Nakarada
Bandić i Švaljek više nisu politički partneri, to je već svakom jasno. Otkako je Zamjenica odbila pristupiti udruzi posrnulog Gradonačelnika, ovaj je, praktički preko noći, odlučio promijeniti ploču. Bolje rečeno odlučio je uključiti razglas te se, odnedavno, javlja sa svih mogućih mikrofona, najavljujući izvanredne izbore u Zagrebu čim, krajem ožujka, osnuje stranku. Nema sumnje da je razlog za taj potez Nema druge, prijevremeni izbori moraju u Zagrebu uključiti raspravu o novoj razvojnoj viziji grada na Savi. Nema više: "Ja stalno delam". Bitno je znati: kaj se delaGradonačelnikovo očekivanje da će ga izlazak na izbore ponovo vratiti u političku orbitu. To će, vjerojatno smatra on, umanjiti pravni pritisak kojem je trenutno izložen, iako nikom nije jasno kako bi to bilo moguće, pa da i sto puta pobijedi na izborima, odbije li Ustavni sud njegovu žalbu?!
No, taj dio priče nije ovdje uopće od interesa jer su pravno politička nadmudrivanja već toliko inkulturirana u Hrvatskoj da nakaradna rješenja koja iz njih proizlaze više nikog i ne čude. S obzirom da u Hrvatskoj već sad, prije nego li se zahukta slučaj Bandić, u saborskim klupama uredno sjede političarke koje se netom prije izašle iz zatvora, dok u tekuće političke utrke, uz potporu vladajuće većine, ulaze ljudi s pravomoćnim presudama, Bandićev slučaj u tom pogledu neće biti ništa novo. Bit će eventualno nešto veće. Ali slučaj Bandić neće biti suštinski nakaradni presedan. Nakarada je već danas stvarnost. Stoga, raspravu o ovoj dimenziji slučaja možemo ostaviti po strani. Naime, u sjeni se te političko pravne zavrzlame razvija jedan drugi proces na koji se, možda, još može utjecati, uspije li se o njemu dovoljno informirati javnost. Naravno, poduhvat informiranja svekolike javnosti ne mogu sama obaviti ali, barem, mogu započeti.
Novi sociogram
Radi se, naime, o procesu kojem je zasad teško pohvatati sve konce ali je njegova glavna nit nedvojbeno premisa da razvoj Zagreba treba ići drugim smjerom nego li se to, dosad, na velika zvona oglašavalo. Izgleda, naime, da je na djelu neki novi sociogram koji u mnogočemu U Sisku će se stvoriti obesposlena masa čija djeca neće imati ništa osim prekarne budućnosti u Zagrebu kod najmodavaca u Trnju koje već ključadovodi u pitanje dosadašnje gradonačelničke, a i nacionalne razvojne vizije usmjerene na metropolu. Subjekt i predikat te nove, još nejasne, gradogramatike su sigurno supstitutivna Gradonačelnica i konstitutivni predsjednik Skupštine, a ključni poligon novog sociograma je zagrebačko Trnje. Staro rurbano naselje koje se našlo u srcu razvojnog projekta Zagreb na Savi. Politička bilanca tog projekta je sljedeća: dosad su ga, doduše, u različitim poslovnim modelima javno poduprili svi koji nešto znače lijevo od centra. Nasuprot tome, odnedavno ga je počeo suptilno dekonstruirati upravo predsjednik Skupštine koji je, na nacionalnoj razini, sklopio politički dogovor desno od centra. Zato što je to tako politički vruće, zanimljivo je dublje analitički istražiti taj novi sociogram. Ali ne tako da se bavimo njegovim akterima nego njegovim kontekstom. Zašto? Zato da se proces donošenja odluka očisti od lijevo-desnih mantri, da se suština problema počne javno raspravljati te da se zainteresirana javnost dodatno informira kako bi se smanjio rizik da političari koje biramo odluče donijeti glupe odluke umjesto da, u naše ime, donose teške odluke.
Trnje u oku
Meritum trenutnog političkog gibanja u zagrebačkoj četvrti Trnje je pobuna građana, stanovnika Trnja. Do pobune dolazi jer se stanovnici Trnja boje da će ostati kratkih rukava ne legaliziraju li svoje objekte u kojima, kako se moglo čuti na nedavno održanoj javnoj raspravi, neke obitelji žive već pet generacija. Sažeto je taj problem dosjelosti na spomenutoj raspravi izrekao jedan od dva predstavnika samorganiziranih građana (u Trnju djeluju dvije samoobrambene udruge) ovako: vlast (čitaj Grad i Država) hoće rezervirat parcele na kojima ljudi imaju kuće od 1964. godine a onda prodati čačiću (očito se radi o metaforičkom korištenju konkretnog prezimena) da bi se ondje realizirao Zagreb na Savi. Dižući glas protiv očigledno nedobronamjernog sustava koji im radi o glavi, građani Trnja i građani Siska se neizravno bore i za razvoj"Građanska je hrabrost suprostaviti se bezdušnoj birokraciji koja to hoće provesti ne vodeći računa o interesu ljudi koji tu višegeneracijski obitavaju", uzviknuo je uzbuđeno lokalni predstavnik samoobrambene udruge na javnoj tribini. Potom je nabrojao imenom i prezimenom ljude koji su tu hrabrost kroz godine pokazivali i na toj im se hrabrosti zahvalio. Odlučno je, na kraju, zaključio kako stanovnici Trnja od svojih zahtjeva ni pod koju cijenu neće odustati. Tražit će, naime, izmjene i dopune GUP-a koje će im, sada i ovdje, omogućiti legalizaciju njihovih kuća! Onda će, iz tih pravno čistih uvjeta, pregovarati o projektima u kojima oni, stanovnici Trnja, još nisu postali nikakvi akteri. Nastavak javne rasprave dodatno je razjasnio problem jer je na vidjelo izašla činjenica da južno od virtualne trase prometnice Prisavlje postoji 100 (!!!) obitelji koje 50 (!!!) godina ne mogu legalizirati svoje kuće. Radi se o iznimno vrijednom zemljištu, istakao je jedan od govornika koji je znakovito sjedio pored konstitutivnog predsjednika Skupština, te pozvao prisutne da na toj konkretnoj javnoj tribini donesu direktivni zaključak koji će potom uputititi supstitutivnoj Gradonačelnici. Konstitutivni je predsjednik Skupštine, sve to pažljivo slušao i onda održao vješto celofaniran politički govor u kojem je rekao da je došao (iako možda i nije trebao), da želi pomoći, da poziva građane da peti put za redom podnesu zahtjeve za legalizaciju i da će im ovaj peti put, prigodom usvajanja izmjena i dopuna GUP-a, u srpnju ove godine legalizacija proći! Znanstvenim riječnikom rečeno, Jasno je da se ljudi koji su se okupili u Trnju i u stožeru u Sisku napinju svaki na svojoj strani kako bi spriječili banalizaciju svojih zahtjevarekao im je: Neće biti tvrdokuhane prisavske gentrifikacije bez prethodne svježe zakuhane trnjanske demokracije. Tko u tome ne vidi politiku, ne razumije ništa o politici, a tko u tome ne vidi promjenu smjera, ima kasno paljenje.
Moram priznati da se do te javne rasprave nisam ozbiljnije udubljivala u projekt Zagreb na Savi. Bilo mi je u osnovi jasno da je Zagreb na Savi refleks projekta Beograd na vodi, koji se, u već tipičnoj bandićevskoj maniri, može iskemijati tako da se kao podloga za njegovo "slanje u proceduru" iskoristi neki stari urbanistički plan iz socijalizma koji se onda prigodno malo adaptira u poslovnom modelu privatno – javnog partnerstva. Držala sam, također, da je demokracija u Hrvatskoj toliko uznapredovala da se taj plan neće moći provesti, a da se u cijelu priču ne uključi lokalna zajednica koje se plan neposredno tiče. Trnje ipak nije Cvjetni trg. Tvrd je to orah koji će teško pregaziti bilo koja vlast. Očito, nisam krivo mislila. Čim su vlasti prizemljile Bandića, političari koji su do jučer s njim tikve sadili sad na novom trnjanskom sociogramu počinju svoju osobnu kampanju. Kako, pak, aktualnu najavu prijeveremenih izbora u gradu Zagrebu shvaćam vrlo ozbiljno te kako vjerujem da do njih neće doći samo zato što je posrnuli Gradonačenik bez stvarnog posla nervozan, nego i zato jer su faktotumi prepoznali problem novog sociograma, odlučila sam ipak pročačkati malo taj Zagreb na Savi. Za javnost je, naime, ipak bitno znati što je sadržajni meritum problema prije nego li se oko toga počnu čerupati na prijeveremnim izborima.
Od Trnja do Siska
Zagreb na Savi je zapravo dio složenog procesa razvoja projekta višenamjenskog uređenja i korištenja rijeke Save. Za one koji ne znaju, početkom prosinca 2014. godine održano je, pod visokim pokroviteljstvom tadašnjeg Predsjednika RH, četvrto savjetovanje povezano s razvojem tog projekta upravo u ministarstvu g. Hajdaša – Dončića, prirodno nadležnom za "višenamjenska uređenja". Normalno, kao što se Transformacijom proizvodnje u Sisku mora se upravljati tako da se postojeća radnja mjesta u Rafineriji zamjene novima. A dok to ne postane stvarnost, Rafinerija se ne smije ugasiti. Prema tome, Stožer u Sisku je stvbar vrlo slična Stožeru u Trnju moglo i očekivati, na tom četvrtom savjetovanju održanom krajem 2014. godine, predstavljalo se osnovno rješenje uređenja Save iz 1972. godine (?!!!), a sudionici s upoznati i s multikriterijskom analizom programa Zagreb na Savi. Programa??? Opa! Pa program je ozbiljna stvar za urbanizam. Zna se tko je autor - član HNS-a iz Zeline, ali tko je naručitelj tog programa, to se, iz raznih priopćenja, ne vidi. A ako nema konkretnog naručitelja onda to nije program nego prijedlog, a prijedlog je, kad ga se prostudira, fakat mamutski (valjda se zato, tik prije predsjedničkih izbora, iz prijedloga pretvorio u program). Taj gargantuovski "Program", napravljen za nepoznatog naručitelja, podrazumijeva vodoprivredni i poljoprivredni dio; razvoj grada Zagreba na 360 ha sa svim urbanističkim prometnim i rekreativnim sadržajima uz energetski dio i, naravno, prometni dio. U svakom slučaju, "program" - prijedlog o kojem su se savjetovali u Ministarstvu krajem 2014. godine, nemoguće je realizirati u ovom mandatu vlade, a niti u nekoliko sljedećih mandata budućih vlada, naprosto zato jer je preglomazan. Tako da ovdje, o cjelini tog prijedloga, ne treba niti raspravljati.
Bitno je, u ovoj fazi, koncentrirati se na dio koji se dotiče situacije koja se stubokom promijenila otkako je osovina te "programske" vizije osmišljena, davne 1972. godine. A to je upravo ova, trnjanska situacija koja danas, za razliku, od 1972. godine, raspravu o građanskim pravima čini ključnom za daljnji razvoj Zagreba i šire mu okolice.
S tim u vezi je bitno napomenuti da se baš ovih dana, kad se najavljuju prijevremeni izbori u Zagrebu, stvari kompliciraju i u Sisku. Tamo su se, Ne treba dvojiti da su ljudi u Sisku svjesni ekologijske napetosti koja vlada između industrije i Grada. Pa nisu oni od jučer, jasan im je problem zagađenjanaime, ujedinili sindikati kako bi obranili radna mjesta u kutinskoj Petrokemiji i Rafineriji Sisak koju je MOL naumio zatvoriti kako bi povećao svoju profitabilnost. Zašto se sad u raspravu o Trnju uvodi i problem Siska? Pa ... zato jer se Zagreb na Savi proteže od granice sa Slovenijom do Siska! Tako su se u samoobrambenom organiziranju, vjerojatno igrom slučaja, istovremeno našli svi koji su u Hrvatskoj obuhvaćeni Zagrebom na Savi, i ovi u Trnju i ovi u Sisku.
Istina je, doduše, da Zagreb na Savi momentalno ne dopire do Kutine, ali kako se Bandić buni da mu se ruše projekti, nije nemoguće očekivati da će tamo smisliti kakav aquapark kao supstitut za Petrokemiju i priključit ga prijedlogu iz 1972. godine, osvoji li šesti puta zagrebačke izbore. Kako, dakle, Sisak ključa u neposrednoj blizini Zagreba, u kojem zbog novog sociograma u Trnju ključa i Zagreb na Savi, tj. zamijenjeni Gradonačelnik, na pamet mi je pala studija pod naslovom Sisak 2000+ koju sam pred 14 (!!!) godina čitala kao svježu sociološku analizu stanja modernosti u gradu Sisku.
Sisačka banana
Opsežna studija koja, uz horizontalnu analizu gradske subjektivnosti, donosi i poprilično uvjerljivu analizu sisačke razvojne perspektive, više je nego zanimljivo štivo u aktualnom političko-razvojnom zapletu. Naime, sadržaj te studije pokazuje da je autorima već pred 15 godina bio sasvim jasan društveni i modernizacijski sadržaj sisačke industrijalizacije iz doba socijalističke Jugoslavije i paleo-industrijski kôd sisačke industrije koja je u stalnoj ekologijskoj napetosti sa subjektivitetom grada. Također, bio im je jasan i povijesno uvjetovan granični položaj Naš glavni grad koji 2014. godine hoće na Savi oponašati Beograd, bez obzira što bi time mogao utopiti Sisak, zbilja treba novi sociogram koji svojom gradogramatikom dopire i do SiskaSiska koji je aktualiziran i u suvremenoj Hrvatskoj te težina transformacijskog procesa kroz koji ovaj grad mora proći u uvjetima globalizacije. No, usprkos ovom teškom teretu koji nalegao na leđa Siska, iz studije je jasno da autori iz sisačkog razvojnog obzora ne otimlju Savu, posebno naglašavajući sisačku luku kao ključni aktivnu supstancu lokalne gradske ekonomije. Između redaka je iz teksta jasno da je lučki karakter Siska ona razvojna karika na koju se treba osloniti želi li se grad široko postavljenim transformativnim procesima iz mjesta opterećenog rizicima pretvoriti u autonomni urbani subjekt privlačan za život. Također, iz studije je vidljivo da to neće biti moguće bez šireg politički razrađenog plana koji će istovremeno uključivati i državne i županijske i gradske administrativne i institucionalne kapacitete, pri čemu gradske kapaciteti podrazumjevaju i kapacitete obližnjeg hrvatskog velegrada, Zagreba. A baš je Zagreb taj koji idejom Zagreba na Savi afirmira razvoj riječne luke kod Velike Gorice i tako oduzima Sisku: pravo na luku. Sad se čovjek pita, kakav je to glavni grad koji, planirajući svoj razvoj, ne vidi nikog drugog, čak niti Sisak koji mu je eto, gotovo u predgrađu. Ma ne gotovo, nego totalno! Sveučilište u Zagrebu ima čak i svoj fakultet u Sisku. Taj naš glavni grad koji 2014. godine hoće na Savi oponašati Beograd, bez obzira što bi time mogao utopiti Sisak, zbilja treba novi sociogram koji svojom gradogramatikom dopire i do Siska. Jer, kao što vidimo iz aktivnosti Stožera za obranu Kakav je to glavni grad koji, planirajući svoj razvoj, ne vidi nikog drugog, čak niti Sisak koji mu je eto, gotovo u predgrađu?!Rafinerije, transformacija je počela, ali odozdo prema gore, a ne odozgo prema dolje, kako se tome nadala studija koju sam netom spomenula. Ljudi su se, natjerani krajnjom nuždom, kao i oni u Trnju odlučili uključiti u proces donošenja odluka, dakle u politiku. Ovi potonji čuvaju svoje kuće, ovi prvi čuvaju svoja radna mjesta u Rafineriji. Ne treba dvojiti da su ljudi u Sisku svjesni ekologijske napetosti koja vlada između industrije i Grada. Pa nisu oni od jučer, jasan im je problem zagađenja. Ali, ti su ljudi, također, svjesni da se od ekologije, barem ne još danas, ne živi! Dakle, transformacijom proizvodnje u Sisku se mora upravljati tako da se postojeća radnja mjesta u Rafineriji zamjene novima. A dok to ne postane stvarnost, Rafinerija se ne smije ugasiti. Prema tome, Stožer u Sisku je vrlo slična stvar kao Stožer u Trnju. Ljudi koji se na ove dvije lokacije mobiliziraju zapravo poručuju da su oni ravnopravni akteri u procesima dezindustrijalizacije i gentrifikacije i da u njima imaju određena prava. Ovi u Sisku pravo na rad, ovi u Zagrebu za pravo na posjed. Zašto? Zato da bi si u novim uvjetima osigurali pravo na budućnost. A budućnost u Sisku ne može bez luke, a u Zagrebu na Savi bez legalnih trnjanskih kuća. Dakle, Zagreb na Savi treba temeljito preraditi na način da se prvo uspostavi demokracija, a onda realizira komercijalizacija i to takva koja neće utopiti Sisak.
Premali tepih
Kad se stvari tako sagledaju jasno je da su se ljudi koji su se okupili u Trnju i u stožeru u Sisku napinju svaki na svojoj strani kako bi spriječili banalizaciju svojih zahtjeva. Tom borbom ovi u Trnju dovode u pitanje mamutofiliju hrvatskih političkih elita, a ovi u Sisku dovode u pitanje Trnje ipak nije Cvjetni trg. Tvrd je to orah koji će teško pregaziti bilo koja vlastizgledno zaobilaženje radničkih prava. Svi zajedno zahtijevaju više demokracije. Dižući glas protiv očigledno nedobronamjernog sustava koji im radi o glavi, oni se neizravno bore i za razvoj. Jer, ako se dogodi bananizacija Siska, do koje će sigurno doći ako Zagreb na Savi u svom postojećem prijedložno/programsko obliku i MOL objedine svoje snage, jadna majka Zagrebu. U Sisku će se stvoriti obesposlena masa čija djeca neće imati ništa osim prekarne budućnosti u Zagrebu kod najmodavaca u Trnju koje već ključa. Misle li faktotumi u ovoj zemlji koji 2014. godine raspravljaju o Zagrebu na Savi, podržavaju šestu kandidaturu Milana Bandića i mudro šute dok ne dođu izbori da će se ovi problemi tek tako pomesti pod tepih? Ako misle, varaju se. Nema tako velikog tepiha pod koji bi se ovo moglo pomesti. Prema tome, nema druge, prijevremeni izbori moraju u Zagrebu uključiti raspravu o novoj razvojnoj viziji grada na Savi. Nema više: "Ja stalno delam". Bitno je znati: kaj se dela.
