Zakon i red u Rusiji (2)

Unatoč krajnje neočekivanom pomilovanju Mihaila Hodorkovskog od strane Predsjednika Ruske Federacije Vladimira Putina (još nekoliko dana prije tog događaja, mediji su predviđali skoro otvaranje "trećeg slučaja" protiv Hodorkovskog), ovaj slučaj predstavlja trajan odraz krajnje nepredvidljive i bezobzirne zloupotrebe administrativnih resursa u svim granama ruske vlasti.

ytb-prtsc

Kada se razmatra prijevremeno oslobađanje Hodorkovskog, čija je zatvorska kazna završavala u kolovozu 2014. godine, treba imati u vidu da većina službenika Istražnog biroa, državnog tužiteljstva i sudova koji su sudjelovali u očigledno nezakonitom progonu Hodorkovskog još uvijek radi na prijašnjim mjestima, a neki od njih su primili službene nagrade za iskazani profesionalizam i trud. Nadalje, do prijevremenog oslobađanja Hodorkovskog vrlo vjerojatno ne bi došlo da ruske vlasti nisu postale svjesne realne mogućnosti službenog bojkota Zimskih olimpijskih igara u Sočiju, čiji obrisi su se već bili počeli nazirati. Puštanje Hodorkovskog (i određenog broja drugih zatvorenika povodom 20-godišnjice Ustava Ruske Federacije, uključujući i članice skupine Pussy Riot) je u tom smislu relativno jeftina žrtva kako bi se donekle umirila međunarodna javnost. O zatvorenosti i nepredvidljivosti pravosudnog sistema u Rusiji govori i sam postupak oslobađanja najpoznatijeg ruskog zatvorenika: buđenje u dva i trideset ujutro, hitno prebacivanje na mjesni aerodrom, let do Petrograda bez objavljivanja krajnjeg odredišta, čudesna dodjela putovnice i ukrcavanje na privatni avion za Berlin. Njegova majka, koja inače većinu vremena provodi na liječenju u Berlinu, u to vrijeme se nalazila u Moskvi te o putovanju svojeg sina nije bila obaviještena. Putinov potez se čini krajnje pragmatičnim i genijalnim po svojoj jednostavnosti i neočekivanosti, ali vjerojatno sadrži jedan veliki previd: među prvim izjavama Hodorkovskog nakon slijetanja u Berlin je i ona kojom poziva javnost da ne zaboravi kako on nije posljednji politički zatvorenik u Rusiji. Hodorkovski je na zapad sa sobom donio i opširna svjedočanstva o funkcioniranju ruskog pravosudnog sistema i društva u cjelini, svjedočanstva koja će sigurno naći put do široke javnosti na zapadu i osjetno utjecati na njen odnos prema Rusiji.

Slučaj Sergeja Magnitskog i sudbina ruske siročadi

Većina službenika Istražnog biroa, državnog tužiteljstva i sudova koji su sudjelovali u očigledno nezakonitom progonu Hodorkovskog još uvijek radi na prijašnjim mjestima, a neki od njih su primili službene nagrade za iskazani profesionalizam i trud

Uznemirujući slučaj Sergeja Magnitskog počinje u ljeto 2007. godine, kada su ruske vlasti posumnjale da jedno od poduzeća u vlasništvu stranog investicijskog fonda Hermitage Capital izbjegava plaćanje poreza. Sumnja je poslužila kao osnova za pretragu poslovnih prostora fonda Hermitage Capital i oduzimanje pečata i osnivačkih dokumenata s njime povezanih poduzeća. Tri poduzeća u vlasništvu fonda su bila posebno profitabilna, pošto su ostvarila značajnu dobit iz trgovanja ruskim dionicama tijekom 2006. godine, što je uredno prijavljeno poreznim vlastima te je na dobit plaćen odgovarajući porez. Uskoro se ispostavilo da su osobe koje su oduzele pečate i osnivačke dokumente triju navedenih poduzeća imenovale nove direktore bez znanja vlasnika fonda Hermitage Capital; u isto vrijeme, izvjesna ruska kompanija je podnijela tužbu protiv triju poduzeća radi navodnog duga. Nezakonito imenovani direktori triju poduzeća na sudu su bez iznimke priznali postojanje duga, čime se njihova prošlogodišnja dobit pretvorila u gubitak te su se time ostvarili preduvjeti za podnošenje zahtjeva za povrat uplaćenog poreza na dobit u iznosu od 5,4 milijarde rubalja (230 milijuna dolara). Krajem 2007. godine, tri poduzeća su to i učinila te su im porezne vlasti ubrzo isplatile povrat poreza. Novac je smjesta iščezao s računa navedenih poduzeća.

Putinov potez se čini krajnje pragmatičnim i genijalnim po svojoj jednostavnosti i neočekivanosti, ali vjerojatno sadrži jedan veliki previd: među prvim izjavama Hodorkovskog nakon slijetanja u Berlin je i ona kojom poziva javnost da ne zaboravi kako on nije posljednji politički zatvorenik u Rusiji

Godinu dana kasnije, ruske vlasti su pod sumnjom u sudjelovanje u poreznoj prijevari uhapsile Sergeja Magnitskog, partnera poduzeća Firestone Duncan, revizora fonda Hermitage Capital. Magnitski je u svojim ranijim svjedočenjima pred istražnim vlastima okrivio izvjesne djelatnike Istražnog biroa i Porezne uprave za sudjelovanje u opisanoj shemi izvlačenja novca iz državnog proračuna. Za vrijeme dugotrajnog boravka u pritvoru, Magnitski je bolovao od upale mjehura te se svojim odvjetnicima i vlastima često žalio na uvjete pritvora - po njegovim riječima, "izvršavanje pravde u ovakvim uvjetima drobi ljude u materijal za zatvore i koncentracijske logore". Žalbe Magnitskog bi se mogle shvatiti kao uobičajene žalopojke čovjeka koji je iz kostimiranog života prebačen u oskudno i sivo zatvorsko okruženje, da 16. studenog 2009. godine Sergej Magnitski nije preminuo u moskovskom zatvoru; ubrzo nakon njegove smrti, ispostavilo se da su čuvari u zadnjim satima njegovog života upotrijebili lisice i pendreke, navodno radi smirivanja psihički nestabilnog zatvorenika. Pozvana je hitna pomoć, ali joj je zatim zabranjen ulazak u zgradu; doktor je zadržan na ulazu više od jednog sata, nakon čega je mogao tek utvrditi smrt Magnitskog; po svjedočanstvu doktora, Sergej Magnitski je preminuo najmanje 15 minuta prije njegovog ulaska u ćeliju. Kakvi god bili istinski uzroci smrti Magnitskog, u njegovom slučaju postoji previše koincidencija, od činjenice da je istražitelj kojem je dodijeljen njegov slučaj isti čovjek kojeg je Magnitski identificirao kao organizatora porezne prijevare, do nerazjašnjenih smrti četvero pojedinaca povezanih sa slučajem. Predsjednički savjet za ljudska prava je istražio okolnosti smrti Magnitskog te došao do zaključka kako gotovo ništa u istrazi nije bilo učinjeno prema zakonu. Izvještaj je također potvrdio postojanje sukoba interesa: "Dokumenti koji su poslužili za pritvaranje Sergeja Magnitskog... su potpisani od djelatnika Ministarstva unutarnjih poslova... protiv kojih je S. L. Magnitski svjedočio, ukazujući na njihovu moguću umiješanost u nezakonitu izmjenu registracije poduzeća Rilend, Parfenion i Mahaon te posljedični nezakoniti povrat poreza u iznosu od 5,4 milijardi rubalja." Iako je tadašnji Predsjednik Medvedev otpustio nekoliko djelatnika Ministarstva unutarnjih poslova (od kojih je najviše rangiran bio Aleksej Aničin, zamjenik Ministra unutarnjih poslova i tadašnji načelnik Istražnog biroa), ruske vlasti su osudile tek jednog krivca povezanog s poreznom prijevarom, žrtvenog jarca Markelova, koji je obnašao dužnost direktora poduzeća u čijem vlasništvu su se našle tri tvrtke-kćeri iz sastava grupe Hermitage Capital. Markelov je osuđen na pet godina zatvora.

U srpnju 2013. godine, Magnitski je posmrtno proglašen krivim

Dok je složenost mehanizma porezne prijevare možda ostavljala neke dvojbe u vezi stvarnih krivaca, smrt Sergeja Magnitskog je učinila proceduralne propuste u istrazi očiglednima; predstavnici Kongresa SAD-a prepoznali su odgovorne osobe te izglasali "Zakon Magnitskog" koji zabranjuje ulazak u SAD i zamrzava imovinu 60 ruskih građana povezanih sa smrću Sergeja Magnitskog. Savjet za vanjske poslove Europskog parlamenta je potaknuo EU da sastavi sličan popis i uvede odgovarajuće sankcije. Ruske vlasti su bijesno kritizirale takve inicijative kao "miješanje u unutarnje poslove", što je predstavljalo slabu strategiju u svijetlu otkrića da su istražitelji i djelatnici poreznih vlasti koji su odobrili nezakoniti povrat poreza nakon 2007. godine na neobjašnjiv način stekli ogromnu financijsku imovinu i vrijedne nekretnine u inozemstvu. Predstavnici fonda Hermitage Capital su uspjeli pronaći otprilike 135 od ukupno 230 nezakonito stečenih milijuna dolara, a švicarske vlasti su izjavile kako su zamrznule račune određenih ruskih građana pod sumnjom u sudjelovanje u poreznoj prijevari (državni tužitelj savezne države New York je nedavno utvrdio kako je dio sredstava uložen u nekretnine u New Yorku). Za razliku od fonda Hermitage Capital, švicarskih i američkih vlasti, ruske vlasti nisu uspjele pronaći niti jedan dolar ukradenog novca. Do današnjeg dana nitko nije optužen za smrt Sergeja Magnitskog. Iako ga u tom trenutku više nije bilo među živima, ruske vlasti su ga posmrtno optužile za sudjelovanje u poreznoj prijevari. U srpnju 2013. godine, Magnitski je proglašen krivim.

Bez obzira na to što međunarodni istraživači uspješno pronalaze sredstva ukradena iz ruskog proračuna i njihove vlasnike, ruske vlasti slučaj Sergeja Magnitskog i povezane porezne prijevare smatraju završenim. Već u siječnju 2013. godine, nakon Svjetskog ekonomskog foruma u Davosu, premijer Medvedev je izjavio kako "slučaj Magnitskog ne predstavlja interes za veliki biznis i posjeduje samo političku dimenziju... Nitko nije zainteresiran za taj slučaj osim pojedinaca koji ga koriste za povećavanje svojeg političkog značaja". Stoga ne čudi da ruske vlasti nisu učinile gotovo ništa kako bi opovrgnule tužan zaključak časopisa The Economist, napisan na prvu godišnjicu smrti Magnitskog: "...njegova smrt je postala simbol zapanjujuće korupcije i nepravde koje podržava ruski sistem te nesposobnosti (ili nespremnosti) Kremlja za promjenu".

Što se tiče javnog mnijenja, odsustvo bilo kakvog smislenog izvještavanja od strane državnih medija je ostavilo građane u neznanju: u kolovozu 2011. godine, većina ispitanika koji nešto znali o slučaju vjerovala je kako su vlasti odgovorne za smrt Sergeja Magnitskog; međutim, čak 31 posto građana nikada nije niti čulo za navedeni slučaj.

Iako je nemoguće usporediti broj djece ubijene od strane posvojitelja u ove dvije države, čini se da brojke pokazuju kako je vjerojatnost neprirodne smrti za dijete u Rusiji 4,3 puta veća nego u Sjedinjenim Državama

U međuvremenu, sankcije zapadnih zemalja su izazvale reakciju koju nitko nije očekivao: krajem 2012. godine, ruski parlament izglasao je zakon koji američkim obiteljima zabranjuje posvajanje ruske siročadi. Iako su državni dužnosnici nastojali opravdati inicijativu predstavljanjem "uznemirujućih" podataka o smrtnosti ruske djece u obiteljima njihovih američkih posvajatelja, nitko nije osporavao činjenicu da je zakon motiviran sankcijama uvedenim protiv ruskih državnih dužnosnika umiješanih u slučaj Magnitskog. Uvijek spremni na ismijavanje zapadnih političkih običaja, predlagatelji zakona su ga nazvali "Zakon Dime Jakovljeva", prema dvogodišnjem ruskom djetetu koje je 2008. godine poginulo u Sjedinjenim Državama nakon što ga je očuh zaboravio u automobilu na paklenoj vrućini, tek tri mjeseca nakon posvajanja iz pečorskog dječjeg doma na sjeverozapadu Rusije. Posvajatelj Dime Jakovljeva je oslobođen optužbi za ubojstvo iz nehata, što je povećalo bijes ruskih dužnosnika, ali prije izglasavanja "Zakona Magnitskog" u američkom Kongresu nitko u Rusiji nije ozbiljno razmatrao mogućnost zabrane posvajanja od strane američkih obitelji - štoviše, Rusija je u srpnju 2011. godine sa Sjedinjenim Državama potpisala ugovor o suradnji u postupku usvajanja ruske siročadi. Baš kao i "Zakon Magnitskog", "Zakon Dime Jakovljeva" je sadržavao popis američkih dužnosnika kojima je radi kršenja ljudskih prava zabranjen ulaz u Rusku Federaciju.

Najvažnije pitanje - da li su ruska djeca sigurnija u rukama američkih posvojitelja ili u svojoj domovini -ostalo je bez jasnog odgovora radi odsutstva podataka. Iako je nemoguće usporediti broj djece ubijene od strane posvojitelja u ove dvije države, čini se da brojke pokazuju kako je vjerojatnost neprirodne smrti za dijete u Rusiji 4,3 puta veća nego u Sjedinjenim Državama. Ruske vlasti, uključujući Dječjeg pravobranitelja Pavela Astahova, navele su 19 smrtnih slučajeva među ukupno 60 000 ruske djece posvojene u Sjedinjenim Državama za posljednjih 20 godina. Međutim, ispostavilo se da tih 19 smrti uključuju sve uzroke, a ne samo maltretiranje od strane posvajatelja, kako je Astahov sugerirao. U jednom od svojih ranijih intervjua, Astahov je izjavio kako "bilanca smrti nije u korist Rusije" što se tiče djece koja žive kod posvajatelja te je predstavio svoje podatke, prema kojima u Rusiji svake godine pogine između devet i 15 usvojene djece. Problem s ovim brojkama je da su nepouzdane te vrlo vjerojatno umjetno snižene: uvidom u službene izvještaje ruskog državnog tužiteljstva, novinari su došli do brojke od 1 500 smrti usvojene djece u Rusiji od 1996. godine. Uvjeti života u ruskim sirotištima i dostupnost zdravstvenih usluga, pogotovo za djecu s posebnim potrebama, dodatno zatamnjuju perspektivu za otprilike 650 000 ruske siročadi. Pored toga, tu je i neugodna činjenica da se između 2000.-2010. godine ukupan broj maloljetnika u Rusiji dramatično smanjio, s 34 na 26 milijuna. U 2011. godini je usvojeno otprilike 10 800 ruske siročadi, od kojih je 3 400 (31,4 posto) pronašlo posvajatelje izvan Rusije. Unutar te brojke, otprilike 1 000 ruske djece je usvojeno američkim posvajateljima, uključujući 89 djece s posebnim potrebama.

Kao i obično, napetosti su rasle bez obzira na činjenice. Predsjednik Putin je u jednom od intervjua izjavio kako američke vlasti praktično ne reagiraju na smrti ruske djece u domovima njihovih američkih posvajatelja. Naravno, takva tvrdnja je krajnje nevjerojatna: Putin je bio neinformiran ili je namjerno zanemario slučajeve u kojima su američki sudovi izricali stroge kazne roditeljima koji su uzrokovali smrt djece posvojene u Rusiji (baš kao i u bilo kojoj drugoj zemlji). Nakon što je Parlament prihvatio "Zakon Dime Jakovljeva" s glasivanjem 420:8, ruski ministar vanjskih poslova Lavrov je za to okrivio one koji su odgovorni za zanemarivanje ruske siročadi, uključujući američke sudove. Histerija je dosegla vrhunac u veljači 2013. godine, kada je Astahov putem Twittera priopćio kako je u SAD-u ubijeno još jedno rusko dijete, te je nastavio s javnim optužbama na račun pomajke, koja je navodno duže vrijeme držala trogodišnjeg Maksima Kuzmina na psihotropnim lijekovima te ga je na kraju izbila do smrti. Astahov je izjavio kako je, prema informacijama dobivenim od vlasti savezne države Teksas, "čitavo tijelo djeteta predstavljalo jednu veliku modricu". Međutim, autopsija nije otkrila tragove psihotropnih supstanci, a smrt djeteta je prema svemu sudeći rezultat nesreće na igralištu. Astahov je bio prisiljen promijeniti ton, ali predstava je već krenula svojim standardnim, apsurdnim tokom: ubrzo nakon smrti Maksima Kuzmina, njegova biološka majka se gotovo doslovno niotkuda pojavila na nacionalnoj televiziji te izrazila spremnost da postane dostojan roditelj svojem drugom sinu Kirilu, koji je posvojen od strane iste američke obitelji kao i Maksim. Na sreću, Kiril je već postao američki državljanin, a njegova majka se na kraju ipak pokazala nedostojnom: na povratku s televizijskog gostovanja, ona i njen partner su izbačeni iz vlaka na liniji Moskov-Pskov radi pijanstva i nasilnog ponašanja.

Ovaj i slični događaji učinili su napore Astahova da umanji problem ruske siročadi krajnje neuvjerljivima. Dječji pravobranitelj je bio prisiljen obavljati dva suprotstavljena zadatka istovremeno: podržavati iracionalan zakon koji sprečava posvajanje ruske djece u Sjedinjenim Državama te raditi na poboljšanju žalosnih životnih uvjeta ruske siročadi. Tijekom novinske konferencije u veljači 2013. godine, Astahov je pružio uvid u zastrašujuće uvjete u ruskim sirotištima: "...znate li kakav je osjećaj obilaziti regije? Pozivao sam novinare sa sobom toliko puta... [novinari nisu zainteresirani] pregledavati poderane madrace, gledati djecu u oči i pokušavati ustanoviti tko je koga otrovao i s čime. Upravo nedavno, jedna djevojčica u Iževsku je punih tjedan dana umirala pred očima čitavog sirotišta". Čovjek u takvom položaju bi zasigurno izazvao javne simpatije i građani bi mu rado pomogli putem osnivanja nevladinih udruga, prikupljanjem sredstava i organiziranjem volontera kako bi se poboljšali životni uvjeti ruske siročadi. Jedini problem je u tome što ruske vlasti pretjerano ne vole nevladine udruge, posebno one koje primaju sredstva iz inozemstva. 

"Strani agenti" posvuda

Čak i nezavisne agencije za ispitivanje javnog mnijenja kao što je "Levada Centar" podliježu registraciji kao "strani agenti" - što je termin s izraženim negativnim značenjem u kolektivnoj svijesti sovjetske prošlosti

Krajem 2012. godine, ruski parlament je izglasao izmjene Zakona o neprofitnim udrugama, čime se od svih takvih organizacija koje "namjeravaju primati financijsku ili drugu imovinu iz stranih izvora i sudjelovati u političkim aktivnostima... [traži da] podnesu zahtjev za upis u registar neprofitnih udruga koje obavljaju funkciju stranog agenta". Izmjene navedenog zakona definiraju "političku aktivnost" kao "sudjelovanje u organizaciji i provođenje političkih aktivnosti s ciljem utjecaja na odluke vladinih institucija... kao i sudjelovanje u formiranju javnog mišljenja s istim ciljem." Nejasna cirkularna definicija političke aktivnosti je uznemirila predstavnike brojnih nevladinih udruga širom zemlje, a uskoro se ispostavilo da čak i nezavisne agencije za ispitivanje javnog mnijenja kao što je Levada Centar podliježu registraciji kao "strani agenti" - što je termin s izraženim negativnim značenjem u kolektivnoj svijesti sovjetske prošlosti - pošto utječu na javno mnijenje putem... objavljivanja podataka o javnom mnijenju. Brojne značajne nevladine udruge objavile su kako nemaju namjeru poštivati zakon, ali je uskoro postalo jasno kako ovakav stav vodi do novčanih kazni te eventualnog zatvaranja. Ruske vlasti su pokrenule masovnu reviziju nevladinih udruga u zemlji, uključujući i moskovski ured Helsinškog odbora, Amnesty International, organizacije za nadzor izbora Golos i udruge za ljudska prava Memorial. Pojedine udruge su izrazile spremnost na odricanje od stranih donacija kako bi izbjegle diskriminirajuću oznaku "stranog agenta"; međutim, pronalaženje odgovarajućih zamjena za strane donacije unutar zemlje se čini gotovo nemogućim zadatkom.

Putin je izjavio kako u inozemstvu postoje tek dvije ruske nevladine udruge, dok u Rusiji djeluju 654 nevladine udruge koje primaju financiranje iz inozemstva

U intervjuu za njemačku TV postaju ARD u travnju 2013. godine, predsjednik Putin je branio uvođenje nove regulative pozivajući se na primjer odgovarajućeg američkog zakona koji postoji od 1938. godine. Putin je izjavio kako u inozemstvu postoje tek dvije ruske nevladine udruge, dok u Rusiji djeluju 654 nevladine udruge koje primaju financiranje iz inozemstva. Međutim, američki Zakon o registraciji stranih agenata iz 1938. godine se izričito odnosi na "agente" koji "unutar Sjedinjenih Država obavljaju političke aktivnosti u korist interesa svojih stranih principala", dok "politički" aktivne ruske nevladine udruge koje primaju donacije iz inozemstva podliježu registraciji bez obzira na to čije interese zastupaju. Top-lista "stranih agenata" u SAD sadrži imena poput DLA Piper, Dickens&Madson Canada, Invest Northern Ireland, Netherlands Board of Tourism te Moroccan-American Center for Policy - potpuno različita kategorija od udruga kao što su Golos, Levada Centar i Memorial, koje zastupaju interese ruskih građana. Udruga za nadzor izbora Golos se našla u posebno bizarnoj situaciji: kako bi izbjegli primanje stranog financiranja i posljedičnu obvezu uvrštavanja na listu stranih agenata, predstavnici udruge su odbili nagradu Andrei Sakharov Freedom Award za promicanje demokratskih vrijednosti u Rusiji od norveškog ogranka Helsinškog odbora. Nažalost, obavijest o odbijanju nagrade je poslana prekasno da zaustavi transfer 10 000 dolara na račun udruge. Iako je novac smjesta vraćen, Golos je bio prisiljen svoja prava štititi na sudu. Sud je presudio protiv udruge i odredio plaćanje kazne u iznosu od 300 000 rubalja (upravo otprilike 10 000 dolara). Nakon što je Golos objavio sve materijale povezane sa slučajem na svojim web stranicama, pažljiviji su mogli primijetiti jedan zlokoban detalj: ogranak Federalne financijske nadzorne agencije zadužene za kontrolu financiranja nevladinih udruga nosi naziv Ureda za prevenciju financiranja terorizma.

Izglasavanje izmjena Zakona o neprofitnim udrugama te posljedične provjere njihovih djelatnosti protumačeni su kao koordinirani napad na nevladine udruge u Rusiji

Izglasavanje izmjena Zakona o neprofitnim udrugama te posljedične provjere njihovih djelatnosti protumačeni su kao koordinirani napad na nevladine udruge u Rusiji. Međutim, udruge za ljudska prava su i prije uvođenja zakonskih ograničenja bile izložene raznim problemima. Jedan od takvih incidenata je izbacivanje udruge Za ljudska prava iz ureda iznajmljenih od moskovske gradske administracije. Dana 21. lipnja 2013. godine, djelatnici privatne zaštitarske firme donijeli su obavijest o raskidu ugovora o najmu iz moskovskog Ureda za upravljanje imovinom, koja je navodno nekoliko mjeseci ranije poslana poštom, te su zatražili da djelatnici udruge napuste prostor. Voditelj udruge Lev Ponomarjov je tvrdio kako nikada do tada nije vidio obavijest, kao i da je najam plaćen do kraja lipnja. Pristalice udruge, uključujući predstavnike Ureda državnog pravobranitelja, zauzeli su ured udruge, ali otprilike u tri sata ujutro specijalna policija se probila u prostorije i u suradnji sa zaštitarima izbacila sve prisutne na ulicu, bacivši usput 72-godišnjeg Ponomarjova niz stepenice. Fizičko nasilje za Ponomarjova nije novost: 2009. godine je prebijen na ulici od strane nepoznatih počinitelja.

Članovi vladajuće stranke i njihovi pristalice u ruskom Parlamentu često opravdavaju svoju zakonodavnu djelatnost prevladavajućim javnim mnijenjem. U vezi s tim, postoji interesantan nalaz jednog od "stranih agenata", agencije za istraživanje javnog mnijenja Levada Centar: prema istraživanju iz 1989. godine, samo 13 posto Rusa je vjerovalo kako njihova država ima neprijatelje u inozemstvu; 20 godina kasnije, taj broj je narastao na gotovo 70 posto. U svibnju 2013. godine, 38 posto ispitanika iz standardnog uzorka od 1600 odraslih građana iz raznih regija Ruske Federacije je smatralo kako su Sjedinjene Države najveći neprijatelj Rusije.

Zakon i red u Rusiji (1)