Ljudi moji, malo me brine Jimi, moj 16-godišnji sin. U trinaestoj je narastao osam centimetara. U četrnaestoj je porastao 13 centimetara. U petnaestoj njegov je rast opet bio osam centimetara, a sada - bez obzira koliko ga hranim - njegov rast stao je na 186 centimetara. Može li mi netko, molim vas, reći kako da postignem održivi rast moga sina kako bi on nastavio beskrajno rasti?
Ludost mojeg plana nije ništa manja od ludosti deklariranog cilja visokog skupa o zaštiti okoliša u Riu: održivog razvoja. Taj pojam u teoriji može značiti svašta; praktično ga možemo objasniti riječima dr. Kerri-Ann Jones, pomoćnice ministrice vanjskih poslova SAD: "održavanje ekonomskog rasta uz zaštitu okoliša".
U našem sadašnjem sustavu ekonomski rast znači pretvaranje prirode u proizvode i odnosa među ljudima u usluge. Opće je prihvaćeno, barem među zaštitarima okoliša, da se na planetu Zemlja ovo prvo ne može povećavati. Puno se manje razumije da i povećavanje usluga također ima granice, a danas smo im svjedoci u atomizaciji društva, dezintegraciji građanske kulture, smanjivanju dostupnosti javnih kulturnih dobara, te nedostatku vještina i velikoj bespomoćnosti gotovo cjelokupnog stanovništva. Preostalo je jako malo toga što ne moramo plaćati novcem.
Naravno, moguće je iscijediti još malo rasta iz našeg dobrog starog planeta, baš kao što bih ja mogao, uz pametnu primjenu injekcija hormona rasta i cijevi za prisilno hranjenje, pridodati još nešto centimetara uzrastu svoga sina. No u oba slučaja cijena takvog rasta bila bi strahovita. U slučaju planeta Zemlja, još uvijek postoji nešto prirodnih bogatstava koja možemo pretvoriti u robu. Možda naftne bušotine možemo napraviti i na Arktiku, izbaciti još nekoliko milijardi tona CO2 u atmosferu, srušiti sva stabla u preostalim prašumama. Ako se baš jako potrudimo vjerojatno možemo istisnuti još koju godinu rasta iz ovoga planeta.
Zagovornici "održivog rasta" nadaju se proširenju područja roba i usluga - što znači i povećavanju potrošnje - bez plaćanja takve cijene. Drugim riječima, nadaju se da istovremeno možemo trošiti i više, i manje. To je nemoguće ako rast znači i povećavanje kupovne moći, povećavanje proizvodnje, više automobila, veće kuće, više elektronike, više cesta, više avionskih letova... sve to doprinosi ekonomskom rastu kako ga danas definiramo.
Sasvim je sigurno da bismo energiju trebali dobivati iz sunčeve svjetlosti a ne iz fosilnih goriva i nuklearki - no možemo li broj solarnih panela zauvijek povećavati?
Prenošenje rasta iz tih područja na "zelene" industrije također nije dugoročan način za održavanje beskrajnog rasta, iako je ta tranzicija sama po sebi važna. Sasvim je sigurno da bismo energiju trebali dobivati iz sunčeve svjetlosti a ne iz fosilnih goriva i nuklearki - no možemo li broj solarnih panela zauvijek povećavati? Sasvim je sigurno da trebamo zaustaviti sječu šuma, rudarenje i pretvaranje Amazonije u pašnjake te uzgajati kaučukovac i brazilski orah - no možemo li njihovu proizvodnju zauvijek povećavati? Naravno da ne možemo. Osim toga, najučinkovitije zelene tehnologije zapravo su smanjenje potrošnje: štednja energije, stanovanje u manjim kućama, vožnja biciklom umjesto autom, couchsurfing umjesto izgradnje novih hotela, dijeljenje i posuđivanje umjesto vlastitog osobnog primjerka svakog proizvoda, itd. Sve su ovo načini za ograničavanje ekonomskog rasta (tzv. degrowth, op. prev.).
U svojoj težnji ka održivom rastu, stoga, sudionici skupa u Riu sa sobom su na konferenciju donijeli nepomirljive suprotnosti. Neuspjeh je bio siguran - i to ne zbog najčešće spominjanog razloga da je nemoguće okupiti 50.000 birokrata na jednom mjestu i bilo što postići. Dobro, u redu, i zbog toga, istina je, no suprotnosti su dublji razlog. Obzirom na to kako u našem sadašnjem sustavu definiramo rast, održivi rast je nemoguć.
To ne bi trebalo nikoga zbunjivati. Koje biće ili sustav u prirodi zauvijek raste bez da postigne zrelu ravnotežu? Većina životinja prolazi fazu rasta (kod ljudi to zovemo djetinjstvom) a zatim se prestanu povećavati. Nezreli ekosustavi također: ubrzano neko vrijeme dobivaju na biomasi dok ne postignu zrelu ravnotežu. U oba se slučaja razvoj nastavlja. U ekosustavima raste složenost i međupovezanost. Ljudska bića nastavljaju s emocionalnim i psihološkim rastom dugo nakon puberteta. Može li se ista dinamika primijeniti na ljudsku vrstu?
Ako se može, onda je došlo vrijeme da ekonomski rast kakav poznajemo prestane. Razlike su u Riu bile nepomirljive i zbog toga što u trenutačnom sustavu, općenito govoreći, politike koje potiču ekonomski rast štete okolišu, a politike koje štite okoliš štete ekonomskom rastu. Ima iznimki od toga pravila, no ta je bitna suprotnost neizbježna. Da bismo je razriješili potrebna je promjena na vrlo dubokoj razini, promjena same prirode ekonomije, novca i kapitalizma. Ne radi se tu o kraju kapitalizma, već od promjeni prirode kapitala.
rio_20.jpg
Danas je u prirodi kapitala rastuća privatizacija prirodnih i javnih kulturnih dobara. Dva su razloga za to. Kao prvo, obzirom da se novac stvara kao dug na koji se zaračunava kamata, to stvara sustavni pritisak prema rastu. Kad god se rast usporava, dug raste brže od prihoda i sve jači pritisak prezaduženosti raspiruje sve očajnija nastojanja da se odnekuda izvuče što više novca (od ljudi, prirode, itd.). Politički, to se očituje u politikama naklonjenima rastu koje uništavaju planet. Kao drugo, društveni i okolišni trošak tog izrabljivanja nije uvršten u bilance, eksternaliziran je na druge ljude, prirodu i buduće generacije. Tom logikom se uništenje šume da bi se dobilo 100.000 trupaca računa, sasvim besmisleno, kao povećanje bogatstva. Šuma više ne daje svoj doprinos stabilnosti tla, proizvodnji kisika, klimatskoj stabilnosti, zaštiti bioraznolikosti, i tome slično, no ti gubici nisu uračunati u cijenu trupaca. Ta dva čimbenika u kombinaciji svugdje potiču pretvaranje prirodnih dobara u novac.
Ukoliko nismo spremni potražiti rješenje situacije na toj razini, sastanci poput ovoga u Riu bit će uzaludni. Osjećaj uzaludnosti bio je opipljiv u pisanju frustriranih sudionika. Nadajmo se da će ih ta frustracija otvoriti za dublja rješenja, pogotovo što hitnost pronalaženja rješenja raste sa svakom novom ekološkom i financijskom krizom.
Rješenja na toj razini postoje, no ona se uglavnom ne nalaze na političkom radaru. U suprotnosti su s (kratkoročnim) financijskim interesima ljudi koji upravljaju svijetom; a i naše glavne ideologije, koje odražavaju te interese, ne podržavaju rješenja na toj razini. Nada leži u rušenju tih ideologija (primjerice, ideologije napretka, rasta, prevlasti natjecanja u životu i prirodi, učinkovitosti upravljanja) te slomu financijskih sustava. To je neizbježno, jer bez obzira koliko mi nastojali, bez obzira koliku smo cijenu spremni platiti, rast kakvog poznajemo ne može se nastaviti zauvijek.
Od ta dva doprinosa neobuzdanom rastu, ovaj drugi - eksternalizacija troškova - donekle je lakše razriješiti sa stanovišta prevladavajuće paradigme. Prijedlozi poput poreza na onečišćenje okoliša, poreza na iskorištavanje prirodnih dobara te plaćanja ekološki nedirnutim područjima za korištenje njihovih ekosustava dio su političkih dijaloga, iako marginalnih. Ne radi se tu samo o "pribrajanju" iskorištavanja ekosustava nekoj alternativi za BDP, kao što se ponekad čini da vjeruju oni koji predlažu indeks Bruno nacionalne sreće ili indeks Istinskog napretka. Takve su mjere korak u ispravnom smjeru, no trebaju biti izravno primijenjene u financijskom sustavu da bi se bilo što promijenilo. Drugim riječima, trebamo promijeniti samu definiciju onoga što "proizvod" jest. Ukoliko ekonomski rast bude značio porast u, primjerice, onome što doprinosi funkcioniranju ekosustava, recimo bioraznolikosti i pohranjivanju ugljika, onda to uopće nije loša stvar. U tom je smislu Grupa 77 (najsiromašnijih zemalja na planetu prema mjerilu BDP-a) na dobrome tragu: bogate države trebaju im platiti za očuvanje njihovih dobara i razvoj koji je drugačiji od našeg industrijskog uzora.
Internalizacija društvenih i okolišnih troškova bio bi ogroman korak naprijed, no mislim da u konačnici ne bi bio dovoljan. Potrebno je razmotriti i sam imperativ razvoja, jednostavno zato što nam je potrebam novčani sustav koji je usklađen sa smanjivanjem potrošnje. Dio tranzicije koju moramo napraviti je prema većoj energetskoj učinkovitosti (manjoj potrošnji energije), povećanju korištenja i dijeljenja trajnih dobara (manjem trošenju sirovina i smanjenoj potrošnji), brojnijem vrtlarenju (manje kupovanja hrane) te proširenju javnih kutlurnih dobara (manjem kupovanju digitalnog sadržaja). Drugim riječima, ne samo da novac trebamo trošiti na neke druge stvari, trebamo ga trošiti plaćajući za manje stvari.
Već sada, kako rast stagnira a bogatstvo se koncentrira kod sve manje i manje osoba, možemo vidjeti potrebu za financijskim sustavom koji će obeshrabrivati gomilanje, a novcu i kreditima omogućiti da kruže u kontekstu niskoga rasta.
Uklanjanje sustavnog pritiska prema rastu kakvog imamo danas ide u samo srce novčanog sustava. Već sada, kako rast stagnira a bogatstvo se koncentrira kod sve manje i manje osoba, možemo vidjeti potrebu za financijskim sustavom koji će obeshrabrivati gomilanje, a novcu i kreditima omogućiti da kruže u kontekstu niskoga rasta. To se može ostvariti na puno načina; moj omiljeni je prelazak granice "pozitivne nule" u monetarnoj politici i dozvoliti kamatnim stopama da budu negativne. Ekonomski način funkcioniranja te ideje detaljno sam objasnio u svojoj knjizi Sveta ekonomija.
Čovječanstvo sazrijeva, a stara paradigma rasta postaje zastarjela. Bilo kakvi pokušaji da je se održi preko njenog vremena bit će neuspješni jednako kao što je skup u Riu bio neuspješan. Ako je bilo što dobroga proizašlo iz ovoga susreta, onda su to bili manji sporazumi između pojedinih država i korporacija koji na različite načine odražavaju taj post-rastni senzibilitet. Došlo je vrijeme da preispitamo naše temeljne pojmove rasta, razvoja i ekonomije. Svidjelo nam se to ili ne, naš odnos s planetom Zemlja se mijenja. Zapravo, naša se svijest već promijenila - na skupu u Riu vjerojatno nitko nije zagovarao bezobzirno zagađivanje planeta. Mi svi želimo ekološko iscjeljivanje. Mi svi želimo ostvariti novi odnos s planetom Zemlja. Naša se svijest nadrasla ideal ovladavanja prirodom s početka 20. stoljeća. Međutim, naše institucije, bilo financijske ili političke, još nisu usklađene s promjenom naše svijesti. Drže nas u zamci ponašanja koje zapravo nitko više ne želi birati i oduzimaju nam moć da izbjegnemo našu putanju sudara s katastrofom. Zbog toga je toliko važno preispitivati slijepe ideološke pretpostavke koje su u temeljima tih institucija - osobito kada se radi o održivom razvoju.
Izvor: Why Rio+20 Failed, s engleskog preveo: Nenad Maljković
Povezane bilješke:
