Posljednjih dvadeset godina XX stoljeća Alain Badiou (Alan Badiou, Stoljeće, Antibarbarus, 2009., Zagreb; Alain Badieu, Le siecle, Paris 2005.) opisuje pojmom druge restauracije. Prva bi bila proces kojim je obilježeno razdoblje nakon propasti Velike francuske revolucije. Radi se o specifičnom duhu kojim je obilježeno razdoblje: odbacivanjem emancipatorskih ideja i povratkom malograđanskom duhu. Sama od sebe se nameće usporedba sa posljednjih 20 godina XX stoljeća, s tim da to razdoblje možemo proširiti i na aktualni trenutak. Na djelu su zazor od mišljenja, dakle odustajanje od radikalne i bespoštedne kritike svega postojećeg, pacifikacija, prosječnost, kukavičluk, i konzervativizmi svake vrste. Istovremeno svjedočimo zastrašujućem rastu ekonomskih i socijalnih nejednakosti. Na djelu je "tržište bez ograničenja" i "demokracija bez granica" u atmosferi svojevrsne "mudrosti mediokritetstva". Vrijeme je trijumfa tržišne ekonomije i parlamentarizma, a historijski trenutak je okarakteriziran mirenjem s bitkom, jer da su revolucije nemoguće (odnosno štetne za razvoj društva), a povijest da je završena.
Ideologiju druge restauracije globalizirani liberalno-demokratski sistem interpretira kao dio šireg, teleološki ustrojenog prirodnog poretka. To bi imalo značiti da je dominantni neegalitarni obrazac međuljudskih odnosa unaprijed optimalno utvrđen, a da svaki pokušaj njegovog narušavanja nužno izaziva katastrofalne poremećaje. Tako se omogućava da se liberalno-demokratski režimi prikazuju kao spasioci čovječanstva, a vojne intervencije, na primjer, postaju humanitarne akcije. Suvremene "demokracije", zaključuje Badieu, "nastoje da planeti nametnu jedan životinjski humani humanizam. Čovjek u njemu postoji samo kao dostojan sažaljenja".
Današnje bi doba možda ipak trebalo nazvati epohom kontinuirane kontrarevolucije. Ona galopira apsorbirajući sva područja ljudske djelatnosti i usmjerena je protiv same biti čovjeka, jer negira sam korijen istine o čovjeku - čovjekovu slobodu
Međutim, današnje bi doba možda ipak trebalo nazvati epohom kontinuirane kontrarevolucije. Ona galopira apsorbirajući sva područja ljudske djelatnosti i usmjerena je protiv same biti čovjeka, jer negira sam korijen istine o čovjeku - čovjekovu slobodu. Zaista, svjedoci smo posvemašnjeg procesa negacije čovjeka kao slobodnog stvaralačkog bića prakse.
Otpor postoji, ali je izvrgnut najvećoj opasnosti: dresuri mišljenja, (Branko Bošnjak, Istina i dresirano mišljenje, Praxis, 1-2, 1972) jednom od oblika ljudskog otuđenja. Evo što on o tome kaže: "Ljudi ne žive bez pretpostavke. Ako to zaboravimo i počnemo govoriti kao da to tako nije, onda svoje iluzije primamo kao zbiljnost. Od mogućih pretpostavki - koje vrijede kao zbiljnost, najveća je opasnost dresura mišljenja... To je ukroćeno mišljenje u kojem se gubi čovjekov individualitet. Općenito dresura se postiže na taj način, da se nešto čini što je u biti protiv prirode dotičnog bića."
Takva struktura mišljenja i egzistiranja jest religiozni odnos ili prema božanstvu ili prema društvu i društvenim institucijama, što znači da se vjeruje u njihovu nepogrešivost, a sigurno vodi u pokornost bez interesa za djelatnim naporom kako bi taj svijet postao bitno drugačiji (a to znači bitno bolji) nego što već jest, odnosno kako bi postao čovjekov svijet. Cijeli sistem dresure je zasnovan na nepokolebljivom vjerovanju u ono što se kaže, a odnos subjekt-objekt prestaje. Istina je objava u koju treba vjerovati i treba da bude stalna opomena za svako mišljenje. Dresiranost je siguran put u pokornost, a često se manifestira se u vidu prilagođavanja.
Niti jednom subjektivitetu nije moguće zabraniti da misli, jer ipak još uvijek nitko ne može kontrolirati što tko misli. Međutim, sasvim je moguće taj isti subjektivitet natjerati da misli (dresirano mišljenje) unutar horizonta općeprihvaćenog
Danas je na djelu neformalna zabrana mišljenja ili još bolje, zabrana utopijskog mišljenja. Kako je uopće moguće govoriti o zabrani mišljenja i da li je nešto takvo uopće moguće? Svakako je izvjesno da niti jednom subjektivitetu nije moguće zabraniti da misli, jer ipak još uvijek nitko ne može kontrolirati što tko misli. Međutim, sasvim je moguće taj isti subjektivitet natjerati da misli (dresirano mišljenje) unutar horizonta općeprihvaćenog, premda nametnutog sistema dogmi. Danas je to dogma liberalno-demokratskog fundamentalizma u vidu neprokosnovenosti privatnog vlasništva i kapital odnosa. Mišljenje je zatvoreno unutar horizonta svijeta onakvog kakav već jest, bez ikakvog interesa za djelatnim naporom kako bi taj svijet postao bitno drugačiji (a to znači bitno bolji) nego što već jest, odnosno kako bi postao čovjekov svijet. To je, dakako, najčešće samoskrivljeno i govori o nedostatnosti nečijeg ljudskog i moralnog habitusa.
Posebno destruktivna za čovjekov svijet jest eliminacija radikalno kritičkog, dakle umnog pristupa stvarnim problemima i fenomenima te produciranje inteligenata (u najboljem slučaju), koji funkcioniraju na osnovi takozvanog "zdravog razuma". Na djelu je nasilje nad mogućnošću samodjelatnosti: um se supstituira razumom u svrhu ostvarenja ideoloških ciljeva kapitalističkog totalitarizma. Znanost se tu pojavljuje i kao faktor otpora ali i kao značajan faktor gušenja otpora u vidu scientizma kao oblika dresure mišljenja. Znanost, posebno ona primijenjena, postaje i snažan politički faktor i nositelj moći, te iskazuje iznimno snažne i moćne vlastite interese, a znanstvene institucije se sve više povezuju s dominantnim korporativnim i vladinim centrima moći. Stvara se kastinski sloj samodovoljne kvazi intelektualne elite, koja teži ka moći vladanja nad svima, koji su van njihova samoreproducirajućeg zatvorenog kruga. Znanstvenik je istovremeno i proleter i nosioc totalitarističkih tendencija suvremenog svijeta. Svedeni na najamničku, obespravljenu i manipuliranu gomilu inteligenata lišenih samosvijesti, znanstvenici ne vide da je ono što im se plasira kao sloboda u stvari eklatantna nesloboda, koja se sad ne manifestira samo kao politička, ekonomska i socijalna, već i kao samorazumljivo, prihvatljivo i dobrovoljno služenje interesima svjetske moći. Znanstvenici misle da su na pijedestalu, a svedeni su na najamnike.
Nekritičko prihvaćanje teze o nužnosti hijerarhije meritornosti i vladavini autoriteta u znanosti, pervertira u doktrinu o nespojivosti znanosti i demokracije. Postavlja se pitanje: kako uopće pokrenuti zapretene stvaralačke snage ako je čovjek stvaraoc (a stvaranje je uvijek individualni čin - čak i u timskom radu) gotovo dobrovoljno podvrgnut nekritičnoj hijerarhiji, koja pak nije hijerarhija znanja, nego je najčešće hijerarhija moći? Znastveni rad, međutim, žudi za spontanitetom (Kant: spontanitet = inteligencija), koji je inherentan ne samo procesu znanstvenog istraživanja, nego je ugrađen i u same temelje čovjeka i svijeta (samosvijest = samodjelatnost = sloboda). Kasnije, krenuvši od pojma slobode, Fichte dolazi do pojma samoodređenja (Selbstbestimmung) što pak nije ništa drugo nego princip samoupravljanja (Selbstverwaltung). Jedino samoupravljanje može osigurati horizont u kojem bi bilo moguće slobodno stvaralaštvo. Tu se, dakako radi o čistoj tautologiji, jer ukoliko nema slobode, tada nema ni stvaralaštva: neslobodno stvaralaštvo jest contradictio in adjecto. No čini se da znanstvenicima sloboda - ne treba. Barem se u ovom trenutku tako čini.
Posebno destruktivna za čovjekov svijet jest eliminacija radikalno kritičkog, dakle umnog pristupa stvarnim problemima i fenomenima te produciranje inteligenata (u najboljem slučaju), koji funkcioniraju na osnovi takozvanog "zdravog razuma"
Danas imamo na djelu "prekratko" poimanje znanosti u smislu antičko-grčkog techne, premda bi u tom antičko-grčkom smislu znanost prije svega imala biti poiesis. Međutim, tu treba istaknuti, da je svako takvo "svrstavanje" znanosti bitno promašeno, jer je izvan smisla modernog pojma prakse. (S. Blagus, Čemu obrazovanje i znanost danas, Filosofija, broj 28, 2009, časopis Makedonskog filozofskog drustva) Miroslav Radman u jednom intervjuu s pravom daje vrlo deprimirajuću sliku današnje znanosti: "... Nije kriza u manjku novca namijenjenog znanosti, već u njegovoj distribuciji. Mentalitet ulaganja u znanosti drastično se promijenio u proteklih 20-30 godina. Ima dovoljno novca za standardna istraživanja, no negdje se izgubio smisao za prave inovacije. Nema volje za ulaganje novca u rizične projekte, što je zapravo sama bit znanstvene kreacije. Znanstveno otkriće je iznenađenje za samog znanstvenika - događaju se tamo gdje je veliki broj pokušaja i promašaja. Tehnologija nastaje kreativnim iskorištavanjem - primjenom - novih nepredvidljivih otkrića. Korporativna kultura ne razumije prirodu fundamentalnih istraživanja jer vidi znanost kao investiciju na kratke pruge. No, u znanosti to nije tako: kako ćete napisati projekt kojem je cilj iznenađenje? Nikako.
Došlo je do institucionaliziranja i normaliziranja znanosti i znanstvenika. U cijeloj povijesti čovječanstva, iznimne ličnosti inicirale su i formatirale institucije i institute, talent je dolazio do izražaja, okupljali su se ljudski i materijalni resursi. Tako su i osnovani veliki instituti poput Instituta Max Planck u Njemačkoj, Pasteurova u Parizu ili Rockefellerova i Salkova u SAD-u. Danas je obratno, institucije formatiraju ljude, fiksiraju strukturu i kulturu istraživačkih institucija u koju se selekcijom karijerista ugrađuju istraživači-tehničari, egzekutori takozvanih prioritetnih projekata. I tako dolazi do sterilizacije istraživačkog duha - do zabrane nepredviđenih inovacija koje su jedine koje bi se tako zvale. To je duboko nerazumijevanje onoga što se naziva procesom kreativnosti, inovacije i otkrića u pravom smislu. I to me najviše brine. Ima novca, ali on isključuje kreativne znanstvenike, a pravi avangardu od mainstream znanstvenika, onih koji već idu određenim utabanim putevima. Nama trebaju proboji, inovacije, iznenađenja, nešto novo. No, sustav financiranja automatski isključuje te ljude iz igre... prosperiraju istraživački menadžeri koji se sada zovu znanstvenici, jer su izmislili sustav bibliometrije po kojoj su oni sami uspješni, dok oni koji idu u rizik jer traže odgovor na nova pitanja lutajući za inovacijom, polako nestaju jer ne mogu dobiti novac za svoj rad. Tako evoluira društvo manipulatora i varalica, i - kada njihov postotak prijeđe kritičnu točku (the tipping point) - cijelo društvo propada zbog neplodnog parazitizma.
I još: "Znanstvenik zna neko znanje, a učenjak je učen i dalje uči istraživanjem. Učenjak je nužno intelektualac, što istraživač ne mora biti pa čak kada je uspješan, talentiran ili genijalan. Učenjaci intelektualci su vrsta koja izumire, što nije neka katastrofa za čovječanstvo, ali gubitak njihova načina razmišljanja ... mogao bi ovu civilizaciju skupo koštati. Jer, tko još postavlja velika, jednostavna ali neriješena pitanja? Tko za to još ima petlje i vremena? Duh vremena diktira da treba biti ozbiljan, organiziran i komunikativan, a ne zanesenjak i sanjar. Ako ste u prvoj grupi, imate dobre izglede da dobijete novac za svoje projekte, ali ako ste u drugoj - pa makar bili genij - neće vam biti lako. Rezultat današnje znanstvene mode je vidan: beznačajni detalji nazivaju se 'otkriće' jer će se tako dobiti i sljedeći grant na osnovi papera (sve je ovo na hrvatskom) u časopisima visokog impakt faktora. Ti su časopisi - a ne učenjaci - stvaraoci trenda (trend makers) baš kao u modi, a usput su komercijalno vrlo lukrativni. A kada nema dovoljno značajnih rezultata za obećanu primjenu (jer inače - no money), onda opet PR kreira maglu za prodaju onima koji i sami žive od prodaje magle pa imaju povjerenja u 'svoje', a ne u iskrenog znanstvenika koji će se ograditi s obzirom na vjerojatnost da dani rezultati postanu komercijalno vijabilni."
Kao reakcija na povlačenje Prijedloga dolazi protestno pismo dvadesetorice znanstvenika. Dobro je da je to pismo napisano, jer otkriva simptomatiku društveno-političke katastrofe u kojoj je nastalo
Pokušajmo sada u svijetlu do sada rečenog problematizirati nedavno povlačenje iz saborske procedure Prijedloga izmjena i dopuna Zakona o znanstvenoj djelatnosti i visokom obrazovanju kao i reakcije na takvu odluku Vlade RH. Na prvi pogled taj Vladin potez bi se mogao pričinjati kao pobjeda umnog. Zadovoljstvu, međutim, nema mjesta. Ništa se bitno nije dogodilo. Jer, tu se uopće ne radi o posljedici kritične valorizacije frankenštajnskog kalemljenja Fuchsove neuspjele tvorine na važeći Zakon o znanstvenoj djelatnosti i visokom obrazovanju. Da je tome tako jasno je iz premijerovih izjava u kojima jasno sugerira baš to, to jest da se ništa nije dogodilo i da će sve ići već ustaljenim tokovima. U ime toga je urbi et orbi dao na znanje da odgovornog ministra neće smjenjivati, a sad je već znano da će u radnoj grupi za popravak nepopravljivog ostati i sam autor Prijedloga izmjena i dopuna - Saša Zelenika. O pravim razlozima povlačenja Prijedloga izmjena i dopuna zakona znanstvena i akademska zajednica de facto nisu upoznate, a o široj javnosti da se i ne govori. Spomenuti Prijedlog izmjena i dopuna u svakom slučaju je promašen, čak i kao nekakvo prijelazno rješenje, jer je pisan na temelju istih ideoloških postavki kao i Fuchsova trijada zakona, koju je akademska i znanstvena javnost odlučno odbacila.
Razlozi su dobro poznati i o njima je mnogo pisano, pa to nećemo ovdje ponavljati. Sad valja reći da je Sindikat Akademska solidarnost jedina adresa s koje je u javnost upućeno ne samo odbijanje skrpanog prijedloga sadašnjeg MZOS-a, već i Deklaracija o znanosti i visokom obrazovanju koja sadrži dobro razrađena načela na kojima bi se imao zasnivati novi Zakon o znanstvenoj djelatnosti i visokom obrazovanju. Ta je Deklaracija, dakako, izignorirana, a Jovanović-Zelenika prijedlog je upućen u saborsku proceduru. I tada, kao reakcija na povlačenje Prijedloga dolazi protestno pismo dvadesetorice znanstvenika. Dobro je da je to pismo napisano, jer otkriva simptomatiku društveno-političke katastrofe u kojoj je nastalo. Ono je tipičan primjer djelovanja dresiranog mišljenja i zadire duboko u domenu društvene odgovornosti onih koji sebe smatraju intelektualcima. No ne samo to. Pismo nehotice zadire i u samu mogućnost opstojnosti ljudskog društva ukazujući da još uvijek nije prevaziđen nivo predatorstva, te da, doduše, živimo u ljudskom društvu, ali u ljudskoj zajednici ne.
Potpisnici pisma ili uopće nisu svjesni o čemu se tu zapravo radi ili pak (što je, ruku na srce, vjerojatnije) jako dobro znaju što i zašto podržavaju. Pismo je potpisalo samo dvadeset znanstvenika od kojih je čak sedmero na neki način vezano uz Institut Ruđer Bošković, a čak pet njih su članovi Upravnog vijeća IRB-a i to iz one kvote koju imenuje ministar znanosti, obrazovanja i sporta. Ta je činjenica simptomatična sama po sebi i uopće nije uzrokovana time što je IRB naša najveća znanstvena institucija. Činjenica da je više od trećine potpisnika vezano na neki način uz Institut Ruđer Bošković daje "štofa" za svakojake spekulacije, a određenim medijima i određenim novinarima omogućava da tim pismom udaraju po premijeru i onom dijelu akademske i znanstvene zajednice koji se je suprostavio Prijedlogu izmjena i dopuna Zakona (jer da su pismo potpisali "vrhunski intelektualci"). A i Vilim Ribić je došao u priliku za osobno obračunavanje s nekim ljudima koje iz ovog ili onog razloga ne trpi. Zbog toga ćemo u ovom napisu pokušati eksplicirati problem i eventualno ukazati na mogući izlaz. Preglednosti radi citirat ćemo protestno pismo dvadesetorice u cjelini.
"Uvažavajući činjenice:
- da se Republika Hrvatska nalazi u teškoj ekonomskoj situaciji;
- da je sustav znanosti i visokog obrazovanja nedovoljno financiran, neracionalno
organiziran, neprilagođen društvenim potrebama, slabo reguliran i loše upravljan;
- da je taj sustav nedovoljno produktivan, kompetitivan, inovativan i poticajan;
- da sustav nije dovoljno odgovoran prema široj javnosti, mladim znanstvenicima i hrvatskoj budućnosti;
- da je sustav uzdrman korupcijom, nepravilnostima i neetičnim postupanjima nekih njegovih dionika koji rijetko snose posljedice, što je u očima javnosti narušilo ugled i vjerodostojnost tog sustava i svih njegovih dionika;"
"Smatramo da su osobni, grupni i institucijski interesi još jednom bili nadređeni dugoročnim interesima spomenutoga sustava i hrvatskoga društva općenito. Još jednom je tako pokazano da će za nužne promjene u domaćem sustavu znanosti i visokog obrazovanja, kako bi se on počeo suočavati s navedenim činjenicama i pripremio za izazove u Europi i globaliziranom svijetu, biti potrebna čvrsta politička volja i odlučnost kakve u Hrvatskoj, nažalost, očito nema".
Dvadesetorica, dakle, polaze od određenih teza, kojima daju značaj činjenica i onda na temelju tih i takvih činjenica i akta povlačenja Prijedloga izmjena i dopuna Zakona o znanstvenoj djelatnosti i visokom obrazovanju iznose određene zaključke. Do teza su još nekako i mogli doći, ali zaključiti da bi puštanje Prijedloga zakona u saborsku proceduru i njegovo eventualno usvajanje išta promijenilo - to je već ipak previše. Pa kako su, za boga, došli do tih zaključaka?
Stanje u znanosti i visokom obrazovanju katastrofalno je, ne zato što nisu usvojeni ovi ili oni zakoni, već zato što je ova država katastrofalno prezadužena, što loše raspodjeljuje sredstva, što joj je cilj privatizirati svaku ljudsku djelatnot i tako se riješiti svake odgovornosti
Potpisnici točno konstatiraju da se RH nalazi u teškoj ekonomskoj situaciji i da je sustav znanosti i visokog obrazovanja nedovoljno financiran (Hrvatska za znanstvena istraživanja i inovacije izdvaja samo 0,76 posto BDP-a, dok je prosjek u razvijenim zemljama oko tri posto), no "zaboravili" su reći zašto je to tako. Stanje u znanosti i visokom obrazovanju katastrofalno je, ne zato što nisu usvojeni ovi ili oni zakoni ili što "politička elita" nije javnosti dovoljno tumačila važnost znanosti za strategiju razvoja, već zato što je ova država katastrofalno prezadužena, što loše raspodjeljuje sredstva, što joj je cilj privatizirati svaku ljudsku djelatnot i tako se riješiti svake odgovornosti, što više gotovo ništa ne proizvodi i raspolaže s otpisanom armijom nezaposlenih u najboljim godinama. Uzroci nisu u nesposobnim, lijenim znanstvenicima ni u nekompetentnosti stručnjaka, niti u lijenosti i tobože prevelikim pravima radnika i nefleksibilnim radnim mjestima, nego u tome što je u retrogradnom prevratu, odnosno restauraciji, koja počinje 1990, zemlja sistematski pljačkana. Velika i perspektivna industrija namjerno je uništavana, kako bi u procesu prvobitne akumulacije kapitala politički i ideološki podobni moćnici društveno vlasništvo pretvorili u svoje, privatno. Tako je stvarana privatno-vlasnička klasa. Država se je potrudila da sve bude legalno (da li je bilo?), međutim nelegitimnost je ostala. U tom je procesu uništeno i nekoliko perspektivnih znanstvenih institucija vezanih uz privredu. I svi su (uključujući i sadašnje stranke na vlasti) u tome zdušno sudjelovali, jer da smo se, kako je nekom prilikom izjavio netko iz SDP-ovske nomenklature, devedesete svi opredijelili za kapitalizam. To "svi" je dakako bezobrazluk par excellence.
Točno je i to "da je sustav znanosti i visokog obrazovanja neracionalno organiziran, neprilagođen društvenim potrebama, slabo reguliran i loše upravljan", premda bi tu trebalo reći što se podrazumijeva pod sintagmom neprilagođenosti. Jasno je da o tome što je to i kako neprilagođeno postoje u akademskoj i znanstvenoj zajednici različita mišljenja. Ista je stvar i s konstatacijom "Da je taj sustav nedovoljno produktivan, kompetitivan, inovativan i poticajan". Kako ne bismo trošili isuviše prostora na ovom ću si mjestu dozvoliti uputiti čitatelja na svoj tekst na H-Alteru pod naslovom "Sudbina jednog znanstvenog projekta" koji eksplicitno pokazuje što u MZOS-u podrazumijevaju pod produktivnošću, inovativnošću i poticajnošću. Što se pak kompetitivnosti tiče, dobro je po n-ti put citirati Einsteinov stav iz 1949. (valjda je i on bio ljenčina i nesposobnjaković): "Neograničena kompetitivnost vodi ka, ... osakaćenju društvene svijesti individuuma... To osakaćenje individuuma smatram največim zlom kapitalizma. Cijeli naš obrazovni sustav trpi od tog zla. Prekomjerno natjecateljski (kompetitivni) odnos je usađen u studenta, koji je odgojen da obožava gramzljivu uspješnost kao pripremu za buduću karijeru. Uvjeren sam da postoji samo jedan put ka eliminaciji tog teškog zla, naime kroz uspostavljanje socijalističke ekonomije, praćene s obrazovnim sistemom koji bi bili orijentirani prema društvenim ciljevima. Obrazovanje individuuma uz promicanje njegovih osobnih urođenih sposobnosti omogućili bi u njemu razvitak osjećaja odgovornosti za njegove kolege umjesto veličanja moći i uspjeha u našem sadašnjem društvu. (A. Einstein. Why socialism? Monthly Review 50, no. 1 (1998), reprinted from Monthly Review 1, no. 1 (1949))" Toliko o gromoglasnom mrmljanju "mantre" o važnosti kompetitivnosti (kao da je znanost sportska utakmica), koja se u prijedlogu dopune zakona diže na nivo, najveće vrline.
Sustav zaista "nije dovoljno odgovoran prema široj javnosti, mladim znanstvenicima i hrvatskoj budućnosti", međutim, pitam dvadesetoricu misle li oni stvarno da je u povučenom Prijedlogu izmjena i dopuna Zakona napravljen ikakav korak prema odgovornostima koje se nabrajaju? Ako misle da je tome tako onda neka izvole podastrijeti argumente, jer samo protestno pismo - to nije. Sindikat Akademska solidarnost je, za razliku od njih, svoje stajalište vrlo jasno izrekao u svojoj Deklaraciji o znanosti i visokom obrazovanju koju su strukture izignorirale. U tom je smislu instruktivan i dokument Slovensko-hrvatska Rezolucija protiv privatizacije javnog visokoškolskog obrazovanja.
Potpisani su kao pripadnici akademske i znanstvene zajednice i kao slobodni građani imali itekako prilike (neki od njih su jako, jako dugo u sustavu) javno i samosvjesno dignuti svoj glas protiv svih kriminalno-koruptivnih i nepotističkih pojava, protiv vladavine neformalnih grupa
Potpisana dvadesetorica su, nadalje u pravu kad tvrde "da je sustav uzdrman korupcijom, nepravilnostima i neetičnim postupanjima nekih njegovih dionika koji rijetko snose posljedice, što je u očima javnosti narušilo ugled i vjerodostojnost tog sustava i svih njegovih dionika". I što sad s tim. Potpisani su, naime, i kao pripadnici akademske i znanstvene zajednice i kao slobodni građani imali itekako prilike (neki od njih su jako, jako dugo u sustavu) javno i samosvjesno dignuti svoj glas protiv svih kriminalno-koruptivnih i nepotističkih pojava, protiv vladavine neformalnih grupa, protiv despotskog načina upravljanja i manifestacija "neprosvjećenog apsolutizma", protiv zloupotreba javnih resursa u znanosti u korist privatnih interesa i privatnog biznisa moćnih pojedinaca u znanosti, protiv nepravednih unapređivanja i isto tako nepravednog sprečavanja napredovanja itd, itd. No, nisu. Nisu digli glas ni protiv prolaženja loših projekata ni protiv uduzimanja dobrih. Mnogo su toga potpisnici (barem oni stariji) mogli učiniti, ali nisu htjeli. Umjesto toga ili su okretali glavu učahureni u svoje sitne interese ili su glumili nojeve. Čak i sada filistarski peru svoju vlastitu krivnju onim otrcanim zaključcima na kraju svog protestnog pisma. A krivi su, jer nisu ništa ni pokušali ućiniti. Pitam te ljude, ovdje na ovom mjestu: A zašto gospodo niste ništa učinili?
I sad dolazi "poslastica": sastav Nacionalnog koordinacijskog tijela za izradu Strategije obrazovanja, znanosti i tehnologije i Nacionalnog operativnog tijela za izradu Strategije obrazovanja, znanosti i tehnologije, koje je vlada RH nedavno formirala. Iz Vladine odluke je odmah jasno kako to stoji s odnosom države prema znanosti i znanstvenicima. Izgleda da posebno imaju pik na prirodne znanosti. Naime, u koordinacijskim tijelima nema doslovce nikoga iz prirodnih znanosti. Posebno je skandalozno što nema nikog iz naše najveće znanstvene ustanove - Instituta Ruđer Bošković, a zaobiđen je i Institut za fiziku, ali zato Institut za društvena istraživanja ima čak dva predstavnika. Oba koordinacijska tijela su puna političara, vladinih ljudi te ljudi iz ekonomske struke i takozvanih gospodarstvenika. Znakovito je da će Sveučilišta imati svoje predstavnike u imenovanim tijelima, a znanstveni instituti iz prirodnih znanosti neće. To je zaslužena i baš primjerena "nagrada" prirodnjacima iz grupe dvadesetorice.
Vratimo se sada na Prijedlog izmjena i dopuna Zakona, jer taj dokument odlično ilustrira koliko političko-ekonomska oligarhija uopće razumije doseg i ulogu znanosti u društvu. Valja reči da se uopće ne radi o nekakvim strateškim interesima Republike Hrvatske (previše se uopće barata s takvim bombastičnim izjavama, koje najčešće znače da iza njih ne stoji ništa) kako to potpisnici i MZOS, odnosno, Vlada hoće reći, nego je stvar u tome da su hrvatskoj znanosti i visokom obrazovanju svjetski i europski centri (formalni i neformalni) političke, ekonomske i vojne moći namijenili trećerazrednu ulogu u procesu globalizacije. Na djelu je svojevrsna kolonizacija Hrvatske. Posljedica je to vazalskog položaja domaće političko-vlasničke oligarhije spram tih i takvih centara moći. To se, dakako, odnosi na sve stranke koje su imale ili imaju udjela u vlasti. Osim toga, ta je oligarhija odmah u tome našla vlastito "lovište", pa je sasvim prirodno stvoren politički konsenzus kako bi se zahtjevima iz tih centara moći bespogovorno udovoljilo. Domaća oligarhija, naime, ima aspiracije da se i sektor znanosti i visokog obrazovanja podvrgne privatnim interesima (ostale resurse, privredu i zdravstvo, na primjer, već su ugrabili). Tako su takozvani strateški interesi Republike Hrvatske poistovjećeni s interesima domaćeg i stranog privatnog kapitala. Zato država otvoreno inzistira na potpunoj eliminaciji svakog javnog, odnosno državnog vlasništva, te provodi sve više galopirajuću privatizaciju svih javnih resursa, a onda naravno i znanosti i visokog obrazovanja. Radi se to na velikoj skali ali i onako "kokošarski". To je jedini i pravi sadržaj takozvanih reformi koje nam pozicija i opozicija unisono turaju pod nos.
Mediji gromoglasno arlauču o dvadesetorici potpisnika, koji da su, ni manje ni više, "vrhunski intelektualci". One druge, koji to pismo nikad ne bi potpisali mediji, pak trpaju u konzervativce, koji da zaziru od bilo kakvih promjena, jer da su nesposobni i zabrinuti za svoje navodno povlaštene položaje i posebne interese
Mediji gromoglasno arlauču o dvadesetorici potpisnika, koji da su, ni manje ni više, "vrhunski intelektualci". One druge, koji to pismo nikad ne bi potpisali mediji, pak trpaju u konzervativce, koji da zaziru od bilo kakvih promjena, jer da su nesposobni i zabrinuti za svoje navodno povlaštene položaje i posebne interese. Politička nomenklatura to lukavo podržava. Sad treba reći da se kod nas općenito olako barata pojmom intelektualca. Bilo bi malo "prekratko" pod pojmom intelektualca podrazumijevati ljude, koji su završili neki fakultet, pak su onda postigli doktorsku titulu, postali vrsni stručnjaci u svojoj struci i napredovali do zvanja redovnog profesora ili pak znanstvenog savjetnika. Intelektualac je daleko više od toga: on je kritički i kreativan duh koji je sposoban dati ne samo neki parcijalni ili posebni doprinos proširenju spoznaje i kulture, nego također prekoračiti područje svoje posebne kreativnosti, i odnosi se prema cjelini života i društva, zauzimajući kritičko (odnosno samokritički) stanovište prema postojećem i dajući ideje za budućnost. Biti intelektualac, dakle, prije svega zahtijeva jedan širi i konzistentan filozofski pogled na svijet i javnu angažiranost na poduhvatu radikalne kritike bitka (dakle, svega postojećeg), kako bi se ovaj negirao i u korijenu promijenio, dakle postao bolji. Tko to ne čini, taj nije intelektualac i u najboljem slučaju se može nazivati inteligentom.
U tom je smislu žalosno kad ljudi koji sebe smatraju intelektualcima u svrhu obrane svojih ideoloških ograničenja, vlastitih parcijalnih interesa, naivnosti ili zbog kukavičluka srozavaju vlastiti um i ugled, kako bi dobrovoljno odnosno samoskrivljeno ostali zarobleni okovima takozvanog zdravog razuma. Žalosno je gledati otpor umnom i odbacivanje principa radikalne kritike koja je osnova svakog znanstvenog, filozofijskog i ako hoćete spekulativnog mišljenja. Štoviše: ona je uvjet općeljudske emancipacije. "Budući da izrasta iz dubokog temelja ljudske prirode i čovjekova svijeta, ona (kritika) i prodire do tog temelja, pa uvijek iznova i sam taj temelj stavlja u pitanje" (M. Kangrga: Kritika - stanovište mogućeg u Misao i zbilja, Zagreb, 1989). Dakle, radikalnost jest sama bit kritičkog mišljenja: konfrontiranje ideje postojećoj zbilji, a "Biti radikalan znači zahvatiti stvar u korijenu. A korijen svega jest čovjek sam" (K. Marx: Prilog kritici Hegelove filozofije prava, Rani radovi, Filozofska biblioteka, Naprijed, Zagreb 1989). "Kritika postojeće zbilje moguća je ... samo pod pretpostavkom njezina transcendiranja, dakle prekoračivanja u onaj horizont misaonosti i djelatnosti, u kojem sama zbilja ima da se legitimira ne po onome što ona jest, nego istovremeno ili prije svega po onome što ona treba da bude, da bi bila moguća" (M. Kangrga, ibid.).
Dvadesetorica znanstvenika ne polaze s radikalno kritičke pozicije, već se zadovoljavaju iznošenjem činjenica u duhu diskursa danas dominantne hegemonističke ideologije. Te su činjenice lažne, jer proizlaze iz lažnog svijeta u kojem bivstvujemo. Potpisnici, na primjer, ne vide da problem nije u povlačenju ili nepovlačenju Prijedloga izmjena i dopuna Zakona, već u ideologiji pretočenoj u taj dokument. A ne vide, jer su i sami zatočenici te iste ideologije. Zato oni našoj znanosti ne mogu pomoći.
Na djelu je fenomen suicida vlastite intelektualnosti koji je pogodio ne samo grupu dvadesetorice, koja je odlučila biti glasna, nego i večinu ovdašnjih šutećih inteligenata kojima bi se htjelo biti intelektualcima. Dvadesetorica plaču nad jednim društveno štetnim zakonom (na stranu sad to, što će i popravljeni ili sasvim novi zakon polaziti od istih ideoloških premisa i kao takav biti štetan), i pristaju na srdite, arogantne i uvredljive izjave jednog Zelenike i jednog Jovanovića, koji misle da im je sve dozvoljeno, a da za ništa nisu odgovorni. Dok ministar Jovanović za sve one koji se argumentirano protive takozvanim reformama tvrdi da: "U manjem dijelu akademske zajednice još uvijek prevladava stajalište da treba štititi vrlo uske lokalizirane interese nauštrb interesa cijelog sustava i hrvatskog društva i države te njihovog sagledavanja u kontekstu EU i međunarodnih kriterija znanstvene i nastavne kvalitete." I još: "Mislim da je bojazan vezana uz puno uskogrudnije osobne privilegije jednog manjeg, ali vrlo glasnog i dobro umreženog dijela akademske zajednice. Oni će uvijek biti protiv bilo kakvih promjena!" dotle za svog pomoćnika kaže : "Moj pomoćnik profesor Zelenika vrhunski je znanstvenik i beskrajno odgovorna i poštena osoba koju sam doveo u Ministarstvo i neću dopustiti da sitni stranački interesi u prozivkama osobno obojenih interesa taštih pojedinaca u bilo kojoj stranci, pa i SDP-u, budu uzrok njegova odlaska iz Ministarstva. U tom slučaju i ja mogu otići!".
No taj isti Zelenika an generale vrijeđa "neposlušne" znanstvenike: "Svi relevantni pokazatelji ukazuju na to da je naša znanost ispodprosječno produktivna i što se tiče broja radova, i njihove citiranosti, i odjeka, i kvalitete" i dodaje: "Istina je da su ti pokazatelji usko vezani i uz dostupna sredstva, ali i da neke tranzicijske zemlje, koje i u odnosu na BDP i u apsolutnim iznosima po istraživaču izdvajaju manje od nas, postižu bolje rezultate."
Budimo sad malo "zločesti" i pogledamo Hrvatsku znanstvenu bibliografiju Crosbi i vidjeti ćemo da taj "izvrsni" znanstvenik od ukupno 27 publiciranih radova ima samo sedam CC radova (dakle, radova koji se kod nas ocjenjuju najvišom ocjenom), te da ima samo jedan patent. Pazite, radi se o samo jednom patentu, premda su nam i Fuchs i Jovanović i sam Zelenika već probili uši s patentima i suradnjom s takozvanim gospodarstvom, kao da je bit znanosti prijavljivanje patenata. Quod licet Iovi, non licet bovi.
Na djelu je fenomen suicida vlastite intelektualnosti koji je pogodio ne samo grupu dvadesetorice, koja je odlučila biti glasna, nego i večinu ovdašnjih šutećih inteligenata kojima bi se htjelo biti intelektualcima
Ograničivši se na djelatnost isključivo u horizontu takozvanog zdravog razuma potpisnici su se odrekli i same mogućnosti za bilo kakav iskorak iz znanstvene močvare u kojoj cjelokupna akademska i znanstvena zajednica vegetira. Oni napose nisu svjesni (ili možda jesu?) "medvjeđe usluge" koju su učinili hrvatskoj znanosti. Svojim potpisima dali su zeleno svijetlo jednoj arogantnoj i neodgovornoj autokratskoj strukturi. Na temelju konstatacija u protestnom pismu dvadesetorica s pozicije mesijanske svijesti propovijedaju da će se problem hrvatske znanosti riješiti baš tim neuspjelim klonom Fuchsovog zakona ili njegovom budućom formom s istim sadržajem. No, neće. Ne samo da se neće ništa poboljšati, nego će znanost i visoko obrazovanje biti potpuno izručeno vladavini beskrupuloznih predatora koji će pod krinkom meritornih izvrsnika vedriti i oblačiti pod geslom: znanost to sam ja! I, dakako, prodavati rog pod svijeću. Takav se razvoj već nazire. Svi oni zapravo kolaboriraju na uništenju naših znanstvenih (i inih) resursa namećući silom koncepciju društva (pa onda i znanosti) koje bi funkcioniralo na principima "svetog trojstva": privatizacije, komercijalizacije i kompeticije. Ta je koncepcija odraz nasilnog implementiranja socijaldarvinizma kao biti neoliberalnog totalitarizma.
Nekritički se manipulira i s pojmom reforme. Taj je pojam prazan ako se ne kaže kakve su to reforme i kakve će reperkusije imati. Nije sporna potreba prevladavanja ove naše znanstveno-tehnološke zaostalosti za svijetom, posebno u nedostatku opreme i znanstveno-stručnih kadrova koji mogu pridonijeti da se zemlja izvuče iz zaostalosti vlastitom pameću. To su, dakako, notorne činjenice. Međutim kad se iz toga izvlače zaključci da će znanost i tehnologija riješiti ekonomske, socijalne i ljudske odnose i s njima povezane probleme, onda se tu više ne radi o naivnosti, nego je posrijedi ne samo obična floskula nego - ideološka podvala, to jest prodavanje roga pod svijeću. To je bacanje pijeska u oći, kako bi se prikrio osnovni, upravo klasni problem epohe.
Sad ponešto o otporu. U tekstu iz 1965. Devet teza o djelovanju Danko Grlić u 8. tezi (Danko Grlić: Devet teza o djelovanju, Zašto, Odabrana djela, Zagreb-Beograd, 1988.) između ostalog piše: "Nepokretnost, inertnost... rezultat je upravo negativnog odnosa spram mogućnosti djelovanja. Općenito se 'realno', 'razumno', 'neavanturistički' uviđa da se u ovom svijetu totalne tehnifikacije, savršenih gigantskih armija - a zatim dakako i rafinirane policije, galame političkih partija, masovnog trovanja idiotskom i dirigiranom štampom itd. - ne može ništa veće, značajnije, bitnije izmijeniti..." Čovjekov bitni zadatka je sveden na izvršavanje a ne na djelovanje. Zato "Čovjek, a zatim i čitavi pokreti pa i zemlje potpuno su bespomoćni, gotovo smiješni (ako već ne i otvoreni neprijatelji) kad misle djelovati neinstitucionalizirano, ako ne teku u jasno zacrtanom i duboko izbrazdanom koritu rijeke koja jedino vodi u more buduće sreće."
No danas, kao i onda "...novi bauk kruži Evropom: bauk da čovjek i dan danas može još nešto učiniti. Nema ničeg strašnijeg: stoljećima se u svijetu grade institucije da bi se u najrafiniranijim oblicima takvih organizacija konačno izgubio svaki trag ljudskom spontanitetu. I sve to šačica ljudi, mali narodi bez prava, bez moći, bez uzora, bez pitanja starijih većih ruši. No da bi se to spriječilo, da bi se onemogućilo ovo buđenje, pokreće se izvanredni aparat i pri tom se, i u ideologiji i u praksi, ne preza ni od čega. Za neke je već i sama riječ pokret postala do konca odiozna. Desnica trlja ruke. Ona je uvijek tvrdila da je neinstitucionalizirano, nepredviđeno, ni od koga blagoslovljeno djelovanje, djelovanje bez pozivanja na autoritete, na uzvišene i jednom za svagda utvrđene ciljeve, paklensko i podlo djelo Lucifera."
Problem današnje znanosti (a to znači znanstvenika) je u tome što je prinuđena plaćati danak samoreifikaciji. Odrekavši se principa radikalne kritike (samokritike) svega postojećeg, znanost je postala ancilla ideologije kapital odnosa
Kako je to završilo s otporom u šezdesetim godinama dobro nam je znano. No, kako to stoji danas? Današnji je historijski trenutak, naime, daleko teži i po opstanak čovjeka opasniji. Ne možda u smislu nestanka čovjeka kao biološkog bića, ali u smislu katastrofalnog diskontinuiteta, to jest definitivne barbarizacije čovjeka i svijeta i nestanka civilizacije kakvu poznajemo svakako da. Milan Kangrga bi rekao: "Barbarstvo je već na djelu, a hoće li prevladati to još ne znamo".
U posljednjoj od već spomenutih Devet teza D. Grlić jasno eksplicira: "U suvremenom svijetu postoje samo dvije temeljne alternative: prepustiti se naprosto utvrđenom historijskom toku ili historiju uzeti u svoje ruke i djelovati. Treće ne postoji". To, uzeti historiju uzeti u svoje ruke i djelovati znači izvršiti najradikalniju od svih kritika i historijski slijed transformirati u povijesno događanje. Krucijalno je pitanje sadašnjeg trenutka: da li je moguće i kako u današnjem historijskom trenutku mobilizirati dovoljno samosvjesnih snaga kako bi se vratili na put povijesnog događanja? O tome je progovorio Herbert Marcuse još prije 48 godina u knjizi "Čovjek jedne dimenzije" s podnaslovom: Rasprave o ideologiji razvijenog industrijskog društva. Danas možemo tvrditi da se radi o ingenioznoj anticipaciji današnje zbilje, Marcuse je ustvrdio da "Što represivno upravljanje društvom postaje racionalnije, produktivnije, tehničkije i totalnije, to je manje moguće zamisliti sredstva i načine kojima bi ljudi mogli slomiti svoje sužanjstvo i zadobiti vlastito oslobođenje. .... (Marcuse: Čovjek jedne dimenzije, Veselin Masleša izdavačko preduzeće, Sarajevo, 1968, 26). Marcuse to dovodi u vezu s novim načinom mišljenja: filozofijom "zdravorazumskog" iskustva - pozitivizmom. Odbijanjem principa da se iskustvene činjenice moraju dokazati pred umom onemogućio je interpretaciju iskustvenih podataka u smislu kritike zbiljnosti: postao je faktor sputavanja, odigrao razarajuću ulogu u kulturi, znanosti i društvu uopće. Ovo je postalo osobito destruktivno u društvenim znanostima, jer je impliciralo zauzimanje pozitivnog stava prema vladajućem sistemu. Pozitivizam je postao primjeren kapitalizmu.
Problem današnje znanosti (a to znači znanstvenika) je u tome što je prinuđena plaćati danak samoreifikaciji. Odrekavši se principa radikalne kritike (samokritike) svega postojećeg, znanost je postala ancilla ideologije kapital odnosa: odnosa moći, nasilja i svođenja ljudskog potencijala na puki trošak. Time znanost i tehnologija, i same postaju ideologijom. Dakako, da priroda i prirodno nisu u vezi s ideologijom. No naš odnos naspram prirode koji je teorijski fiksiran u prirodnim znanostima i u tom odnosu jest ideologijski. To je nadasve prisutno u slici prirode koju ta znanost proizvodi, vođena sasvim konkretnim interesima. Ta je slika apstraktna, jer apstrahira od svega onoga što tim interesima ne odgovara. Prirodna znanost dakle nije prirodna, ili nije priroda sama. No budući da je povijesna, moguće je i o njoj govoriti kao o ideologiji.
Dignuvši se na pijedestal apsoluta, znanost i tehnologija odbacuju težnju za oplemenjivanjem prirode i rješavanjem problema, koji proizlaze iz fizičke krhkosti čovjeka, a cilj im postaje ovladavanje čovjekovim umom, likvidacija samosvijesti i čovjekova subjektiviteta. Na djelu je scijentizam, odnosno kako bi rekao J. Habermas: Vjera znanosti u samu sebe; uvjerenje da se znanost ne smije više shvaćati kao jedan oblik moguće spoznaje, nego spoznaju i znanost moramo poistovjetiti. "Pokušaj da se utemelji spoznajni monopol znanosti i da se metateorijsko samo-razumijevanje znanosti normira u tom smislu, jest scijentistički pokušaj" kaže J. Habermas (Jürgen Habermas, Čemu još filozofija, Zagreb: Centar za kulturnu djelatnost SSO, 1978., 53 - 69). Takvim stavom znanost ne samo da postaje politizirana, nego postaje snažan politički faktor i nositelj moći. U tome svakako nije nezainteresirana i zapravo iskazuje iznimno snažne i moćne vlastite interese. Danas su znanstvene institucije često povezane s dominantnim korporativnim i vladinim centrima moći (ekonomsko-vojno-politički blok).
Akademska i znanstvena zajednice svakako nose dio krivnje, ali to nije krivnja koju joj "pakira" dvadesetorica. Krivnja je u tome što se većina intelektualaca prilagođuje pa se i ne trudi pružiti otpor, nego iz egoističnih razloga, nedostatka intelektualne i građanske hrabrosti ili straha podilazi nosiocima političke i financijske moći
T. W. Adorno kaže: "Integracija filozofije i znanosti... htjela je nekoć štititi misao od dogmatskog tutorstva, kojemu je bila sklona samovoljom, tim negativnim svake slobode... Ona je bila, u pukoj logici, anticipirajuća slika realnog stanja, u kojemu bi ljudi konačno bili ljudi, lišeni svakog slijepog autoriteta. To se iskrenulo. Pozivanje na znanost, na njezina pravila igre, na opću valjanost metoda u koje se ona razvila, postalo je kontrolnom instancijom, koja kažnjava slobodnu, nesputanu, još nedresiranu misao i od duha ne trpi ništa osim metodologijski potvrđenog. Znanost, medij autonomije, izrodila se u aparat heteronomije... I još: Mišljenje, koje se otvoreno, dosljedno i sa stajališta napredujuće spoznaje obraća objektima, slobodno je nasuprot njima i zato što ne dopušta da mu organizirano znanje propisuje pravila... (Theodor W. Adorno: Čemu još filozofija Zagreb: Centar za kulturnu djelatnost SSO, 1978., 9-25).
Akademska i znanstvena zajednice svakako nose dio krivnje, ali to nije krivnja koju joj "pakira" dvadesetorica. Krivnja je u tome što se većina intelektualaca prilagođuje pa se i ne trudi pružiti otpor, nego iz egoističnih razloga, nedostatka intelektualne i građanske hrabrosti ili straha podilazi nosiocima političke i financijske moći - domaće i strane. Intelektualci tako postaju puki objekt. Transformiraju se u obespravljenu najamničku gomilu inteligenata bez samosvijesti, na predmet, ljudski resurs, robu. Njima se vlada, jer je pojam upravljanja pervertirao u pojam vladanja - feudalni princip par excellance. Vladanje pak nužno uključuje podanički sistem. Na čelo ustanova se dovode autokrati s ili bez znanstvenih i/ili poslovnih kompetencija s insuficijentnim smislom za suodnos s drugim čovjekom. Transmisiju i egzekutivu političke samovolje oni ostvaruju pomoću neformalnih klika sastavljenih od moralno problematičnih, asocijalnih osoba, bez empatije i smisla za suodnos i suradnju. Sve je to dio arsenala za gušenje otpora. Nekritičko prihvaćanje nametnute teze o nužnosti hijerarhije meritornosti i vladavini autoriteta u znanosti pervertira u doktrinu o nespojivosti znanosti i demokracije. Znastveni rad, međutim, žudi za spontanitetom koji je inherentan ne samo procesu znanstvenog istraživanja, nego je ugrađen i u same temelje čovjeka i svijeta. Znanosti je inherentno samoupravljanje i ono jedino može osigurati horizont u kojem bi bilo moguće slobodno stvaralaštvo.
Povućeni Prijedlog izmjena i dopuna Zakona o znanstvenoj djelatnosti i visokom obrazovanju je par excellence primjer gušenja otpora akademske i znanstvene zajednice. Predlagač, kao da je računao s faktorom šoka, koji je trebao uzdrmati akademsku zajednicu činjenicom da je znanstvenoj i akademskoj zajednici ponudio sablast propalih Fuchsovih prijedloga. Naime, nije riječ samo o ideološkom klonu, dakle duhu, propalih Fuchsovih zakona nego i činjenici da se Jovanović-Zelenika prijedlog s njima podudara u bitnim detaljima pa čak i u frazeologiji. Zato i govorimo o sablasti Fuchsovih zakona. I sve to usprkos nedavnog jakog otpora Fuchsovim zakonima i Deklaraciji o znanosti i visokom obrazovanju, Sindikata Akademska solidarnost. Odlučili su se na ignoriranje. Uopće je ignoriranje postalo vrlo moćno oružje oligarhija na vlasti. Moguće je kritizirati argumentirano ili neargumentirano kako bi se sačuvao privid demokracije, ali se onda sve to ignorira. Za bojati se je da će ovaj put u svojoj nakani i uspjeti. Naime, već se može uočiti, barem što se tiče prirodnih znanosti, suzdržanost u komentarima, konsterniranost i pragmatička spremnost na prilagođavanje.
Pitanje je sad: znaju li znanstvenici što zapravo hoće? Možda svi pojedinci to i ne znaju, ali cijela znanstvena, odnosno akademska zajednica, ipak osjeća, zna da je postojeća zbilja egzistencijalno nepodnošljiva i besmislena. Tom bi se samospoznajom uz nužnu pretpostavku masovnosti mogla otvoriti povijesna dimenzija bitne mogućnosti, čija bi realizacija uključila ono što znanstvenici zapravo neće: egzistiranje i mišljenje u skladu s postojećim (ideologiju) koje je bitno neistinito, i ono što hoće: egzistiranje i mišljenje (kritičko i utopijsko) u skladu s istinom (makar toga mnogi još nisu u cijelosti svjesni). Kako bi ta istina trebala izgledati - to još ne znaju, ali uostalom, to precizno znaju samo totalitarni umovi.
Čovjek je danas biće koje se kreće i živi jedino u horizontu "upotrebne vrijednosti", ... pa mu je ne samo primarno, i ne samo dostatno, nego mu je jedini smisao života da zadovolji tu "potrebu" preživljavanja, jer je to ona "linija manjeg otpora" koja ga "udaljava" od potrebe koja bi imala biti primjerena njegovoj pravoj biti - slobodi! A upravo je tako - startao! Sa slobodom, jer inače ne bi mogao proizvesti ni sebe ni svoj svijet, ni svoj život! " (M. Kangrga, Spekulacija i filozofija - Od Fichtea do Marxa, JP Službeni glasnik, Beograd, 2010., 398). ) U tom je smislu čovjek postao metafizičko biće, biće prilagodbe, pak je za njegovo današnje stanje primjeren Khevenhiller iz Krležinih Balada Petrice Kerempuha. Nadajmo se da to ipak nije zadnja riječ čovjeka, jer će u suprotnom završiti kao - promašeno biće.
