11. rujna bila je 19-godišnjica dana kada je New York, uslijed svoje tragedije, zaista postao centar svijeta. Dvije veličanstvene, preko stotinu katova visoke zgrade srušene su putničkim avionima uz gotovo 4 tisuće mrtvih, ostavivši duboku rupu, ranu na tkivu donjeg Manhattana. Danas, međutim, je tamo lijep spomen park za turiste u blizini novoizgrađenog Nebodera slobode i stanice podzemne željeznice, koju je projektirao Santiago Calatrava. New York se oporavio, dapače procvao. Generacija, rođena nakon te tragedije, koja će ove godine prvi puta glasati u predsjedničkim izborima, često i ne zna čemu smo potrošili nekoliko milijardi dolara na 19 godina rata u Afganistanu: ona je odrasla u New Yorku pogođenom drugačijom tragedijom - pandemijom koja je odnijela 25 tisuća života u gradu, koja je otjerala još deset puta toliko ljudi iz grada, koja Za oprost dugova jedino bi Bernie možda imao hrabrosti. Ostali će se uvijek ipak na kraju vratiti na refren "dug je dug"je zatvorila podzemnu željeznicu tokom noći po prvi puta u povijesti; zatvoreni su dućani, kazališta i restorani, bankrotirali su J.Crew, Neiman Marcus, Brooks Brothers, JC Penney i Gap, jer nikome više ne treba moda, nikome ne treba nova odjeća, došli su prosvjedi, nemiri, pljačke. Proširila se glasina da je New York ponovno postao leglo uličnog kriminala kao 1970-tih.
Prije nekoliko dana je preko 150 predstavnika newyorškog poslovnog svijeta poslalo nezadovoljno pismo gradonačelniku DeBlasiju, da nek se sabere i počisti smeće i uvede red na ulice jer bi se oni htjeli napokon vratiti u svoje urede u Midtownu i hoće da im ulice budu čiste i sigurne od beskućnika i mlade raspojasane crnčadije: neka nađe negdje drugdje da štedi u budžetu, a ne na odvozu smeća - što se njih tiče bolje neka otpusti učitelje nego smetlare: njihova djeca i tako idu u privatne škole. Trump upravo i jeste tako nešto učinio: kako je New York jedini veliki grad u SAD, koji je jesenas barem djelomično odlučio davati školsku nastavu "uživo", tako je Trump kapriciozno ukinuo federalnu subvenciju za sanitizaciju škola od virusa. Umjesto ljubavi i jedinstva, kakve su New Yorku stizale iz cijelog svijeta nakon tragedije 2001., danas je na svakom koraku samo netrpeljivost i nepovjerenje. New York je postao nevoljen. I nije više centar u dvadeset godina starijoj, internetom multipolariziranoj Americi.
Centri su Kenosha i Eveleth. Kenosha je, recimo, donijela nešto novo: da se bijelci počnu međusobno ubijati na ulici oko policijskog nasilja nad crncima. Kenosha je malo mjesto u Wisconsinu, državi tradicionalno bjelačkoj i radničkoj, koja je godinama glasala za Demokrate, no u kojoj je Trump pobjedio 2016., unatoč velike prednosti koju je Clintonica imala u predizbornim anketama. Počelo je tako da je policija ponovno bez razloga sasula šaržer metaka u leđa još jednog crnca, Jacoba Blakea. Vidimo na videu kako se prvo hrvaju s njim na zemlji, zatim ga puštaju da ode do auta, pod uperenim pištoljima, a onda mu jedan puca u leđa dok se Jacob naginje da nešto izvadi. Navodno, bojali su se da ima negdje pištolj sakriven. Našli su nož. Nije jasno zašto se vraćao do auta uopće. Za divno čudo, nisu ga ubili. Ostao je samo paraliziran ispod struka. Obitelj je angažirala odvjetnike i, bez obzira što je Jacob bio uhvaćen kako krši sudske odredbe iz svog prethodnog krivičnog slučaja, očekuje se velika odšteta, koja će neminovno utjecati na to koliko će Kenosha u budućnosti biti u mogućnosti trošiti na policiju.
Izdvojeno, to je slučaj nepotrebnog policijskog nasilja, za koji će policija i grad odgovarati i platiti odštetu žrtvi. No, u trenutnoj političkoj situaciji, Danas živimo u čudnovatoj ekonomiji u kojoj su uredi prazni, više od 10 posto ljudi je nezaposleno, deložacije su zabranjene, ovrhe obustavljene, a tržište dionica pokazuje neobuzdivi optimizamto nikako nije dovoljno. Ljudi su podijeljeni između onih kojima je toliko dosta policijskog nasilja da su spremni ukinuti policiju uopće, i onih kojima je dosta nemira, nereda po ulicama, razbijanja izloga i najradije bi da to sve policija pohapsi i dobro istuče. Trump je skloniji ovim drugima. Bidenova priča je kompliciranija i, stoga, teža: on mora biti protiv policijskog nasilja, jer mu je to politička baza, ali ne smije biti protiv policije. Također, ne može biti protiv Black Lives Matter prosvjednika, ali po svaku cijenu mora izbjeći da se ta podrška pogrešno razumije kao podrška divljanju na ulicama i paleži policijskih vozila. Unutar binarne prirode američkih predsjedničkih izbora nikako ne valja držati komplicirane pozicije, koje nije moguće pretočiti u jednostavne i brze slogane. Trump kaže da je protiv nasilja, iako ga potiče i zaziva u svojim govorima još od prije nego je postao predsjednik, kreirajući sam okolnosti od kojih onda samo on može "spasiti" zemlju policijskom silom. Biden kaže da je za pravdu. No, većinu pravda ne zanima. To je problem. Zanima ih samo da na ulicama vlada mir. Potlačene pak mir, međutim, ne zanima, njima mir ništa novo ne donosi. Bidenova poruka je dakle u škripcu.
Tako je slučaj Jacoba Blakea našao ročište na ulici daleko prije nego će doći na red u sudnici. Kako je Kenosha ipak jedno vrlo bijelo mjesto, tako zapravo nije bilo mnogo crnaca za vidjeti na prosvjedu: uglavnom mladi, bijeli, lijevi, "antifa" i BLM simpatizeri. Također, kao što je sada već uobičajeno, pojavili su se i samozvani branitelji reda i mira, anti-antifa jedinice, neki iz drugih gradova, čak iz drugih država, naoružani poluautomatskim puškama, jer je u Wisconsinu dozvoljeno hodati ulicom naoružan, tvrdeći da su došli štititi dućane i biznise od razbijanja i pljačke. Jedan od njih, Kyle Rittenhouse, iz države Illinois, tek 17 godina star, bijeli dečko, oduševljenik predsjednikom Trumpom i zaljubljenik u policiju (i sa željom da sam jednom postane policajac), uzeo je taj zadatak vrlo ozbiljno, s naivnom apsolutnom jasnoćom karakterističnom za njegovu dob: dok slična starija škvadra uglavnom samo paradira okolo s tim pušketinama, on je zaista i zapucao.
I tu postoji video (danas se sve snima). Vidi se u mraku kako neka silueta baca nešto što svijetli. Nije jasno je li na Kylea ili na neku zgradu. Priča se da se radi o Molotovom koktelu. Odjekuje pucanj. Silueta pada na zemlju. Razjarena masa identificira Kylea kao osobu koja je pucala. Kyle krene bježati, ali se spotakne i padne. Rulja ga sustigne, i počinje udarati nogama i čime sve stigne. Recimo, Anthony Huber ga je zveknuo po glavi svojim skateboardom. Kyle se međutim uspio okrenuti i ispaliti metak u Hubera, koji je zateturao i pao mrtav par metara dalje. Vidimo zatim prosvjednika Gaigea Grosskreutza kako prilazi Kyleu s pištoljem, signalizirajući da nema namjeru pucati, u pokušaju da nagovori Kylea da preda pušku. Kyle mu puca u lakat. Nakon toga Kylea više nitko ne dira. On ustaje i kreće prema policijskom vozilu s podignutim Navodno je najveći požar izazvan jednom posebno glupom novom tradicijom da se spol bebe najavi vatrometom (koji je onda naravski roza ili plavi)rukama, očekujući valjda da bude uhapšen, no policija mu samo dobaci bocu vode i par komplimenata. Jasno je da ga vide kao saveznika onako kako je JNA vidjela srpske dobrovoljce.
Kyle se te večeri vratio doma. Uhapšen je tek sljedeći dan u Illinoisu. Nije još izručen Wisconsinu. Tužitelji su podigli optužnicu za ubojstvo prvog stupnja, a njegovi odvjetnici pripremaju obranu da je on sve metke ispalio u samoobrani, braneći se puškom od cipela i skateboarda. U posebno drskom tweetu, Trump za nasilje u Kenoshi optužuje "nesposobne", demokratskog gradonačelnika Kenoshe, Johna Antaramiana i demokratskog guvernera države Wisconsin, Tonyja Eversa. Oni su dakle sada krivi za to što nisu spriječili nasilje koje je Kyle došao počiniti u njihov grad, u njihovu državu, u njegovo ime! I ljudi mu vjeruju, jer ljudi zapravo ne vide dalje od neposrednog nasilja na ulicama. U se, na se i poda se. Mnogi građani Kenoshe, dugogodišnji glasači Demokratske stranke, odlučili su, nakon ovakvog razvoja događaja, ne glasati za nikoga ili čak glasati za Trumpa, prema izvještaju New York Timesa.
Jedva dan kasnije, druga smrt na drugom prosvjedu. Parada automobila Trumpovih obožavatelja iz raznih ekstremno desnih grupa stuštila se bučno na Portland, Oregon, pod punom ratnom spremom (i u Oregonu se može šetati ulicom naoružan), prosvjedujući protiv Black Lives Matter prosvjeda. Kontraprosvjednici prosvjednicima protiv prosvjeda postali su pomalo nervozni, a također naoružani. Aaron Danielson, bijelac, pod kapicom Patriot Prayer grupe (Molitva domoljuba), platio je glavom. Krv je potekla i na drugoj strani. Michael Forest Reinoehl, bijelac, snowboard instruktor s Mt. Hood planine, obavljao je funkciju zaštitara za Antifa grupu. Danielson je navodno pokušao napasti nožem Reinoehlovog crnog prijatelja, i Reinoehl je pucao da ga zaštiti. Reinoehl nije htio završiti kao Grosskreutz. Pa je opalio prvi. I hitac je bio fatalan. Reinoehla međutim nisu uhapsili: njega je policija ubila iste večeri. Navodno se opirao hapšenju.
Nasilje je postalo prevalentno. Ljudi dolaze na prosvjede pripremljeni na nasilje, u očekivanju da će biti nasilja. Obje strane se pojavljuju naoružane u gradovima gdje je dozvoljeno nositi oružje. Proizvođačima oružja ide odlično: kompanija Smith & Wesson je objavila porast prodaje za 141 posto u posljednjem tromjesečju. Od silnih "prepera" zavladala je nestašica municije u prodavaonicama. A tamo gdje oružje nije dozvoljeno, kao na primjer na Time Squareu u New Yorku, budale koriste automobile kao oružje, zalijećući se njima u prosvjedničku masu, u nadi da uzrokuju ozljeđivanje i teror učesnika. Newyorška policija je morala izdati demanti da automobil nije bio njihov - toliko je nisko povjerenje u poliKina i Rusija se već pripremaju za svijet bez snažnog dolaraciju ovih dana. S dobrim razlogom. Policija je naime identificirala vozača, saslušala i pustila. Bez obzira na ozljede i štetu koje je nanio: šef NY policije, Dermot Shea, kaže da se iz videa vidi da ljudi blokiraju put automobilu biciklima i da prosvjednici udaraju šakama po autu - vozač, prema tome, nije imao drugog izbora nego da gazi. Policija je pristrana. I tzv. tiha većina je pristrana. Uz policiju. Odnosno, točnije, uz njihovu viziju što bi policija trebala biti.
Policija, međutim, također puca po šavovima. Rastrgani između političkih pritisaka zdesna da moraju uspostaviti red, i slijeva da ne smiju gušiti prosvjed, i u nedostatku jasnih političkih smjernica gradonačelnika, koji se boje zamjeriti jednoj ili drugoj strani, šefovi policija američkih gradova masovno podnose ostavke, a ponekad ih u tome slijede i cijele njihove postaje, kolektivno: Carmen Best, Seattle, WA, La'Ron Singletary, Rochester, NY, Renee Hall, Dallas, TX. Posebno znakovito i zabrinjavajuće je da te ostavke najčešće podnose šefovi policije koji su crnci i žene (Best, Singletary i Hall su svi crnci; Best i Hall su žene): desetljeća progresivnog napora koja su trebala proći od 1960-tih do danas da policijske snage dožive da jedan od najvećih gradova u državi kao što je Texas dobije crnkinju za šefa policije urušavaju se tako sada pred našim očima kao kula od karata. Njihove zamjene bi lako mogle biti reakcionarni povratak na staro: čini mi se da tzv. tiha većina upravo to i želi.
U tjednu ubojstava u Kenoshi i Portlandu odvijala se Savezna republikanska konvencija. Jedan od najupečatljivijih govornika bio je Robert Vlaisavljevich, gradonačelnik gradića Eveleth (Minnesota), sin i unuk rudara, potomak srpskih imigranata, dugogodišnji pripadnik Demokratske stranke, koji je odlučio podržati Trumpa. Njegov govor je dotakao sve točke bjelačkog, sirotinjskog, seljačkog angsta danas: Demokrati kao stranka manjina bez dodira s radničkom klasom (tj. bjelačkom radničkom klasom), nasilje, neredi i nesigurnost na ulicama, za koje svi vjeruju da Trump može, a oni ne, dovesti pod kontrolu, i strah od novog, od napretka, od tzv. Green New Deala, koji će, u njihovim glavama, dokrajčiti što je još ostalo od njihovog dosadašnjeg načina života i ekonomije na koju su navikli.
Vlaisavljevich i još petero gradonačelnika sličnih malih gradića u Minnesoti, od kojih jedva jedan ima više stanovnika nego srednja škola moga sina u Brooklynu, ima učenika, sastavili su otvoreno pismo Americi, u kojem obrazlažu zašto oni, mahom Demokrati, daju svoju podršku Trumpu na ovim izborima. U pismu identificiraju Bidena s lošim globalnim trgovinskim ugovorima i gušenjem lokalne industrije, dok Trumpa proglašavaju, potpuno neobrazloženo i nezasluženo, gotovo herojem radničke klase. U pozadini tog pisma stoje njihovi mali gradići, koji svake godine imaju Iako ankete mahom pokazuju da je Biden u prednosti, budući da vjeruju da se anketama ne može vjerovati, demokratski glasači sumnjaju da će Biden pobijediti i pretpostavljaju da će Trump, prevarant kakav jest, već naći načina izvrdati izboresve manju populaciju i zaposlenja u rudnicima željeza, koje niti Biden niti Trump ne mogu i neće nikada vratiti: biti rudar u rudniku željeza nije baš posao budućnosti u SAD-u, no oni su starija generacija, koja ne gleda South Park, pa to izgleda ne znaju. Iako bog ne zna kako relevantno za Ameriku danas, zanimljivo je da su troje od šestoro gradonačelnika potomci doseljenika s teritorija bivše Jugoslavije (1 Srbin, 2 Slovenci), koji su ovdje došli u 19. stoljeću kopati željeznu rudaču, kad to već jeste bila budućnost. Ono što jeste relevantno i problematično je da rezultati predsjedničkih izbora, unutar postojećih pravila, zbilja danas ovise o rezultatima izbora u nekolicini zabitih općina u par država, tj. baš o ovakvim gradićima.
U većini država jedna stranka je toliko u prednosti da ako nekoliko stotina birača promjeni mišljenje u zadnji čas ili ne izađe na izbore, to obično neće imati nikakvih posljedica. Osim toga, većina država u sustavu izbornog kolegija (electoral college) daje sve svoje elektorske glasove onome tko je dobio većinu u državi. Izbori su dakle jedino relevantni u državama u kojima je podrška strankama vrlo tijesno podijeljena i u državama koje dodjeljuju elektorske glasove proporcionalno. Nebraska je država koja dodjeljuje elektorske glasove proporcionalno. Od 3 elektorska glasa Nebraske, 2 su sigurna za Trumpa. Nebraskin drugi okrug je međutim otišao Obami 2008., a sada Biden tamo vodi sa 50.2:48.5. U tijesnim američkim izborima taj jedan glas može lako odlučiti rezultate izbora u studenom. Minnesota i Wisconsin su države gdje je podrška strankama gotovo podjednaka. Trump je tijesno dobio Wisconsin 2016. Hillary je tijesno dobila Minnesotu 2016. Ovih šestero gradonačelnika su možda upravo donijeli Trumpu pobjedu u Minnesoti 2020., a reakcija na događaje u Kenoshi, gdje su ljudi ispali više zgranuti neučinkovitošću svoje policije da zaustavi divljanje prosvjednika s obje strane, nego što su zabrinuti nad njenim rasizmom, mogu mu osigurati da zadrži Wisconsin.
Biden ima šanse i drugdje. Recimo i Michigan, i Pennsylvania, i Arizona, i Florida su takve države gdje je Trump dobio s vrlo malom razlikom. U Texasu se razlika također smanjuje. Florida i Texas svaka donose toliko elektorskih glasova da praktički automatski mijenjaju ishod izbora. Uslijed pandemije, grad New York je doslovce opustošen i napušten. Oko 10 posto populacije je naprosto iselilo i danas "radi od kuće" negdje drugdje, gdje je ta kuća veća i jeftinija. Mnogi su otišli na Floridu, koja je inače popularna destinacija za odmor i za otići u penziju. Pod pretpostavkom da je više od polovice tih izbjeglica do sada glasalo za Demokrate, to može promijeniti rezultate izbora na Floridi ove godine. Zapravo, ako je vjerovati većini predizbornih anketa, izgleda gotovo sigurno da će Biden pobijediti.
Preko vikenda je Bloomberg najavio da ce uložiti $100M da otme Floridu Trumpu. A danas objavljuju kako ljudi koji su netom doselili na Floridu mijenjaju izbornu sliku u korist Demokrata. Florida nosi 29 elektorskih glasova i ako ju Trump izgubi, Biden pobjeđuje izbore....
Problem je što se anketama ne može vjerovati. Ankete su 2016. predviđale da će Hillary dobiti Wisconsin, Pennsylvaniju, Michigan i Floridu. Trump je dobio sve četiri. Danas ankete predviđaju da će Biden dobiti te iste države s manjom razlikom nego su onda predviđale da će Hillary dobiti: što nam to poručuje? Ljudi, naime, lažu kad ih zovu telefonom i pitaju za koga će glasati. Naročito zagriženi stari desničari, skloni paranoji i teorijama konspiracije, koji misle da ih stalno netko prisluškuje i prati. U zanimljivom istraživanju istinosti predizbornih anketa 10.1 posto ljudi, Republikanci su spremni na najgore zloupotrebe postojećih okolnosti da bi otežali izlazak na glasanje glasačima za koje očekuju da će glasati protiv njihkoji su se samoidentificirali kao Trumpovi podržavaoci, priznalo je da često ne odgovaraju istinito na politička pitanja telefonom, za razliku od samo 5,1 posto koji su priznali da lažu među onima koji su se identificirali kao Bidenovci. Treba računati i na latentni rasizam kao motiv za glasanje kao i na manipulaciju da se umanji broj glasova manjina i crnaca - uvijek prisutne naročito u južnim državama.
U Georgiji, recimo, dio glasača će sa zadovoljstvom dati svoj glas upravo kandidatu kojeg bije glas da je rasista, kao Trump. Prema Fivethirtyeight.com bijeli glasači u Georgiji su spremni "izraziti negativni sentiment" prema "obojenima" više nego u više od 40 drugih država. Republikanci su spremni na najgore zloupotrebe postojećih okolnosti da bi otežali izlazak na glasanje glasačima za koje očekuju da će glasati protiv njih. Na primjer, zatvaranje glasačkih mjesta u općinama s visokom stopom Covid-19 pozitivnosti je epidemiološki upravo neobično razumna mjera za Trumpovce. No, kad se uzme u obzir da su te općine mahom gusto naseljene, siromašne, imigrantske, manjinske i crnačke, jer su siromašni, imigranti, manjine i crnci više izloženi virusu, tada njihov nagli entuzijazam postaje jasniji. U reakciji na to, LeBron je, vjerojatno na naputak Obame, štrajkom profesionalnih košarkaša uspio natjerati vlasnike klubova da otvore stadione kao birališta na kojima je lakše provoditi mjere socijalnog distanciranja nego na uobičajenim mjestima kao što su škole.
U današnjoj situaciji demokratski glasači, iako ankete mahom pokazuju da je Biden u prednosti, budući da vjeruju da se anketama ne može vjerovati, sumnjaju da će Biden pobijediti i pretpostavljaju da će Trump, prevarant kakav jest, već naći načina izvrdati izbore. Republikanski glasači "znaju" da su ankete sve lažirane od lažljivih medija ("lugenpresse"), apsolutno su sigurni da će Trump pobijediti, i teško je zamisliti da bi mogli biti u stanju prihvatiti drugačiji ishod izbora. Ako izgubi, na Trumpa će sigurno biti vršen velik pritisak njegove baze da "poništi" izbore i on će sigurno zahtijevati ponovna prebrojavanja u problematičnim državama, kakvih se sjećamo nakon izbora u kojima je George Bush pobijedio Ala Gorea.
A s obzirom da se tako nešto nije dogodilo u povijesti, a niti je do sada bilo ovakvog predsjednika kao Trump, teško je reći hoće li otići mirno. General Miley, trenutno šef američkog generalštaba, anticipirajući pozive da Trumpa u tom slučaju vojska ide deložirati, našao je za shodno unaprijed kategorički izjaviti da ne vidi kakvu ulogu bi američka vojska mogla imati u političkom procesu predsjedničke sukcesije. Unutar vojnih snaga, prema anketi The Military Times, američkog vojnog glasila, podrška Bidenu je 41 posto, a Trumpu 37 posto. To nije začuđujuće koliko se vojna lica i Trump međusobno preziru, posebno nakon njegove izjave da u vojnu službu idu samo gubitnici i pljugatori. Koliko će ta tranzicija biti mirna ili ne i koliko će vojska uspjeti sačuvati neutralnost, uz sve gore navedeno, ovisi najviše o tome kamo će u sljedeća dva-tri mjeseca otići ekonomija, pandemija, i okoliš.
Naime, u pozadini naših političkih svađa bukte požari, čuči smrtonosni virus i nadvija se neumoljiva, teška ekonomska recesija, koju Trump namjerava po svaku cijenu odgoditi do iza izbora.
Ako zatreba, tiskat će još novca. Kina i Rusija se već pripremaju za svijet bez snažnog dolara. Upravo je nevjerojatno da su sve do nedavno 80 posto vlastite međusobne trgovine obavljale u dolarima. To svjedoči o snazi dolara i objašnjava zašto Trump može jednostavno tiskati novac i ne biti oštro kažnjen za to. No, Kina i Rusija sad sustavno obustavljaju trgovinu u dolarima. Dopizdilo im je bahaćenje američke elite na račun njih i ostatka svijeta. Nad požarima i virusom, međutim, Trump nema nikakvu kontrolu. Kalifornija i Australija i inače dijele vruću, suhu klimu, koja je uz globalno zatopljenje postala još suša i još vruća. Ljudi su ovdje neoprezni i bahati i u tako osjetljivoj okolini lako izazivaju požare nesmotrenim ponašanjem. Australija je gorila pred pola godine, kad je tamo bilo ljeto. Sad gori Kalifornija.
Navodno je najveći požar izazvan jednom posebno glupom novom tradicijom da se spol bebe najavi vatrometom (koji je onda naravski roza ili plavi). I još zbog rizika pandemije, tako to jedno s drugim, ovog ljeta država Kalifornija ne može koristiti zatvorenike da gase požar, pa nemaju dovoljno ljudi. Do sada je izgorjela šumska površina veličine Crne Gore ovog ljeta u Kaliforniji. Kao u filmu Blade Runner, tamni oblak dima od požara je prekrio zapadnu obalu od Los Angelesa do Seattlea, iluminiran crvenkasto, narančasto, požarima u pozadini kako nadiru prema obalnim gradovima. Musk još nije stigao do Marsa, ali se zato marsovsko nebo nadvilo nad njegovom tvornicom u Fremontu. Vatra je veċ u predgrađima virusom i neredima načetog Portlanda. Kvaliteta zraka za disanje je loša, doprinoseći povećanju rizika obolijevanja od plućne pandemije, tako to ide jedno s drugim, kad počne. Virus je trenutno pod kontrolom u New Yorku i drugim velikim urbanim centrima, osim Miamija na Floridi. No, svi znamo da je još tu i da još nema cjepiva i da je jedini razlog zašto je tako pod kontrolom upravo naše strpljenje i disciplina da se odričemo društvenog života, a tom strpljenju se sve više svuda nazire kraj.
I najnestrpljiviji dio društva su čini se kućevlasnici, najmodavci, rentijeri i obrtnici, restorandžije, hotelijeri, tzv. mittelstand ekonomije, Trumpova baza, kojima su pandemija i njena ograničenja ugrozili dobit. Danas živimo u čudnovatoj ekonomiji u kojoj su uredi prazni, više od 10 posto ljudi Desetljeća progresivnog napora koja su trebala proći od 1960-tih do danas da policijske snage dožive da jedan od najvećih gradova u državi kao što je Texas dobije crnkinju za šefa policije urušavaju se sada pred našim očima kao kula od karataje nezaposleno, deložacije su zabranjene, ovrhe obustavljene, a tržište dionica pokazuje neobuzdani optimizam. Dionice Tesle, po mnogima precijenjene već tada, porasle su od ožujka do danas 500 posto. Musk je, međutim, smanjio plaće zaposlenicima 10 posto. A Exxon i dalje dijeli dividende investitorima od preko 8 posto, bez obzira što je potražnja za naftom pala i što su doživjeli sramotu da ih newyorška burza isključi iz Dow indeksa, čiji su bili jedni od suosnivača 1928. (Exxon je zamijenila cloud kompanija Salesforce!). Glavno da bogati sebe namire.
Varoufakis je lijepo objasnio rast dionica i obrat novca na vrhu. Europski primjer važi i ovdje. Europljani su i tako naučili od Amerikanaca: "ECB pruža novu likvidnost Deutsche Bank uz gotovo 0 posto kamatu. Da bi DB profitirala od toga, moraju izdati zajmove. Ali ne običnim ljudima, čije je dosadašnje sustavno osiromašivanje već oslabilo njihovu mogućnost da dug otplaćuju: oni su rizični. Nego, radije daju povoljne zajmove megakorporacijama kao npr. Volkswagen, koje se već valjaju u parama, jer su njihovi šefovi, uslijed pandemije i straha da će zbog nje oslabiti potražnja, već odgodili ulaganja u nove tehnologije i zaposlenike. Iako im uopće ne treba gotovina, dakle, oni ipak uzmu zajam od DB, jer su kamate naprosto tako niske za njih i odmah s tim zajmom kupe dionice Volkswagena. Prirodno, time dižu vrijednost dionica Volkswagena. Još važnije, time rastu i bonusi Volkwagenovih šefova, koji su vezani za tržišnu kapitalizaciju kompanije." Tako se zaista bogati, oni jako blizu kopanje, i dalje brzo i neumjereno bogate. Primjer Volkaswagena je primjer Tesle.
Istovremeno, većini prihodi ne rastu uopće i jedino što im raste je strepnje od ovrhe i beskućništva: četvrtini obitelji, koje žive ispod granice siromaštva, plaćanje najma za mjesto gdje žive iznosi 70 posto mjesečnog prihoda. Gubitak posla je sigurna deložacija za njih. Virus trenutno stoji između njih i deložacije. Zapravo, strah dobrostojećih od virusa i smrti. Jednom, kad se bogati cijepe, pa kad se moratorij digne, kućevlasnici najmodavci će pohrliti u sudnice kao gladni vukovi, a siromašni najmoprimci neće nikako moći platiti nagomilani dug. U prosjeku se u "normalna vremena", piše sociolog s Princetona, Matthew Desmond, u SAD-u obavi 800 tisuća deložacija mjesečno. Sad se sigurno za više nakupilo. U Tucsonu, AZ ima obično po 10-30 deložacija dnevno. U lipnju, kad su se razne epidemiološke restrikcije privremeno digle, naglo je bilo 50 dnevno. U svim gradovima i državama, koje su iskusile taj pokušaj otvaranja ekonomije ranije ovog ljeta, broj deložacija je porastao, npr. 70 Policija je pristrana. I tzv. tiha većina je pristrana. Uz policiju. Odnosno, točnije, uz njihovu viziju što bi policija trebala bitiposto Alabami, i čak 109 posto u Milwaukeeju. No, gdje god se to desilo, posljedično je porastao i broj Covid-19 slučajeva.
Tako sad imamo savezni moratorij na deložacije do kraja godine. Ili možda barem do izbora. Jer na kraju krajeva, iako Trump vjerojatno nema problema deložirati stanare kao kućevlasnik, moguće je da mu ne paše gledati dramatične snimke deložacija na YouTubeu sljedeća dva mjeseca. Ne bi valjda pasalo uz njegovu vedru poruku kako Americi ide odlično pod njegovim prosvijetljenim i mudrim rukovodstvom. Pogotovo pošto istraživanja pokazuju kako deložacije udvostručuju broj samoubojstava! Ako pobijedi, neće više morati brinuti o imidžu, pa možda dozvoli deložacije za Božić dok bezbrižno igra golf na Floridi uz tu i tamo po tweet bodrenja policiji da postupa strože s neplatišama. Ako izgubi, ili će Bidenu ostaviti zemlju bez puno dobrih opcija, ili će izjaviti da ne može tek tako otići, dok je zemlja praktički u izvanrednom stanju. I Franklin Delano Roosevelt je ostao duže u Bijeloj kući zbog svjetskog rata. Za oprost dugova jedino bi Bernie možda imao hrabrosti. Ostali će se uvijek ipak na kraju vratiti na refren "dug je dug". Pravi nemiri, dakle, tek slijede nakon izbora, tko god pobijedio, kad račun jednom napokon dođe na naplatu.
Članak je objavljen u sklopu projekta "Vladavina prava" koji sufinancira Agencija za elektroničke medije (Fond za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija).
