U prethodnim tekstovima opisao sam par dogmi koje uz neke hrvatske specifičnosti imaju globalni karakter, a vezane su uz nuklearne elektrane i predstavljenu energetsku strategiju. Sada je na redu dogma koja se oblikuje samo za potrebe implementacije štetne energetske strategije u Hrvatskoj. Radi se o stvaranju dogme da hrvatske tvrtke mogu u postotnom udjelu investicije tijekom gradnje elektroenergetskih postrojenja najviše participirati upravo u gradnji nuklearke. Čak je i sam ministar Polančec na predstavljanju Strategije iskazao svoje čuđenje nad tim podatkom, ali kada sam malo razmislio, uvidio sam da je čuđenje ipak bilo samo dobro odglumljeno, jer procesi potaknuti od strane vlade, koji se već odvijaju paralelno s procesom usvajanja energetske strategije, idu upravo u smjeru da se ta dogma u bliskoj budućnosti što bolje podupre. Brodogradilišta kao jackpot Kada sam čuo tu izjavu, na brzinu su mi kroz misli proletjela razna energetska postrojenja i nisam mogao uočiti ništa bitno što bi nuklearkama davalo tu prednost, čak upravo obrnuto. Posebno mi nije bilo jasno, što kod primjerice vjetroelektrana nismo sposobni napraviti, pa da ih hrvatska industrija ne bi mogla izgraditi sa stopostotnim udjelom. Generatori svih dimenzija proizvode se u Hrvatskoj već desetljećima. Mehanički reduktori ili električni pretvarači nisu nešto što naše firme nisu već proizvodile za druge namjene. Lopatice za propelere i kućišta za generatore mogu proizvoditi mala, a masivne nosive stupove velika brodogradilišta, što nije nepoznata praksa u svijetu.
Da, brodogradilišta mogu biti jedan od važnih elemenata ove energetske priče, a upravo se sada onesposobljavaju kako u njoj ne bi smetala velikim igračima. Nakon degradacije željezara, kao sirovinske osnove takve proizvodnje, na red su došli potencijalno opasni proizvodni pogoni koji bi mogli olakšati prelazak na obnovljive izvore energije, a upravo su vjetrenjače, čak i u ovoj krivo postavljenoj energetskoj strategiji, predviđene sa najvećim, iako i one s daleko premalim potencijalnim doprinosom, u obnovljivim izvorima energije. Očigledno se podbačaj u implementaciji tog skromno planiranog udjela obnovljivih izvora energije, u budućnosti misli koristiti kao dodatni argument za gradnju nuklearke po hitnom postupku. Kako stvari ni u budućnosti ne bi skrenule u logičnome smjeru, kroz Gospodarsko socijalno vijeće (GSV), progurani su zaključci doneseni na sastanku 24.11.2008. (Vjesnik 25.11.2008.), koji ukratko glase ovako: GSV daje potporu restrukturiranju brodogradilišta, ali na natječaje za privatizaciju mogu se javljati samo strateški partneri koji će na postojećim lokacijama razvijati samo postojeću proizvodnju. Vrlo mudar zaključak u vrijeme pada brodskog prometa, smanjenja narudžbi za nove brodove u svijetu i najave velikih smanjenja broja radnih mjesta u brodogradnji. Izgleda da je pretvaranje naše brodogradnje i cijelog gospodarstva u impotentnog voajera svjetskih trendova, prioritetni zadatak hrvatske politike, a uspjeh takve politike, energetska strategija već je uračunala u postotne udjele hrvatske industrije pri gradnji budućih energetskih postrojenja. Jedino se tako može objasniti kako su nuklearke i u tom segmentu prikazane kao najbolji izbor. Kada još cijeloj priči dodate sposobnost naših brodogradilišta, koja su gradila i najzahtjevnija plovila poput podmornica, da proizvedu module za gradnju podmorskih prolaza (tunela) koji mogu biti jeftinija i sa raznih drugih aspekata bolja zamjena za preskupi Pelješki most, tada sve dobiva malo drugačiji smisao od onoga koji se propagandno plasira u javnosti.
Domaća industrija neće biti dorasla posve samostalnoj proizvodnji vjetroelektrana???
Zamislite, umjesto mosta mogli bismo imati prometnicu zaštićenu od vjetrova i izgrađenu bez nepotrebnih sukoba sa susjednom državom oko visine mosta. U slučaju rata takvu prometnu vezu bilo bi teže nasilno prekinuti, okolišni i krajobrazni utjecaj bio bi bitno smanjen, nosivost prometnice veća, zaposlili bi brodogradilišta, spasili veliki broj radnih mjesta i još bi sve moglo biti jeftinije od planiranog predimenzioniranog mosta. Sličan razorni gospodarski efekt kao spomenuti most, imala bi i gradnja nuklearne elektrane, ukoliko se nametne kao oslonac hrvatske energetske budućnosti umjesto drugih, poglavito obnovljivih izvora energije. Dodatni doprinos gospodarskoj štetnosti nuklearke već sam opisao u jednom od prethodnih tekstova, a odnosi se na dugoročnu nepredvidivost cijene električne energije koju bi dobivali iz nje. Nuklearni spokoj Vlada i na ovom primjeru pokazuje da ipak zna promišljati i rješavati više problema jednim udarcem. Eliminacijom brodogradilišta uklanja se dio podloge za vlastitu proizvodnju obnovljivih izvora energije, čime se daje dodatni vjetar u leđa upravo nuklearki, a uklanja se i potencijalno bolja opcija zamjene za projekt Pelješkog mosta. Osim toga, energija i resursi potrošeni u toj grani industrije dalje će se koristiti za gomilanje gubitaka, a ne za gomilanje postrojenja koja bi energiju proizvodila. Prednost se daje nuklearki koja je radno manje intenzivan, ali skup izvor energije, pa će u Hrvatskoj biti više ljudi oslobođenih od rada koji u spokoju doma svoga, kupljenog na kredit, mogu trošiti struju. Poslovi na gradnji nuklearke bolje su prilagođeni za velike strane multinacionalne kompanije, dok su poslovi vezani uz obnovljive izvore energije lako dostupni malim domaćim firmama i obrtnicima. Nametanje nuklearke je, iz tog razloga, u skladu i s globalizacijskim težnjama hrvatske politike, koja na tome području umišlja da predstavlja važan svjetski faktor, pa joj je važnije financirati okupacijske trupe u Afganistanu, nego stimulirati male poduzetnike da u potpunosti ovladaju jednostavnim, ali uspješnim tehnologijama. Našim inovatorima koji su uspješni jer obično nisu dogmatični, ali su upravo iz tog razloga zanemareni, širenje poslova na obnovljivim izvorima energije pružilo bi mogućnost da od njih naprave prepoznatljiv izvozni proizvod Hrvatske, što će gradnja nuklearke mobilizacijom financijskih sredstava za svoje potrebe uspješno spriječiti, pa time nestaju potencijalne prepreke za brže približavanje Europskoj Uniji. Mogao bih nabrojati još puno toga, ali osjećam da sve teže kontroliram svoj cinizam, stoga je bolje da završim, a završit ću rečenicom, prilagođenom za aktualnu temu, s kojom su nas nespretnim kombiniranjem više fraza, znali uveseljavati političari u vrijeme socijalizma. Nalazimo se na rubu provalije, ali usvajanjem ove energetske strategije napraviti ćemo veliki korak naprijed.
Dosadašnji članci istoga autora o energetskoj strategiji: RAST NARPIJED, OSTALI - STOJ! NUKLEARNE KUKAVICE TRI DIMENZIJE MOĆI NEUGODNA PITANJA I SUMNJIVI ODGOVORI ZAŠTO NE ŽELIMO NUKLEARKE
