"Kad panda zatrudni, cijeli narod slavi, ali ako žena zatrudni, postupaju s njom kao sa zločinkom. Kakva je ovo zemlja?" – svojevrsni je leitmotiv petog djela u hrvatskom prijevodu kineskog književnika Ma Jiana u nakladi AGM-a. Tematska okosnica romana je brutalna ustrajnost političkog aparata za provedbom tzv. "politike jednog djeteta" koju je kineska vlast uvela 1979. godine s ciljem smanjenja nataliteta i kontrole rasta stanovništva. Svakodnevica Meili i njene obitelji utkana je u siromašnu, slabo obrazovanu, seosku sredinu, u kojoj njihov kakav-takav mir narušava činjenica da je Meili ponovno trudna. Roman iscrtava njenu mučnu odiseju na čijem kraju ne stoji njena "Penelopa", na korak od katarzičkog klimaksa, već proždiruće žalovanje i prerana simbolička smrt.
Njihov bijeg u bolju, možda bolje reći, jedinu budućnost žučljivo je putovanje u Nebeski grad, fantazmatsko mjesto gdje će onečišćeni okoliš i kužni zrak Meilinog supruga, Kongzija, onemogućiti u nastojanju ostvari svoj san i dobije sina. Jer, njena utroba "pripada državi. Zatrudnjeti bez odobrenja je protuzakonito.", a svako njeno nastojanje da udovolji njegovoj želji, poziva, evocira agoniju u kojoj je osjetila "da joj u tijelo ulazi nešto nalik užarenom željezu" i kad je začula "zvuk mesa koje se trga" dok u mislima joj samo prolaze oči njenog sinčića, kojeg predstavnici izvršne vlasti vide kao mrtvorođenče. Posljednje riječi s kojima će njen sin biti otpravljen, jezivo su svjedočanstvo okrutnosti totalitarnog društva - "Zadavi ga, registrirat ćemo ga kao mrtvorođenče. Ne briši mu lice. Nezakonita djeca nemaju pravo da ih obrišu od sluzi. Stisni mu vrat, ovdje."
Svaki novi grad, kojim bi prolazili u nadi za barem iole sigurnijim životom, bio je samo fragment te brutalne slagalice tadašnjeg kineskog društva u kojemu ljudski život (pogotovo onih obespravljenih, socijalno nevidljivih) nema nikakvu vrijednost. Oni su bačeni u orwellovski svijet u kojemu, kako to u jednom trenutku kaže Meilina sugovornica Bo: "Nazivaju nas 'tri bez': bez dokumenata, bez kuće, bez prihoda". Oni su za vlast "neuke skitnice" i "besposlene lutalice" čiji leševi plutaju rijekama, žene završavaju iskorištavane u lancima prostitucije, a djeca prodavana i izrabljivana kao roblje i koju korumpirani državni službenici oduzimaju i prodaju bogatim strancima koji ih žele usvojiti. Oni žive u smeću, na smeću, njihov svijet je okovan otrovnim smradom, a njihova utroba ispunjena je poluraspadnutim lešinama životinja čiji organi su ispunjeni plastičnim vrećicama, toksinima i svim ostalim konstitutivnim elementima onoga na čemu se temelji naša, moderna i blještava tehnološki uvjetovana civilizacija.
Ništa nije uporište pojedincu koje društvo ne prepoznaje kao "svog" i koji se zdravorazumski odupire iracionalnim sponama kojima ga se nastoji okovati, moralno "prilagoditi" i iskoristiti. Meilin bijeg od državnog terora, ugnjetavanja u obitelji, korupcije u društvu, etičkih ponora, zlostavljanja i seksualnog iskorištavanja kafkijanski je pokušaj hvatanja u koštac s "procesom" uzaludni čin koji kao da zaziva Josefovu opasku u Kafkinom Procesu kako "valja uvidjeti da taj veliki sudski organizam u neku ruku vječito lebdi u zraku, pa kad bi čovjek i promijenio nešto oko sebe na svoju ruku, iskopao bi jamu u koju bi mogao sam pasti, a onaj bi se veliki organizam lako namirio za tu malu smetnju na drugom mjestu - jer, sve je tu povezano - i ostao nepromijenjen, ako još možda ne bi, što je čak i vjerojatno, postao još zatvoreniji, još budniji, još stroži i opakiji."
Njen ubijeni sinčić (ili je to možda glas Nerođenog, koji već četiri godine odbija izaći iz sigurnosti utrobe) progovara u obliku zasebnog pripovjedača, doprinoseći gotovo osjećaju groteske koji ovaj mučan i tegoban roman pun traumatičnih i začuđujućih događaja iz kineske svakodnevice čini sasvim bliskim svakom čitatelju, uvlačeći nas pritom u tu žučljivu agoniju kroz koju prolaze milijuni ljudi svakodnevno.
