Beč. Srijeda ujutro i nagovještaj jednog vraški hladnog dana. Nakon noći provedene u kombiju mislim samo na šalicu kave koja bi me razbudila. U parku ispred Pratera polako se skuplja šarolika ekipa. Od mladih buntovničkog izgleda do sjedokosih staraca sa dugim bradama. Sa transparentima, košarama povrća i traktorima, biciklima i dječjim kolicima. 5. je travnja. Počinje Marš za Europu bez GMO. Zašto baš toga dana? U Bečkom kongresnom centru održava se konferencija Europske komisije. Pod nazivom Sloboda izbora odlučuje se o sudbini europske hrane.
2 000 ljudi iz 20 zemalja okupilo se ovdje da kaže ne GMO-u, viče na megafon jedan aktivist. Njegova brojka čini mi se malo napuhana, ali sve više ljudi izlazi iz pothodnika kao iz utrobe zemlje i čini njegove brojke uvjerljivijim.
Put do staklene zgrade nije dugačak. Iz nje izlaze nešto drugačiji ljudi od onih iz pothodnika. U odijelima i s aktovkama upućuju prezrive poglede šarenoj ekipi.
Ti si iz Slovenije? - prilazi mi stariji gospodin koji drži natpis Dietersdorf u rukama. Nisam iz Slovenije, ali nema veze. Nastavljamo razgovor na nepovezanom njemačkom. Gunther je trideset godina bio poljoprivrednik, a sada je aktivist. Osramoćujem se nepoznavanjem geografije. Za vikend je protest protiv hidroelektrane u Murecku. Mureck je na rijeci Muri, naravno. To je Guntherov slijedeći aktivistički potez.
Netko marljivo svira gajde, a policajci iz osiguranja žvaču ne-gmo jabuke koje se dijele na štandu. U gužvi nalazim i poznanika. Daniel je sudjelovao na Biketouru 2004. Pa, ja sam student agronomije. Moram biti ovdje, objašnjava zašto je došao.
Nakon Daniela uskoro dolazi do još jednog prepoznavanja. Ja se tebe sjećam s Ecotopije u Moldaviji, kaže Juraj iz Poljske i predstavlja svoju kćer Anju. Došli su iz Wroclawa pokazati što misle o GMO-u. Anji je svega desetak godina. Često ste na ovakvim događanjima? - pitam. Yes, kaže Juraj i gleda me kakvo-čudno-pitanje pogledom.
Mikrofon je uzeo Jose Bove, francuski farmer koji se proslavio odlučnošću u borbi protiv GMO-a. Nije nas strah ni odlaska u zatvor. Idemo dalje i ova borba će završiti tek kada sav GMO bude istjeran s naših polja. Ovo je naša godina, godina u kojoj možemo pobijediti GMO!, odlučan je Jose.
Za razliku od ovog francuskog farmera postoje i njegovi kolege koji drugačije misle. Dok u dvorištu kongresnog centra transparenti vrište: Nema suživota!, s druge strane ulice iza reda policijskih uniformi stoji nekolicina s drugačijim mišljenjem. Oni traže slobodu da sade GMO, piše na natpisima na njihovim bijelim majicama. Tko su oni, pitam se i odlazim saznati odgovor.
Nakon što smo pročavrljali o tome kako je divno jezero Garda, prelazim na stvar. Zašto je njih toliko puno, a vas tako malo, pitam Giorgia, predsjednika udruge talijanskih farmera Futura Agra. Zato što smo mi farmeri, a oni nisu nikada vidjeli polja, ne da se smesti Giorgio. Smireno me uvjerava kako je GMO dobar jer daje veći urod na manjoj površini i štiti od bolesti. Danas ništa ionako nije prirodno. Čovjek mijenja genetsku strukturu stoljećima, križanjima i selekcijom, kaže Giorgio i pokazuje mi klip kukuruza. Prije nego se čovjek umiješao kukuruz je bio ove veličine, kaže dok pokazuje na petinu klipa.
They must be payed, komentira Pippa kada sam joj prenijela riječi talijanskih farmera. Pippa je došla na skup sa članovima Zelene akcije iz Zagreba. Pippa mi priča kako su se takve stvari već događale. U Johannesburgu su navodni prosvjednici farmeri zapravo bili plaćenici Monsanta. Lako može biti su i ovi plaćeni. Totalno je smeće argument da će s GMO tehnologijom biti konkurentniji jer ni SAD ne može prodati GMO proizvode u Europi. Za to nema tržišta, komentira Pippa.
U zraku je dobra energija, osjećam. Sve je puno zanimljivih lica koji me asociraju na likove iz knjiga ili bajki. I svi oni prilaze meni privučeni samo mojim mislima. I ova se reportaža piše sama od sebe.
Prvo dolazi Oliver Twist. Sa plavom kosom, cilindrom na glavi i kockastim prslukom izgleda kao da je osobno inspirirao Charlesa Dickensa. Vidio sam te kako fotografiraš, kaže Radim nakon što mi je otkrio da se ipak ne zove Oliver. On je iz Brna, student ekologije. A zašto si došao ovdje? pitam još jedno glupo pitanje. Pa eto, prilika da vidim Beč, odgovara Oliver s velikim osmijehom na licu. Ah, super. I ja isto. Samo da nas ne čuju ovi nabrijani aktivisti, pridružujem se šali. Dok odjekuje čurđevak zeleni u izvedbi Kraških ovčara, Oliver me napušta.
Samo da bi dao mjesta ni manje ni više nego velikom čarobnjaku Gandalfu. Duga sijeda kosa i duga brada i mudrost koja izvire iz očiju. Strana koja ima Gandalfa neće izgubiti, moram zaključiti. Tko će gospodariti prstenom, odlučuje se iza staklenih vrata, a nama vani ostaje samo da navijamo. Kada čuje otkuda sam, Gandalfu je drago. Imali smo puno kontakata s aktivistima iz Hrvatske i Slovenije oko teme slobode, kaže on. Daje mi letak i želi da mu se javim. Matthias iz ekološke udruge iz Bad Ischla je njegova verzija o identitetu. Pravim se da mu vjerujem. Priča o Gandalfu nije za svačije uši...
Na kraju još Jim. Ili Jimbo. Tamnoputi pijanist i svirač bluesa žali se kako su mu ukrali fotoaparat pa je morao kupiti novi. Nije ni loše prošao sa Nikonom kojeg je objesio oko vrata. Došao sam fotografirati prijatelje koji su svirali tu danas, priča i snima moj portret kojeg obećaje poslati mejlom. Ne zanima ga baš previše o čemu se tu protestira. On hvata kadrove i note.
Dok ja čavrljam sa svim ovim jedinstvenim praktikantima života, na pozornici se izmijenilo mnoštvo govornika i glazbenika. Ovaj marš organiziralo je mnoštvo organizacija, od Friends of the Earth do Greenpeacea i austrijskih udruga. Gubim nit tko govori, ali hvatam riječi: Dobili smo obavijest kako na konferenciji komentiraju da smo eko-teroristi. A kojim imenom onda nazvati one koji plemenitu riječ sloboda iskorištavaju za maskiranje mutnih interesa korporacija i želje za kontrolom hrane koja život znači i na kraju života samog?
