ytb-prtscytb-prtscIma jedna karakteristika Izgradnje mira o kojoj se ne govori, vrlo rijetko točnije. Čitam jučer u nekoj relevantnoj studiji kako autorica neće dati definiciju Izgradnje mira, naime ima ih mnogo i ovise zapravo o tome tko definira. Vodi me to ka sjećanju na zabrinutu Korejku iz njujorškog UN-ovog ureda za podršku izgradnji mira: "Mi ne znamo što je Izgradnja mira."

Rekoh joj, neka mene pozovu, objasnit ću im.

Šalu na stranu, nije danas pitanje korektne definicije, nešto mi je drugo na pameti. Izgradnja mira je prljavi posao. Baš tako, prljavi posao. Napisao bih i je... i, no time samo odvlačim pažnju na vulgarnost dok mi je namjera ukazati na frustraciju. Ne, raditi na miru nije priča iz bajke, Nitko izvana nas neće spasiti. Manje zato jer ne žele ili ne mogu, više zato jer je to nešto što moramo sami napravitinimalo iako zna biti lijepo, smisleno i ispunjavajuće. Govorim o radu koji uključuje one koji (tvrde da) za mir nisu spremni, one koji su se nasilja nagledali i sijali ga šakom i kapom, one koji ne govore istinu niti kada naručuju doručak, govorim o žrtvama, nasilnicima, svjedocima, prognanicima, povratnicima, ljudima pogubljenima i ljudima koji se nikada neće naći kakvu god terapiju primili, nevjernicima do srži a prekrivenim svim mogućim religijskim insignijama.

Govorim ponajviše o onima koji se izgradnjom mira bave, to im (nam) stoji u opisu posla, za to primamo (redovne) novce, tako se predstavljamo. Skupina sve veća, cinik u meni bi rekao: zadnja u kojoj treba prave graditelje/ice mira tražiti.

"Nisam imala ni auto ni telefon, samo bicikl, no snađeš se, može bez svega toga, važno da ti ljudi vjeruju. Dva su se sela vratila nakon što sam ja prva došla. Nazovu te kod komšije, a ti im kažeš:  'Ako mogu ja ovakva sitna, možeš i ti, neće ti ništa biti. Dođi.'" Odzvanjaju mi riječi fizički sitne i Nije bitno jeste li (bili) u HOS-u ili ste u ljudskopravaškoj organizaciji. Podjednak je broj ljudi s kojima ne razgovarate, iz principatihe, a ljudski gorostasne sudionice Miramide u Derventi u veljači/ februaru 1999.  Nije ona znala niti za Galtunga ni Lederacha, niti bi joj išta značili dijagrami iz svake obavezne prezentacije o Izgradnji mira. Koliko je nas dva sela vratilo kući? Koja je korelacija dijagrama i povratka?

Ljut sam i ne bježim od toga, mnogo je razloga vezanih uz obljetnicu, četvrt stoljeća vojnog završetka rata u Hrvatskoj. Nisam ljut na one koji otvoreno zagovaraju nesnošljivost, mržnju pa i rat, nemam zašto biti ljut na njih. Oni nisu moji, no stignu biti, razliku između ponašanja i osobe napraviti, osnova je svakog mirovnog rada. Biti ljut na političare je toliko besmisleno da neću ni o tome. Osim pitanja, ljutim li se ja na Njega ili na svoju ideju, projekciju, očekivanje od Njega? Ako ja mogu bolje, što sam napravio da tamo budem ja a ne On? Ne škodi si razjasniti.

Ljut sam na ideju čistoće, jasnoće, pravde navodno, kao i mira nekog uzvišenog i svetog, valjda. Ništa dalje od istine. Moram priznati privlačno mi djeluje držati Univerzalnu deklaraciju o ljudskim pravima ili bilo koju od stotina njenih izvedenica i oboružan (da, baš tako) s njom, zazivati pravdu, mir, implementaciju svega tamo zapisanoga, dogovorenoga, zamišljenoga. Pa zašto onda to ne radim niti ikoga poučavam da to radi?

Možda zato jer je (ružna?) istina da svijet nije podijeljen na 'nas' i 'njih', na ispravne, dobre, poštene i sve njih koji to nisu.  Zato jer se mir u Kninu Za izložiti se treba imati muda, a u današnjoj Hrvatskoj je kronična oskudica istih2020 ne gradi pametnim rečenicama niti korektnim potezima. Iako oni mogu pomoći. Malo, ne puno, no ipak.

Mir se gradi vlastitim ulogom, vjerodostojnošću, hrabrim i neočekivanim potezima ljudi, pogotovo onih od kojih se ne očekuje, pogotovo kada se ne očekuje. Najviše kada ljudi iskorače iz vlastitog straha, konformizma, bilo čega što ih (nas) sputava da živimo pun Život.

"Što biste rekli da vam se predstavim kao ekspert za pomirenje?" pitam ponekad grupe na mirovnim radionicama ili javnim razgovorima. Odgovori budu korektni, uključuju neko iskustvo, neka znanja, sve dobronamjerno.

Ono što sam davno naučio još ranih 2000-ih na nekom od sastanaka REN-a (Mreža stručnjaka/inja za pomirenje) u Stockholmu – nema stručnjaka za pomirenje, nema. Tko se tako predstavlja, taj nije. Vjerovatno nešto zna, no ništa bitno.

Ovih dana ipak vidim masu ekspertize za pomirenje, svi nešto znaju što je tko trebao reći a što nije smio, tko gdje treba ići a tko nikako ne smije. Kakofonija.

Dvadeset pet godina od Oluje u Kninu će proći kako će proći. Analize koje uslijede će sve reći i ništa, za mjesec dana ćemo se baviti pitanjima Nema stručnjaka za pomirenje, nema. Tko se tako predstavlja, taj nije. Vjerovatno nešto zna, no ništa bitnopreživljavanja posrnule ekonomije.

No neka su vrata otvorena i tuda za sada ide (samo?) svježi zrak. Nije bitno tko je sve sudjelovao u otvaranju tih vrata, a opet jeste, no za neku drugu prigodu. Dvoje (za mene) mladih ljudi, prezimena Šimpraga i Milošević su se izložili i to se računa, jer nisu trebali. Upitno je hoće li im išta dobroga donijeti to izlaganje. Neće naravno, pitamo li eksperte koji znaju što se treba, a što ne smije, kada su drugi u pitanju. Oni se sami, naravno neće izložiti. Za to treba imati muda, a u današnjoj Hrvatskoj je kronična oskudica istih.

O HDZ-u niti pišem, niti želim pisati no, na razočaranje mnogih, baš HDZ će napraviti, kad tad, a i već sad, poteze prema pomirenju. Nije mi drago, a nije mi ni krivo. Ipak, jeste mi drago, svaki korak ka odmaku od prošlog rata, ka prevenciji slijedećeg rata, ka ukidanju diskriminacije me raduje.

Neće, još dugo neće biti blještavih willybrandtovskih gesta koje su smisao sam po sebi. Neće ih biti jer smisao, kvaliteta, promjena, dolazi iz kvantitete, iz minulog rada, a njega još nema dovoljno, nema.

Niti će nas spasiti ICTY, Haški tribunal, niti pozivanje na njega, neće. Uz svo dužno poštovanje on je koju hiljadu kilometara daleko od nas, Mir se gradi vlastitim ulogom, vjerodostojnošću, hrabrim i neočekivanim potezima ljudi, pogotovo onih od kojih se ne očekuje, pogotovo kada se ne očekujepredaleko. Spasit će nekoga drugoga, ne nas.

Nama spasa nema i to nije loša vijest. Neće nas spasiti ni partizani, ni Tito, ni NDH, ni blaženi Alojzije Stepinac, niti UN, EU još manje. Nitko izvana nas neće spasiti. Manje zato jer ne žele ili ne mogu, više zato jer je to nešto što moramo sami napraviti.

Danas je dan, odličan dan, da pozdravite susjeda s kojima ne razgovarate, da nazovete prijatelja s kojim ste se posvađali, pogotovo je sjajan da nazovete ili makar pošaljete poruku bilo kome 's druge strane'. Ne znam što je vama druga strana, no vi znate. I nije bitno jeste li (bili) u HOS-u ili ste u ljudskopravaškoj organizaciji. Podjednak je broj ljudi s kojima ne razgovarate, iz principa.

Javite im se, pitajte kako su. Neka čuju da vas zanima. Neka to ne bude gesta, neka osjete kako vam nije lako dok im se obraćate, neka ih stegne u grlu, osuše se usta od vaše muke. Koja nije samo vaša i njihova je.

Tako se gradi mir, s mnogo pogrešno nazvanih 'malih koraka' koji nikada nisu mali. Da jesu, odavno bismo ih napravili. Nismo iz jednog razloga, od straha, koji nikada nije strah od drugih pa niti od svojih. Strah je to od sebe, od vlastite sposobnosti da napravimo nešto stvarno bitno.

Nema te proslave koja će nadići taj osjećaj kada uspijemo samome sebi istinski prići, najviše koliko možemo, a osjetimo da smo time mnogo drugim ljudima napravili. Kada smo napravili napor prići samima sebi i time našli u sebi mir.

Sretan nam dan oslobođenja, pobjede nad vlastitim strahovima.


 

aem_copy11625.jpg

Članak je objavljen u sklopu projekta "Vladavina prava" koji sufinancira Agencija za elektroničke medije (Fond za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija).

Ključne riječi: Oluja, izgradnja mira, miramidalije
<
Vezane vijesti