Dok automatska stjuardesa sa zvučnika, konačno, nakon šest sati leta obavještava kako je avion sletio, turski Boeing na pisti zrakoplovne luke Manas polako obilazi američke vojne transportne avione. Tridesetak kilometara istočno od Biškeka, glavnog grada Kirgistana, nalazi se američka vojna baza s tisuću vojnika koji su ovdje smješteni ubrzo nakon 11. rujna. Tridesetak kilometara zapadno od tog milijunskog grada nalazi se ruska vojna baza Kant s 400 vojnika i 20 borbenih letjelica koji su ovdje od 2003. godine. Geostrateška gungula Geostrateškoj gunguli pridonosi i nedavni slučaj prve kirgiske sudske presude za špijunažu u kojem je jedan Kinez osuđen na 12 godina zatvora. Njegova pomagačica je osumnjičena da je nekoliko godina otkucavala za stranu službu dok je radila u kirgiskom parlamentu. Kirigistan je i u planovima korporacija poput Gazproma, jer je moćni Vljadimir prilikom postrojavanja predsjednika CIS-a (Commonwelth of Independent States) tj. bivših sovjetskih republika s njima vodio razgovore o tome kako izgraditi plinovod do kineske gladne industrije.
Ovih se dana američkim i ruskim trupama u Kirigistanu šalju nimalo domaćinske poruke. Kirgiski predsjednik Kurmanbek Bakijev tako brižno prenosi osjećaj većeg dijela naroda kako je američka baza trebala biti privremena. Tom prigodom nije naglasio kad će i hoće li zaista uputiti zahtjev za odlazak Amerikanaca. S druge strane jedan je kirgistanski parlamentarni zastupnik rekao kako bi Rusi trebali otići, što bi trebao biti odgovor na val nacionalističkih napada u Rusiji u kojima je od početka godine poginulo devet Kirgistanaca. Ekaterina Kudaškina, novinarka ruskog poslovnog dnevnika Expert, koju sam u Kirgistanu sreo na novinarskoj edukaciji Reutersove zaklade i Programa za razvoj Ujedinjenih naroda (UNDP), objašnjava mi kako Uzbekistanci, Kirgistanci i Turkmeni rade prljave poslove u Moskvi koje Rusi odbijaju raditi. Oni žive u užasnim uvjetima, na gradilištima gdje su zaposleni na crno, veoma često su potplaćeni i nedavna najava ograničenja broja stranaca u Moskvi mi izgleda prilično nadobudno, nadovezuje se na temu pečalbara iz bivših sovjetskih republika Victoria Zotikova iz moskovskog ureda UNDP-a. Bit će bolje, a neki kažu da je već bilo Domaći ljudi nerado pričaju o odnosu spram Rusije. Kudaškina smatra kako je Kirgistanu bilo bolje u SSSR-u jer je primao pomoć za nerazvijene, a i neki Kirgistanci u provinciji prisjećaju se kako je raspad Sojuza značio priličnu obezglavljenost. Osim zapuštenih putova i irigacijskog sustava te tri visoka dimnjaka, nije vidljivo koji su stvarne dobrobiti 127 godina ruske vladavine. Uzbekistanski novinar Ralif Nigmatullin smatra kako Kirgistan nije odrezao zajedničku prošlost jer u Biškeku i drugdje u zemlji (199 900 četvornih kilometara op.a.) i dalje stoje spomenici revoluciji i Lenjinu, a i nazivi ulica nisu promijenjeni. Možda je tome pridonijelo i to što u Kirgistanu živi 18, a u Uzbekistanu svega 5,5 posto Rusa. Usto, Uzbekistan je energetski neovisniji od Majčice, dok Kirgistan još uvijek samo leži na velikim zalihama plina na kojemu će u budućnosti vrlo vjerojatno više zaraditi strane kompanije, a manje se omastiti raja.
Ralifa, mladog muslimana obrazovanog u turskoj srednjoj školi u Uzbekistanu, smetaju zapadnjački stereotipi o izjednačavanju islama i terorizma. Sunitski islam, unatoč novih pocinčanih krovova seoskih džamija, kao da nije duboko ukorijenjen u ovoj donedavno posve nomadskoj zemlji na čijoj je zastavi jurta, tradicionalna nastamba-šator od kože, okružen suncem. Nomadsko je stočarstvo i danas vidljivo jer s obje strane ceste od Biškeka do jezera Issyk-Kull, krave, konji i ovce slobodno pasu ono malo žute trave što viri iznad smrznuta snijega. Nema žena s feredžama a trag islama našao sam samo u supermarketu u kojem nisam našao traga alkoholu. Zemlja bez osmijeha i dva soma somova Nazočnost vojnih zrakoplova na biškečkoj civilnoj pisti tek je najava neugodnog osjećaja koji pobuđuju namrgođeni policajci sa šapkama visokih pramaca i carinici s tamnoplavim šubarama. Oni liče na Mongole i naravno govore kirgiski, koji ima neke sličnosti s turskim, i ruski. Oba su jezika ravnopravna u Kirgistanu. Premda to nije naznačeno na stranicama kirgiskog veleposlanstva u Washingtonu, hrvatskim građanima ipak ne treba viza za ulaz u ovu centralnoazijsku zemlju, ali se plaća deset dolara za prijavu boravka. Nakon prolaska carinika, koji su možda nešto i htjeli pitati, no nisu znali engleski, nailazi se, usred noći, oko pola tri, na zid od dvadesetak taksista koji izvikuju: Taksi, taksi! Mnogi od njih nemaju taj natpis na autu, pa ni moj Miša. On zna o Hrvatskoj samo to da je iz nje došao Davor Šuker koji, prema njegovu potezu ruke, više i nije nešto.
Kad je rekao da je glavni grad Hrvatske Sarajevo, prestala me peći savjest što ranije nisam znao da je glavni grad Kirgistana Biškek. Miša se, kao ni carinici ili kao i svi domaći ljudi koje sam sreo za šest dana boravka, ne smije, niti se smješka iz kurtoazije. Ljudi koji su na granici preživljavanja ne filozofiraju o budućnosti, smjeru u kojem zemlja ide, niti se smiju, objašnjava mi Kudaškina. Ovdje je isto kao i u Rusiji krajem osamdesetih, razmišlja se samo o preživljavanju, ovo je zemlja s onu stranu siromaštva. Šoferšajba taksista Miše je razbijena na dva mjesta i paučina pokriva veći dio stakla. On tvrdi kako ju je razbio putnik koji se nije vezao pojasom. Očito 7000 somova koliko zarađuje na mjesec (140 eura) nije dovoljno za popravak. Kad ga je zaustavila policija, bez pogovora je platio 20 somova kazne za to što mu ne rade duga svjetla. Miša je oprezan vozač i za razliku od većine taksista ne prolazi kroz crveno, a na one koji to čine upire prstom govoreći: Schumacher!
Nešto nalik nervoznom osmijehu dobio sam od turističke voditeljice Elvire koja mi objašnjava kako je u Kirgistanu zajamčeni minimalac 2 tisuće somova (oko 40 eura) a ona nakupi s putovanjima i do tri pol tisuće somova. Elvira bi htjela studirati politologiju u inozemstvu, pokupiti iskustva i možda nešto promijeniti po povratku, no sliježe ramenima kad ju pitm što bi mijenjala u svojoj petomilijunskoj zemlji: U Biškeku se još živi nekako, ali u selima radi škola i bolnica i ništa više, jednostavno nedostaje novih radnih mjesta ovdje.
To potvrđuju podaci o dva i pol puta više ekstremno siromašnih na selu, te sami ljudi koji stoje uz cestu i ne djeluju kao da negdje idu, ili nekoga čekaju, već s rukama u džepovima promatraju vozila koja se kreću prorupčanim asfaltom. Premda se na internetu može naći podatak o velikim sustavima za navodnjavanje, većina kanala izgleda zapušteno, i veće strahopoštovanje izazivaju planinski vrhovi zemlje koja je s 94 posto svoje površine posađena iznad tisuću metara nadmorske visine, pa je nedostatak plodne zemlje i pitke vode očigledan. Loša infrastruktura nije jedina prepreka za strana ulaganja već i korupcija, pogotovo na lokanoj razini. Transparency International postavio je Kirgistan u svojem globalnom izvješću na 118. mjesto 2003. godine, na 122. u 2004. te na 130. u 2005. godini... Vjernjitjes v sovhoze! UN-ovo je mjerilo siromaštva preživljavanje s 2 dolara po danu, što otprilike odgovara kirgiskom minimalcu. Priznajem Kudaškinoj kako tih skoro deset kuna u Kirgistanu ipak znači više, s obzirom na cijenu litre najskuplje vrste benzina od 4,5 kune, kutije cigareta od oko dvije kune i peciva od 15 lipa. Ipak, prizori kućica izgrađenih od nepečene cigle i slame, blatnih dvorišta i prljavih potoka iz kojih pije stoka ostavljaju dojam teške nerazvijenosti. Stranci se u našoj zemlji dive prekrasnoj prirodi i često ne vide naše svakodnevne probleme s preživljavanjem,“ govori o kontaktima s američkim, europskim ali i koreanskim i japanskim turistima Kirgistanka Elvira. Unutar te neimaštine ipak postoje razlike, koje su vidljive na groblju, na kojemu neki imaju samo humak bez natpisa, dok su bogatiji izgradili mogilu. Nacionalno, vjerski i ideološki izjednačeni tu leže tovariši pored muslimana.
Neki se ipak bave promjenama sumorne svakodnevice. U selima uz jezero Issyk-Kull i oko grada Oša uz uzbekistansku granicu gdje nakon pada socijalizma nije izgrađen niti jedan novi pogon, UNDP je osnovao male udruge proizvođača tradicionalnih rukotvorina i uzgajivača stoke. Svi članovi sudjelovali su simbolično s udjelom od jednog soma. Radne se skupine sastoje od tri do sedam članova i posuđuju od banaka za svoje članove novac, a poticaj za cijelu priču je bilo svega 4 tisuće dolara UN-ovih bespovratnih sredstava. Rezultati programa u prošloj godini su pokretanje 536 malih poduzetničkih programa, zapošljavanje oko 1100 ljudi i davanje oko tri tisuća malih kredita. Naravno da nije sve bez poteškoća, jer kamate bankovnih kredita rastu, a plaće nisu veće od minimalca. Homo consumens universalis Proizvodi iz UNDP-ovih sovhoza prodaju se turistima u glavnoj biškečkoj robnoj kući Cum na kraju Chui avenije na kojoj se, između predsjedničke palača i ostalih sivih zgrada, zaista osjećam malim, nevažnim pojedincem iz prolaznicima nevažne zemlje. Idealno je to mjesto za vojnu paradu. Do drugog kata Narodnog magazina Cum stiže se pokretnim stepenicama između kojih sjedi gospođa s bijelim plastičnim telefonom na stoliću ispred nje. Ona je zadužena za zaustavljanje stepenica ako na njihovu kraju netko cipelama zapne u njihov češalj. Tada viče: Ne hodit, onima koji u dnu tek kroče na njih, jer ih treba pokrenuti unazad da oslobodi zaglavljenog putnika. No tu nije jedino mjesto gdje Kirgistanci zapnu. Mnogi sline još u prizemlju pred novim modelima mobitela raspravljajući o težini, megapikselima, koliko je koji user friendly… Jedini kirgiski prizor koji me jako podsjetio na Hrvatsku, ili su mi sve i svi u njoj zadnji dan boravka toliko nedostajali da mi nije trebalo mnogo da poželim otići odavde.
