U saborskoj raspravi koja se vodila krajem prošle godine o nacrtu ustavnih promjena, među ostalim, se spominjalo i uvođenje dodatnog prava glasa za manjine. Oporba je tada podsjetila da je Ustavom ta mogućnost predviđena (članak 15.) iako u vrijeme dok su bili na vlasti takvoj ideji nisu bili skloni, dok se HDZ tome načelno usprotivio što su neki od predstavnika manjina shvatili kao udar na koaliciju. U međuvremenu su se tenzije primirile pa je Vladimir Šeks u sinoćnjoj emisiji "Otvoreno" rekao kako je ipak postignut visok stupanj suglasnosti.
No ispod površine političkih prepucavanja i trgovine različitim ustupcima kriju se dva pitanja: zbog čega bi manjine trebale biti predstavljene u Saboru, pa onda još imati i dvostruko pravo glasa?
Zašto privilegirati manjine i kako to "radi" Evropa?
Ispod površine političkih prepucavanja i trgovine različitim ustupcima kriju se dva pitanja: zbog čega bi manjine trebale biti predstavljene u Saboru, pa onda još imati i dvostruko pravo glasa?
Pojednostavljeno rečeno, države ili društva mogu na dva načina reagirati na podređeni položaj manjine: eliminacijom ili tolerancijom. Povijesno gledajući, eliminacija je bila češći odgovor bilo da je riječ o asimilaciji ili potpunom istrebljenju. Tolerancija bi uključivala zaštitu manjina koja se može provoditi na različite načine, od kulturnog očuvanja/autonomije putem posebnih obrazovnih programa ili poticanja očuvanja njihovog kulturnog naslijeđa (pravo na školovanje na svom jeziku, obilježavanje svojih blagdana, korištenje manjinskog jezika pod određenim uvjetima u javnom životu, štampanje glasila na manjinskim jezicima, udruživanje u manjinske udruge i sl.), do izravnog sudjelovanja u donošenju političkih odluka.
Tako s obzirom na ostvarenje prava nacionalnih manjina unutar zemalja EU Siniša Tatalović sa zagrebačkog Fakulteta političkih znanosti razlikuje 3 modela ostvarivanja prava nacionalnih manjina. Prvi model čine države koje zastupaju ustavni princip jedinstvene nacije i ne priznaju drugo etničko porijeklo odnosno postojanje nacionalne manjine na svom teritoriju (poput Francuske koja primjenjuje droit du sol, ili Bugarske). Zatim slijede države koje svoje zajednice ne dijele na većinske i manjinske te identitet određene zajednice štite kroz materinji jezik (pr. Švicarci koji govore njemački, francuski, talijanski ili retoromanski) ili pak donekle priznaju etničku podjelu, ali samo u okviru jedinstvene nacije (pr. baskijska ili katalonska narodnost u okviru španjolske nacije). Posljednju skupinu čine zemlje koje poznaju kategorije većinskog naroda i kategoriju nacionalne manjine, bez obzira na to kako je oni službeno nazivali. U ovu se skupinu ubrajaju sve države u tranziciji i pojedine zapadnoevropske države kao što je Austrija. Ova skupina država ima razrađene odredbe o pravima pripadnika nacionalnih manjina (više kao individualna, nego kao kolektivna prava), posebno o zaštiti njihova nacionalnog, kulturnog, vjerskog i jezičnog identiteta, uz vrlo različit raspon pojedinih prava.
Fade In: Dobrodošli kući! Korišteni su inserti iz filma Povratak autora Davora Konjikušića i Sandre Grubić, i arhive Fade Ina.
Novi odnos prema manjinama, koji danas percipiramo kao razvoj "treće generacije" ljudskih prava, posebno se intenzivirao od raspada SSSR-a i etničkih sukoba na području bivše Jugoslavije. Rezulitrao je brojnim dokumentima od strane međunarodnih tijela (poput UN-a ili Evropske komisije) koji su nastali zbog prevencije mogućih daljnih sukoba na etničkoj osnovi između zemalja u tranziciji.
Dokumenti kao što je Okvirna konvencija o zaštiti nacionalnih manjina (1993., stupila na snagu 1998.) Evropske komisije, Evropska povelja o regionalnim i manjinskim jezicima (1992.) Vijeća Evrope ili Deklaracije o pravima osoba koje pripadaju nacionalnim ili etničkim, vjerskim i jezičnim manjinama (1992.) UN-a imaju probleme u jednakosti provedbe zbog činjenice da ne postoji konsenzus oko definicije ključnog pojma.
Naime, manjinska prava, koja su još uvijek "u nastajanju", od početka prati neodređenost u definiranju što je rezulat političke nelagodnosti same problematike.
Pravo naroda na samoodređenje prvi put se spominje u Wilsonovih četrnaest točaka iz 1918. iako se povijesno 17. st. određuje kao vrijeme nastanka tih prava - Westfalski mirovni ugovor (1648.), kojim je ugovorena međusobna tolerancija vjerskih zajednica na njemačkom području.
Ne ulazeći dublje u moguće kriterije definiranja manjine dovoljno će biti napomenuti kako je zapadnim zemljama posebno osjetljivo pitanje treba li se manjinama smatrati nedržavljane (ili one koji su taj status već stekli) koji dolaze na rad u druge zemlje te mogu li se i diskriminirane marginalne skupine poput homoseksualaca pozivati na pravo zaštite. Za Evropu je po tom pitanju najproblematičniji status radnih migrnata poput Turaka u Njemačkoj ili Pakistanaca u Velikoj Britaniji.
Za manjinsku se listu na prošlim parlamentarnim izborima odlučilo od 10 do 18 posto pripadnika manjina. Pozitivna diskriminacija prema manjinama nije se pokazala uspješnom, jer onemogućuje pripadnicima manjina da na izbore izlaze kao punopravni građani
Tako nastaju kategorizacije na "stare" i "nove" manjine koje, prema profesoru Borisu Krivokapiću s begoradskog Megatrend univerziteta, inače stručnjaka za međunarodno javno pravo i ljudska prava, mogu biti rezultat tri različita povijesno-društvena konteksta. U prvom slučaju imamo manjine koje prelaze u drugi državni koncept i zadržavaju svoja stečena prava (pr. nakon Prvog svjetskog rata njemačke manjine u Jugoslaviji, Rumunjskoj, itd). U drugom slučaju imamo situaciju u kojoj uslijed teritorijalnih promjena jedan dio većinskog stanovništva postaje manjinskim kao što je to slučaj sa zemljama bivše Jugoslavije. U tim slučajevima nema problema s razlikovanjem statusa različitih kolektiva. No, u posljednjem slučaju razlikovanje autohtonih i alohtonih (imigracijskih) manjina dovodi do toga da se posljednjima ne priznaju kolektivna prava. Upravo ta podjela omogućuje pojedinim zapadnim zemljama da kolektivna prava ograniče i na taj način "izigraju" dosljedno provođenje navodno međunarodno poželjnih vrijednosti. Tako primjerice Njemačka, koja je bila prva zemlja u osiguravanju manjinskih prava, nacionalnim manjinama smatra Dance i Lužičke Srbe, te samo njima osigurava primjenu Okvirne konvencije.
Tako se može reći da manjinska prava nastaju zbog prevencije mogućih sukoba na etničkoj osnovi i zbog očuvanja kolektivnih vrijednosti određene skupine ljudi koja na nekom teritoriju čini manjinu. No, ostaje činjenica da, ispod "kićenih deklaracija", društva, pa čak i ona razvijenih demokracija, neke manjine smatraju određenom vrstom prijetnje, zbog čega svoje političke sustave kreiraju na način da propuste osigurati prava nekim kolektivima.
Kako se Hrvatska snalazi
Kao što razlikovanje autohtonih i alohtonih manjina na osnovu njihove "stalnosti" vodi ka priznavanju prava samo određenim manjinama i time ruši logiku cijelokupne ideje zaštite kolektivnih prava (osiguravanje opstanka tih kolektiva i očuvanje njihove posebnosti), hrvatski sistem zaštite manjina također pokazuje određene nedosljednosti.
Prema sadašnjem stanju stvari, manjine u Hrvatskom saboru imaju osiguranih osam zastupničkih mjesta (tri za predstavnike srpske manjine, po jedan za talijansku i mađarsku manjinu, češka i slovačka imaju jednog zajedničkog predstavnika, a ostale manjine zajedno zastupaju dva predstavnika). Taj princip prezentacije manjina (vjerskih ili nacionalnih) koji se zove "rezervirana mjesta" (reserved seats) prakticiraju još Slovenija, Kolumbija, Indija, Jordan , Niger, Novi Zealand, Pakistan, Palestina, Samoa i Tajvan.
Osim ovog mehanizma, manjine još mogu biti predstavljene ako su koncentrirane u jednoj regiji pomoću principa nadzastupljenosti (over represented) kao što je slučaj u Velikoj Britaniji, gdje Škotska i Wales imaju više predstavnika u britanskom Donjem domu nego što bi im pripadalo da je jedini kriterij broj stanovništva.
Još jedna mogućnost je manipuliranje izbornim granicama (electoral boundaries) kao što je to bio slučaj sa SAD-om u prošlosti.
Izbor zastupnika za rezervirane mandate može se odvijati na više načina. U Hrvatskoj pripadnici manjine, kao što znamo, mogu birati hoće li glasati za opću ili manjinsku listu. Za manjinsku se listu na prošlim parlamentarnim izborima odlučilo od 10 do 18 posto pripadnika manjina.
Alternativno pravo glasa umjesto dodatnog sasvim sigurno ne pridonosi političkoj integraciji manjina
Stoga se pozitivna diskriminacija (ili afirmativna akcija, reverzibilna diskriminacija) prema manjinama pokazala ne baš uspješnom, jer onemogućuje pripadnicima manjina da na izbore izlaze kao punopravni građani. Alternativno pravo glasa umjesto dodatnog sasvim sigurno ne pridonosi političkoj integraciji manjina.
Nije zato nerealan zahtjev manjinskih predstavnika, a u novije vrijeme i oporbe, da se uvede mehanizam dvostrukog prava glasanja koji bi omogućio pripadnicima nacionalnih manjina da sudjeluju na obje liste. Takav princip trenutno ima jedino susjedna nam Slovenija, i to za dva predstavnika mađarske i talijanske manjine, ali ne za čitav teritorij već samo za dijelove gdje ove autohtone manjine čine većinu.
S druge strane, pozitivna diskriminacija trebala bi biti trenutna mjera koja se ukida nakon što članovi određene grupe prestanu biti diskriminirani s obzirom na svoju grupnu karakteristiku. Primjenjena na izborni sustav, ona stvara određene probleme, jer je pozitivna diskriminacija zamišljena kao momentalno sredstvo, dok bi izborni sustav trebao biti trajne naravi. Trebala bi se provoditi onda kad se te grupe nalaze u podređenom položaju, bilo ekonomskom bilo političkom, spram većinske grupe. Ove smo argumente imali priliku slušati u traženju dodatnog prava glasa u Hrvatskoj dok se zaštita kolektivnih vrijednosti se uglavnom nije spominjala. Na pitanje bi li se govorilo o ukidanju takvih prava u budućnosti ako bi se situacija za manjine poboljšala, saborski zastupnik Milorad Pupovac nam je neodređeno odgovorio da to treba vidjeti, ali da se dosadašnja prava neće mijenjati.
"Što je postignuto, ne treba napuštati", objasnio je Pupovac.
Vodeći se istom logikom, nije nelegitmno postaviti pitanje trebaju li sve 22 manjine u Hrvatskoj imati pravo sudjelovanja u donošenju političkih odluka. Nesumnjivo je da etničku diskriminaciju trpe Srbi koji su nekad kao konstitutivni narod RH činili 12,2 posto stanovništva i kojih je danas tek 4 posto. A sasvim sigurno i Romi. No na koji način odrediti tko je diskriminiran, a tko nije, nije jedini problem. Naime, kako upozorava analitičar Davor Gjenero, stvar je puno kompleksnija jer postoje manjine, poput talijanske i mađarske, koje su zaštićene međunarodnim bilateralnim ugovorima s matičnim zemljama.
Zahtjev da se uvede mehanizam dvostrukog prava glasanja koji bi omogućio pripadnicima nacionalnih manjina da sudjeluju na obje liste nije nerealan, a pozitivna diskriminacija trebala bi trajati dok članovi određene grupe prestanu biti diskriminirani s obzirom na svoju grupnu karakteristiku
"Ako spomenete ideju ograničavanja zastupljenosti, izazivate netrpeljivost. Osim toga, postoje manjine koje su zaštičene bilateralnim ugovorima poput Mađarske i Italije. Ja sam protiv manjinske parlamentarne zastupljenosti, jer mislim da manjine mogu bolje ostvarivati svoja prava modelom kakav je mađarski - a to je manjinska samouprava. Hrvatska bi trebala napraviti kompletnu reviziju svog izbornog sustava, jer sadašnje stanje samo pogoduje manjinskim i većinskim političkim elitama tako da dopune njihovih prava ništa supstancijalno ne mijenjaju", dodaje Gjenero.
Novi izborni model predviđa dvostruko pravo glasa za manjine koje čine manje od 1,5 posto populacije, kako stoji u smjernicama Venecijanske komisije (Evrposka komisija za demokraciju putem prava), pri čemu bi srpska manjina glasala po posebnom modelu. Prema tom modelu, kako objašnjava profesor Pupovac, birači srpske manjine bi glasali na općim listama, ali bi imali zagarantirana tri zastupnička mjesta. Ukoliko bi osvojili jedno zastupničko mjesto pridodala bi im se tri zagarantirana, ukoliko bi osvojili dva zastupnička mjesta, pridodali bi im se dva i tako redom. Osim toga, srpske bi stranke mogle isticati svoje liste u svih deset izbornih jedinica.
"Manjinski birači neće se morati nacionalno izjašnjavati, a za srpske stranke moći će glasati i Hrvati, što će voditi prema promjeni političkog profila stranaka i mijenjanju političke kulture", prednosti su novog modela koje navodi Milorad Pupovac.
Ne treba sumnjati da novi izborni model pridonosi poboljšanju trenutnog stanja i osigurava manjinama da stvarno i punopravno sudjeluju u donošenju političkih odluka. Činjenica da se odluka o novom modelu zastupljenosti manjina donosi kao rezultat kompromisa, koji često nije u skladu sa principima, nije ohrabrujuća. Kao što nije ohrabrujuća ni činjenica da ne postoji nikakva rasprava o tome zašto su i pod kojim uvjetima manjine u Hrvatskoj zastupljene. No, kao što imamo priliku vidjeti, stvari ne stoje bolje ni u drugim „daleko razvijenijim" demokracijama.
