Svi svjetski mediji prepuni su informacija o posljedicama potresa i nuklearne katastrofe koja se još uvijek nepredvidivo razvija i eskalira iz dana u dan. Upravo zato što je medijski prostor sada preplavljen tim informacijama neću ih zasada ovdje ponavljati, ali ću otvoriti drugu temu vezanu uz tu krizu, a to je kratka analiza javnog istupanja naših vrlih nuklearnih stručnjaka na tu temu te njihove verbalne akrobacije u istupima.
Po već oprobanom receptu, sve se stručnim terminima aranžiralo u smjeru podizanja dojma vlastite stručnosti i smanjivanja razumijevanja problema u javnosti
Kada su stigla prva izvješća o štetama i eksplozijama u nuklearnim centralama, nuklearni stručnjaci s FER-a počeli su iskakati iz svakog medija. Te poslove je do sada uglavnom odrađivao drugi ešalon nuklearaca, poput profesora Davora Grgića i profesora Zdenka Šimića koji je ujedno i predsjednik Hrvatskog nuklearnog društva. Prvi ešalon, poput profesora Slavka Krajcara koji je do sada bio vrlo glasan i elokventan u reklamiranju nuklearnih elektrana po Hrvatskoj i najzaslužniji za njihovo ubacivanje u energetsku strategiju, sada mudro izbjegava izjave da se ne kompromitira previše kako bi mogao u tišini rovariti na daljnjoj privatizaciji HEP-a. Na samome početku ovih tragičnih događaja započetih 11. ožujka 2011. mediji su već saznali o eksploziji u nuklearki Fukushima I, a bilo je već izvješća i o tome da su detektirane i male količine radioaktivnih elemenata kao što su cezij 137 i jod 131 što s velikom vjerojatnosti ukazuje na najgoru vrstu problema u samim reaktorima. Paralelno s čitanjem tih izvještaja imao sam čast na radiju slušati prve analize stanja od strane nuklearnih stručnjaka, profesora Grgića i Šimića, koji su mirno i samouvjereno izjavljivali da se tamo ne događa ništa što bi trebalo jako zabrinjavati, jer kako su tvrdili, najvjerojatnije je eksplodirao transformator ili parna turbina. Kako se stanje s reaktorima u Japanu ubrzano pogoršavalo, njihove izjave su se prilagođavale na način da bitno ublaže opis trenutnog stanja. Po već oprobanom receptu sve se stručnim terminima aranžiralo u smjeru podizanja dojma vlastite stručnosti i smanjivanja razumijevanja problema u javnosti. Takvim se istupima javnosti suptilno sugerira da se time radije ni ne zamara nego da samo prihvate ponuđene zaključke nuklearnih stručnjaka.
japan.png
Ukratko ću se osvrnuti na jedan autorski uradak te televizijski istup profesora Šimića, iz kojih se vrlo zorno vidi osnovni obrazac propagandnog djelovanja nuklearne industrije kojem smo izloženi već desetljećima. Taj osnovni obrazac je stalno negiranje štetnih utjecaja radioaktivnosti i učvršćivanje fikcije o visokoj sigurnosti nuklearnih elektrana, na što se kasnije nadograđuje cijeli niz drugih obmana. U tekstu od 15. ožujka 2011. iz Jutarnjeg lista, kada se po svijetu već naveliko priča o nizu eksplozija u nuklearnoj centrali, taljenjima jezgri, istjecanju rashladnog medija iz bazena u kojima se čuva nuklearni otpad, kompliciranju stanja na terenu i radioaktivnosti koja je detektirana desecima milja od nuklearke, profesor Šimić ispisuje razne misaone akrobacije u cilju ublažavanja percepcije stvarnog stanja. Najbolje dijelove ću citirati. "Takav se scenarij inače analizira i planira u nuklearnim elektranama, ali uz očekivanje da će se rezervno napajanje električnom energijom povratiti u roku od nekoliko sati". Prevedeno na razumljiv jezik, rečenica bi značila otprilike ovo: Nuklearke su sigurne i sve situacije su pod kontrolom ukoliko se nešto ne pokvari.
Iduća akrobacija je još bolja i mislim da dodatni komentar nije potreban. "Nakon uspješnog hlađenja ti reaktori se predugo nisu dovoljno hladili i tzv. ostatna toplina ...".
Nakon toga red negiranja opasnosti od radioaktivnosti što za ljude koji negiraju čak i žrtve Černobila predstavlja uobičajenu proceduru. "Curenjem i kontroliranim ispuštanjem u okoliš su otišle još uvijek količine radioaktivnosti koje nisu bitno opasne". Ima još puno takvih akrobacija, a najdraža koju ću dugo pamtiti mi je ova. "Može se reći, premda to u ovome trenutku može zvučati neprimjereno, da je ovo najbolja ilustracija robustnosti i sigurnosti nuklearnih elektrana". Da takva izjava ne predstavlja ruganje svim dosadašnjim i budućim žrtvama nuklearne industrije, mogli bismo reći da nuklearce barem nije napustio smisao za šalu, kad ih je već davno
simic.jpg
Teško mi je sada prešutjeti i nedavne probleme u nuklearki Krško (2008.), kada su nuklearci u težnji da umanje percepciju problema u javnosti, zabranili uzimanje uzoraka vode austrijskim udrugama za zaštitu okoliša čiji članovi su došli do nuklearke. Opravdanje je bilo da su im tamo došli s nekim aparatićima mjeriti radioaktivnost, uz njih tako velike stručnjake koji sve imaju pod kontrolom. Onda im aparatići nisu bili cool i nisu im dozvolili mjerenja, a sada taj aparatić pokazuju kao vrhovni dokaz da se ne može manipulirati podacima o radioaktivnosti. Čudan neki način razmišljanja.
Drugo pitanje i odgovor su još zanimljiviji. Voditeljica postavlja pitanje: "Možete nam objasniti, jednostavno, kako se uopće radijacija širi iz reaktora?" Odgovor profesora Šimića ide ovako: "Radioaktivnost iz reaktora se širi... hmm... u ovome slučaju u Japanu što imamo... hmm... zapravo ti reaktori su zaštićeni...» pa se prelazi na dugo objašnjenje detalja rada reaktora da bi dokazao svoju stručnost i zamutio odgovor te završava sa "...normalno, oni ništa ne zrače." Prava verbalna akrobacija i demonstracija "iskrenosti" nuklearne industrije koju stalno moramo trpiti i plaćati svojim zdravljem, životima i novcem. Voditeljica ostaje malo zbunjena nakon takve akrobacije kao što je vjerojatno zbunjen i veliki dio gledatelja. Razgovor i akrobacije se nastavljaju sve dok ga voditelj pristojno ne prekida. Cijeli razgovor (5 minuta) u Dnevniku Nove TV možete pogledati ovdje. U prvih par dana praćenja naših medija također sam uočio napadni izostanak izjava onih koji se kritički odnose prema nuklearkama te veliki broj komentara koji su kao po zadatku branili nuklearnu tehnologiju. Prve kritično intonirane izjave primijetio sam tek četvrtog dana katastrofe.
Dragi profesori, u realnom životu nuklearna energija uvijek traži velike žrtve, zdravstvene, ekološke, gospodarske itd, a sada ste u svom pokušaju obmanjivanja kao žrtvu dali i ono malo preostalog osobnog ugleda
Do četvrtka 17. ožujka 2011. kada su već i djeca u afričkim selima bez interneta saznala da se u Japanu odvija nuklearna katastrofa s nesagledivim i dugoročnim posljedicama, profesori su napokon shvatili da se u Japanu događa nešto ozbiljno što nije moguće samo tako zataškati. Navečer toga dana u RTL-ovom dnevniku profesor Grgić izjavljuje da ono što se trenutno događa predstavlja poteze očajnika i objašnjava da su japanski stručnjaci loše reagirali u nastaloj situaciji. Valjda želi sugerirati javnosti da se našim stručnjacima, za razliku od tehnički "neiskusnih" Japanaca, tako nešto nikada ne može dogoditi. U istom prilogu pojavio se i profesor Šimić s izjavom "Izgleda da se događa najgori mogući scenarij". Naravno, profesora Šimića to i dalje nije nimalo zasmetalo da u večernjem Dnevniku HTV-a, gdje je gostovao uživo, ponovo poriče i umanjuje opasnosti od radijacije te umanjuje potencijalne štete.
Dragi profesori, u realnom životu nuklearna energija uvijek traži velike žrtve, zdravstvene, ekološke, gospodarske itd, a sada ste u svom pokušaju obmanjivanja kao žrtvu dali i ono malo preostalog osobnog ugleda, za razliku od vaših kolega koji su mudro šutili, pa će, kad se stvari malo smire, opet početi ponavljati iste nuklearne mantre kao da se ništa nije ni dogodilo. Načelo opreznosti važna je komponenta održivosti na svim razinama od globalne do privatne, a nuklearke treba što hitnije izbaciti iz upotrebe u potpunosti.
