Na Braču je katastrofalno. Broj stanovnika rapidno pada. Nema snagu da se sam obnovi. Na Braču ima 10 do 11 tisuća stanovnika, a ne 13 kako govori statistika. Dobre brodske pruge čine negativne efekte. Danas ne vrijede “komparativne” nego konkurente prednosti. Ekonomija se više ne događa, tvrdi Šimunović.
Kažete da stanovnik na Braču ne može živjeti. Zašto?
Iz prostog razloga što je pala cijena njegova rada. Neodrživo je pod tim uvjetima školovati djecu i investirati. Od 90-ih godina nije pogođen sustav koji može održati život na otoku. Na splitskom Ekonomskom fakultetu smo dokazali da je ljude moguće zadržati samo ondje gdje postoji autohtona industrija.
No, onda u jeku procvata te industrije dolazi zakon o prostornom uređenju koji zabranjuje otvaranje kava. A to je Braču kao kopanje vinograda, obrađivanje maslina, zanat koji otok ima još od starih Rimljana.
Uz industriju prerade ribe, preradu svih domaćih proizvoda za ljetnu potrošnju takva industrija zapošljava 20 posto stanovništva. To je čvrsta osnova, na koju se može nadovezati bilo kakva sezonska djelatnost.
Cjelogodišnja sezonska djelatnost?
Upravo tako, da se omogući smjena različitih aktivnosti i da svi ti ljudi proizvode nešto. Pokušalo se sa sadnjom buhača, kapule i krumpira koji će biti isključivo korišteni na otoku. No, ne postoji sprega ni državna politika koja stimulira proizvod koji će se naći na turističkom stolu.
Nešto kao Sunčani Hvar koji podržava lokalne poljoprivrednike, dobavljače hotela?
To je Istra već ispekla i njezina unutrašnjost je danas zbog toga životna. Pokazalo se da su područja s malim brojem stanovnika jako osjetljiva na bilo kakvu promjenu. Na jednom predavanju u Zagrebu rekao sam da oni ne razumiju mentalitet Dalmatinca. Zagorac je bio kmet koji je sagnute glave slušao gospodara i prihvaćao da mu kći mora ići u gospodarov krevet. Dalmatinac je bio kolon, slobodnjak. Ako je dobio posao, dobro, ako nije, otišao je u Čile. Rekao sam im: Nemojte, gospodo, pristupati Dalmaciji na krivi način jer ćemo svi otići u Čile.
Što Bračanina najviše žulja?
Prvo je demografija, druga stvar je ekonomija koja se prepustila samim otočanima, a oni to nisu u stanju sami voditi. Umjesto da nam šalju tenisače da se bave bračkim kamenom, i golfere da nam zatruju podzemna jezera, treba nam poljoprivreda koja će se vezati za turizam, bračku kapulu, za brački hotel.
Treća stvar je upravljanje prostorom. Mi nemamo prostorni plan Brača, pa nemamo ni generalnu politiku otoka. Osam općina ne može rješavati ekologiju, zaštitu šuma, spomenike... Sve je to generalna politika Zagreba prema otoku. Centrala ne želi moćne gradove, županije. Sada su poniženi i bave se samo komunalnim lickanjem.
Što bi moglo zadržati Bračane na otoku?
Ekonomska struktura koja može stvarati bogatstvo. Bračanin ne mora biti strašno bogat, ali može biti strašno zadovoljan. Njemu treba perspektivnost. Ako mu skidate zdravstvo, ako mu skidate školstvo jer nije racionalno, a otok ne može biti racionalan jer je on najskuplji dio svake države, onda niste stvorili uvjete za biti tu nego uvjete za otići.
Šimunovićeve bračke pitalice
Zašto Brač nema dom zdravlja?
Prije je od industrije, koju su vodili Bračani, živjelo tri do četiri tisuće ljudi, a di smo sad?
Zašto Povlja nemaju popa, vapor, ni škole, a imalo je prije 30 godina?
Zašto u Splitskoj nema širokopojasnog pristupa internetu?
Kako to da je država uložila puste milijune, a nas je sve manje?
Tko će bračkim građevinarima platit što ne smiju raditi tri mjeseca u turističkoj sezoni?
Mogu li se nekako zaštititi brački privrednici, može li se proizvodnja organske hrane zaštititi od one s kopna?
