36. sjednica
Bila je to još jedna od maratonskih i iscrpljujućih sjednica! Unatoč njene važnosti još i više su me okupirala događanja izvan nje, pa ću ih ukratko komentirati, jer se neposredno tiču budućnosti Zagreba.
Gledala sam svojim očima kako stogodišnje visoke vode Save probijaju stare savske nasipe i poplavljuju grad, sve do željezničke pruge, pa znam da se postojeći nasipi mogu rušiti tek kad se izgradi novo korito Save negdje drugdje
Prvi potpredsjednik Vlade RH Radimir Čačić, kao i potencijalni budući gradonačelnik Davor Bernardić, najavili su nam izlazak grada na Savu. Kad bi se takve seanse trgovaca nekretninama događale prvi puta i kad bih uopće mogla ozbiljno shvaćati sve te orne gradograditelje, obuzeo bi me egzistencijalni strah. Gledala sam svojim očima kako stogodišnje visoke vode Save probijaju stare savske nasipe i poplavljuju grad, sve do željezničke pruge, pa znam da se postojeći nasipi mogu rušiti tek kad se izgradi novo korito Save negdje drugdje. Zatim, znam da su uredske zgrade Vlade strogo štićeni, skupi i neproduktivni objekti, a govori se da će se njihovom izgradnjom dobiti novi gradski prostori u kojima će grad "živjeti dvadeset četiri sata". Možeš misliti! Umjesto zelenog predaha između gusto izgrađenog starog i novog Zagreba, nude nam se, osim zgrada vlade, novi autoputovi na obalama Save. O spuštanju željezničke pruge u podzemlje između Dugog Sela i Zaprešića i izgradnji novog autoputa na stupovima u istom koridoru, već sam pisala u ovoj kolumni (kao i svojevremeno o suludim idejama izgradnje takozvane sjeverne tangente - autoputa kroz podsljemenske brežuljke koji bi spajao Sesvete i Zaprešić, te još jednog novog, južnijeg obilaznog autoputa podno Vukomeričkih Gorica). O neisplativim hidrocentralama neću niti govoriti! I sve te nebuloze nude se državi kao izlaz iz krize u dogledno vrijeme. Uvjerena sam da se radi samo o namjerama da nas se odvede u beskonačno dužničko ropstvo, a dosada ugodan grad da se pretvori u jedno veliko zauvijek nedovršivo gradilište! A sve samo zato da bi projektantske i građevinske firme imale posla! Zašto te firme ne izvoze svoje usluge već traže od nas da prodamo dušu đavlu kako bi one zarađivale, sve dok cijelu lijepu našu ne pokriju betonom? Jer, baziranje gospodarstva na građevinarstvu, smatraju poznavaoci gospodarskih sustava, uzgoj je nezasitnog monstruma, koji napokon proguta sve druge potencijale.
Niti aktualni gradonačelnik Milan Bandić nije odolio iskušenju da ne iskaže svoje oduševljenje tom milenijskom modernizacijom grada, kako se sam izrazio. Ovaj postupak baca dodatno svjetlo na njegovu iracionalnost. Gradski proračun je sve manji, predstoji snižavanje plaća gradskih službenika (pa i teta u vrtićima, koje zaista nisu ništa krive), troškovi života u gradu sve su veći, podižu se cijene usluga, a Holding ima sve veće gubitke. Jedna od crnih rupa u kojoj je nestao gradski novac su nekretnine koje je grad kupovao zadnjih godina (Badel, Zagrepčanka, Gredelj, Paromlin). Umjesto da se grad usmjeri na realizaciju gradskih projekata na ovim lokacijama i tako vrati u gradsku kasu uloženi novac uz nekakvu zaradu, gradonačelnik s divljenjem govori o milenijskoj modernizaciji za koju bi trebalo uzimati kredite od dvije milijarde eura.
O neisplativim hidrocentralama neću niti govoriti! I sve te nebuloze nude se državi kao izlaz iz krize u dogledno vrijeme
Za razliku od egzibicija spomenutih razigranih dječaka, rad barem dviju ministrica nove Vlade RH, Mirele Holy i Andreje Zlatar, gledam s određenim povjerenjem i respektom. Svjesna sam da niti one neće uspjeti u svim svojim najboljim namjerama, ali im ipak vjerujem. Stoga mi se čini apsurdnim atak na Ministarstvo kulture, zbog navodnih klipova koje ono baca pod noge investitoru u Istri. Nakon višegodišnje procedure, s kojom su bili upoznati svi potpisnici ugovora o realizaciji projekta, neki su prostori napokon upisani u registar spomenika kulture. Time je potencijalni investitor zadobio samo povoljniji položaj i dodanu vrijednost koju donosi vrijedna i zaštićena prirodna ili povijesna baština. Bilo mi je zaista žao čuti u subotnjem TV Dnevniku da niti predsjednik Vlade RH Zoran Milanović još ne uviđa kako bi se moglo reći da je investitor kupovao srebro, a dobio zlato, da slučajno nije znao za postupak zaštite, što nije slučaj. Drugi smrtni grijeh Ministarstva kulture jest pomisao da bi se ipak Dioklecijanovu palaču mogla osloboditi plastične skalamerije kojom je unakažena. Povika arhitekata u ime prava na autorstvo nije baš uvjerljiva, jer to neće biti niti prvi niti zadnji promašeni projekt. Ovaj se, srećom, može ukloniti, za razliku od mnogih koji nepovratno degradiraju naš prostor.
Nakon usporedbe ove dva različita pristupa poslovima državne administracije, vidi se da je mnogo jednostavnije i nekažnjivo krojiti sudbinu države i najopasnijim vizijama, jer nitko ne poznaje cjelinu problema i ne može prosuditi što nas sve skupa zapravo očekuje, nego pokušati ispraviti i najmanji krivi potez u tekućim procesima koji dotiču prepoznatljive postojeće interesne grupe.
Uvjerena sam da se radi samo o namjerama da nas se odvede u beskonačno dužničko ropstvo, a dosada ugodan grad da se pretvori u jedno veliko zauvijek nedovršivo gradilište!
Na ovoj je sjednici skupštine donesen dokument pod imenom Zagreb plan - Razvojna strategija Grada Zagreba sa Strateškim usmjerenjima do kraja 2013. godine. Makar izrađivači dokumenta nisu uspjeli dokazati kako će se osigurati potrebna financijska sredstva za realizaciju akcionog plana do kraja 2013. godine, iako postoji proračun za 2012. s projekcijom za 2013. godinu. Zastupnici su zaključno valjda sami sebi objasnili da je to još jedan u nizu dokumenata koji se i ne mora baš realizirati, ali budući da ga traži Europa, mora se usvojiti. Za mene pak, taj dokument možda predstavlja platformu na kojoj se mogu susresti različiti stavovi u trajnom procesu usaglašavanja i dogovaranja.
Mnogo je žešća i kontroverznija bila rasprava oko programa izgradnje komunalne infrastrukture u 2012. godini. Zastupnici su ponovno tražili da se zbog recesije iz programa brišu nepotrebni troškovi (izgradnja pothodnika i fontana u Trnju kod Nacionalne bibloteke i popločavanje Preradovićevog trga i okolnih ulica raznobojnim granitom). Davor Jelavić je uporno branio neminovnost tih radova, jer da su oni bili zacrtani već 2011. godine. Zastupnici su vrlo dobro uočili da se sredstva za izgradnju komunalne infrastrukture, namijenjena gradskim četvrtima i malim komunalnim akcijama svake godine ponovno planiraju, pa i smanjuju sa svakom kalendarskom godinom. A ove nepotrebne investicije tretiraju se kao nedodirljive, te se automatski prenose iz godine u godinu. Izglasano je da se spomenute stavke brišu iz programa, pa nam preostaje da pratimo kako će gradonačelnik izvršiti ono što je rekao na press konferenciji toga jutra, a to je da on ne odustaje od izgradnje fontana i popločenja Preradovićeva trga. U tom slučaju past će u nadleštvo odgovarajućih državnih inspekcija koje nadziru zakonitost trošenja javnog novca.
Svjesna sam da Mirela Holy i Andrea Zlatar neće uspjeti u svim svojim najboljim namjerama, ali im ipak vjerujem. Stoga mi se čini apsurdnim atak na Ministarstvo kulture, zbog navodnih klipova koje ono baca pod noge investitoru u Istri
Među važnijim je točkama dnevnog reda bila i ona zadnja, 36. po redu, kojom je izglasan zaključak o prvom zagrebačkom Park&Ride parkiralištu. Zaključak u pet kratkih točaka kaže da se područje omeđeno Paromlinskom, Trnjanskom i Koturaškom određuje kao P&R parkiralište. Za njegovo korištenje mora se imati posebna godišnja naljepnica koju će Zagrebparking izdavati korisnicima mjesečne ili godišnje karte za javni prijevoz koja se kupuje u ZET-u. Cijena naljepnice je 100 kuna mjesečno ili 1200 kuna godišnje, a nadzor nad parkingom (kao i prihodi od njega) povjeravaju se Holdingovoj podružnici, Zagrebparkingu. Tako je, osim čišćenja divljih odlagališta otpada, koje je tijekom zadnjih dvadesetak proljeća redovno provodila Zelena akcija, vlast napokon provela i ono što Zelena akcija već odavno traži u svojim programima za unapređenje gradskog prometnog sustava, a to su, između ostalog, i P&R parkirališta. Prvo i jedino takvo parkiralište je daleko od realnih potreba, ali nas veseli. Kao i nada da će vlasti s vremenom nadoći i na druge stavove koje zastupaju pobornici održivog razvoja. Samo da ne bude prekasno!
