Nakon razmjernih uspjeha Trećeg puta socijaldemokracije u zapadnoj Europi i hrvatska ljevica otkriva ideje Anthonya Giddensa. Sveobuhvatan cilj politike Trećeg puta trebala bi biti pomoć građanima da se snađu u okolnostima velikih revolucija našeg doba, naime, u globalizaciji, promjenama u osobnom životu i u našem odnošenju prema prirodi Politika Trećeg puta trebala bi zauzeti pozitivan stav prema globalizaciji - ali, i to je ključno, samo ako ju shvati kao pojavu koja je mnogo šira od globalnog tržišta, piše Giddens.
Nove smjernice
Giddens je svoj Third Way zamislio kao nove smjernice socijaldemokracije unutar neoliberalnih struktura. On traži gospodarstvo i društvo koji u sebi ujedinjuju tržišno individualno pravo izbora i društvene mogućnosti socijalne države. Država po teoriji Trećeg puta ima zadatak opskrbe te stvaranje uvjeta i inicijativa za poduzetništvo, inovaciju i jednakost. U socijalnoj sferi država mora zagovarati osobnu odgovornost i poticati zapošljavanje, a ne socijalnu skrb. Prema teoriji Trećeg puta društvo će zadržati socijalne nepravednosti ali će zato poticati tzv. jednakost mogućnosti. Cilj nije podijeliti prihode, nego povisiti prihode za sve.
Anthony Giddens
Dakako postoje razlike između kontinentalnog i britanskog puta, no zajedničko im je prilagoditi socijaldemokraciju globalizaciji i postaviti je negdje između kolektivizma i neoliberalizma. Britanija je sasvim sigurno bliža neoliberalizmu nego što su to Njemačka ili zemlje Skandinavije. Ovdje se još uvijek naglašava solidarnost, dok se u Britaniji više ističu jednake mogućnosti i legitimnost rizika. Svejedno, unatoč reformama ili upravo zbog njih, Veliku Britaniju, a pogotovo Njemačku i Francusku, potresaju najveći protesti i štrajkovi proteklih desetljeća, dok se u skandinavskim zemljama socijaldemokracija očito uspjela prilagoditi zahtjevima novog doba.
Najveći štrajk
Šveđani su, na primjer, shvatili da bez skraćenja u socijalnoj skrbi i povišica poreza nema izlaza ni iz ekonomske, ni iz socijalne krize. Njihov državni proračun je danas stabilan, državni dugovi se otplaćuju, nezaposlenost je u padu, a mirovinski fondovi su s obzirom na demografski i ekonomski razvoj sanirani.
U Velikoj Britaniji je stanovništvo također otkrilo socijalnu državu i uglavnom podržava viši porez kako bi se financiralo zdravstvo, školstvo i socijalna skrb. Ipak Englezi ne podnose sve reforme bez protesta: U znak prosvjeda protiv Blairovog pokušaja da poveća dob odlaska u mirovinu, nedavno je preko milijun vladinih zaposlenika stupilo u najveći štrajk nakon općeg štrajka 1926. godine.
I Njemačka se suočava s velikim prosvjedima u javnom sektoru. Zaposlenici traže sve više plaće, a država do sada ne uspjeva reformirati socijalni sistem kako bi ga mogla financijski održavati. Schröderove reforme ili nisu još zahvatile državu, ili su preslabe da bi imale pozitivnog učinka, a reforme nove vlade su do sada samo truli kompromisi dvije vladajuće stranke s jedne strane te države i pokrajina s druge.
"Radnička prava - da, ali..."
Danas je eto, s nekoliko godina zakašnjenja, došlo i vrijeme da u Hrvatskoj SDP socijalizira kapitalizam, kako je nedavno poručio Ivica Račan. Nove krilatice SDP-ovog Trećeg puta su socijalno odgovorno društvo u kojemu radnik nije roba, tržišno gospodarstvo, ali ne i tržišno društvo, vrijednosti učenja i rada, socijalna pravednost i radnička participacija. A kako čitamo na web stranici SDP-a, hrvatska socijaldemokracija ima i novu političku platformu koja zvuči kao da ju je napisao osobno Anthony Giddens: Uz tradicionalna politička pitanja socijaldemokracije, novi je izazov fenomen globalizacije: ekonomske, političke i kulturne. …globalizaciju (treba) prihvatiti i provesti kao jedinstvo različitosti, kao proces u kojemu će sve sastavnice, očuvati svoju samobitnost, ali i profitirati participacijom u novoj, globalnoj Europi.
Čini se da je, osam godina nakon što je Anthony Giddens publicirao svoj Treći put: obnova socijaldemokracije, i sedam godina nakon što su te ideje postale standard socijaldemokracije u Europi, SDP s Račanom na čelu napokon stigao pročitati ili barem u svojoj retorici primijeniti ovo djelo enciklopedijskih razmjera – čitavih 166 stranica u originalnom izdanju.
SDP kao da ne želi vidjeti, da problem nije u zakonima i manjkanju istih, nego u nefunkcioniranju sustava koji postojeće zakone ne provodi kako treba ili ih ne provodi nikako. Postavlja se pitanje, čemu donositi nove zakone za jačanje radničkih prava kada se ne poštuju ni ovi dosadašnji. Novi zakoni bi povećali birokraciju i nepreglednost zakona. Ali Račan ne nudi program ni za provođenje starih zakona, a kamoli nekih novih, niti nudi plan financiranja svojih ideja.
Neumjereno je uopće uspoređivati Treći put u Hrvatskoj i onaj europski, isto kao i Račana s Tonyem Blairom. U Europi se socijaldemokracija naime već od 1999. barem pokušava prilagoditi globalizaciji i provodi reforme. U Hrvatskoj SDP osim retoričkih floskula još nije dokazao da je vrijedan usporediti ga s današnjom socijaldemokracijom u Europi.
Ipak se Tonino Picula u jednom domaćem tjedniku ne suzdržava ovakvih usporedba:
Činjenica je da je Blair na čelu države s najvitalnijom ekonomijom u Europi. Britanija je danas modernizirana zemlja u kojoj je položaj radnika, ali i poslodavaca, kudikamo bolji nego što je bio prije dvadesetak godina. U tom segmentu usporedba s Blairom Račanu svakako treba biti kompliment.
Zajašiti galopirajućeg konja
No činjenica je, da je Račan za vrijeme vlade SDP-a 2000. do 2003., dok je Toni Blair u Engleskoj postavljao temelje ovom blagostanju koje opisuje Picula, zagovarao isključivo logiku tržišta i logiku privatnog kapitala. Gdje i kako je tada mislio na robu tržišnog društva, danas mu milog radnika, ne znamo. To je valjda bilo liberaliziranje socijalizama kojim Račan hvali SDP.
Račanova retorika nudi nadu onima koji se u tranziciji osjećaju prevareni i onima koji to doista jesu. Ipak uza sva gesla nove socijaldemokracije Račan ni jednom riječju ne spominje na koji način SDP, dođe li na vlast, namjerava provesti ove plemenite ideje.
Usprkos svemu, jedno se Račanu mora priznati. On je prvi koji je radnička prava i socijalno odgovorno društvo ubacio na hrvatsku političku scenu. Sada su se i neke druge stranke poput HDZ-a ili HSLS-a sjetile da postoje i radnici-glasači koji moraju imati neka prava, pa rogobore kako se oni već godinama zauzimaju za radnike. A to opet izgleda kao bespomoćni pokušaj zajahati već galopirajućeg konja u utrci za izborne glasove.
Budimo iskreni, niti jedna stranka ne nudi provedivi ili barem isplanirani politički program za provođenje socijalnih prava. Zagovaranje ravnopravnog, socijalno odgovornog društva u kojemu radnik nije roba, rogoborenje protiv stihijskog, divljeg kapitalizma, sve je to divna i krasna retorika, a ne stranački program.
