Vjeran Zuppa, ugledni profesor na zagrebačkoj Akademiji dramske umjetnosti i jedan od najoštrijih kritičara hrvatske politike, u razgovoru za H-Alter osvrnuo se na društvene posljedice aktualnih antivladinih prosvjeda, nesposobnost hrvatskih stranka uoči novih parlamentarnih izbora, kritiku SDP-a, čiji je nekada bio član, te na prednosti i nedostatke studentskog pokreta.
Unatoč sve slabijem odazivu građana, antivladini prosvjedi ušli su već u šesti tjedan održavanja. Mislite li da je taj val prosvjeda dovoljno snažan da utječe na demokratizaciju hrvatskog društva?
Jasno je da su ovi prosvjedi, izuzev onog prvog koji je bio krvav i nepriličan, nešto najbolje što se dogodilo unutar takozvane hrvatske demokracije. Prosvjednici su osmislili duhovit scenarij i većina njih je svojim transparentima i parolama unijela pravu demokratsku živost i dramaturgiju u sve ono ružno što nam se događa. Međutim, unaprijed je bilo potpuno jasno da će takav način prosvjedovanja promašiti svoj cilj onog trenutka kada postane zamoran, a da ne postiže vidljive rezultate. Neosporno je da je forma prosvjeda izvrsno osmišljena, ali ako već nije uspjela u svom krajnjem cilju, onda je teško za povjerovati da će imati uspjeha i u bilo kojem daljnjem obliku.
Osobno sam se kao ljevičar izuzetno razočarao kada sam shvatio da je koalicijska vlada iz 2000. došla na vlast bez puke ideje o tome što bi tamo zapravo trebala raditi
Posljednjih dana u dijelu javnosti javlja se bojazan od onoga u što bi prosvjedi mogli pretvoriti ukoliko presuda hrvatskim generalima bude osuđujuća. Kako predviđate rasplet te situacije?
Prije nekoliko dana sam na Trećem dnevniku gledao razgovor sa Žarkom Puhovskim u kojem je on vrlo pametno zastupao ideju kako se ne može unaprijed govoriti o prosvjedima, odnosno što bi oni trebali značiti. Neosporno je da će različite političke grupe naći potrebu da se zbog Gotovine, Markača i Čermaka priključe demonstracijama budući da se u takvoj situacija uz lik i djelo generala često vezuju politički interesi koji u krajnjoj liniji nemaju nikakve bliske veze s njihovom sudbinom. Sigurno je da bi prvostupanjska presuda značila podizanje tenzije, što u stanovitom smislu može biti vrlo neugodno za samu Vladu, ali i za ostatak parlamentarne političke elite. Iskreno govoreći, ne mislim da je za razvoj demokracije dobro da se takva pitanja rješavaju na ulici, budući da se trenutno nalazimo u bespomoćnom stanju. Hrvatska za rješenje takvih problema ima kapacitete u vidu svojih stručnjaka. Ali problem je u tome što, s jedne strane, naši političari ne vole stručnjake, a s druge, narod ne voli političare.
Vidite li izlaz iz takve situacije u ijednoj od parlamentarnih stranaka?
Da upotrijebim šahovski izraz - mislim da se trenutno nalazimo u demokratskom patu. Kada to govorim, kao da tumačim svoju poziciju kada bih se u ovom trenutku morao izborno opredjeljivati. Mnogi od nas odlučivat će po načelu svoje glasačke i političke rutine, a ne po tome što se pojavljuje kao načelo izlaza. To je jako loša situacija za hrvatsku politiku budući da je ona najprije bila prenaseljena ljudima od vrlo uskog političkog interesa i kapaciteta. Već smo zaboravili te linije političara, prije svega one HDZ-ove, koji su obavili svoj posao, a potom se povukli u vile na obali. Zaboravili smo i kako je izgledala 2000. godina, kada je opticaj novca unutar same države bio katastrofalan, a Tuđman je odnio sa sobom u grob što god je mogao. Osobno sam se kao ljevičar izuzetno razočarao kada sam shvatio da je koalicijska vlada iz 2000. došla na vlast bez puke ideje o tome što bi tamo zapravo trebala raditi i da im je u tom trenutku jedino bila bitna preraspodjela fotelja. Da ne govorimo o tome kako su u tim foteljama već tada sjedili nestručni ljudi koji nisu imali apsolutno nikakve veze s ministarstvom kojeg su se dočepali. Naprosto je bilo lijepo biti ministar pa makar i ne imali nikakve veze s tim. A trenutna vlada se pravi kao da joj se ništa ne događa i kao da ona sama nije generirala vlastite lopove. Dakle, imamo vrlo negativnu tradiciju u kojoj smo se svako malo razočaravali u politiku. Političke elite u Hrvatskoj su razvile licemjerstvo do neviđenog, i to je strašno.
Ljevica je postala prazno mjesto očekivanja budući da je sama obavila jedan strašan čin, to jest počela se sramiti svojih najboljih i najplodonosnijih ideja kao što je na primjer samoupravljanje
To je na tragu izjave koju ste nedavno izrekli u Novostima kako se Hrvatska nalazi u situaciji u kojoj su socijaldemokrati prekupci liberalne doktrine, HDZ-ovci prekupci socijalne, a liberali su nam bez doktrine. Ima li u takvoj situaciji biračka ljevica uopće za koga glasati na predstojećim parlamentarnim izborima?
Imamo samo prekupce koji prekupuju političke ideje onako kako se inače prekupuju svinje. Međutim, stalno govorimo o ljevici, a da pri tome zaboravljamo reći da je desnicu puno lakše ustanoviti. Desnica je oduvijek obilježena ljubavlju prema tradiciji, religiji i uvijek je duboko nacionalno orijentirana. Što se tiče ljevice, moram priznati da ne vidim niti jednu moguću svježu lijevu ideju još od Giddensova Trećeg puta, odnosno od pokušaja da se u korist Blairove partije oformi socijaldemokratski program. Ljevica je postala prazno mjesto očekivanja budući da je prije svega sama obavila jedan strašan čin, to jest počela se sramiti svojih najboljih i najplodonosnijih ideja kao što je na primjer samoupravljanje. Drugim riječima, ljevica se od straha odrekla svih onih ideja koje su je mogle održati. Od nje se uvijek očekivao viši stupanj vitalne energije koja nikako ne može doći iz konzerve. Dakle, od nje se mnogo toga očekuje, ali se bojim da je se i sve više i mrzi. Kod nas se stalno govori o ljevici, ali ja stvarno ne znam što to kod nas parlamentarna ljevica jest. Ništa utješno ne mogu kazati osim što znam da ne mogu glasati za HDZ, muka mi je glasati za SDP, a naravno da ću morati.
Vidite li ikakvog potencijala u Lesarovim Laburistima?
Lesar je vrlo inteligentna osoba kojoj nedostaje mašte. Ima lijepih pisaca kao što je Paul Valéry, koji na jednom mjestu govori da su konzervativci, nacionalisti i tradicionalisti ljudi bez mašte. Čak je i naziv Lesarove stranke nemaštovit. Sve mi se čini da će to završiti kao Šuvarova Socijalistička radnička partija. Ne smijemo zaboraviti da kod nas više niti nema radnika budući da je ta riječ po Tuđmanovom nalogu zamijenjena s riječju djelatnik, a ona nikad nije označavala rad. To je učinjeno kako nas slučajno marksistički pojam radnika ne bi vraćao u socijalizam.
Za vrijeme vodstva SDP-a od strane Račana često ste kritizirali stranku čiji ste i sami bili član, a s Milanovićem ste imali i svojevrstan javni okršaj. Biste li se usudili usporediti Račana i Milanovića?
Zašto se ne bi usudio. Račan jest doveo Milanovića u stranku i visoko ga pozicionirao, no da je ostao živ zasigurno ga ne bi imenovao svojim nasljednikom, za što imam i potvrde. Znam da je Račan volio vaditi rješenja iz džepa, a Milanović je sigurno bio jedno takvo rješenje. Milanović je meni u prvom času imponirao svojim izgledom i znanjem jezika. Međutim, već sam nekoliko puta rekao kako je on osoba s mišićima, ali bez kondicije. Njegovih prvih pet rečenica u javnim nastupima je izvrsno, ali daljnjih pola sata je dosta teško za izdržati jer se konstantno ponavlja. Osim toga, nesklon je proširivati svoj diskurs. Jedan poznati novinar mi je pričao kako je s njim gotovo sedam dana morao raditi intervju dužine od stranice i pol. Račan mi je ipak daleko više imponirao. On je imao svoje "odlučno možda", ali je imao i dobru političku tehniku i mudru opreznost. Ne smije mu se zaboraviti da je na kraju vodio manjinsku vladu, što je izuzetno težak posao. Nikad nisam ni pomislio reći da je on neumjereni političar, kakvih imamo dosta.
zuppa__363.jpg
Na koga konkretno mislite?
Sjednite pred ekran i pogledajte te fizionomije. Iza tih muklih lica ne postoji neki naročiti intelekt. Postoji sigurno petnaestak ljudi u parlamentu koji mogu biti arhetip hrvatskog političara. Među njima postoji i nepodnošljivi primitivizam kojeg oni ad persona jedan do drugoga niti ne primjećuju. Od Bebića, pa do ne znam koga. Ne bih ih nabrajao jer bi to moglo potrajati do kraja našeg razgovora.
Mislite li da Kukuriku koalicija ima potencijala da izvuče hrvatsko društvo iz financijske, ali i moralne krize ukoliko pobjedi na predstojećim izborima?
Iz moralne krize se teško izlazi budući da ona počinje s nemoralnošću Crkve koja ima jako veliki utjecaj u Hrvatskoj. Ovu zemlju je preplavio prizemni katolicizam, a uz to se Crkva pokazuje totalno nesposobnom po pitanju politike. O moralu da i ne pričamo, budući da svi oni koji su pokrali milijune i milijarde nose zlatne kržiće. To je situacija u kojoj je, kako bi se reklo, mulj dubok, a samo šaš raste. Što se tiče financijske krize, bitno je reći da oni koji sada uđu u vladu praktički stavljaju svoju glavu na panj. Ukoliko pobjedi na izborima, uvjeren sam da će Koalicija uspjeti u tom naumu, budući da je za rješenje takve situacije potrebno pokazati samo malo inicijative, vjetra i optimizma. Optimističko raspoloženje dolazi u daleko kraćem vremenu nego li stanje zapadanja u depresiju. A depresiju neće izliječiti ulica, ma koliko god tamo bilo i pametnih momaka. Jednog od njih smo nedavno imali prilike gledati u Nedjeljom u dva. Riječ je o Srećku Horvatu.
Vidite li u spomenutom Srećku Horvatu, ali i Mati Kapoviću politički potencijal?
Ljevica se od straha odrekla svih onih ideja koje su je mogle održati. Muka mi je glasati za SDP, a naravno da ću morati
Oni su neosporno intelektualci, međutim u onom trenutku kada trebaju dati neke odgovore koji imaju smisla, a da nisu samo zastave razvijene za tu priliku, ostaju bez riječi. Ukratko - ne vidim potencijal kod nijednog od njih.
Mislite li da bi studentska ideja o direktnoj demokraciji mogla naići na razumijevanje kod većeg broja građana?
Pitanje o direktnoj demokraciji mi je jedno od najtežih koje ste mi mogli postaviti jer je demokracija osmišljena kao niz posredovanja. Dakle, to je rešeto stalnih posredovanja uz pomoć kojeg se nakon svih demokratskih procedura dolazi do nečega. Sintagma direktna demokracija je stoga sama po sebi contradictio in adjecto, jer je bilo koja direktnost izazov svakoj demokraciji. Pritom nisam protiv direktnosti, ali smiješne su mi te sintagme koje puno obećavaju, a sigurno malo daju.
Što god mislili o direktnoj demokraciji, neosporno je da su se studenti ipak pomakli iz apolitične perspektive u kakvoj su bili zadnjih desetak godina.
Kolegice, situacija sa studentima je isto tako vrlo komplicirana. Za vrijeme blokade bio sam na Filozofskom fakultetu budući da su me pozvali da im održim predavanje, a i studenti s Političkih znanosti su dolazili na Akademiju i tako smo se pomalo družili. To što su se studenti borili isključivo za jedan tip interesa, i što nisu prekoračivali taj cilj, omogućilo im je da se malo pomaknu. Onoga trenutka kada se situacija malo drugačije socijalno zaoštrila, odnosno kada su se počele pojavljivati neke druge ideje, došlo je do brzog raspada ljevice i desnice na fakultetu. Jer ljevica i desnica u startu su bile združene oko neutralnog mjesta, u kojem nije bilo nikakve politike već samo želje za rješenjem. Potom su na vidjelo isplivale različite radikalne lijeve grupacije, tvrdokorni HDZ-ovci, ali i gorljivi SDP-ovci. Jako bih volio da su zaista postali relevantan politički subjekt, no mislim da to još uvijek nije tako. No neosporno je da studenti sa Filozofskog fakulteta imaju veliku ulogu i u aktualnim demonstracijama.
Kao profesor na Akademiji dramskih umjetnosti, kako gledate na stanje na sveučilištu s obzirom na reforme, koje su prvo progurane kroz bolonjski proces, a sada se nastoje etablirati novim paketom zakona?
Među hrvatskim političarima postoji nepodnošljivi primitivizam kojeg oni ad persona jedan do drugoga niti ne primjećuju. Od Bebića, pa do ne znam koga
Kada je Bolonja bila pokrenuta, mnoge moje kolege i ja smo vidjeli njene dobre strane, ali i one apsolutno nerješive. Ta reforma je prije svega prodrmala zagrebačko sveučilište i ona je kao jedan mastodont koji je sporo kreće i stalno se reflektira. Sami bolonjski studenti su je u časopisu La Reppublica nazvali sveučilišnom katastrofom i naveli sve njene teške momente, pa smo već unaprijed znali što nas zapravo čeka. Unatoč usvajanju sustava ECTS bodova, kod nas je i dalje ostala neizvediva pokretljivost studenata, što bi trebala biti jedna od boljih ideja Bolonje. Gotovo je nemoguće da studenti s Akademije slušaju kolegije na Filozofskom fakultetu jer su prebukirani i nemaju adekvatnog fizičkog prostora za rad. Komercijalne aspekte ne moram niti komentirati.
Već desetljećima djelujete na kulturnoj sceni - bili ste direktor kazališta &TD te urednik i pokretač brojnih kulturnih publikacija. Gdje je hrvatska kultura danas, pogotovo ako u obzir uzmemo činjenicu da se sve više novaca otkida od nezavisne kulture?
Kada imate konzervativnu vlast, ne možete očekivati drugačiju situaciju. Krećemo se između dubokog tradicionalizma bez uporišta, koji se temelji na populizmu. Nezavisna kultura postala je entitet koji je zaista nezavisan od svega. Prije svega od mogućnosti za ono što pokušava napraviti.
