Na prošlotjednoj Konferenciji o ravnopravnosti spolova koju je organizirao Ured za ravnopravnost spolova u Zagrebu govorilo se i o tome da mjere Europske Unije nemaju automatski učinak na ravnopravnost na tržištu rada i da nezaposlenost u Uniji još uvijek više pogađa žene nego muškarce. Maria do Pilar Gonzales, profesorica sa Ekonomskog fakulteta Sveučilišta u Portu iz Portugala i sudionica Konferencije, za H-Alter govori o položaju žena na tržištu rada.
Kako ostvariti jednakost spolova na tržištu rada u zemljama kao što je Hrvatska koje se istodobno moraju boriti s visokom stopom nezaposlenosti?
Ne znam puno o Hrvatskoj, ali mislim da je to općenito europski problem, jer Europa u odnosu na SAD ima visoku stopu nezaposlenosti. To nije samo politički već i socijalni cilj, zbog europskog demografskog problema. Imamo mnogo starih ljudi, a sve manje i manje djece te zato moramo biti odlučniji i stvoriti poslove. Rast u ekonomiji će stvoriti nove poslove, a njih moramo ravnopravno rasporediti na ljudske resurse koji su nam dostupni, i žene i mušakrce. Možemo i reorganizirati poslove koje sad imamo. U Francuskoj su napravili pokus i smanjili tjedno radno vrijeme što je pokazalo da je moguće podijeliti zaposlenost. Mnogo je konkretnih problema: strukturalna nezaposlenost, što vjerojatno muči i Hrvatsku kao i Portugal, zatim postoje nezaposleni koji nemaju kvalifikacije za obavljanje poslova dostupnih na tržištu rada. Tradicionalni sektori smanjuju broj zaposlenih, a nemaju uvjete za nove poslove koji zahtijevaju veće tehničke sposobnosti.
Na koji način je pitanje zaposlenosti povezano s demografskim problemima Europe? Kako objašnjavate činjenicu da su žene u obrazovanju prestigle muškarce u EU, a da još uvijek imaju petnaest posto manje plaće?
Pitanje zaposlenosti je povezano sa stopom nataliteta i s tim da se žene sve više investiraju u ljudski kapital. Sada u prosjeku imaju više godina školovanja od muškaraca, i to pokazuje da žele uspjeti na tržištu rada. Znaju da imaju manje prilika, da će vjerojatno imati i manje plaće, i zato pokušavaju nadvladati taj hendikep povećavajući svoje sposobnosti. To dovodi do smanjenja nataliteta, jer ako žele sudjelovati na tržištu rada ne mogu imati veći broj djece. Tako odlučuju ne imati djecu, ili imati samo jedno, što u Europi stvara veliki demografski problem. Samo pružanjem prilike ženama da rade poslove za koje su osposobljene, i istodobno omogućavanjem bolje i fleksibilnije sustavne brige i diobe odgovornosti između muškaraca i žena, obitelji će se možda odlučivati imati više djece. Nije to samo pitanje pravde, već promoviranja dva velika pitanja socijalne politike u Europi. Da bismo imali rast moramo imati više zaposlenih, kako bismo dohodak mogli distribuirati na populaciju koju imamo i tako riješiti demografski problem. Jedini način kako okrenuti demografsku sliku je omogućiti obiteljima da imaju i obiteljski život i da rade. Ako osjećaju da ne moraju birati između toga dvoga, više će se ljudi odlučiti imati više djece.
Može li se situacija u Hrvatskoj danas usporediti s Portugalom prije ulaska u EU? To su zemlje usporedive veličinom, a kao i Hrvatska danas, Portugal je imao veliku nezaposlenost. Kakve su se promjene dogodile otkad je Portugal ušao u EU?
Ulazak u EU je na Portugal utjecao pozitivno na mnoge načine. Mi smo mala zemlja koja se integrirala u veliko tržište. Mnogo su manje mogućnosti razvitka posla na malom tržištu. Kada se radi za EU tržište i nema barijera, mnogo je lakše. Profitirali smo i od fondova za razvoj infrastrukture. Mnogo je EU-investicija u zemlji, pa je i to stvorilo nove mogućnosti zaposlenja. Veliko tržište i integracija u veliku obitelj bili su ključ razvoja. Portugal je već imao zanimljivo iskustvo i prije integracije u EU, jer je zbog povijesnih razloga imao veliku participaciju žena na tržištu rada, mnogo veću od drugih mediteranskih zemalja u EU. Po nekim indikatorima mnogo smo bliži Finskoj nego Španjolskoj. Prije priključenja 1986. godine, bili smo vrlo zatvorena zemlja, do 1974. imali smo diktaturu. Taj režim počeo je u šezdesetima industrijalizaciju. Tada je bilo velikih migracija Portugalaca u Srednju Europu jer je tamo bio veliki industrijski rast. U isto vrijeme ratovali smo kako bismo obranili kolonije u Africi, a taj rat mobilizirao je mnoge mladiće u vojsku. Oni su ratovali, a žene su morale raditi. Ušle su na tržište rada na početku industrijalizacije. Kasnije je kroz proces revolucije došlo do velike socijalne transformacije, što je dalo ljudima veliki uvid u važnost participacije u društvenom životu. Žene tada nisu više htjele napustiti tržište rada. Osim velike imigracije i kolonijalnog rata bili smo i siromašna zemlja, pa su ljudi zarađivanjem dvaju plaća htjeli unaprijediti život svoje djece.
Idu li žene u EU u mirovinu u istoj dobi kao muškarci?
U nekim zemljama nije bilo tako do nedavno, ali donesena je europska direktiva kako bi sve zemlje prilagodile zakonodavsto i spolno izjednačile dob umirovljenja. U prosjeku je dob odlaska u mirovinu 65 godina. Ja se u potpunosti slažem s tim. Argument za različitu dob bilo je da su žene ključni nosioci rada kod kuće i brige za djecu, te da bi trebale imati više povlastica. To je krivi način gledanja na stvari jer opet nameće ideju da su to stvari koje one prirodno trebaju obavljati. Onda bismo mogli drugačije tretirati i ljude iste dobi, ali koji nisu oženjeni, ili nemaju djecu,... Zašto bi po toj logici žena koja nema djecu išla u mirovinu prije svoga kolege koji isto nema djecu? To je davanje znaka društvu da se slažemo s tom podjelom i da moramo kompenzirati. U Portugalu je veliko pitanje moramo li kompenzirati ljudima koji su išli u rat. Zašto bi mojoj generaciji bilo nadoknađeno za kućanske poslove, a onima koji su bili u ratu ne? Javlja se hrpa problema kod takvog argumentiranja. Uvijek postoje neke situacije kada možemo reći da su neke osobe u drugačijem položaju od drugih, ali to ne smije biti na rodnoj osnovi, jer šalje lošu poruku.
U Hrvatskoj je nedavno donesena odluka o izjednačavanju dobi za umirovljenje žana i muškaraca, ali ako žene nisu dostigle jednakost na drugim poljima da li takva odredba stvarno pridonosi ravnopravnosti? Pitanje je što treba doći prvo: prvo postići ravnopravnu raspodjelu obiteljskih poslova pa onda izjednačiti dob umirovljenja ili obrnuto?
Stariji ljudi nisu imali iste uvjete kao mladi danas, u smislu obrazovanja i drugih mogućnosti. Mogu razumjeti da netko tko je odgojio osmero djece misli da treba otići u mirovinu ranije. Tada su bili takvi uvjeti, a sada to moramo promijeniti. U Portugalu, promjena je postupno uvedena. Napravljena je ljestvica prema kojoj će npr. ljudi koji su očekivali biti umirovljeni u šezdesetoj, a sada su recimo u pedesetoj, ići u mirovinu u 61. i tako redom... Ali ljudi koji sada ulaze na tržište rada moraju znati da će se svi u mirovinu u isto doba. Kada sa svojim partnerima odlučuju tko će se brinuti za djecu, moraju se izboriti za ravnopravnu podjelu odgovornosti. To je individualno pitanje i individualna odgovornost, pitanje osjećaja da smo uključeni u našoj dnevnoj praksi. To je teška stvar u vezama, ali moramo se izboriti za ravnopravno preuzimanje obaveza unutar njih.
Je li i u EU slučaj da se na konferencijama koje se bave ravnopravnošću spolova uglavnom pojave žene, kao što je to na ovoj konferenciji u Zagrebu?
Da. Još uvijek je to esencijalno pitanje koje mobilizira žene. U mojoj perspektivi, to je nešto o čemu bismo trebali puno razmišljati. Moramo mobilizirati više muškaraca, jer pitanje jednakih mogućnosti nije samo žensko pitanje, već pitanje i muškaraca i žena, a unaprijedit će stil života i jednih i drugih. Moramo staviti na dnevni red kako mobilizirati rodno miješanu javnost. Osobito je to vidljivo u malim zemljama. Kada u Portugalu organiziramo konferencije na nacionalnoj razini, imam osjećaj da sve znamo koja što misli tako da je veliko pitanje kako povećati uključenost pojedinaca u ovakva pitanja.
