Neovisno čime su uvjetovane migracije, akteri istih skoro nesvjesno ostaju bez identiteta, a u novoj okolini ga nikad u potpunosti ne uspiju pronaći. Propitivanjem teme identiteta autori skreću pažnju na problematiku istog onda kad se vezuje na fizičko mjesto i koji je u biti nedohvatljiv ukoliko pojedinac identitet ne stvori i ne nosi u sebi.
Elementi koji čine rad su osobni predmeti koji pripadaju ženi koja je provela svoj život u Dubrovniku doselivši se u njega na početku svog odraslog života; bijeli lincul te izgovorene rečenice migranata koji su se našli na Balkanskoj ruti na putu ka Evropi.
Osobni predmeti razbacani su po prostoru i stvaraju kaos, nered u prostoru koje jedan od autora počinje slagati pokušavajući ih dovesti u red. Složene predmete na kraju prekriva bijelim linculom kao prekrivačem života, kao odlazak i ostavljanje praznine nakon sebe...
Paralelno drugi autor izgovara rečenice izbjeglica koje na Balkanskoj ruti, kao usputnoj stanici iščekuju nastavak puta prema Evropskoj uniji. Rečenice polako bivaju sve tiše dok u potpunosti ne iščeznu iz prostora ostavljajući za sobom i zvučnu prazninu.
Svojim performativnim činom autori pokušavaju transcendirati sudbinu pojedinca u sudbinu kolektiva. Sudbina pojedinca, žene koja nakon šezdeset godina provedenih u Dubrovniku, pri kraju života sjeća se svojih prvih godina, u razgovoru koristi materinski jezik..., povezana je sa sudbinom migranata, izbjegličkom situacijom u Evropi za koju se ne nazire rješenje...
Zašto nam Evropa ovo radi?
Ne razumijem zašto me ne puste. Nisam ništa napravio.
Mrzim granice.
Hvala!
Vi ste divni ljudi.
Šta misliš, hoće li otvoriti granice?
Hoće li nas pustiti da prođemo?
Samo želim mir.
Hoću da radim i da učim, hoću da završim fakultet i živim od svog rada.
Nisam ovako zamišljao Evropu.�I love you.
