Vjera u Boga i hrvatska sloga

Ministrica socijalne politike i mladih, Bernardica Juretić zaokupila je pažnju javnosti kada je netom po imenovanju za ministricu izjavila da očekuje da vladu prosvijetli Duh Sveti kako bi mogla raditi samo na slavu Božju. Jedan politički analitičar je odmah postavio pitanje – zašto vlada ne bi radila, recimo, samo na slavu građana. Bivša časna sestra te bivša predstojnica Vladina ureda za suzbijanje zlouporabe opojnih droga u mandatu Ivice Račana prije tjedan dana izjavila je i da državu iz problema može izvući jedino Božja snaga i pomoć. S tom izjavom su se, doduše, mnogi i složili.

Podsjetimo, ministrica Juretić je prvu spomenutu izjavu odaslala putem Facebooka 21. siječnja, povodom svog imenovanja: "Dragi prijatelji, ima vas puno koji ste mi uputili čestitke, makar je tek sutra glasovanje u Saboru. Svima od srca zahvaljujem, a one koji su vjernici molim da se mole   I prosvjetiteljstvo i marksizam i lijevi liberalizam, tj. kulturalizam imaju važne značajke religije, i to upravo one koje ih čine opasne na način na koji religije mogu biti opasne za mene i za cijelu Vladu. Neka nas Duh sveti prosvijetli da radimo samo na slavu Božju." Prije tjedan dana na RTL-u, je kazala: "Pozivam sve vjernike da se mole za ovu vladu. Jedino nas Božja snaga i pomoć mogu izvući iz svega. Naravno, uz naš trud, ali sigurno da sami ne možemo."

Za komentar ministričinih poruka upitali smo prof. dr. sc. Ivana Padjena profesora Teorije prava i države na Pravnom fakultetu Sveučilišta u Rijeci.

Jesu li gore spomenute izjave primjerene za ministricu jedne sekularne države?

Prva pretpostavka vašeg pitanja, a to je da je Republika Hrvatska sekularna država, točna je samo ako je svaka politička zajednica koja nije teokracija tim samim sekularna, tj. svjetovna. Istina jest da Ustav Republike Hrvatske propisuje odvojenost države od vjerskih zajednica i jednakost svih vjerskih zajednica pred zakonom, no položaj Katoličke crkve u RH uređen je internacionalnim ugovorima između nje i Svete Stolice, koji su po samom Ustavu RH iznad ostalih zakona pa stoga Katolička crkva nije jednaka pred zakonom s drugima vjerskim zajednicama. To pravno stanje bilo je protuustavno barem do promjene odredbe Ustava RH iz 2010. o izvorima prava.

Po obrazloženju nove odredbe koje je dala tadašnja Vlade RH, a jednako obrazloženje iste odredbe dali su oporbeni zastupnici, nabrajanje Po današnjem pravu svakoj skupini i svakom pojedincu priznaje se da je religiozan ili religija ako tvrdi da jest a nije ako tvrdi da nijeizvora u toj odredbi više ne uključuje hijerarhiju. Iz toga slijedi da kao što bilo koja uredba Europske Unije može po pravnoj snazi biti iznad hrvatskog zakona, to možda može biti i ugovor između RH i Svete Stolice. Ako je tako, pravni položaj Katoličke crkva u hrvatskome pravnom poretku koji je viši od zakonskog više nije suprotan Ustavu RH. Da je viši i od ustavnog, i to ne samo hrvatskog ustava, pokazala bi hipotetička aneksija dijela RH, primjerice, Istre, od neke druge države, primjerice Italije. I nakon takve aneksije u talijanskoj Istri pravni položaj Katoličke crkve bio bi uređen ugovorima Svete Stolice i Republike Hrvatske, a ne takvim ugovorom između Republike Italije i Svete Stolice – dakako, dotle dok potonje strane ne bi važenje svog ugovora protegnule i na Istru, što bi, vrlo vjerojatno, i jedna i, sudeći po slučaju Dajla, i druga radosno i brzo učinile.

Druga je pretpostavka vašeg pitanja dijametralno je suprotna prvoj. Po drugoj, Ustavni sud RH dužan je neposredno na temelju Ustava RH zabraniti političku stranku koja u svojemu nazivu ima vjersko obilježje, primjerice, da se zove poput one stranke Angele Merkel, čiji se naziv, da se ne ogriješim o shvaćanje Ustava RH koje slijedi iz vaše druge pretpostavke, ne usudim niti spomenuti.

Jesu li ovakve izjave samo dio "stila" nove ministrice pa tome ne treba pridavati preveliku pozornost ili se možda radi o nagovještaju Ne bi li bilo primjerenije da državna ministrica javno još više radi, a manje propovijeda – kao što su to, uostalom, radili i kršćanski redovnici sve do nastanka redova propovjednika u kasnome srednjem vijeku, od kad, doduše, imamo filozofiju i sveučilišta, ali i inkviziciju? rada ove vlade, u smislu da će se Crkva uvelike miješati u svjetovnost države i društva?

Razborito je pretpostaviti, pogotovo kad je riječ o osobama kao što je Bernardica Juretić, da je to što je izjavila dio njezinog stila i ne treba tome pridavati posebnu pažnju. Uostalom, kakav bi to drugi stil mogla imati ministrica socijalnog rada koja je bila časna sestra i iz tog zvanja postala socijalnom radnicom potpuno posvećenom ovisnicima za koje je skrbila – sve dotle da je napustila svoje duhovno zvanje? Uz to, možda po njezinome dugogodišnjem iskustvu veće izglede da smanji svoju ovisnost ima onaj koji vjeruje od onoga koji ne vjeruje u Duha Svetog. A ako je tako, zašto ne bi očekivala da bi zaziv Duha Svetog mogao pomoći ovoj vladi da barem disciplinira nacionalnu ovisnost o prezaduživanju stranim kreditima?

Nije riječ niti o nagovještaju rada ove vlade. Ako je nova vlada nešto novo nagovijestila, mnogo više uslijed pritiska manje od dvije stranke koje ju čine nego uslijed djelovanja veće, to je da će barem pokušati smanjiti razjedinjenost koju su u protekla četvrt stoljeća dvije najveće političke stranke održavale građenjem budućnosti na svojim zaslugama u prošlosti i prikrivanjem ekonomskih i drugih društvenih teškoća, a ne na novim dijagnozama i rješenjima tih teškoća i njihovoj provedbi.

No, izjava ministrice Juretić, neovisno o njezinoj osobi i namjerama te iskustvu, glatko se uklapa u nastavak velikoga hrvatskog suglasja (pravoslavni bi kazali: symphonia). Na jednoj mu je strani državotvorni pokret koji su vodili komunisti preobraćeni u rodoljube i bogoljube, među ostalim zato da bi privatizirali javna dobra pa su u tu svrhu bili spremni otići i u rat. Da ste svećenik koji vjeruje u moć sakramenata koje podjeljujete da mijenjaju svijet, ma kako inače sabrani i ponizni bili, teško bismo se oteli ushitu da su okorjeli grešnici, i to oni koji su nasrtali na samu Da li njezin prelazak iz zvanja časne sestre u vjerski angažiranog laika na čelu državnog ministarstva odgovara pristupanju svećenika pretežno laičkoj zajednici Opus Dei?Crkvu, nakon svih vaših molitava i zaziva napokon kao izgubljeni sinovi pristupili oltaru da ih blagoslovite. Možda biste si i priznali da ste još jednom prevareni, no s dobrohotnom rezignacijom milijunaša koji Jacku Lemonu, nakon što potonji skine periku da dokaže da se ne može udati jer nije niti žena, odgovori da nitko nije savršen.

Stoga je na drugoj strani suglasja matica Crkve u Hrvata, koja je po svojemu učenju i djelovanju bila prije 1990. i ostala do danas u pogledu učenja o odnosu crkve i države mnogo bliža prvome nego drugome vatikanskom koncilu. Tome odgovarajuće, sklona je stjecanju vremenitih dobara, i u tom vješta; također pripravna, barem na riječima, da težak križ koji je Bog dao kršćanima da ga nose, naročito tako da ne čine pobačaja, putem države zato da ih spasi prebaci na pleća nevjernika da ga oni nose za okajanje svojih grijeha, tako da ih država, ako učine pobačaj, baci u zatvor.

Ono što je novo, može se pročitati u najnovijem komentaru Glasa Koncila, od 7. veljače 2016., po kojemu je „narodno zajedništvo činjenica, a razjedinjenost laž". Ta nova istina je nastupila kada su se na vlast vratili rodoljubni i bogoljubni komunisti, i njihovi nasljednici, koji su se pokajali za komunističke progone Crkve i Hrvata. Taj isti Glas Koncila je upozoravao na razjedinjenost kad su na vlasti bili komunisti, i njihovi nasljednici, koji su bili očito manje raskajani - možda zbog toga što su imali nešto manje pomanjkanje integriteta, a možda i zbog toga što su se podjednako Izjava ministrice Juretić glatko se uklapa u nastavak velikoga hrvatskog suglasja. Na jednoj mu je strani državotvorni pokret koji su vodili komunisti preobraćeni u rodoljube i bogoljube, među ostalim zato da bi privatizirali javna dobra pa su u tu svrhu bili spremni otići i u ratokoristili pretvorbom i privatizacijom kao i njihovi raskajani parići, pa im je ono malo integriteta što su sačuvali branilo barem to da budu jednako raskajani.

S obzirom na to da je Juretić ministrica socijalne politike, što mislite kako njezine poruke doživljavaju korisnici socijalne pomoći koji primjerice nisu katoličke vjeroispovijesti ili su pak ireligiozni?

Bernardica Juretić je u jednom razgovoru za novine kazala da je empatična. Nisam, pa ne mogu odgovoriti na to pitanje. No predlažem vam da polazeći od njega postavite ministarki Juretić sljedeće: ako je kao ministrica toliko bliska Bogu da Ga kao ministrica javno zaziva kao što Ga je zazivala kad je bila časna sestra, drži li da bi i Crkva trebala ukloniti institucionalne ograde koje je dijele od države i prijeći u nju? Ako je odgovor negativan, ne bi li bilo primjerenije da kao državna ministrica javno još više radi, a manje propovijeda – kao što su to, uostalom, radili i kršćanski redovnici sve do nastanka redova propovjednika u kasnome srednjem vijeku, od kad, doduše, imamo filozofiju i sveučilišta, ali i inkviziciju (iako nije bila tako zla kakvom ju je prikazala protestantska propaganda) i križarske ratove (koji, ne baš pod istim znakom, ali protiv istog neprijatelja, s nešto prekida do danas traju)? Ako je odgovor pozitivan, da li njezin prelazak iz zvanja časne sestre u vjerski angažiranog laika na čelu državnog ministarstva odgovara pristupanju svećenika pretežno laičkoj zajednici Opus Dei?

Možete li nam "ponoviti gradivo" i objasniti što zapravo znači sekularizam, odnosno što u praksi znači da je neka država sekularna?

Ne mogu vam ponoviti gradivo, jer nije riječ o znanstvenoj istini koja je toliko pouzdana da bi po tom postala dio školskog gradiva. Kao nastavnik, među ostalim, odnosa prava i religije, tj. crkve i države, mogu vam dati samo svoju podjelu glavnih stajališta, koja je znanstvena – dakako nNa drugoj je strani suglasja matica Crkve u Hrvata, koja je po svojemu učenju i djelovanju bila prije 1990. i ostala do danas u pogledu učenja o odnosu crkve i države mnogo bliža prvome nego drugome vatikanskom koncilupravnoznanstvena – utoliko što je izvedena iz načela zapadnog prava s kojih određena djelovanja mogu biti ocijenjena kao religijska, a neka kao opasna.

Na jednoj krajnosti je stajalište, primjetno u Silabu pape Pija IX. iz vremena Prvog vatikanskog koncila, da krivo ne može imati pravo i da je stoga opravdana samo ona država koja prihvaća vjerske istine kao svoje i provodi ih svojim zakonima i organima. Na drugoj krajnosti je stajalište, primjetno u vjerovanjima u spoznajnu moć znanosti – u prosvjetitelja prirodne, u komunista dijalektičkoga i historijskog materijalizma – da je svaka tvrdnja koja nije znanstveno dokazana ili tako dokaziva, a pogotovo svako religiozno uvjerenje, štetno i stoga treba biti isključeno iz javnosti ili čak privatnosti, po potrebi kaznenim sankcijama. U najnovije vrijeme prvu krajnost zauzima islamski fundamentalizam. Drugu zauzima lijevi liberalizam ili kulturalizam. Idealtipski, nosiva mu je značajka uvjerenje da su ljudi proizvod kulture i da je priroda, koja je proizvela ljudsku i ostale vrste, do te mjere promijenjena od ljudi da je kultura osobita ljudska priroda i raspoloživa za daljnju ljudsku promjenu.

I jedna i druga krajnost u dva su pogleda nespojive sa suvremenim zapadnim pravom. Prvo, ne prihvaćaju da ne postoji i ne može postojati za sve istinita odredba religije pa je stoga prepoznavanje i priznanje nečega kao religije konvencionalno, i to prvenstveno pravno. Odredba religije ne može biti za sve istinita zbog toga što je objavljena, a ne može ne samo sa stajališta onih koji u objavu ne vjeruju, nego niti sa stajališta onih koji vjeruju, ali drže da nije dana svima. Odredba religije ne može biti za sve istinita niti zbog toga što je znanstveno dokazana, jer su znanosti ispododređene činjenicama i utemeljene na pretpostavkama koje su ne samo nedokazive (nar. da svijetom vladaju prirodni zakoni i to podjednako u svim dijelovima i svim razdobljima svemira) nego i vrijednosno obojene. Uslijed toga religija je to što se uobičajeno drži religijom, a najvažnija Možda po njezinome dugogodišnjem iskustvu veće izglede da smanji svoju ovisnost ima onaj koji vjeruje od onoga koji ne vjeruje u Duha Svetog. A ako je tako, zašto ne bi očekivala da bi zaziv Duha Svetog mogao pomoći ovoj vladi da barem disciplinira nacionalnu ovisnost o prezaduživanju stranim kreditima?takva konvencija je pravo. Po današnjem pravu svakoj skupini i svakom pojedincu priznaje se da je religiozan ili religija ako tvrdi da jest a nije ako tvrdi da nije. Masoni tvrde da nisu religija te stoga nisu. Neki građanin Montreala tvrdio je da njegova religija traži od njega da na zajedničkom balkonu izgradi sjenicu za molitvu, službenik njegove religijske zajednice svjedočio je da ne traži, no Vrhovni sud Kanade kazao je da je graditeljeva religija to što kaže on, a ne njegova religijska zajednica.

Drugo, krajnosti ne prihvaćaju da to što je opasno, bilo ono priznato kao religija ili ne, pravno treba biti ograničavano da ne bude opasno. Dvije se krajnosti brane od toga, s jedne strane, tako da se slažu u tom da prva krajnost, katolička klerikalna ili islamska fundamentalna, jest religija, a da druga, prosvjetiteljska ili marksistička ili lijevo liberalna, tj. kulturalistička, nije, jer im sloga u tom omogućava da imaju jasno određenog i stalnog neprijatelja te što manje neopredijeljenih; i, s druge, tako da svaka za sebe, ali dakako ne i za onu drugu, drži da se treba poslužiti državom i njezinim pravom da drugu krajnost (a i što više vjerovanja i ljudi između dvije krajnosti) onemogući. Po tom su te dvije krajnosti opasne te trebaju biti, i posljednjih desetljeća barem ponegdje i donekle jesu, pravno ograničavane. A ako se pitamo postoje li donekle pouzdana mjerila po kojima je moguće odrediti, objasniti i predvidjeti religijske opasnosti tako da ih je moguće pravno urediti, dva izgledaju teorijski i praktički korisna. Jedno je Durkheimovo, po kojemu je religija „iznad svega sustav ideja putem kojih si pojedinci predstavljaju društvo čiji su članovi te neprozirne ali intimne odnose koje s njim imaju", s tim što u načelu nema razlike između religije i znanosti te politike. Po tom mjerilu, i prosvjetiteljstvo i marksizam i lijevi liberalizam, tj. kulturalizam imaju važne značajke religije, i to upravo one koje ih čine opasne na način na koji religije mogu biti opasne. Iduće je mjerilo novije protestantske teologije, koje je prihvatila i katolička, da je religija ljudsko izmišljanje svetog (za razliku od vjere, koja je predavanje Božjoj milosti). Po tom mjerilu religije su, i to u smislu nečega što je po definiciji loše, ne samo netom navedeni skupovi vjerovanja i djelovanja nego također i matica hrvatskog - i drugoga klerikalnog - katolicizma te, dakako, islamski fundamentalizam.

Znate li možda za neke druge primjere u Europi ili svijetu, gdje su članovi demokratski uređene vlade slali eksplicitno religiozne poruke javnosti?

Vaše pitanje otkriva da pripadate novoj hrvatskoj omladini, koja jedva da vidi kune, pa stoga nije niti došla u priliku da primijeti kako je na svakoj dolarskoj novčanici ispod slike jednoga od poznatih predsjednika SAD napisano "U Boga vjerujemo". Ako vam trebaju primjeri djelovanja tih predsjednika, citiram ih po vlastitom prijevodu Wikipedije:

"Po običaju, budući predsjednici kad polažu svečanu prisegu podižu desnu ruku i stave lijevu ruku na Bibliju ili drugu knjigu. 1789. George Washington je prisegao na oltarsku Bibliju posuđenu od Lože sv. Ivana br. 1, Stare Jorške masonske lože u New Yorku te je nakon prisege Bibliju poljubio. Slijedili su ga kasniji predsjednici do i uključujući Harryja Trumana. Dwight Esenhower je prekinuo to naslijeđe u 1953., kad je izPoložaj Katoličke crkve u Hrvatskoj uređen je internacionalnim ugovorima između nje i Svete Stolice, koji su po samom Ustavu RH iznad ostalih zakona, pa stoga Katolička crkva nije jednaka pred zakonom s drugima vjerskim zajednicama. To pravno stanje bilo je protuustavno barem do promjene odredbe Ustava RH iz 2010. o izvorima pravagovorio molitvu umjesto da poljubi Bibliju."

"Theodore Roosevelt nije koristio Bibliju kad je prisezao 1901. Godine. John Quincy Adams i Franklin Pierce prisegli su na knjigu zakona, s nakanom da prisegnu na ustav. Lyndon B. Johnston je u predsjedničkom zrakoplovu prisegao na rimski katolički misal. Harry Truman, Dwight Eisenhower, Richard Nixon i Barack Obama prisegli su svaki na dvije Biblije."

Ako se čini da gornji primjeri pripadaju stranom svijetu, onom SAD-a, koji uslijed premalog utjecaja prosvjetiteljstva, marksizma i lijevog liberalizma, još nije raskrstio s religijom, koristan će biti drugi primjer iz nama veoma bliske zemlje koja po vlastitom priznanju, i to pravnom, jest raščistila s religijom, a to je Italija. Vrhovni upravni sud te države odlučio je u slučaju Lautsie 2005. godine da u Italiji raspelo simbolizira religijski izvor vrijednosti (snošljivosti, međusobnog uvažavanja, vrednovanja osobe, potvrde čovjekovih prava, obzira prema tuđoj slobodi, autonomiju moralne savjesti nasuprot vlasti, ljudsku solidarnost i odbijanje bilo kojeg oblika diskriminacije) koji je karakterističan za talijansku civilizaciju pa isticanje raspela u školskim učionicama nema nikakve religijske konotacije.

Post scriptum: Sugovornik naknadno priznaje da niti on nije toliko dugo vidio dolarsku novčanicu da je zaboravio da je "In God We Trust" na njoj napisano ne ispod lika predsjednika SAD-a nego na suprotnoj strani novčanice. Stoga prof. Padjen priznaje da je, protivno tome što je u gornjem razgovoru kazao, možda ipak na najboljem putu da postane empatičan za primaoce socijalne pomoći.

^{Članak je objavljen u sklopu projekta "Vladavina prava" koji sufinancira Agencija za elektroničke medije (Fond za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija).}