Filip David je srbijanski književnik židovskog porijekla, rođen 1940. u Kragujevcu. Diplomirao je na Filološkom fakultetu te na Akademiji za pozorište, film, radio i TV. Jedan je od nekoliko intelektualaca koji su 1992. osnovali "Beogradski krug". Bio je zamišljen kao prostor otpora Miloševićevoj politici i glas druge, civiliziranije svijesti. Također je vezan uz osnivanje "Foruma pisaca", "Nezavisnih pisaca" i "Grupe 99". Smijenjen je sa pozicije dugogodišnjeg urednika Dramskog programa Radio-televizije Beograd zbog nekompatibilnih stavova sa prorežimskom televizijom, točnije, zbog osnivanja Nezavisnog sindikata Radio-televizije Beograd.
Prozne je tekstove počeo objavljivati u prvoj polovici šezdesetih godina, čineći poznatu književnu grupu sa književnicima i prijateljima Danilom Kišem, Borislavom Pekićem i nedavno preminulim (2013.) Mirkom Kovačem.
Za vrijeme rata dopisivao se sa Mirkom Kovačem koji se netom preselio iz Beograda u Rovinj. Ta su pisma kasnije ukoričena pod naslovom "Knjiga pisama: 1992-1995, Filip David, Mirko Kovač". Osim izbrušenog esejističkog stila i umjetničke vrijednosti, ova epistolarna proza predstavlja vrijedan dokument jednog vremena, iz vizure dvojice prijatelja, intelektualaca i pisaca koji su dijelili stav da su angažirano dijelovanje, kritički duh i moralne vrijednosti nužan kapital i sredstvo otpora u vremenima cenzure, populizma i nacionalističke zasljepljenosti. Objavio je knjige eseja "Zapisi iz mračnih vremena", "Jesmo li čudovišta", "Svetovi u haosu"; zbirke pripovijedaka "Bunar u tamnoj šumi", "Zapisi o stvarnom i nestvarnom", "Princ vatre" te romane "Hodočasnici neba i zemlje" i "San o ljubavi i smrti". Napisao je i više tv drama i filmskih scenarija.
Pripadate među rijetke javne osobe u Srbiji koje su već devedesetih osudile Miloševićevu politiku i tadašnju ratnu stvarnost, što vam je otežalo život. U jednom od pisama Mirku Kovaču (naknadno objavljena "Knjiga pisama: 1992-1995") pišete svom prijatelju da je jedino što preostaje normalnom čovjeku u takvoj zemlji i u takvom sistemu vladavine postati "izdajnikom". Što se promijenilo od tada, što danas znači biti "izdajnikom"?
U izdavaštvu preovlađuje uverenje da je knjiga roba kao i sve ostalo. Na omotu gotovo svake knjige možete pročitati kako je remek delo, senzacionalno otkriće, nešto do sada neviđeno. A onda pročitate prvih nekoliko stranica i shvatite da je reč o književnom boflu, o čistoj komercijalnoj prevari
Ta moja izjava često je citirana u različitim kontekstima. Ona je utemeljena na saznajima o zločinima koje su činile jedinice JNA i paravojne jedinice u ime Srbije "koja nije bila u ratu". Ona je izraz frustracije i nemoći da se spreče zločini koji su bili očevidni i predstavljala je moralan ali i politički stav. Na jednu takvu izjavu zapravo me je ispirisao veliki nemački pisac Thomas Mann koji je 1934. pisao o opasnim režimima koji primenjuju metode bezgraničnog laganja i zaglupljivanja. Nacistički režim je Manna optužio za izdaju. Mnogo godina kasnije jedan drugi veliki Nemac Hans Magnus Enzensberger pisao je u Prilogu teoriji izdaje o neizbežnosti izdaje. Zaključio je kako pod izvesnim istorijskim uslovima svako mora postati izdajnik.
Nakon izborne pobjede Aleksandra Vučića, hrvatskim medijskim prostorom povremeno su kružile njegove stare, hušačke izjave iz devedesetih, od kojih se danas, više ili manje ogradio. Što "presvlačenje kože" govori o ljudima koji su promijenili retoriku, a što o ljudima koji su ga izabrali? Koliko je prosječan Vučićev glasač njega izabrao unatoč "starim grijesima" a koliko zbog "starih grijeha", odnosno, koliko su prosječnom glasaču uopće bitna (stara) ideološka pitanja u odnosu na ekonomsko-razvojna obećanja koja je Vučić davao u kampanji?
Ponekad je neophodno privremeno žrtvovati "lepu književnost" za račun odbrane nekih osnovnih civilizacijskih tekovina
U Miloševićevo vreme Aleksandar Vučić bio je minstar za informisanje. Bilo je to vreme strahovlade za medije, kažnjavanja i zatvaranja redakcija, cenzure, otpuštanja nepodobnih. Bio sam među onima koji su tada izgubili posao jer su zahtevali poštovanje profesionalnog kodeksa i protivili se takozvanom ratnom novinarstvu, što je značilo učešće u ratnoj propagandi, manipulisanje informacijama, prosto rečeno: obavezu da se laže. Odbijanje da se u tome učestvuje nije imalo nikave veze sa bilo kojom ideologijom, bilo je, jednostavno rečeno, stvar kućnog vaspitanja. Današnja Vučićeva retorika veoma je različita u odnosu na nekadašnju. On više nije "šešeljovac", sada je "evropejac". Priznaje da je u prošlosti činio greške. Pitanje je samo da li promena retorike znači i stvarnu promenu politike, koliko se ozbiljno suočio sa onim nekadašnjim Vučićem. Izvinjenje samo po sebi ne mora da znači mnogo ako niije iskreno. Ali iskreno izvinjenje može da donese i političke promene. Vučić je još uvek zagonetka za veći deo domaće i međunarodne javnosti. Ima i onih koji u Vučiću vide novog Vožda, onog koji će kao čudom rešiti sve velike probleme u kojima se Srbija nalazi. Podsetimo se samo da su i Miloševića tako nazivali. Ipak, Vučić većini Srba uliva nadu kako izlaza iz ovog našeg ekonomskog i socijalnog bezizlaza ipak ima. Vreme će pokazati da li je Srbija stvarno na putu prema ozbiljnim sveukupnim reformama ili prema novojj autokratiji i novim obmanama. Jedna poslovica veli: "Samo se budala spotiče dva puta o isti kamen". Kod nas to ne važi. Spotakli smo se o isti kamen već toliko puta.
Kako gledate na razvoj događaja oko dvaju tužbi u Haagu? Javno se mnijenje u Hrvatskoj kretalo od želje za odbacivanjem tužbe kao takve do inzistiranja na njenoj važnosti, ali krivoj postavljenosti. Između ostalog, u članku jednog pravnog stručnjaka iznesen je stav da je Hrvatska propustila napraviti kvalitativnu i kvantitativnu analizu medijskih sadržaja u Srbiji prije i za vrijeme rata. Vi ste nedavno pisali, u svojoj kolumni Beležnica na Autografu.hr, o 110 godina lista Politika, spomenuvši mrlju na reputaciji koju za taj list predstavlja njihovo očito svrstavanje na stranu Miloševićevog režima. U kojoj je to vezi sa sudskim procesom? Je li uopće moguće objektivno i znanstveno govoriti o tzv. genocidnoj namjeri? Što bi svaki potencijalni scenarij, uključujući onaj do kojeg nije došlo - odbacivanje tužbi, značio za hrvatsko-srpske odnose?
Nisam pratio hrvatsku štampu, u Beogradu se ne može nabaviti. Srpska štampa i elektronski mediji prenosili su ono što je govorio srpski pravnički tim. Teško da će odluka suda, ma kakva bila, doprineti smanjenju tenzija. Redovan sam čitalac Politike, najuticajnije srpske dnevne novine, što nekome može zazvučati mazohistički, ali Politika najbolje pokazuje pravu sliku Srbije, stav države ali i javnog mnjenja, takvog kakvo je. U tim novinama nije moguće pronaći pozitivan tekst o susedima, Crnogorcima, Bošnjacima, Hrvatima. Sa jedne strane Politika odražava dominantno mišljenje većine, sa druge ona upravo stvara i podupire to mišljenje. Čemu suđenje kada ono neće u suštini ništa promeniti, već je sada očevidno da će obe strane ostati pri ranijim uverenjima, a samo će se obnoviti i pojačati stare netrpeljivosti. Pa ni onaj drugi, Međunarodni sud za ratne zločine u Hagu, nije bogzna šta promenio. Prihvaćene su samo presude koje idu "nama" u prilog, a one druge su odbačene kao pristrasne. Možda će jednoga dana doći do istorijskog dogovora Srba i Hrvata, voleo bih da dočekam taj dan, ali obzirom na svoje godine, ne verujem. Ako bi se sudilo samo po dnevnom listu Politika, još smo daleko od objektivne slike bliske prošlosti, od istine koja nam je neophodna pre svake druge promene.
Teško je ponekad odvojiti mit od stvarnosti ali možete li pokušati razjasniti stvari oko tzv. Memoranduma 2, misterioznog dokumenta koji navodno predstavlja nastavak Memoranduma SANU iz 1986. a koji je poznat kao idejni zametak rata iz devedesetih. Postoji li Memorandum 2, kakav značaj ima, tko ga je sastavio, tko u njega ima uvid, što u njemu piše i u kojem je odnosu sa Memorandumom iz 1986?
Konstantinovićev zaključak kako palanački način razmišljanja pre ili kasnije vodi srpskom nacizmu, dalekosežan je, opominjući i vrlo aktuelan
O nekom novom memorandumu se priča, ali ne znam koliko je u svemu tome istine. Onaj prvi, pravi Memorandum doneo je Srbiji teške poraze, vojne i ekonomske, nestabilnost, izolaciju. Naravno, možda se negde u tajnosti piše i dopisuje neki sličan dokumenat. Ideja o velikoj Srbiji, neće nestati tek tako. Ali situacije i okolnosti su se ipak promenile. Većinska Srbija je, bar zvanično, na putu prema Evropskoj uniji. Obnarodovanje jednog takvog dokumenta, ne bi bilo dobro dočekano ni u Evropi, ni od zvaničnih vlasti. Rane od pretrpljenih poraza su još sveže. Zvezde u svetskoj politici još uvek nisu naročito naklonjene Srbiji... Koštunica, njegova partija i neke ultradesničarske partije doživele su debakl na poslednjim izborima. Ukupna retorika je donekle promenjena. Možda ne uverenja, ali retorika jeste.
Ćirilica u Vukovaru problematika je koja je mjesecima zaokupljala i još zaokuplja hrvatsku ali i ne samo hrvatsku javnost. Govorilo se i o borbi protiv manjinskog pisma kao o "dovršenju etničkog čišćenja" s jedne strane i "pravu na pijetet" s druge. Kako su o tome izvještavali srpski mediji? Što pitanje ćirilice u Vukovaru znači za hrvatsko-srpske odnose i na koji je način moguće najbezbolnije riješiti tu stvar?
Najbezbolnije se rešava tako što se postupa po Ustavu i zakonu i poštuje pravo srpskoj manjini na ćirilicu! Ne razumem zašto je ćirilica kriva za nesumnjive zločine počinjene u Vukovaru. Uostalom, ćirilica je i staro hrvatsko pismo. To razbijanje dvojezičnih natpisa, sadašnje ugrožavanje prava srpske manjine, predstavlja nešto čime se herojski Vukovar nikako ne može ponositi. Nema sumnje da su u Vukovaru počinjeni strašni zločini. Nemoguće je zaboraviti, teško oprostiti. Zločinci moraju odgovarati, ako već nisu do sada. Ali insistirati na mržnji između kolektiviteta, između naroda, pa i kultura, to vodi samo lancu neprekidne osvete. Zajedno sa Mirkom Kovačem i Stojanom Cerovićem među prvima sam digao glas protiv rušenja Vukovara, protiv zločina nad gradom i njegovim stanovnicima. Doživeo sam zbog toga dosta neprilika i pretnji, kao i moja porodica. Upravo zbog svega što se tamo dogodilo Vukovar treba da postane grad pomirenja, a ne mržnje i neke nove osvete. Jedina prava i zaslužena osveta svima onima koji su rušili i ubijali Vukovar jeste da im se pokaže kako se nisu ostvarile njihove zločinačke namere, kako Vukovar nikada ne sme postati etnički čist grad!
Hrvatska političarka Ruža Tomašić jednom je izjavila da se danas ne može " četniku reći da je četnik ". Ne ulazeći u to što ona pod četništvom podrazumijeva, smatram da nije problematično koristiti termine četnik i ustaša onda kada se zaista o tome radi ali dakako, pogrešno je te termine koristiti kao sinonime za Srbe, odnosno Hrvate. Najlakše je raditi na tome da iz jezika prividno nestanu ti termini ali time se ništa ne riješava. Kako dubinski "očistiti rane"?
Uveren sam kako je ovaj protest u Bosni i Hercegovini doprineo porastu osećanja sveukupne solidarnosti bez obzira na nacionalnu i versku pripadnost. A to je već neki rezultat
U pravu ste. Nije problem samo upotreba termina nego kako da se "dubinski očiste rane". Ne vidim da ni jedna ni druga strana za to pokazuju neku veliku želju. Naprotiv. Srbija se sve više vraća četništvu. U istorijskom i ideološkom smislu. Već su učinjene mnoge sudske rehabilitacije, a nalazimo se i pred rehabilitacijom Draže Mihailovića. Ne mogu sa sigurnošću govoriti kada je reč o ustaštvu, ali se čini da i u Hrvatskoj tu i tamo dolazi do rehabilitacije ustaštva. Pored toga tu su i netrpeljivost dve crkve - pravoslavne i katoličke, što samo produbljuje nesporazume. Prvo bi sa takvim stvarima trebalo raščistiti. Ali ko? Javnog mnenja gotovo da nema ili je slabašno, intelektualne elite su dobrim delom nacionalističke. Hoće li nam neko sa strane rešavati naše probleme?
Verovatno će proći generacija ili dve da se počne o nekim ozbiljnim stvarima ozbiljno razgovarati, a i to pod uslovom da u međuvremenu ne dođe do novog zaoštravanja. Prave promene, nažalost, najviše zavise od politike i političara. Ovakvi kakvi su danas, ne ulivaju baš poverenje. Ipak, nove tehnologije omogućavaju brz protok informacija i razmenu mišljenja koju niko ne može zaustaviti. Dobri odnosi postojaće i razvijaće se uglavnom na privatnoj razini i među prijateljima i istomišljenicima.
Potrebno je neprestano zaobilaziti svaku zamku ideološke uvjetovanosti, što je recimo uspjelo Mirku Kovaču kada je osudio srpski nacionalizam, da bi u Hrvatskoj, u času kada se rasplamsao i hrvatski nacionalizam, osudio i tu vrstu krivog skretanja... Koja je granica između domoljublja i nacionalizma i kada se prvo pretoči u drugo ili postaje izgovor za drugo? Postoji li išta pozitivno u sentimentu kojim se označava pripadnost jednom kolektivu, a prije nego što taj sentiment u sebe usiše i netrepeljivost prema drugome i patološko inzistiranje na nacionanom identitetu koji natkriva sve ostale identitete?
Srpski pesnik Brana Crnčević, veoma blizak tadašnjim vlastima, rekao je kako je dozvoljeno i lagati ako je to u interesu domovine. A od toga samo je jedan mali korak da je dozvoljeno i ubijati i pljačkati "ako je to u interesu domovine".
Libanski književnik Amin Malouf napisao je čitavu knjigu o takozvanom "ubilačkom identitetu". To je onaj oblik identiteta koji postaje dominatan, natkriljuje sve druge, kada ste samo Srbin, Hrvat, Jevrejin... Onda je u ime tog vrhovnog, nedodirljivog identiteta dozvoljeno sve. I sve je oprošteno. A čovek nema samo jedan identitet. Ne pripada samo kolektivu. Pripada i svojoj porodici, ima posao kojim se bavi, svoje indivdualne osobine koje ga čine onim što jeste. Ograničavanje identiteta na samo jedan, nacionalni ili verski, ili bilo koji drugi, predstavlja opasno utapanje jedinke u kolektiv, u masu, lako se preobražava u određeno patološko stanje. O patologiji ponašanja masa napisane su mnoge zanimljive i opominjuće studije od Le Bona do Canettija. Vođa i masa čine neraskidivo jedinstvo koje je čovečanstvu donelo mnogo zla.
Ulična, "neposredna demokratija" samo stvara iluziju da se nešto može učiniti. Obično se pretvara u svoju suprotnost
Engleski pisac i filozof iz devetnaestog veka Samuel Johnson napisao je onu rečenicu, već toliko puta citiranu, kako je patriotizam poslednje utočište hulja. U Srbiji su se najviše dičili svojim patriotizmom oni koji su najviše osramotili svoj narod pljačkama, zločinima. Oni koji su izvukli debelu korist od svog "patriotizma". Poljski pisac i disident Adam Michnik rekao je jednom prilikom da je prvi put osetio da je Poljak kada se zastideo nekih postupaka poljskih vlasti. Više verujem u tu vrstu ljubavi prema domovini, koja nije bezuslovna. Mirko Kovač je imao veoma razvijen osećaj za sve opasne devijacije nacionalizma. Nema sumnje, važno je poštovati bolji deo tradicije, kulturne vrednosti sredine u kojoj se živi. Ali uvek treba imati na umu da su opasne zloupotrebe nacionalnih osećanja, da su to emocije sa kojima je lako manipulisati. A manipulisani nacionalizam je ideologija kiča i banalnosti, totalitarna ideologija, govorio je svojevremeno Danilo Kiš.
Na koji se način danas vrednuje politički i ljudski doprinos Zorana Đinđića, jedanaest godina nakon atentata. Tko su danas ljudi koji imaju negativan stav o Đinđiću, koliko je od njegovog naslijeđa ostalo?
"Slučaj Đinćić" je poseban fenomen. Po ispitivanjima javnog mnjenja uoči atentata Đinđić je imao podršku jedva desetak procenata stanovništva. Njegova popularnost neverovatno raste posle tragičnog silaska sa političke i životne scene. On postaje simbol građanske Srbije, nešto što Srbija nije do tada imala, a bilo je važno, gotovo neophodno, da ima. Đinđiću su se za žvota mogle staviti mnoge primedbe, ali nesumnjivo je imao i vrlina. Bio je mlad, energičan, dobar govornik, veoma obrazovan, ali i previše pragmatista. U našim uslovima pragmatizam je jedna opasna osobina. Milošević je bio pragmatista. Mogao je sa svakim, samo da sačuva vlast. Bio je i komunista, pa nacionalista, malo saveznik Zapada, malo prijatelj Rusa. I šta je na kraju od svega toga ispalo? Naravno, razlike između Miloševića i Đinđića su velike. I okolnosti su drugačije. Neka svedočenja i neki dokumenti otkrivaju Đinđićevu spremnost za dogovore i sa Karađićem i sa Miloševićem, kao i sa srpskim nacionalistima. Uvažavao je mišljenje Dobrice Ćosića. Veliko je pitanje kuda bi odvela njegova politika da je poživeo. Već za njegova života javile su se neke pukotine u odnosu sa Evropskom unijom.
BIH je država koja predstavlja svojevrsni relikt bivše Jugoslavije, pokazuje u malom što znači kada se na jednom teritoriju "tuku" različiti nacionalizmi i različite vjeroispovjesti. Situacija je složena, ali što bi bilo nešto nalik riješenju za BIH? Kako gledate na "bosansko proljeće", što se postiže prosvjedima? Što znači (ne)postojanje kulture prosvjeda za društvene promjene?
Demonstracije pokrenute u većim gradovima Bosne, kako ja vidim, bile su usmerene protiv glomazne i neefikasne administracije, sve prisutnijeg siromaštva, protiv neodržive, parazitske države i njenih korumpiranih političara. Ta pobuna, ako ćemo iskreno, od početka nije imala mnogo izgleda na uspeh
Osiromašena Bosna i Hercegovina postala je paradigma za ostale balkanske narode, izigrane u neuspeloj tranziciji koja je, u celini gledano, obavljena na pljačkaški način sa rezultatima koji su doveli do opšteg pada životnog standarda, povećanja nezaposlenosti, siromaštva i urušavanja ionako skromnih ekonomija. Demonstracije pokrenute u većim gradovima Bosne, kako ja vidim, bile su usmerene protiv glomazne i neefikasne administracije, sve prisutnijeg siromaštva, protiv neodržive, parazitske države i njenih korumpiranih političara. Ta pobuna, ako ćemo iskreno, od početka nije imala mnogo izgleda na uspeh. Ulična, "neposredna demokratija" samo stvara iluziju da se nešto može učiniti. Obično se pretvara u svoju suprotnost. Nije ni rešenje samo u smenama sadašnjih vlastodržaca. Smenjene i opozvane političare naslediće slični ili još gori. Ključeve promena, to je valjda jasno, drži međunarodna zajednica. Iskazano nezadovoljstvo građana ozbiljna je opomena da se nešto mora učiniti u političkoj i ekonomskoj organizaciji Bosne i Hercegodine. Ali, bez obzira na sve ostalo, uveren sam kako je ovaj protest doprineo porastu osećanja sveukupne solidarnosti bez obzira na nacionalnu i versku pripadnost. A to je već neki rezultat čiji se vidljivi efekti eventualno mogu očekivati u budućnosti.
Knjiga Filosofija Palanke Radomira Konstantinovića predstavlja jedan od najpoznatijih intelektualnih doprinosa opisivanju esencije nacionalizma odnosno "duha palanke". Bila je nerijetko djelo-indikator, knjiga na kojoj su se lomila koplja. Kakva je recepcija tog djela danas i što nam to govori o promjeni (ili nedostatku promjene) u kolektivnoj svijesti?
Filosofija palanke nije politički pamflet, kao što može pomisliti neko ko nije pročitao ovu veoma složenu i analitičnu studiju. Ali ona u jednom svom aspektu ima i političke konotacije. Konstantinovićev zaključak kako palanački način razmišljanja pre ili kasnije vodi srpskom nacizmu, dalekosežan je, opominjući i vrlo aktuelan. Mi, usuđujem se reći Konstantinovićevi prijatelji, izvukli smo kao suštinsku tu rečenicu i često je ponavaljali. Time smo, privremeno, oduzeli Filozofiji palanke mnoga druga značenja, pojednostavili njegova složena filozofska značenja, zbog čega sam se Radetu Konstantinoviću, jednom prilikom i javno izvinio. Ali Rade je sasvim dobro shvatio zašto smo tako postupili i bio je jedna od najznačajnijih intelektualnih figura u unutrašnjem srpskom ratu protiv Miloševićeve politike.
Mirko Kovač bio je na spisku tajne policije za likvidaciju devedesetih. On se sam čudio zašto je baš on u toj mjeri pretvoren u personu non grata ako imamo u vidu da je bilo i bučnijih ili podjednako glasnih protivnika glavne političko-ideološke struje. Na kraju krajeva, i vi ste se odcijepili od "matične misli". Je li vam, uz vremenski odmak, nešto jasnija priroda i intenzitet te alergije i zašto baš prema Kovaču? Postoji li ikakva potisnuta logika u kolektivnoj histeriji koja nam može pomoći pri boljem razumijevanju osjetljive zajedničke stvarnosti?
Đinđić je bio mlad, energičan, dobar govornik, veoma obrazovan, ali i previše pragmatista. U našim uslovima pragmatizam je jedna opasna osobina
Mirko Kovač je bio jedan od poslednjih velikih intelektualaca na ovim našim prostorima. Od onih koji su uvek na umu imali i neke univerzalne vrednosti. On se svojim ogromnim spisateljskim talentom i neiscrpnom energijom suprotstavljao "intelektualnom organizovanju političkih mržnji". Za Kovača važe one Renanova: "Čovek ne pripada ni svom jeziku, ni svom narodu; on pripada samo sebi samome, jer je slobodno biće, to jest moralno biće" i u poznatoj Plutarhovoj rečenici kako "čovek nije biljka, nisu mu koreni srasli sa zemljom na kojoj se rodio da se ne bi mogao pomeriti". Bili smo prijatelji i istomišljenici više od pedeset godina. Zajedno smo prošli kroz to vreme "kolektivne histerije". To su vremena kada shvatite koliko je važno očuvati individualne slobode, pravo na vlastito mišljenje, i koiko je opasna ta kontrolisana histerija.
Mirko Kovač je u svojim romanima, između ostalog, umjetničkim sredstvima "izvukao van" detalje, skrivene motive, ključna mjesta, ljude i događaje jugoslavenske stvarnosti, riječju sastojke koji su se krčkali na laganoj vatri koja je u jednom trenutku buknula u otvoren sukob. U kojoj nam mjeri takva proza danas pomaže za bolje razumijevanje prošlosti i sadašnjosti, koja je njezina snaga i doseg u odnosu na recimo novinarstvo, publicistiku, povijesnu znanost, itd?
Postoje neka vremena, a takva su bila ova mračna u kojima smo živeli, kada nemate drugog izbora, morate i dnevno reagovati, dnevno aktuelnim tekstovima. Onaj ko je čitao Mirkove eseje u Feralu zna o čemu govorim. Ponekad je neophodno privremeno žrtvovati "lepu književnost" za račun odbrane nekih osnovnih civilizacijskih tekovina. Kovačevi tekstovi, kasnije sabrani u knjigama Cvjetanje mase, Pisanje ili nostalgija, Elita gora od rulje to pokazuju na najbolji način. Možda će, dugoročnije gledano, njegovi romani više govoriti o vremenu u kojem živimo, nego žestoki, ubitačni tekstovi o "sveopštem beščašću" ali ovi anagažovani tekstovi, nazovimo ih tako, svedoče, između ostalog, o čvrstom, nepodmitljivom, moralnom stavu jednog izvanrednog intelektualca. Biti neutralan u vremenima velikih zločina i ljudskih tragedija znači biti na strani zločinaca. Kovač je uvek umeo da izabere pravu stranu, bez obzira na cenu koja se time plaća.
david_ytb-prtsc.jpg
Osjećate li danas u sebi, u vrijeme kada npr. hrvatski teoretičar književnosti Milivoj Solar govori o relativizmu ukusa i kada je teško postaviti čvrste estetske smjernice jer "sve prolazi", posvećenost književnom pozivu? Koliko je teško flaubertovski ganjati najsavršeniji mogući izraz u svakoj riječi u vrijeme koje je obilježeno svojevrsnim diktatom kvantitete? Je li danas moguć onaj žar, onaj plamen polemike, užitak književnih druženja i književnih prijateljstava i gotovo sakralna posvećenost umjetnosti riječi koja je odlikovala vas i drugu trojicu književnika u poznatom četverolistu Kiš-Kovač-David-Pekić? Što je danas drukčije u odnosu na to vrijeme koje se udaljilo?
U Srbiji su se najviše dičili svojim patriotizmom oni koji su najviše osramotili svoj narod pljačkama, zločinima
Nove tehnologije su mnogo toga promenile. Primera radi, u Srbiji je prošle godine objavljeno preko 180 romana, a po rečima članova NIN-ovog žirija jedva da je nekoliko bilo vredno pažnje. I u izdavaštvu preovlađuje uverenje da je knjiga roba kao i sve ostalo. Na omotu gotovo svake knjige možete pročitati kako je remek delo, senzacionalno otkriće, nešto do sada neviđeno. A onda pročitate prvih nekoliko stranica i shvatite da je reč o književnom boflu, o čistoj komercijalnoj prevari. Malo je ozbiljne književne kritike koja bi čitaoca upućivala na stvarni kvalitet. U tom obilju objavljenih knjiga negde su se izgubili kriteriji. To je tužna činjenica. Mnogo se toga promenilo u odnosu na vreme početkom šezdesetih kada sam ušao u književnost. U jednopartijskoj državi književnost je imala više značaja. Na izvestan način pokrivala je nedostatak političkih sloboda. Ozbiljni pisci su postepeno osvajali prostore slobode. Puno stvari nam je nedostajalo ali to nam je bio podsticaj da težimo boljem i višem. Verovali smo, možda naivno, u bolju budućnost. Ta budućnost koju smo dočekali drugačija je od one koju smo zamišljali, sa mnogo više iskušenja, neizvesnosti, pa i razočarenja.
