Čovjek je digao ruku na sebe nakon što mu je rečeno da je pravomoćno osuđen kao ratni zločinac. Oduzeo si je život. Vjerojatno je važno analizirati, objasniti kako je to napravio, zašto baš tako, tko je sve odgovoran za propuste da se to dogodilo. Stavljam sada to u drugi plan i fokusiram se na misao da je težina naziva "ratni zločinac" bila prevelika. Teško mi se sjetiti teže kvalifikacije. Ubojica, silovatelj, mučitelj? Ratni zločinac dođe kao "krovni naziv" za sve navedeno. Svi smo toga svjesni, no različito se odnosimo prema tome.
Jednoznačnoga stava vjerojatno ni ne može biti jer kada bi ga bilo, ne bi bilo više ratova. Navikli smo se već na stav "heroj, a ne zločinac", prihvatljivo nam je da je ista osoba jednima (svojima) heroj, a drugima ("bivšim" neprijateljima) zločinac. To je tako - reći ćemo, zaboravljajući da Jednoznačnoga stava vjerojatno ni ne može biti jer kada bi ga bilo, ne bi bilo više ratovaje velika cijena lakonskog odgovaranja na krucijalna etička pitanja. Težak teret, pretežak, još jedan život rat je odnio. Do kada? Dok bude trebalo. Dokle god to dozvoljavamo. Dokle god bez njega ne možemo. Nije nama mir drag, rat jest. Ratovali bismo odmah, ali ne bismo ponijeli etiketu ratnog zločinca, ne bismo niti bili na prvoj crti, ne bi htjeli da nam se najmilijima nešto dogodili, ratovali bismo i ludovali, ali da se ne zna što smo sve radili.
Vjerujem u ljude. Vjerujem da iskonski, genetski znamo što je dobro, a što zlo. Ne vjerujem da to ima mnogo utjecaja na naše stavove, ponašanje, djelovanje. No svi znamo da je loše biti i blizu etikete ratnog zločinca. To je loša etiketa. Znamo to i zato je omalovažavamo, sebe prikazujemo žrtvom, ignoriramo, relativiziramo, ismijavamo, nad njom se iščuđavamo, jako smo kreativni da pokažemo da mi nismo zli. A jesmo. I zli i dobri. Zato je rat loš jer u njemu nema sredine, prosjeka, uravnoteženosti. U ratu nismo malo zli, nego mnogo.
Rat je stanje u kojem nam se zlo čini normalnim, ne samo prihvatljivim, nego i nužnim. Zato i nema pravih suđenja u ratu. Ako ih ima to je da se postigne neki kratkoročni cilj, disciplina, strah, uspostava autoriteta, ne zato da se pomogne dobru u borbi sa zlom.
Nakon svakog rata dođe mir, dugotrajno primirje, normalizacija u kojoj vidamo rane, zaboravljamo patnju i pravimo se da smo (bili) bolji nego što Rat je stanje u kojem nam se zlo čini normalnim, ne samo prihvatljivim, nego i nužnim. Zato i nema pravih suđenja u ratuistinski jesmo. Uviđamo da nas je zlo savladalo, no ti su uvidi kratki, kao bljesak. Samo se rijetki mogu suočiti s količinom zla u kojoj su sudjelovali, proizvodili ga. Većina odmah zatvara vrata pred tim bljeskom ili, da kažem točnije, crnilom, crnom rupom. Možda je to dobar izraz. Ratno zlo kao crna rupa. Ratni zločini kao opisi crne rupe. Nije se lako suočiti s istinom da smo nanosili zlo drugima. Mi ili naši, svejedno jer ratovi bez kolektivnoga ne postoje, nema rata između mnoštva individua s jedne i mnoštva pojedinaca s druge strane, ne. Samo mi i vi, ponekad i oni.
"Ako to prihvatim, kako da živim s tim?", pita Verana Matića, tadašnjeg urednika televizije B92 uzrujani gledatelj iz Kragujevca nakon prvog emitiranja dokumentarca o Srebrenici u Srbiji pred petnaestak godina. To je to. Ako to prihvatim, kako dalje? Tu se vraćamo na dizanje ruke na sebe našeg junaka ili zločinca s početka priče. Pretežak teret, naravno, zato smo majstori u izmišljanju načina da ga ne prihvatimo.
Što može značiti samo jedno - da smo slabi. Nemamo snage prihvatiti teret da smo činili ratne zločine. Nije to ni čudno jer zločine ionako čine Nemamo snage prihvatiti teret da smo činili ratne zločineslabi, a ne jaki, no kao društvo se moramo zabrinuti ako smo slabi. Moramo znati zašto smo slabi, kako ojačati. Može nam se desiti da ćemo novac potrošiti na skupe avione presretače i bombardere, a da ćemo ostati slabi. Kao adolescent koji puši Marlboro da bude veći frajer.
Zašto smo slabi? Čega se bojimo? Koga se bojimo? Odgovor je lagan onoliko koliko je i težak - bojimo se svih onih koji nam rade o glavi, koji su protiv nas, neprijatelja svih fela, a ponajviše onih među nama. Krivo je to naravno, lakše nam je kad se uvjerimo da je tako, no nije skroz krivo. Ima neprijatelja naših među nama, ima. Mnogo su nam bliži nego mislimo i mnogo opasniji, a sve jer nas sjajno poznaju. Ti neprijatelji smo mi sami. Sami svoj neprijatelji koji će dići ruku na sebe, koji će gurati svih nas još više u tamu, niže od dna. Mi, ne neki drugi, stvarni ili izmišljeni.
"Ako to prihvatim, kako da živim s tim?" - nažalost za nas nije realna dilema. Nema frke, nećemo prihvatiti istinu o sebi, nastavit ćemo se Jedan suludi čin ne vodi pravocrtno, kvalitetnim asfaltom, zelenim valom u željenu budućnost daljnje mitologizacije, glorifikacije i beatifikacije. To samo tako izgleda predvidljivo, a nijeuvjeravati u laži - kako smo sjajni, dobri, oni koji su uvijek pomagali ponajviše drugima, čak i neprijateljima, najbolji bili i ostali. Nema prihvaćanja istine, nema težine tereta življenja s njom. Nema ništa loše. Osim daljnjeg pada u mrak, osim nastavka odlaska u marginu, beznačajnost, sluganstvo moćnijima od sebe. Nema prihvaćanja istine, nema ni trunke ideje kako će to izgledati kad naša djeca počnu prihvaćati istine koje mi danas odbijamo. No potrudili smo se da ih škole u tome onemoguće, smanjujemo opasnost suočavanja s vlastitim mrakom, prenosimo teret suočavanja na unuke.
I tako iz dana u dan, kao nojevi s glavama u pijesku, mi u našim photoshop verzijama stvarnosti, sve slavnijoj prošlosti i - sve neizvjesnijoj budućnosti, sve dok...? Sve dok izuzetno (ne)promišljeni čin našeg junaka (ili zločinca) s početka priče ne pokrene kotačiće koje nije htio pokrenuti. Ili baš njih jeste, tko zna?
Jedan suludi čin ne vodi pravocrtno, kvalitetnim asfaltom, zelenim valom u željenu budućnost daljnje mitologizacije, glorifikacije i beatifikacije. To samo tako izgleda predvidljivo, a nije. To što smo mi sve glasniji i nespremniji prihvatiti teret prošlosti ne znači da on nestaje, niti da se smanjuje, niti da nas neće sustizati. Kriknuti J'accuse može svatko, no jako je malo Emila Zola, a kada to viču krivi ljudi, to nije to, nije ni krik, samo buka i ništa više.
Put u željenu lažnu prošlost je krivi put i svjesniji smo toga sve više. Kao što ćemo uvidjeti da nismo slabi. Možemo podnijeti i veće terete od suočavanja s tamnim dijelovima nedavne prošlosti. Naravno da možemo, nismo slabi. Slabi nas uvjeravaju da jesmo, ali nismo. Previše je onih Put u željenu lažnu prošlost je krivi put i svjesniji smo toga sve višekoji su izložili svoje živote boreći se protiv zla, pazeći da sami ne postanu taoci mraka, previše ih je da bismo mogli reći da smo slabi. Previše je onih kojima je dosta šutnje, dosta gledanja i slušanja krivih ljudi, nesposobnih po svim kriterijima, dosta slušanja laži, dosta gledanja kako padamo sve niže.
Ima čarobnih riječi koje nam izmiču ovih dana, lako za riječi, ali njihova značenja nam se kriju, proglašavaju nemogućim, nepostojećim. Pokajanje. Isprika. Oprost.
Ne želimo ih u svojoj blizini. Dobro, možda ipak kada to sve naprave "oni drugi". Ne sada. Možda nas je rat zarobio, no nama je dobro u tom zarobljeništvu, u toj zamci. Ne želimo van. Zato nas ne zanima izlaz koji vodi u budućnost bez rata, u kojoj nema jasne razlike između dobrih i loših ljudi, ali ima između dobrih i loših djela. To je previše za nas. Razmišljati? Ne, hvala.
Šteta jer nas malo razmišljanja može daleko dovesti - u svijet koji nije crno bijeli, koji nije western,u kojem slike rata nisu hollywoodske. Mogli bi uvidjeti da smo svi imamo pravo u nekim stvarima, a u nekima ne. I da se može biti i dobar i loš. I da dobri očevi mogu ubiti, i da loši muževi mogu spasiti život neprijatelju. I da je sve to skupa puno složenije, nego što želimo priznati. I da je prava ljepota baš u toj složenosti, raznolikosti, mnoštvu pogleda, realnosti, istina, verzija, interpretacija. I da nam svima treba pravda i da neće pasti s Marsa nego joj svi moramo pomoći, dati svoj doprinos. Ukratko, priznati da nismo slabi, da smo jači od svojih strahova, a slabiji možda jedino od svojih ljubavi.
