Javni programi stanovanja za Rome

Istraživanje Uključivanje Roma u hrvatsko društvo: prostorno uređenje, stanovanje i zaštita okoliša dio je projekta Prikupljanje i praćenje baznih podataka za učinkovitu provedbu Nacionalne strategije za uključivanje Roma koji su za Ured za ljudska prava i prava nacionalnih manjina provodile tvrtka Ecorys i Centar za mirovne studije. Kako bismo saznali nešto više o uvjetima u kojima stanuju Romi, razgovarali smo s Ivom Marčetić, jednom od autorica publikacije. Marčetić je arhitektica i aktivistkinja iz udruge Pravo na grad, a polje interesa su joj stambene i U Europi postoji cijeli niz različitih javnih stambenih politika koje osiguravaju da veliki dio stambenog prostora nije na tržištu i da je priuštiv za različite socijalne skupine. To je prisutno u svim većim gradovima Europe, a najčešće se spominju Beč i Berlinprostorne politike, najviše u gradu Zagrebu.

Istraživanje dijeli lokalitete u kojima Romi žive na naselja koja su potpuno odvojena od gradova ili sela, ona na njihovim rubovima, naselja unutar gradova ili sela te na disperzirane lokalitete među većinskim stanovništvom. Pokazalo se da romsko stanovništvo koje živi odvojeno ili na rubu grada ili sela živi nižim standardom zbog manje dostupnosti sadržaja, lošije infrastrukture i slabe prometne povezanosti, a na tim lokalitetima živi više od polovice Roma. Naime, čak 45,7 posto Roma živi na lokalitetima koji su od gradova ili sela odvojeni na zasebne lokacije, a 16,5 posto u naseljima na rubu, dok u Međimurju čak 95 posto romskog stanovništva živi u naseljima odvojenima od grada ili sela.

Romi koji su raspršeni po prostoru grada i žive zajedno s većinskim stanovništvom imaju najbolji pristup infrastrukturi i javnim servisima. Međutim, iako istraživanje pokazuje da Romi u gradu Zagrebu žive u relativno najboljim uvjetima, Marčetić upozorava na sljedeće: "Romi koji žive u naseljima unutar gradova ili sela u poziciji su najmanje sigurnosti stanovanja. U istraživanju smo se dotakli zagrebačkog slučaja Plinarskog naselja, odnosno romskih četvrti blizu Radničke ceste, ali takvih primjera ima više. Naime, taj prostor bio je ekološki višestruko nepogodan za stanovanje, ali grad nije pomogao romskom stanovništvu unaprijedivši standard stanovanja, već ih je premjestio. Budući da je Radnička cesta postala svojevrsni financijski centar tamo se htjelo organizirati elitno stanovanje, a Romi kao sjedilačka populacija nije bila dobrodošla. Grad je u dva navrata od tamo selio Rome, isprva u Novi Jelkovec koji je kilometrima daleko od te lokacije, a potom na Petruševec. Rome se na taj način gura dalje iz profitabilnih gradskih cjelina u rubna područja gdje imaju slabiji pristup javnim servisima i infrastrukturi."

Što se vlasništva nad stambenim objektima tiče, Marčetić ističe da se oko 80 posto romskih kućanstava izjasnilo da su vlasnici stambenog prostora u kojem žive, što isprva ne djeluje puno manje od većinskog stanovništva koje je to u otprilike 90 posto slučajeva. "Međutim, Romi unutar svoje zajednice često smatraju nešto svojim vlasništvom iako ne postoji vlasnički list da je to uistinu tako. Jedinice lokalne samouprave znale su organizirati programe legalizacije romskih nekretnina, no jedan dio troškova su Romi sami trebali platiti. To je stvaralo probleme jer su komunalne naknade iznosile 500 kuna, a romska kućastva u prosjeku zarađuju manje od 3000 kuna mjesečno, što je daleko ispod granice siromaštva. Za višečlano kućanstvo koje ima toliko niska primanja 500 kuna čini veliki izdatak. To potvrđuju i izjave Roma koji su kao prvi razlog odbijanja ulaska u proces legalizacije naveli cijenu."

"Drugi problem legalizacije romskih naselja je što ona zapravo petrificira stanje u prostoru. Recimo, jedne se godine podnese zahtjev, ali u periodu dok traje proces dogodi se povećanje broja ljudi i izgradnje na tom prostoru – nastaju nova kućanstva i obitelji se šire, a samim time i potreba za stambenim prostorom raste, što ponovno ostavlja dio objekata van procesa legalizacije. Zato legalizacija mora biti popraćena drugim programima. Recimo, programima javnog stanovanja koji bi osigurali da se ne događa pretjerano naseljavanje nekih područja."

Istraživanje pokazuje da je polovica (50,2 posto) romskih stambenih objekata legalizirano, četvrtina (23,8 posto) nije, petina (19,1 posto) je u Šripadnici romske nacionalne manjine su u puno većoj mjeri u osnosu na ostatak stanovništva izloženi posljedicama onečišćenja okoliša, koje uzrokuje kraći životni vijek i lošije zdravljeprocesu legalizacije, a ostatak ispitanika nije sigurno.

Dakle, iako se Romi u čak 80 posto slučajeva izjašnjavaju kao vlasnici nekretnine u kojoj žive, stvarnost je nažalost drugačija. Osim problema legalizacije, Marčetić naglašava da tržište nekretnina ne prepoznaje mnoge stambene objekte u vlasništvu Roma jer se nalaze u naseljima koja su izmještena iz gradova i sela. "To znači da se na osnovu njih ne mogu dizati zajmovi i ne mogu se stvarati obiteljska bogatstva ili bogatstva zajednice na način na koji se ona razvijaju među općom populacijom. Isto tako, Romi su rjeđe vlasnici u onim dijelovima Hrvatske gdje su nekretnine skuplje, kao što su Zagreb ili Istra."

Što se slabe prometne povezanosti tiče, Marčetić je istaknula da ona ugrožava pravo na rad i pravo na stan, budući da mnogim romskim naseljima nije moguće pristupiti poslu, školi ili vrtiću. Istraživanje pokazuje da su nekim romskim naseljima najbliži vrtić ili škola udaljeni i do 25 kilometara. Također, prema Eurostatovoj metodologiji, čak 77,7 posto stambenih prostora u kojima Romi žive je deprivirano, što znači da Romi u tolikom postotku imaju krov koji prokišnjava, premračan prostor, nemaju kadu ili tuš ili nemaju WC. Nadalje, polovica ispitanih lokaliteta nema pristup kanalizaciji, što ne ukazuje samo na stambenu deprivaciju nego i okolišne i zdravstvene probleme koji iz toga proizlaze.

Na upit o teškoćama unajmljivanja stanova, Marčetić je odgovorila sljedeće: "U publikaciji navodimo članak Barbare Matejčić koja je napravila Slaba prometna povezanost grožava pravo na rad i pravo na stan. Mnogim romskim naseljima nije moguće pristupiti poslu, školi ili vrtiću. Nekim su romskim naseljima najbliži vrtić ili škola udaljeni i do 25 kilometaraistraživanje gdje su se tri žene predstavile kao Romkinja, Hrvatica i muslimanka te pokušale unajmiti stan. Pokazalo se da Romkinja i muslimanka imaju velikih problema pri unajmljivanju stanova, dok Hrvatica ne. Takav tip istraživanja dokazuje da su Romi višestruko diskriminirani – materijalno i rasno."

Osim navedenog, istraživanje je pokazalo da su romska naselja nerijetko smještena u blizini industrijskih postrojenja i odlagališta otpada te izložena onečišćenom zraku. Naime, u više od trećine lokaliteta postoje problemi s onečišćenim zrakom, a iako je riječ o trećini, u njima živi preko 65,9 posto romskog stanovništva obuhvaćenog istraživanjem. U tom smislu, pripadnici romske nacionalne manjine su od ostatka stanovništva u puno većoj mjeri izloženi posljedicama onečišćenja okoliša koje uzrokuju kraći životni vijek i lošije zdravlje.

Smetlišta postoje u samo 18,3 posto ispitanih lokaliteta, a četvrtina (26,3 posto) romskih naselja na rubovima gradova ili sela nema organizirane čak ni kontejnere ili kante za smeće. U više od trećine lokaliteta postoji problem sa smećem po ulicama, kraj kuća i u dvorištima, a na takvim lokalitetima živi 63,6 posto romskog stanovništva. Istraživanje posebno ističe podatak za dislocirana naselja koja su u 91,9 posto slučajeva suočena s problemom onečišćenog zraka, 78,9 posto ih ima problema s onečišćenom vodom, a sa smećem po ulicama kraj kuća i u dvorištima suočava se 72,2 posto dislociranog romskog stanovništva.

Usprkos navedenom, Marčetić ističe da Romi u suštini imaju isti problem što se stambenog pitanje tiče kao većinsko stanovništvo jer je država odabrala da tržište garantira vlasništvo nad stambenim prostorom. "Romima bi pomoću javnih programa stanovanja trebalo ponuditi mogućnost da izađu iz getoiziranih naselja. Nužno je da se Rome dodatno ne getoizira nego da im se omogući odlazak ako to žele. Onima koji žele ostati Jedinice lokalne samouprave znale su organizirati programe legalizacije romskih nekretnina, no jedan dio troškova su Romi sami trebali platiti. To je stvaralo probleme jer su komunalne naknade iznosile 500 kuna, a romska kućastva u prosjeku zarađuju manje od 3000 kuna mjesečnotreba omogućiti da ostanu, ali im se kvaliteta stanovanja u naseljima mora unaprijediti."

Na upit postoje li primjeri stambenih politika u gradovima drugih zemalja Europske unije na koje bi se Hrvatska mogla ugledati, Marčetić odgovara:

"U Europi postoji cijeli niz različitih javnih stambenih politika koje osiguravaju da veliki dio stambenog prostora nije na tržištu i da je priuštiv za različite socijalne skupine. To je prisutno u svim većim gradovima Europe, a najčešće se spominju Beč i Berlin. Obično je riječ o urbanim politikama koje se tiču većih gradova, a ne nužno cijele države. Recimo, čak 60 posto ukupnog broja stambenih jedinica u Beču su dio programa priuštivog stanovanja. Razni programi subvencija gradnje, najma i dodjele javnih stanova učinili su da je postotak od plaće kojeg ljudi tamo izdvajaju na stanovanje značajno niži nego ovdje. S druge strane, grad Zagreb upravlja sa samo oko 7500 stanova, odnosno njih 2 i pol posto. Ljudi na listama za čekanje borave ponekad i više od desetljeća, a važno je naglasiti i da ima puno pripadnika manjinskih skupina koji čekaju na te stanove."

Na upit smatra li da će rezultati ovog istraživanja biti potkrijepljeni egzaktnim politikama, Marčetić odgovara:

"Znanstveni radovi u vezi ovog pitanja su postojali i prije, ali jako je malo policy okvira uređeno u tom smjeru. Još 2010. godine je tadašnja UN-ova specijalna izvjestiteljica za adekvatno stanovanje Raquel Rolnik izjavila da u Hrvatskoj nije doživjela ništa toliko substandardno kao stanovanje Roma. Od tada se ništa nije promijenilo, a ni neće sve dok ne krenemo s programima ponude javnog stanovanja po cijenama koje nisu tržišne. To je imperativ bilo kakve značajne promjene, a na horizontu ne vidim takve politike za većinsko stanovništvo pa sumnjam da će ih biti za romsko. Istraživanja poput ovog su nužna da ispitamo stanje na terenu, ali ona moraju biti popraćena politikama koje ispravljaju nepravde i nejednakosti koje su njima utvrđene. Bojim se da je ispunjen zahtjev za istraživanjem, ali da ono neće rezultirati nikakvim egzaktnim politikama."