom smislu njegova slika visi na zidu. (Onako usput, kada bismo iz kurioziteta pogledali arhive gradskih skupština u našoj domovini, u koliko njih bi se našao dokument da je, primjerice, Josip Broz, zvani još i Tito, počasni građanin (a našlo bi se i drugih iz stare garniture) pa njegova (njihove) slike sigurno ne vise po zidovima.) Ali bitan je problem u ovom slučaju to što gospođa Ana Lovrin dolazi na čelo ne bilo kojeg, već Ministarstva pravosuđa, a stiže na tu poziciju ni manje ni više nego s reputacijom funkcionarke kojoj su političke naklonosti preče od provođenja zakona. I – je li od toga u javnosti nastao slučaj? Da nije Novi list podsjetio na nelagodu britanskog ambasadora pod slikom bjegunca pred zakonom, izvješenom u službenim prostorijama, ne bi bilo ni spomena, a kamoli slučaja.
U ovim trima epizodama hrvatske politike vlast se nije iskazala osobitom odgovornošću. No, je li ju na odgovornost pozvala javnost, te ono što bi imalo biti njezin najaktivniji dio, civilno društvo? Vlast, dakako, nosi odgovornost upravo stoga što ima moć, dakle mogućnost da ispravlja vlastite greške. Ali zar ćemo očekivati da je na to natjera samo njezina vlastita »savjest«? Berlusconijev ministar ovih je dana morao otići s dužnosti jer je nosio majicu s karikaturama Muhameda. Karikatura koja je u Hrvatskoj napravljena od civilnog društva ostaje mirno na svojem mjestu, u Uredu za udruge Vlade RH. A i zašto bi se vlast i premijer uopće potresali kad nam je i civilna scena mlako uvrijeđena, ali je ostala »mirna i dostojanstvena«?
Odakle taj nerazmjer težine slučajeva i javnih reakcija? Kada se nasluti »ljudski« sukob, senzacionalistički senzibilitet privuče i medije i »javne djelatnike« kao krv morske pse. Nešto se interesa probudi i kad odjekne kakva rječetina poput »veleizdaje«. Kad se pak radi o teškom kršenju principa, ali in abstracto, nema ni opažanja, a kamoli reakcije.
