„Prvi vlak prošao je ovuda tek 1888. No, tračnice su bile provizorne, napravljene od drveta. Prava funkcionalna željeznica neće se izgraditi još jedanaest godina i koštat će današnjih gotovo 8 milijuna eura.
Ispraznit će blagajnu i dovesti regiju gotovo do bankrota. Ali da bi se iz ničega stvorilo nešto treba se malo oznojiti. Treba malo upregnuti mišiće.
U početku je bilo 22 ljudi. Nedugo nakon toga ih je vlakom došlo još 236. Zatim 2456. I nakon toga je samo raslo.
Taša je došla ovdje tražiti posao. Kaspar i Olaf ga već imaju.
Bjorn je bio gotovo neprepoznatljiv kada se moralo identificirati njegovo tijelo. 2 Albanaca su nađeni zapaljeni u kabini vozila.
Astrid je dobila zaista velikodušnu odštetu od firme.“
Keinberg se bavi moralnim i ekonomskim raspadom male industrijske zajednice u neimenovanom mjestu u Europi. Kazališna predstava počiva na istraživanju stvarnih slučajeva više gradova, osobito se fokusirajući na jedno specifično mjesto na samom sjeveru Švedske, u kojem je kroz intenzivnu eksploataciju rudnika željezne rude dovedeno u pitanje opstanak gradske zajednice, jer naime rudnik je prijetio urušavanju grada u zemlju. Zbog takve situacije kompanija koja upravlja rudnikom bila je prisiljena premjestiti cijeli grad i stanovništvo na drugu poziciji. Sličnih primjera o radničkim gradovima u izumiranju i raspadu industrije ima sve više u cijeloj Europi, i dobar su politički i klasni termometar jednog sistema koji se već desetljećima prirodno mijenja, no isto tako ugrožava cijelu jednu grupaciju radnika te nerijetko kreira urbano siromaštvo. Predstava kroz izvedbeni i vizualni jezik istražuje ponavljajuće principe kasnog kapitalizma u kojem sami sistemi koji su osnova izgradnje jedne ekonomske zajednice, kroz nedovoljnu kontrolu, postaju razlozi njezinog raspadanja. Što se događa kada jedina industrija koja uzdržava grad/zajednicu, istovremeno odgovara za njegov nestanak? Što se psihološki i sociološki događa s tom zajednicom?
Vedrana Klepica, jedna od najzanimljivijih autorica mlađe generacije, o predstavi kaže: „Keinberg je tvrda, rudarska anti-bajka o imaginarnom mjestu i društvu čiji temelji neosporno ekonomski i moralno propadaju, te ljudima koje je suviše strah suočiti se s tom istinom. Nije me zanimala pozicija uzročnika posljedica, niti nekakvih mračnih struktura. Nisu me zanimali niti veliki konflikti. To je naprosto priča o prosječnosti, o svima nama koji nismo dovoljno pokvareni da utječemo na sustav, ali smo dovoljno uplašeni ili bezidejni da mirno gledamo kako sve propada u ništavilo.“
Premijera predstave održat će se u utorak, 1. prosinca 2020., u Teatru Exit, dok je repriza na programu u petak, 4. prosinca. Autorski tim predstave uz Vedranu Klepicu, koja potpisuje dramaturgiju i režiju, čine glumci i glumice Boris Barukčić, Hrvojka Begović, Nataša Kopeč i Pavle Vrkljan, za glazbu je odgovoran Hrvoje Nikšić, dok je svjetlo i video oblikovao Ivan Lušičić Liik. Suradnica za scenski pokret je Ana Javoran, a kostime i scenografiju potpisuje Petra Pavičić. Predstava je nastala u produkciji udruge Domino, u sklopu Festivala Ganz nove Perforacije, a u koprodukciji Teatra Exit. Sufinancirana je sredstvima programa Kreativna Europa Europske Unije u okviru projekta suradnje ACT: Art, Climate, Transition uz financijsku podršku Ministarstva kulture i medija Republike Hrvatske te Grada Zagreba.
