Ovih se dana na društvenim mrežama vrti serija tekstova Heroji mira zagrebačkih Novosti. Dobro je i potrebno približavati antiratni angažman iz devedesetih široj i mlađoj publici, no naslov nije sretno odabran. Nitko od nas spomenutih u tim tekstovima sebe ne vidi tako, niti kao heroja, niti o pravom miru možemo govoriti.Direktor i sutkinja, niti direktor niti sutkinja, ljudi. Ne drugačiji od bilo koga od nas, a opet da. Sa svojim sumnjama, nadama, strahovima, vrlinama i manama, no prije svega s okolinom koja ima jasna očekivanja i zahtjeve od njih. I prije svega vlastitim odabirom da slijede svoj put
Nelagoda ipak nije tako velika, možda nije ni važna. A opet jest, jer nam govori o prirodi samog mirovnog angažmana. On naime, sa herojstvom, gotovo nadnaravnim djelovanjem, ogromnom žrtvom, velikim dobitkom, nikakve veze nema. Mirovni je rad prije svega i nakon svega, povezanost sa samim sobom, stalno nastojanje da se bude iskren prema sebi i radi na svom osobnom razvoju, sazrijevanju, poštenju.
Borba protiv nasilja u nama samima, u sebi. Mirovni rad ne čine heroji, no ne kanim izrugivati taj pristup, samo ukazujem da nije primjeren. Ili sam u krivu? Što ako baš u mirovnom radu ima smisla govoriti o herojima, o ljudima koji su se othrvali pritisku kolektiva, zajednice, susjeda, obitelji, kako bi ostali ljudi, ne sudjelovali u zlu, spriječili nasilje?
U idućih nekoliko tekstova Miramidalija biti će riječ upravo o nekima od tih ljudi koje poznajem ili sam ih samo sreo, koji me uvijek iznova podsjećaju na snagu dobra u ljudima, ništa manju od snage zla. Dva su vuka u svakome od nas, a koji će pobijediti ovisi o tome kojega hranimo. Ovo su priče o ljudima koji hrane Dobro u sebi.
Uznemirila nas je ovih dana vijest o porukama mržnje ispisanima u gradu 's crticom', Gornji Vakuf – Uskoplje u BiH. Pokazalo se da ih je na svom autu ispisao jedan mladi čovjek. Strasti su se smirile, no gorak okus je ostao. Taj je lijepi grad na Vrbasu i podno Vranice pretrpio je rat u svoj njegovoj rušilačkoj žestini.Dobro je i potrebno približavati antiratni angažman iz devedesetih široj i mlađoj publici, no naslov nije sretno odabran. Nitko od nas spomenutih u tim tekstovima sebe ne vidi tako, niti kao heroja, niti o pravom miru možemo govoriti
Međunarodni je arbitar tek 2001. godine donio odluku o današnjem imenu do tada potpuno podijeljenog grada - na hrvatski i bošnjački dio, kako se uobičajilo reći, ignorirajući sve one 'treće', 'četvrte' i koji se nacionalno ne žele (opre)dijeliti. Sve je bilo odvojeno te 1996. godine, u siječnju, kada sam prvi put došao noćnim autobusom iz Zagreba na poziv prijatelja sociologa Paula Stubbsa: struja, voda, registarske tablice, telefoni, gradska uprava, pošte, ambulante,... Dva grada gdje je bio jedan.
Pozvani smo tada od bivših pakračkih međunarodnih volontera da napravimo MIRamiDA petodnevni trening izgradnje mira. Treća MIRamiDA održala se u ožujku/ martu 1996. u osnovnoj školi na hrvatskoj strani grada Uskoplju, obroke smo imali u 'Federacija baru' na liniji razgraničenja, spavali smo po kućama, na obadvije strane. Bilo je to među prvim okupljanjima građana, civilnih aktivista i aktivistkinja nakon rata u Federaciji BiH. Šok za ljude iz Tuzle. "Nismo znali da je rat bio ovako strašan", opuštanje za sudionice/ke iz Mostara: "Grad podijeljen, a možeš prelaziti kako hoćeš".
Treći dan naših radionica, za ručak, stigao nam je Posjetilac. Važan čovjek, direktor lokalnog hrvatskog radija Uskoplje. Prišla mi je za ručkom gazdarica i prenijela me da me On čeka. Dio mog posla kao organizatora bili su kontakti s različitim ljudima, iz institucija ili van njih. Nije me ni ovo iznenadilo, no nisam žurio ustati. Odlučio sam na miru završiti ručak. Najmanje što mogu prije neugodnog sastanka s osobom koja će se iščuđavati zašto okupljamo i Bošnjake, zar ne znamo što su nam radili, kako sam naivan i slično."Shvaćate li vi da djeca u školama uče dvije različite povijesti? To znači da ćemo kroz nekoliko generacija opet imati rat. Da sam bar prije znao, mogli smo vas najaviti. Mogu li uzeti ovu knjigu?" Na stolu je bila Budimo prijatelji
Prišao sam Posjetiocu, predstavio se i ispričao mu tko smo, što smo, što radimo. Pratio sam njegov pogled i znao što mu je u glavi. Mislio sam da znam. Tada je stiglo neočekivano: "Zašto nas niste obavjestili?". "Molim?" pokušavam shvatiti što me pita direktor – hrvatskog – radija, par mjeseci nakon Daytona. "Mogli smo vrtiti najavu nekoliko puta dnevno. Jako je važno to što radite. Ljudi moraju znati".
Uslijedilo je moje još iskrenije: "Molim?".
"Shvaćate li vi da djeca u školama uče dvije različite povijesti? To znači da ćemo kroz nekoliko generacija opet imati rat. Da sam bar prije znao, mogli smo vas najaviti. Mogu li uzeti ovu knjigu?" Na stolu je bila Budimo prijatelji Maje Uzelac, Ladislava Bognara i Aide Bagić, knjiga posuđena, ne moja. Krenuo sam mu to reći i zastao, naravno da mu je želim dati. "Moja žena radi u školi, ona to može koristiti u nastavi. Hvala vam".
Posjetilac je ustao i otišao, ostavio mene zbunjenog, čak i posramljenog jer, da, bio je u pravu, morali smo im se javiti u pripremi MIRamiDE, obavjestiti ih što se priprema. Poslije sam razmišljao, zašto me nije pozvao u program, bilo je vremena. No nisu bila vremena, još. Možda je bio u pravu, da su mogli vrtiti najavu MIRamiDE na radiju, a možda je to bila samo njegova želja, ne još realnost, prerano je bilo.
Kako god, taj sam dan naučio od Posjetioca koliko je istinita stara indijanska: "Nemoj suditi o čovjeku u čijim mokasinkama nisi hodao četrdeset dana." Naučio sam i da su nerijetko ljudi koji napadaju mirovnjake, najbolji saveznici - iskreni, bez dlake na jeziku, no što je važnije bez putra na glavi.Sve je bilo odvojeno te 1996. godine, u siječnju, kada sam prvi put došao noćnim autobusom iz Zagreba na poziv prijatelja sociologa Paula Stubbsa: struja, voda, registarske tablice, telefoni, gradska uprava, pošte, ambulante,... Dva grada gdje je bio jedan
Gordana se mislim zvala, sutkinja u Belom Manastiru, koji će se uskoro vratiti u ustavno pravni poredak RH - mirna reintegracija je u tijeku, studeni/ novembar je 1996. godine, peta MIRamiDA, Darda. Sudionici su mahom lokalni Srbi iz tog UNTAES područja. Nekoliko nas iz Zagreba, Karlovca, Zadra, Bijeljine, Tuzle.
Prva radionica upoznavanja, nema ovdje predavanja, sjedimo u krugu, razgovaramo u parovima, trojkama, četvorkama, živo je, ljudi su aktivni, pozitivna atmosfera, svi smo uzbuđeni. I tada – verbalni šamar. "Što je točno ovo? Tko to plaća? Zašto nema ljudi iz Srbije u timu voditelja? Što vi zapravo hoćete?"
Tajac. Nelagoda. Onaj osjećaj kada dođu gosti (voditeljski tim mahom iz Zagreba), a jedan od domaćih ih napadne. Opravdavanje, relativiziranje: "Nije ona to tako mislila. Vi ste super. To nije važno." Što sad ? Kako uzvratiti?
Osmijeh Vesne Teršelič, jedne od voditeljica popratio je, jedini ispravan odgovor: "Ovo su važna pitanja. Moramo odgovoriti na njih. Hvala vam. Ne smijemo se praviti da nisu važna." Bile su, dakle, do sada četiri MIRamiDE, tri u Pakracu i jedna u Gornjem Vakufu – Uskoplju, ovo je peta. Pozvala nas je Gordana Stojanović iz mirovne udruge iz Bilja. Novaca nemamo, nadamo se da ćemo ih dobiti od Norveškog Helsinškog Odbora, no nije sigurno, sada radimo uz posudbu udruge iz Bilja.Kako god, taj sam dan naučio od Posjetioca koliko je istinita stara indijanska: "Nemoj suditi o čovjeku u čijim mokasinkama nisi hodao četrdeset dana." Naučio sam i da su nerijetko ljudi koji napadaju mirovnjake, najbolji saveznici - iskreni, bez dlake na jeziku, no što je važnije bez putra na glavi
Pozvali smo i kolegice iz Srbije, no Nada Ignjatović-Savić iz Beograda nas je jučer nazvala i rekla da ne može doći. Umro je Danaan Parry, njen duhovni učitelj, jako ju je pogodilo. Nadamo se kolegama iz Grupe 484, no njih još nema. Uvijek nastojimo imati u timu ljude iz različitih sredina i nacija, to pomaže u početnoj izgradnji povjerenja u proces rada.
Nakon toga trenutka, kao da smo svi shvatili, radimo nešto važno, ovo nije šarena laža niti odrađivanje za strane donatore. Zajedno se pripremamo za mirnu reintegraciju, to nije mala stvar, naprotiv. Osjećali smo to, ali ne i jasno artikulirali. Opet je, na kraju petodnevnog rada, sutkinja Gordana bila ta koja je povukla pravi potez.
Predzadnji je dan počeo pozivom s policije. Neki su, mlađi, sudionici MIRamiDE privedeni noćas. Godina je 1996., policija je 'Republike Srpske Krajine' uz UN-ovu Civilnu policiju. Razlog privođenja – pokazivali su dokumente RH u kafiću sinoć. Tko smo mi? Što tamo radimo?
'Incident' se brzo razjasnio kada se vidjela sva naša prepiska s UN-ovim Civilnim poslovima, starim prijateljima iz Sektora Zapad, Pakrac.
Razjasnilo se sa službenim instancama, no ne i u našoj grupi od preko dvadeset sudionika. Napetost se osjećala, nelagoda, potreba za objašnjenjem. Dogovorili smo se da ćemo 'o tome' poslije podne. Tako je i bilo, razgovor o grupi o sinoćnjem 'incidentu'. "Kako ste nam to mogli napraviti?" " Mi smo vas l(ij)epo primili, a vi ste nam tako vratili". "Što ste radili kasno navečer u kafiću?" "To je bilo jako glupo. Zašto vaditi hrvatske dokumente u Krajini. Glupo i opasno, nikad ne znaš na kakvu budalu možeš naletiti."Mirovni je rad prije svega i nakon svega, povezanost sa samim sobom, stalno nastojanje da se bude iskren prema sebi i radi na svom osobnom razvoju, sazrijevanju, poštenju
Jedna od vrijednosti MIRamiDA oduvijek je voditeljski tim, tako je bilo i tada. Nismo se miješali, sudionici su sami istresali što im je na duši. Mnogo razočaranja, gorčine, straha. Onda je polako krenulo drugim smjerom. "O čemu mi pričamo? Kakva Krajina, mi smo u Hrvatskoj za par mjeseci". "Zašto djeca da ne idu u kafić, zašto da se ne druže? Ma svaka vam čast". "Neka vide ljudi hrvatske dokumente, svi ćemo ih uskoro imati. Kakav problem?".
Kako rekoh, sutkinja je opet bila konkretna: "Što ne bi svi sutradan navečer otišli na izlet, na večeru u Beli (Manastir). Zajedno, da se družimo. Deca su nam pokazala kako treba, valjda smo svi nešto naučili." Tako je i bilo, nezaboravna večera u restoranu, 'i jednih i drugih', a zapravo bez podjela, samo ljudi voljni da žive, da se druže, bez mržnje. Mir, ne rat.
Direktor i sutkinja, niti direktor niti sutkinja, ljudi. Ne drugačiji od bilo koga od nas, a opet da. Sa svojim sumnjama, nadama, strahovima, vrlinama i manama, no prije svega s okolinom koja ima jasna očekivanja i zahtjeve od njih. I prije svega vlastitim odabirom da slijede svoj put.