ZAGREBDOX '08

Zagreb je definitivno postao festivalski grad u kojem ZagrebDox ne samo da je, konvencionalnim rječnikom, dobro prihvaćen već ga publika doista i pohodi u ogromnom broju. Nenad Puhovski, direktor ZagrebDoxa od početka je isticao da se ovdje radi o ozbiljnom festivalu na koji ljudi dolaze gledati filmove, a ne piti pivo nakon projekcija. Zbog toga na Doxu, za razliku od ostalih festivala, nije bilo popratnih događaja u obliku koncerata. Takvo stanje malo je razočaralo i istinske filmofile i sve one pripadnike urban šik populacije koji su već prerasli u svojevrsnu zagrebačku subkulturu. Na Doxu je tako prikazano više od 140 filmova, a za pregled makar polovice od njih trebalo bi imati maratonskog duha i vremena vrhunskog dokoličara, a ponajviše velike količine instinkta i pomoći boga sretnog trenutka.

Ovogodišnji pobjednik War dance, razvikan zbog nominacije za Oscara, ali i brojnih nagrada koje je već osvojio, od samog je početka imao predznak potencijalnog pobjednika. Ipak, teško je oteti se dojmu da je glavna nagrada za ovakav poprilično mainstream američki film neobična pojava za festival koji nikako još nije ušao u mainstream fazu. Priča o djeci iz izbjegličkog kampa u ratnoj zoni sjeverne Ugande, oduševio je i publiku i žiri, vjerovatno zbog toga što cijeli film nosi ogromna energija djece koja svoju neveselu svakodnevicu i traume koji svaki od njih nosi pretvaraju u radost življenja kroz bavljenje glazbom i plesom i odlaskom na nacionalno natjecanje gdje ostatku zemlje pokazuju da imaju dovoljno snage izdignuti se iznad svoje zadatosti životom u izbjegličkom kampu. War dance je vrhunski film s dirljivom pričom, malim junacima, prekrasnom fotografijom i kadrovima koji lako osvajaju publiku, ali ipak emocija filma na trenutke je odavala dojam patvorenosti. Lajtmotiv cijelog Doxa je sukob, rat, ono najcrnje ljudskog roda, a dokumentarci su sjajan katalizator upravo takvog osjećanja. Takav film je i izraelski Da vidim smijem li se, koji je nažalost ostao bez nagrade, u kojem se naracija odvija kroz priče nekoliko djevojaka koje su odradile dvogodišnji obavezni vojni rok u Izraelu. Svaka je na svoj način proživjela svoje obavezno vojno vrijeme i bilo je zanimljivo vidjeti kako žene koje u globalnoj rodnoj percepciji nisu te koje vode i sudjeluju u ratovima, bez obzira na svoju „ žensku stranu“ suočavaju se i ispuštaju iz sebe crnu stranu ljudske prirode koja je u ratnim uvjetima legitimna i priželjkuje se, a nakon tog dvogodišnjeg perioda dolazi vrijeme suočavanja sa samim sobom.

Redateljica Tamar Yarom je u oslikavanju tog suočavanja odradila vrhunski posao, a djevojke koje pričaju u kameru i iznose svoje najintimnije gadosti, osobe su kojima ni najmanje ne zavidite na njihovom iskustvu i nameću vam da se zapitate da li je zlo samo pitanje dobre prilike za njegov izlazak na površinu. Dobar nastavak za to propitivanje je dao i ovogodišnji Kontroverzni Dox kojem su pečat dali srpski dokumentarci Škorpioni Lazara Stojanovića i Pad Krajine Filipa Švarma. Škorpioni, koji je produciran od strane beogradskog Fonda za humanitarno pravo, odlično je uobličenje i proširenje priče na osnovi snimke hladnokrvne egzekucije Bošnjaka od strane jedinice Škorpioni koju su snimili sami pripadnici te jedinice, i na osnovu koje su kasnije bili i osuđeni. Pad Krajine urednika Vremena Filipa Švarma, prije svega igra edukativnu ulogu o razdoblju SAO Krajine i svim političkim igrama aktualnim u to vrijeme. Priča je to o povezanosti egzistencije SAO Krajine i Republike Srpske, dogovorima Tuđmana i Miloševića, plana Z4 i razlozima njegovog neprihvaćanja od strane krajinskih Srba i njihovog kasnijeg egzodusa kao posljedicu. U filmu je prikazana ogromna količina materijala i infomacija koje bi manje upućenima bile pomalo i nejasne, ali Pad Krajine je vrijedno ostvarenje potrebno svima nama da shvatimo sve što se događalo i o svemu što nam je ostalo nejasno i nerazjašnjeno. Ostaje dojam da Srbija, za razliku od Hrvatske, ima kritičnu masu ljudi koji se bave temama koje nas sve bole, i da ti ljudi rade to jako, jako dobro, objektivno i bez nepotrebne strasti.

Jedan od dobitnika Posebnog priznanja žirija, Informativni razgovori Namika Kabila, koji je za svoj film o poslijeratnoj Bosni i sjećanjima iz rata već osvojio nagradu za najbolji dokumentarac na Sarajevo Film Festivalu, osvještava dimenziju svakodnevnog poratnog života u kojem je poricanje postalo stvarnost. Trenuci filma u kojima ljudi koji pričaju u kameru i ne žele izgovoriti ni notorne činjenice o tome koja je vojska granatirala Sarajevo, podsjećaju na Ničiju zemlju i apsurdnost pitanja Tko je počeo rat?
Regionalno priznanje dobio je kosovski film Weddings and Dipers autorskog dvojca Antoaneta Kastrati/Cooper Hohnson. Izvrstan film koji je skromnoj kosovskoj filmografiji priskrbio prvu nagradu na nekom festivalu nakon proglašenja nezavisnosti, što je i mala politička poslastica ovogodišnjeg Doxa. Sve u svemu, četvrta godina ZagrebDoxa nije ni najmanje razočarala, ovogodišnjem festivalu lako bi se mogao dati i predznak najboljeg dosada, čime bi trebali biti zadovoljni svi, a prvenstveno zagrebačka publika.

Nagrađeni filmovi: Najbolji film u međunarodnoj konkurenciji: War/Dance (Sean i Andrea Fine, SAD) Posebno priznanje: 52 posto (Rafal Skalski, Poljska) i Anđelova vatra (M. Bukin, Peru) Najbolji film u regionalnoj konkurenciji: Vjenčanja i pelene (Antoaneta Kastrati, Casey Cooper Johnson, Kosovo) Najbolji film redatelja do 30 godina (Mali pečat): Audience of One (M. Jacobs, SAD) Posebno priznanje: Ljudi smo, zar ne? (Pero Pavlović, BiH) Nagrada kritike: Audience of One (Michael Jacobs, SAD), Devil Comes on the Horseback (Annie Sundberg, Ricki Stern) Posebno priznanje: Informativni razgovori (N. Kabil, BiH).