Poznati talijanski novinar i književnik Paolo Rumiz već godinama je neizbježan dio talijanske kulturne scene. Radio je kao izvjestitelj "Il Piccola", a kasnije kao kolumnist "La Repubblice". Napisao je devetnaest knjiga od čega su tri prevedene na hrvatski jezik - "Maske za masakr", "Odavde do Lepanta" i "Tri biciklista: od Trsta do Istanbula". Izvještavao je s ratnih područja u bivšoj Jugoslaviji i Afganistanu, a posljednjih godina putuje Evropom i piše putopise.
Na našoj sceni je ostao zapažen upravo po knjizi "Maske za masakr" u kojoj iznosi drugačije viđenje rata te tvrdi da je riječ o sukobu iniciranom od strane komunističkih struktura i organiziranog kriminala pri čemu je etnički sukob došao tek na kraju. Također tvrdi da je osim etničkog čišćenja na ovim prostorima došlo do velikog društvenog čišćenja. U svom putopisu "Odavde do Lepanta" Rumiz na putu u mitsko mjesto Lepant progovara o nestanku mediteranstva kojeg shvaća kao sposobnost da se shvati Istok.
Prilikom posjeta Zagrebu prošli tjedan popričali smo s ovim zanimljivim novinarom iz Trsta o području bivšeg Balkana, "odmediteraniziranoj" Evropi, situaciji u Italiji i novim identitetima koji se stvaraju.
U vašoj knjizi Maske za masakr izlagali ste teze da je rat na području bivše Jugoslavije bio etnički sukob tek na kraju, da se uz etničko čišćenje odvijalo i ono društveno, te ističete ulogu društvenih slojeva izmanipuliranih etničkom retorikom i okorištenih ratnim zbivanjima. Kako danas gledate na svoje stavove i razmišljanja o sukobu na prostoru bivše Jugoslavije i ostajete li pri njima?
Kako je moguće povezati prostor ove regije s ostatkom Evrope?
Dunavski prostor, i općenito Balkan, smatram trbuhom Evrope jer od tog dijela tijela bolest počinje. Ako se Evropa razboli, to počinje od trbuha, a danas je cijela Evropa bolesna.
Odbijam termin "balkanizacija" jer nas navodi da mislimo da ono što je zlo i loše potječe s Balkana. A to nije istina.
Balkan je dio Evrope koji se razbolijeva prvi. Stoga je po meni neizbježno misliti na iskustvo postjugoslavenskog rata da bi se razumjelo ono što se danas događa u cijeloj Evropi - u Austriji sa slučajem Haider, u Nizozemskoj i drugim malim evropskim nacijama koje se boje za svoj identitet.
Kad gledamo Evropu i Italiju neizbježno je promišljati događaje koji su se ovdje zbili. U Italiji je politička moć izgrađena oko jednog čovjeka, koji ima i medijsku i ekonomsku moć, pomoću kojih utječe na mišljenje ljudi. On ima sve ispred sebe, a to smatram potpunim promašajem na društvenom planu. Upravo to je adut etničkog sukoba. Ono što se desilo na jugu Italije - Calabriji, gdje je ogromna društvena kriza među radnicima imigrantima koje su napale bande vođene mafijaškim, ali i političkim interesima - nije jako različito. Calabria pokazuje da stari zakoni uvijek funkcionira: kada je neka društvena situacija na rubu sloma, preobražava se u etnički problem na način da ljudi ne poduzmu ništa da se kazne pravi krivci. To je jedna smicalica koja iz ljudi izvlači tisućgodišnji ksenofobni instikt.
Može li se reći da u Evropi etničke tenzije proizlaze iz istih društvenih slojeva koji su deprivirani i manje obrazovani?
Živimo u vremenima brzih promjena, a vlast koja gradi tu situaciju favorizira dolazak slabo plaćene radne snage. Pritom ljude ostavlja same pred tim fenomenom i njime ne upravlja.
Ali drama leži u tome što nitko ne upravlja njome, nema doktora toj bolesti i nitko ju ne liječi. Vlast iskorištava tu bolest i koristi se njome.
Karakteristika fašizma u najširem smislu je populizam. A karakteristika populizma je da izvlači korist iz svojih pogrešaka. Stvara situaciju koja ga poslije u izbornom smislu hrani. Ekonomska moć stvara nesigurnost, nesigurnost stvara strah, a strah stvara glas i to za one koji su stvorili stanje dezorijentiranosti.
Je li tako u cijeloj Evropi?
Da, ali u ostalom dijelu Evrope više se pazi na političku korektnost. U Njemačkoj se, na primjer, mnogo vodi računa o čuvanju sjećanja. Političari stalno rade usporedbu s progonima Židova i odnosa sa imigrantima. Oni su shvatili da je sjećanje povezano sa sadašnjošću jer bi inače bilo beskorisno. Što znači sjećati se holokausta ako ćeš poslije napadati Arape na isti način?
Kako i zbog čega su stvari u Italiji drugačije?
Ono što je alarmantno u Italiji, nestajanje je granica političke korektnosti. Odozgo dolaze znakovi koji otkrivaju ono najgore u Talijanima. Postoji jedan dio zemlje koji prije nije otvarao usta, a sada govori grozne stvari. Znamo da se tenzije stvaraju prvo riječima, a zatim rukama, noževima i puškama. U Italiji postoji alarmantna leksička promjena.
Holokaust je krivnja Nijemaca, a egzodus je krivnja Slavena. I tako Talijani nastavljaju svoj život u nevinosti. Ne može se graditi demokracija bez razjašnjavanja stvari iz prošlosti.
U Italiji se ne priča više o fašizmu. Fašizam je postao svojevrsna opereta, vrsta posebnog kulturnog razdoblja kad su vlakovi polazili na vrijeme, a postojalo je nekakvo nasilje. Mlade generacije se danas nalaze pred takvim minimalističkim poimanjem tadašnje stvarnosti.
U Italiji je politička moć izgrađena oko jednog čovjeka koji ima i medijsku i ekonomsku moć, pomoću kojih utječe na mišljenje ljudi. On ima sve ispred sebe, a to smatram potpunim promašajem na društvenom planu. Upravo to je adut etničkog sukoba
Stoga se pitam kako se može izgraditi demokracija ignoriranjem fašizma. Govorim kao Tršćanin - u Trstu su izglasani rasistički zakoni protiv Židova, 1920. je zapaljena slovenska Kuća kulture i počeo je progon slavenskih jezika. Dakle, gledam te događaje očima sjećanja. Ali jedan Rimljanin, Napuljanin ne zna te stvari. I tako fašizam polako nestaje i otvara vrata novim fašizmima.
Ali i u Njemačkoj postoji ksenofobija....
Da, postoji, ali pitanje je što bi se dogodilo da je politika tiha. Bilo bi i gore. Fašizam je prirodna reakcija čovjeka. Ljudska bolest. Komunizam je ideologija, a fašizam bolest koja se sama hrani. Fašizam stvara nove fašizme, ali iz kontrapozicije.
Određeni postotak stanovništva misli tako. To je normalno. Ali tamo se, za razliku od Italije, o prošlosti govori.
U svojoj knjizi Odavde do Lepanta lamentirate nad mediteranskim svijetom koji je nestao. Kako se uopće danas termin "mediteran" i "mediteranski" može upotrebljavati?
Ne želim mitologizirati Mediteran. Lepant predstavlja sukob civilizacija, ali koja je pouka Lepanta? Usprkos sukobu, postojalo je poznavanje neprijatelja. Odnosi venecijanskih ambasadora u Istanbulu bili su puno inteligentniji od onih Amerikanaca u Iraku. Poznavali smo i na određeni način poštovali neprijatelja. Danas upravo to nedostaje.
Danas mi znamo manje o Pakistanu nego što smo znali prije dvadeset-trideset godina. Propast hebrejskog svijeta na Mediteranu je tragedija, jer je taj svijet bio poveznica između Španjolske, sjeverne Afrike i Bliskog istoka.
Tragedija holokausta nije samo pogibija šest milijuna Židova već i kraj jednog kozmopolitskog svijeta. Oni su bili kostur tog svijeta.
Danas su veliki mediteranski gradovi manje kompleksni i manje fascinantni nego što su bili sto godina prije. Aleksandrija, Bari, Atena, Barcelona danas su sjena onog što su bili.
U Italiji se ne priča više o fašizmu. Fašizam je postao svojevrsna opereta, vrsta posebnog kulturnog razdoblja kad su vlakovi polazili na vrijeme, a postojalo je nekakvo nasilje
I nije turizam taj koji stvara kozmopolitizam. Turizam je nebitan i predstavlja svojevrstan barbarizam stoljeća. To je nasilna industrija koja preobražava teritorije na pogrešan način. Ne donosi ništa, samo uzima i odnosi.Znači li to da "mediteransku misao" treba oživjeti?
Evropi nedostaje svijest da je Mediteran centar Evrope, a ne Njemačka ili rijeka Rajna.
Italija je sama zaboravila da je poluotok, kao što je zaboravila da je blizu svega - Calabrija, Sicilija i Bari su blizu svega. Jug Italije bio je ispunjen grčkim, židovskim i islamskim svijetom. Sada je Italija svedena na ono šta je, a to je zločin. Italija je izgubila svijest o sebi i vlastitom identitetu.
U čemu se sve taj gubitak ogleda?
Impresivno je nekadašnje bogatstvo apeninskog svijeta koji je pastrisko srce zemlje. Ako se putuje Abruzzom mogu se vidjeti sela koja su prije jednog ili dva stoljeća bila bogata i u kojem su ovce bile pravo zlato. To je bila nevjerojatna nacija koja je imala jedinstvenu karakteristiku da se planina nalazi s obje strane mora. Dok su u Turskoj pastiri morali hodati 500 ili 600 kilometara da bi došli do mora, u Italiji je bilo dovoljno 150 km.
To je izvrsna baza za ekonomiju. A onda je sve izbrisano iz sjećanja i kulture. Italija je zemlja seljaka i pastira koji su izabrali da budu činovnici i vratari. Presretni su što više nisu seljaci. Italija mrzi svoje vlastite seoske korijene i smatra ih sjećanjem bijede. I za to je dozvolila da se nad njom izvrši nasilje koje ne bi dopustio jedan njemački ili francuski seljak.
Riječ bauer u njemačkom zrači snagom i dostojanstvom, a talijanska riječ contadino je pogrdna.
Što mislite o Uniji za mediteran? Je li to tek politički projekt bez previše uporišnog smisla u mediteranskoj tradiciji?
Uvjeren sam da velike ekonomske korporacije izmišljaju i potiču male, regionalne, zatvorene identitete
Kozmetika je zamijenila politiku. Kad mi netko govori o Mediteranu, posežem za pištoljem. Ne vjerujem, niti se ne uzdam u to. Želim vidjeti činjenice. Zanima me gradonačelnik Barija koji ide u Bar ili u Albaniju kako bi dogovorio razmjenu; gradonačelnik Marseillea koji prisustvuje susretu evropskih imama; Casablanca koja ugošćuje Talijane; Bejrut koji na sajam seljaka zove izraelske seljake.
Ta razmjena postoji na razini trgovine, ali ne i ljudi. UZM to samo nastavlja?
Ne znam. Dogovor koji je Italija postigla s Libijom nije me uvjerio. To je dogovor koji je postignut samo da se zaustave imigranti koji su prepušteni u ruke lokalne mafije. Čini mi se da je Berlusconi otišao u Tripoli samo zbog motive nafte. U pet minuta je rekao Libijcima ono što nitko nije rekao Hrvatima: Oprostite za ono što smo učinili u ratu. U odnosu na Hrvatsku i Sloveniju još uvijek je šutnja. To je zato što nemate nafte.
A možda i zbog pokrivanja talijanskog duga koji je tad već bio jako velik te simpatije prema autarsima poput Gadaffija i Putina.
Govorite o identitetima u nestajanju, ali regionalni identiteti diljem Evrope jačaju.
Regionalni identiteti koji nastaju su lažni. To su prijetvorni identiteti apsurdnih mitologija.
Ali oni jačaju u Španjolskoj, Belgiji...
Da, u Furlaniji kopaju teren u potrazi za keltskim kacigama i nasljeđem koje tu nikad nije postojalo.
Konstruiranje identiteta danas je na jednom divljem stupnju i njime ne upravljaju intelektualci. Postoji osjećaj gubitka zajedničkog dobra, a koncept res publicae skoro da više ne postoji.
Tko upravlja tim identitetima?
Uvjeren sam da velike ekonomske korporacije izmišljaju i potiču male, regionalne zatvorene identitete. Ta moć bolje upravlja regionalnim identitetima. Imamo Coca-Colu napisanu na furlanskom i Coca-Colu napisanu na venetskom. Tako su svi ponosni na svoj identitet, a zapravo je Coca- Cola došla svugdje.
U jedinom hotelu u Jalalabadu, Afganistan, već prvu večer sam sreo neke mudžahedine. Svi su imali u džepu satelitski mobitel posljednjeg modela, a na stolu su pili Pepsi Colu. A borili su se za svoj identitet.
Što je s zajedničkim EU identitetom? Je li moguće njega izgraditi?
Europa se ne zna pomaknuti dalje od nacionalnih država, koje su bile katastrofa 20.st. Ako ne izvuče zaključak iz prošlosti Habsburgovaca ili Otomana, teško će znati izgraditi jednu hinter-nacionalnu mitologiju, tj. nadnacionalnu, a ne internacionalnu. Claudio Magris to jako dobro objašnjava.
U toj knjizi opisao sam svoj put 2002. godine po Italiji, drugim razredom vlaka. Dok novinar obično traži ljude s kojima će razgovarati, čekao sam da ljudi dođu k meni. Knjiga prepričava samo ono što se dogodilo unutar vlaka, najviše s kolodvora. Bilo je izvanredno. Vlak je bio sjajan primjer res publicae - zaboravljeno i povrijeđeno javno dobro. Ali uvijek s malim i nepoznatim herojima koji sve drže na okupu. Struktura željeznice je uvijek na rubu propasti, ali se spašava heroizmom malog broja pojedinaca.
Vlak je veličanstven i bilo je jako lijepo jer ulazite u mjesto. S jedne strane otkriva ljepote zemlje, prolazi tamo gdje auto ne ide, reže planine na određen način, prolazi kroz nepoznata područja i omogućava upoznavanje osoba koje se ne pojavljuju na televiziji. Istovremeno ulazi u gradove sa njihovih najružnijih strana pa putnik tako upoznaje ono najljepše i najružnije od neke zemlje. Vlak je neumoljiv sudac.
