U Muzeju za umjetnost i obrt u Zagrebu održana je prva smotra političke karikature. Nakon porođajnih muka gradski su čelnici popustili uže orme, jer je prošle godine u isto vrijeme kreativni impuls zauzdan uz prijetnju pendrekom. Danas, predstavnici vlasti i umjetnici, u konstruktivnom ravnovjesju zbijaju šale i zajedno se smiju. Tema smotre je bila zagrebačka gradska uprava i njezin glavni teretni konj - gradonačelnik Bandić, Kultura i kulturnjaci su otjerani da svoju mukotrpno stečenu individualnost i integritet ulažu u igre na sreću vlastite dezorijentiranosti u pisanju birokratski zakukuljenih projekata, dok vlasti iščekuju da konačno iznemogli odustanu od svega što je stvar duhakoji je tim kulturnim prekoračjem naumio pred izbore poraditi na kvalitativnoj razini svog malčice zapuštenog mita. Izložbu je otvorio pročelnik financija Slavko Kojić.
Ovom je izložbom gradska uprava, koja se u prošloj godini nagledala zatvorskih zidina i stoga imala manje kreativnih opcija, podigla letvicu svoje kulturne superiornosti. Uzlet kreativne širokogrudnosti pokrenut je, samosvjesno, baš u vrijeme njihovog ateriranja prema skorom političkom dnu. Osobe koje su prošle inicijaciju u zatvorima, ispitivanja u državnom odvjetništvu, bile prepuštene same sebi i (ne)sklonim svjedocima, nagorene sumnjama svojih bližnjih, trijezne zbog praznine zatvorskog minibara, znale su u ovoj prigodi ocijenit debljinu političkog leda koji ih drži na površini, tako da su financijski i organizacijski popratile smotru crtanih pošalica, sarkazama i sprdnje na svoj račun, u čemu ima, unatoč svemu, neke gorke odlike istinske vrline i neokaljanosti.
U Splitu se, međutim, gradska uprava ne zna nositi s pošalicama i kulturnim kritikama. Ovdje se ne znaju smijati, jer sebe uzimaju previše ozbiljno, što je u svemu upravo - najsmješnije. Iako su ove godine, primjerice, financijski dobro popratili monografiju Brešanovih krajnje apolitičnih karikatura u visini od 20 000 kuna, protiv svog kućnog karikaturiste i njegove nikad (ne)izvjesne nazočnosti na poslu te bivšeg predsjednika strukovne udruge Hulu, odlučili su voditi sudske sporove do iznemoglosti. U međuvremenu zatvaraju izložbe, pa ih onda cjepidlački, nakon poklonstva i pokajanja umjetnika otvaraju, jer se navodno utvrdi da su svi u tom domotužju Zabrane, nasilna kadroviranja i kulturne karmine mjera su našeg sadašnjeg stanja, jer je procijenjeno da su umjetnost i umjetnici došli svome kraju, pa su duboko dolje na hranidbenom lancu moći, zapravo bez njezakleti antifašisti, zapravo dok ne shvate da jedni vladaju, a drugi su prirodno potlačeni i vise u mraku poput šišmiša naopako, pod klatećom kulturnom strehom. Kadrovira se, naravno - bez rezona, a pohabane kadrove i fosile reanimira se na prijedlog sive eminencije lokalne kulture, arheologinje Tajme Rismondo Čalo, možda zbog obećanja gradonačelniku da će se i njegovim vrijednim koščicama za par stoljeća imati tko baviti, ako poput Arnira ne skonča od kamena u glavu.
Kultura opresije i nepovjerenje se nastavlja. I dok financijski pretorijanci grada ne otvaraju izložbe, poput Kojića, nego otvaraju gradski telećak za potpore bližnjima na nadlanicu, primjerice za nadzor javnih radova koje financira Grad, drugi su zauzeti akademski nesuvislim cijepanjem kulturnog atoma, tražeći prijeporne olakotnosti za kobni sudar s kulturnim alternativama bez alternative, cijepajući zapravo strateški svijet kulture i umjetnost uzduž i poprijeko. Zabrane, nasilna kadroviranja i kulturne karmine mjera su našeg sadašnjeg stanja, jer je procijenjeno da su umjetnost i umjetnici došli svome kraju, pa su duboko dolje na hranidbenom lancu moći, zapravo bez nje. Taština kulturne inferiornosti splitske gradske uprave, da zaključim, obilježena je mehanizmom čiste kulturne negativnosti, jer se pokazalo da za kulturu i umjetnost nitko od ovdašnjih zvaničnika nije dovoljno mjerodavan, osim u ništavljenju otpora.
Kultura i umjetnost nisu važne teme ove gradske konstelacije. Međutim, treba biti pošten; kultura i umjetnost su teme na čiji se spomen hladno srce većine političkih snaga u Hrvatskoj ispuni napasnom radošću osvetoljubivošću, i to ne zbog toga jer su ljudi svijeta umjetnosti i kulture (pre)slobodni tipovi skloni kritici, nego jer je politika u nas vještina primitivnih bez mjesta za suvislo naukovanje. Makar i bili izborno beznačajna svjetina, koja po zidovima instalira i vješa slabo razumljive kvadre, gude i glume, konačno - nasnifan i napušen davež, oni zacijelo ne trebaju biti proganjani jer su u čibuku ispušili malo mare, pod izgovorom da duhanski dim nagriza svod Dioklecijanove supstrukcije, jer je u svakom slučaju puno štetnije da naši lokalni politički regulatori nagrizaju naivne tjemenjače naše zdrave kulturne pameti. U tom kaosu kultura i kulturnjaci su gurnuti na sporedni kolosijek, otjerani da svoju mukotrpno stečenu individualnost i integritet ulažu u igre na sreću vlastite dezorijentiranosti u pisanju birokratski zakukuljenih projekata, dok vlasti iščekuju da konačno iznemogli odustanu od svega što je stvar duha, od svega što je izvan funkcionalnosti čistog tržišta i puke utilitarnosti.
