U gradovima diljem Hrvatske ovaj se mjesec održavaju 4. Tjedni IZBJEGLICAma!, manifestacija kojom se potiče kreiranje prostora susreta i razumijevanja između novih i starih članova društva, u svrhu poticanja uključivosti. Tim povodom razgovarali smo s Marijanom Hameršak, znanstvenom suradnicom na Institutu za etnologiju i folkloristiku u Zagrebu, koja je s Eminom Bužinkić uredila recentno izdani zbornik Kamp, koridor, granica: studije izbjeglištva u suvremenom hrvatskom kontekstu.
U tijeku su 4. Tjedni IZBJEGLICAma! Na temelju prethodnih godina, koje su po vama glavne prednosti i značajke ove manifestacije i kako ste zadovoljni ovogodišnjim izdanjem?
Gledajući protekle četiri godine koliko se održava Tjedan izbjeglicama, može se uočiti tendencija širenja, bilo teritorijalno u pogledu više mjesta u Hrvatskoj u kojima se održava, bilo u pogledu širenja broja aktera koji sudjeluju u oblikovanju i organizaciji programa, pa i u pogledu trajanja koje U okviru sekuritizacije, kao jednog od najizraženijih aspekta suvremenog europskog režima kontrole migracija koji podrazumijeva cijeli niz tehnoloških, pravnih, institucionalnih i fizičkih mehanizama zaštite od onoga koji je potencijalni tražitelj zaštite, gotovo svaka izbjegla osoba promatra se i pozicionira kao potencijalna prijetnjaveć neko vrijeme nadilazi okvire tjedna. Naravno, širenje se vidi i na planu sadržaja, odnosno programa. Ovogodišnji program je kompleksan i raspršen na različitim lokacijama te namijenjen različitim publikama.
Utoliko on, vjerujem, nekoj imaginarnoj široj javnosti ipak pruža priliku uvida u različite teme vezane uz izbjeglice i izbjeglištvo. Dakako, kao oblik u osnovi prigodne manifestacije, Tjedan je u stalnoj opasnosti da poprimi revijalna obilježja, no to se nastoji nadvladati, primjerice tako da se organiziraju konferencije za medije ispred Sabora na kojima se iznose i konkretni zahtjevi, a čime tema osim što dodatno dolazi u javnost, dobiva i svoju nedvojbenu političku artikulaciju.
U zemljama članicama Europske unije te ostalim razvijenim industrijskim državama, zadnjih je 20-ak godina prisutan proces tzv. sekuritizacije migracija. Možete li objasniti što znači taj proces i koje su njegove društvene posljedice?
Pojam sekuritizacije migracija u literaturu se uvodi i intenzivno koristi od 2000-tih godina i njime se referira na procese koji se uočavaju već 1980-ih, a to je težnja prema oblikovanju europskih migracijskih i azilnih politika u sigurnosnom ključu, tj. prema percepciji izbjeglica kao prijetnje – sigurnosne, ekonomske, kulturne, zdravstvene prijetnje, prijetnje nacionalnom identitetu, socijalnom sustavu itd. U tom kontekstu, možemo govoriti i o militarizaciji, kriminalizaciji, izolaciji ili dehumanizaciji migracija, zavisno iz koje perspektive i na kojoj razini prilazimo načinu na koji se gradi sigurnosno obilježen odnos prema migracijama.
U okviru sekuritizacije, kao jednog od najizraženijih aspekta suvremenog europskog režima kontrole migracija koji podrazumijeva cijeli niz tehnoloških, pravnih, institucionalnih i fizičkih mehanizama zaštite od onoga koji je potencijalni tražitelj zaštite, gotovo svaka izbjegla osoba promatra se i pozicionira kao potencijalna prijetnja, u prenesenom i doslovnom smislu, neovisno čak i o njegovoj ili njezinoj dobi. Hrvatska tako u ovom trenutku, kako upozoravaju nedavna izvješća, zbog tzv. "sigurnosne zapreke" brojnima, uključivo i djeci, dječacima i djevojčicama koji nisu krenuli ni u školu, odbija zahtjeve za međunarodnom zaštitom, a unatoč tome što istodobno u elaboracijama samih zahtjeva priznaje da su im u slučaju povratka u matičnu zemlju životi u opasnosti.
Kako se u proces sekuritizacije migracija uklapa Hrvatska na konkretnom primjeru izbjegličke krize intenzivirane ratom u Siriji?
Ono što se u duhu imperativa novoga i zamjene teza naziva izbjegličkom krizom, odnosi se na, gledano iz perspektive razmjera same pojave, stalan rast broja izbjeglih i raseljenih osoba koji je dodatno intenzivirao rat u Siriji. O sekuritizaciji se u Hrvatskoj pisalo i prije otvaranja balkanskog koridora. Autori Duško Petrović i Romana Pozniak objavili su 2014. članak Tražitelji azila kao prijetnja u kojem se bave Iako se broj tražitelja azila u zadnje dvije godine višestruko povećao, nisu otvoreni novi objekti, a postojeći nisu zadovoljavajućisekuritizacijskim aspektima prihvatilišta Porin u Zagrebu. Dinamika koju opisuju može se pretočiti na situaciju kojoj smo svjedočili u jesen 2015. kada je masovno kretanje izbjeglica kroz Hrvatsku vrlo brzo bilo stavljeno pod kontrolu države i humanitarnih aktera te izoliralo od ostatka teritorija i onih koji se na njemu nalaze.
Kakve su se promjene tada događale?
Za razliku od prvih dana kada smo veće ili manje grupe izbjeglica mogli susreti na kolodvorima ili graničnim prijelazima, u sljedećim se mjesecima izbjeglice u Hrvatskoj moglo vidjeti primarno na televizijskim ekranima, a nekoliko mjeseci kasnije i to sve rjeđe i rjeđe. Vrlo brzo nakon što je sredinom rujna 2015. ruta iz Srbije preusmjerena s Mađarske na Hrvatsku, formiran je zatvoren sustav tranzita izbjeglica, koridor čiji su ritam prijevoza, registracije i daljnjeg prijevoza izbjeglice morali slijediti, iz kojeg u pravilu nisu mogli izaći i u kojem su se mogli zadržati samo u iznimnim okolnostima i uz posebno odobrenje, a s vremenom je uvedena i profilacija izbjeglica, selekcija temeljem koje se s vremenom sve većem broju osoba zabranjivalo daljnje kretanje koridorom prema zapadu.
Prostori u kojima su se u kampovima ili drugdje identificirali ili registrirali izbjeglice nisu bili dostupni većini volontera i humanitarnih radnika, što znači da je ključan prostor kontrole izbjeglica, u kojem su se primjenjivale sigurnosne tehnike i tehnologije, ostao izvan nekog oblika nadzora javnosti. U samoj javnosti isprva ipak prisutne empatične reakcije, sve su više zamjenjivali istupi i pristupi koji su naglašavali potencijalni sigurnosni rizik, a u skladu s time su se lakše ignorirale i tolerirale prakse kao što su spomenuta profilacija, dulje ili kraće zatvaranje izbjeglica, protjerivanje iz zemlje, pa i nasilje.
U nedavno izdanom zborniku Kamp, koridor, granica: studije izbjeglištva u suvremenom hrvatskom kontekstu kojeg ste uredili s Eminom Bužinkić, istraživali ste i građanski odgovor na masovni dolazak izbjeglica. Možete li ukratko reći do kojih su zaključaka istraživači došli?
Kao što znamo, masovan dolazak izbjeglica izazvao je i masovan solidaran odgovor građana, koji se mobiliziraju, ponekad i udružuju, pa se tako tada u Hrvatskoj osnivaju i različite inicijative, među kojima su najvažnije Are You Syrious? i Inicijativa Dobrodošli!. Sjećamo se scena građana koji dolaze na kolodvore i granice kako bi pružali podršku izbjeglicama ili ih jednostavno pozdravili, scena koje su solidarnost afirmirale kao Obrazovanje, nostrifikacija diploma ili profesionalnih certifikata područja su u kojima se pred tražitelje i azilante također nižu brojne, često nepremostive prepreke koje potvrđuju opću disfunkcionalnost sustavagotovo instinktivan građanski odgovor na kretanje ljudi, muškaraca, žena, djece u zbjegu, koje je do tada bilo skriveno, ilegalizirano i kriminalizirano.
Donekle očekivano, u zborniku koji se uglavnom temelji na etnografskim istraživanjima, ta se tema provlači kroz većinu tekstova, makar u onom smislu da većina autora i autorica samu motivaciju za istraživanje uglavnom tek u drugom koraku prepoznaje kao profesionalnu. I članci koji se bave metodološkim aspektima istraživanja, i opisom samih kampova ili nekih njihovih dijelova, kao i članci koji se bave širim kontekstom, ukazuju na to kako se s vremenom u koridoru sužavao, institucionalizirao i humanitarizirao prostor solidarnog djelovanja građana, što ne znači da ono nestalo.
Građanski odgovor na masovno kretanje izbjeglica u fokusu je teksta Emine Bužinkić koji se bavi osnivanjem i djelovanjem Inicijative Dobrodošli! čiji su volonteri dolazili iz različitih okružja, iz redova zainteresiranih građana, civilnog društva, inozemstva i dr. Bužinkić u tekstu opisuje nastanak te inicijative, njezinu strukturu i polja djelovanja koja se ogledaju u organizacijskoj podjeli na grupu za direktan rad s izbjeglicama na terenu te aktivističku, zagovaračku i medijsku grupu. Posljednja se u članku detaljnije opisuje i analizira kroz interpretaciju taktika i strategija oblikovanja dnevnih i tjednih izvješća Inicijative kojima se težilo izgraditi kontradiskurs dominantnim sekuritizacijskim i viktimizacijskim diskursima o izbjeglicama i izbjeglištvu.
Koliki je broj tražitelja azila u Hrvatskoj danas? Kakvi su njihovi egzistencijalni i radni uvjeti te razina uključenosti u društveni život?
Broj tražitelja azila u Hrvatskoj je u stalnoj, dnevnoj fluktuaciji budući da su izlasci i ulasci u zemlju, koji uključuju i vraćanja odnosno deportacije iz drugih europskih zemalja, konstantni. U zadnjih godinu dana u Hrvatskoj je u prosjeku na dnevnoj razini, mislim, šestotinjak tražitelja azila. Uskoro će biti dvije godine od jeseni 2015. i masovnog dolaska, tada uglavnom prolaska izbjeglica kroz Hrvatsku, ali na infrastrukturnoj razini se ne vide značajniji pomaci. Tražitelji azila su, recimo, i dalje smješteni u prihvatilištima u Kutini i Zagrebu, te u manjem broju i u prihvatnom centru za strance, detenciji u Ježevu, objektu koji njima nije ni namijenjen.
Dakle, iako se broj tražitelja azila u zadnje dvije godine višestruko povećao, nisu otvoreni novi objekti, a postojeći nisu zadovoljavajući. Mi ta mjesta možemo zvati prihvatilištima ili centrima, ali iz perspektive onih koji u Veliki je problem što se maloljetnici bez pratnje smještaju u domove za odgoj djece i mladeži te odgojne domove čime se izoliraju, stigmatiziraju, pa i kriminalizirajunjima žive, pa i struke to su kampovi, prostori koji su smješteni na rubovima ili izvan naseljenih područja. Oni podrazumijevaju društvenu izoliranost, pod upravom su i kontrolom Ministarstva unutarnjih poslova koje u suradnji s primarno humanitarnim akterima organizira život u njima.
Ti su prostori, kada govorimo o Hrvatskoj danas, malo je reći, prenapučeni, budući da u nekim slučajevima u jednoj minijaturnoj sobi mjesecima žive velike, šesteročlane, sedmeročlane obitelji. To su mjesta čekanja, beskrajne privremenosti, uvelike dehumanizirani prostori između nekadašnjeg aktivnog života i njegova mogućeg nastavka. Važno je napomenuti da u svijetu postoji i drugačiji pristupi smještaju tražitelja azila. Dobar primjer je Trst gdje se tražitelje već godinama smješta u stanove na različitim lokacijama u gradu. Takav decentralizirani model polazi od pretpostavke da su tražitelji azila stanovnici grada kao i svi drugi, i da se upravo njihovim uključenjem u svakodnevicu potiču procesi povezivanja s lokalnom sredinom. Iako to nije najvažnije, takav model je i manje financijski zahtjevan.
S druge strane, u Hrvatskoj se stanovi daju na korištenje tek onima kojima je odobrena međunarodna ili supsidijarna zaštita. Što se tiče pristupa tržištu rada, on je tražiteljima azila uglavnom onemogućen, odnosno oni pravo na rad stječu tek po isteku godine dana od dana podnošenja zahtjeva za azil ako postupak azila nije okončan. Nadalje, za osobe kojima je odobrena zaštita, unatoč tome što im je to zakonom zajamčeno, godinama nije bio organiziran tečaj hrvatskog jezika, a i traženje stanova zna biti dugotrajan proces. Obrazovanje, nostrifikacija diploma ili profesionalnih certifikata područja su u kojima se pred tražitelje i azilante također nižu brojne, često nepremostive prepreke koje potvrđuju opću disfunkcionalnost sustava.
Posebno ranjiva skupina izbjeglica su maloljetnici bez pratnje. Kako biste ocijenili trenutnu razinu sigurnosti i brige u Hrvatskoj prema tim osobama?
Današnji sustav zaštite oslanja se na mehanizme i koncepte utemeljene nakon Drugog svjetskog rata koji, kako se to vidi na mnogim razinama, ne nude ni približno zadovoljavajuće odgovore na trenutne potrebe i koji se i sami sve više koriste kao poluge za nepružanje zaštiteU balkanskom koridoru bilo je registrirano nekoliko stotina maloljetnika bez pratnje, dok ih je u isto vrijeme na razini Europe, prema nekim procjenama, više od deset tisuća nestalo iz sustava. To možda najjasnije ilustrira temeljnu značajku odnosa Hrvatske prema njima, a koja se može opisati kao strukturno ignoriranje, pa i zanemarivanje. Veliki je problem što se maloljetnici bez pratnje smještaju u domove za odgoj djece i mladeži te odgojne domove čime se izoliraju, stigmatiziraju, pa i kriminaliziraju.
Iz šturih informacija o njima koje dolaze do javnosti saznajemo da im je u tim ustanovama pristup sustavu međunarodne zaštite i prevoditeljima onemogućen ili otežan, a i slično je i s obrazovanjem. Naime, u nekim domovima imamo djecu koja su tamo već više od dvije godine, no još uvijek nisu uključena u škole. Praksa je pokazala da velik broj maloljetnika bez pratnje napušta Hrvatsku, a nedavno je Inicijativa Dobrodošli! izvijestila da je zaprimila prijavu slučaja petorice maloljetnika bez pratnje koje je policija pri pokušaju izlaska iz zemlje presrela i fizički napala.
Koja su po vama zakonska ili druga rješenja poboljšanja statusa izbjeglica i tražitelja azila?
Prva zakonska rješenja koja mi padaju na pamet nisu ona vezana uz nacionalnu razinu, nego ona na europskoj razini koja se prelijevaju u nacionalno zakonodavstvo ili koja uvelike diktiraju odnos prema izbjeglicama. Temeljem primjerice Dublinske uredbe stotine i stotine osoba su prošle godine vraćene, deportirane u Hrvatsku iz, posebice Austrije, te u manjem broju i iz drugih država. Zbog nje su osobe koje su pogibeljnim kopnenim i morskim putevima došle do neke od zapadnih ili središnjih europskih zemalja i u njima zatražile međunarodnu zaštitu mjesecima nakon dolaska još uvijek izložene prijetnji deportacije ili deportaciji u neku od zemalja ruba.
Na razini EU, a onda i Hrvatske provode se ne samo neadekvatne, nego i restriktivne politike, zakoni i sporazumi, poput onog između EU i Turske. Sasvim načelno rečeno, današnji sustav zaštite oslanja se na mehanizme i koncepte utemeljene nakon Drugog svjetskog rata koji, kako se to vidi na mnogim razinama, ne nude ni približno zadovoljavajuće odgovore na trenutne potrebe i koji se i sami sve više koriste kao poluge za nepružanje zaštite, primjerice kada se podnošenje zahtjeva za azil vezuje uz fizičku prisutnost osobe na teritoriju dane države koji se pak zaprječuje viznim sustavom. Stoga je u ovom trenutku potreban radikalan zaokret od dosadašnjih politika koji nažalost nije ni na vidiku.
