18. novembra 1991. godine pao je Vukovar. Jedinice JNA, TO i paravojne formacije ušetale su u grad koji su prethodno sravnile sa zemljom, proterali civilno stanovništvo, a jedan deo ubili. Tri meseca trajala je opsada grada na čijim ruševinama je Srbija ispisala jedno od najsramotnijih poglavlja u svojoj istoriji. Stotine ubijenih, hiljade prognanih, jedan od najlepših gradova bivše SFRJ uništen je do temelja... Danas, 19 godina kasnije neki od vojnih čelnika JNA su osuđeni, vođe TO i paravojnih formacija takođe, a predsednik Srbije prvi put je otišao i poklonio se žrtvama. Čijim, nije rekao; zašto se izvinjava, takođe. No, to ne umanjuje njegov čin koji se smatra velikim doprinosom u poboljšanju odnosa Hrvatske i Srbije.
Jedino se u svetu medija niko nije osetio odgovornim za zločin nad Vukovarom. A i zašto bi, kad to ni društvo, tj. država nije tražila. Vukovar je, uz sve pomenuto, prvi toponim na kojem se pokazala sva snaga ratne propagandne mašinerije Slobodana Miloševića. Histerija kojom su RTS, Politika i Večernje novosti hranile stanovništvo, sramotne laži koje su plasirane na stupcima dnevnih novina iz dana u dan, mržnja koja je isijavala iz naslova i dnevničkih dodataka, doprineli su širenju straha koji je rezultirao jezivim zločinima nad pripadnicima "drugih", u ovom slučaju Hrvata i Bošnjaka, te potpunom rasturanju zemlje, uništavanju gradova i života svakog pojedinca.
O tome kako je izgledao Vukovar u vreme pada, šta se sve moglo naći u novinama i koliko je to imalo veze sa realnošću te kako je funkcionisala ratna propaganda Slobodana Miloševića i njegove kamarile, za e-Novine govori Jovan Dulović, novinar nedeljnika Vreme, čovek koji je, uz Dejana Anastasijevića, jedini novinar koji je svedočio pred Haškim tribunalom.
U Vukovar ste stigli u maju 1991. godine. Kakvu ste situaciju zatekli?
Da, stigao sam kao novinar Politike Express i bio od maja do prestanka ratnih dejstava. Niko iz redakcije nije hteo da ide, a ja kako sam već bio po ratištima odlučim da krenem. Odem u štab u Beogradu po propusnicu i pravac Vukovar. Mislim da je to bio opšti haos. Video sam veoma malo novinara, uglavnom u prolazu. Svrate ili budu neko vreme pri štabu. Ja sam pun entuzijazma krenuo iz Beograda, čak sam jednom poslao i pozitivnu priču o Veselinu Šljivančaninu koji je na moje oči pomogao jednoj devojčici. U početku sam pisao pozitivno što je tog trenutka i bilo. Moj okvir sagledavanja situacije bar prvih dana bio je jako sužen, nisam mogao da izađem odmah van dela koji je kontrolisala JNA, nego sam bio tu i slušao šta pričaju oni koji su bili u akciji. Kasnije sam pratio te akcije. Zapravo, događanje u Vukovaru sam shvatio tek posle mesec, mesec i po dana, kada sam mogao da odem na teren gde se ratuje.
Šta ste videli?
To nije bio rat, to je bio pljačkaški pohod. To niko ne može da ospori. Tu je dolazio i kurta i murta da se bori, ali je pri tom nosio niz kobasica oko vrata, jorgan... pljačkali su toliko bestidno da se meni utroba okretala. Tek tada sam počeo da uviđam šta je ljude nagnalo da dođu; ne da se bore, nego da pljačkaju. Vukovar je bio bogat grad. Krenuli su da pljačkaju sve redom. Teraju krave preko Dunava; video sam četvoricu ljudi kako nose šatorsko krilo, a u njemu celo ozvučenje iz nekog disko kluba i sve što se može ukrasti. Vadili su iz zida električnu instalaciju. Jednog sam video kako nosi kablove preko leđa, povadio električnu instalaciju, pitam šta će mu kaže "treba da prodam..." Tu je bilo više ekipa. Najveći deo Vukovara je držao Arkan sa svojim jedinicama koje su pljačkale sve redom. Niko ništa bez njegove kontrole nije mogao da odveze.
Kako ste slali tekstove? Jeste li uspevali da ih objavite u Politici Express bez intervencija?
Prvih mesec, mesec i po dana dok sam bio u samom Vukovaru, bio sam pri štabu. Imao sam samo jednu stranu, ne znam šta se događa... Stižu vesti da ima mrtvih, pričaju o mrtvima, o borbi, ali ništa nisam video svojim očima. Izveštaje smo slali tako što smo prelazili preko Dunava, preko mosta. Neki put su bili zatvarani pa smo išli do hotela Odžaci i odatle smo telefonirali i predavali izveštaj. I to je tako bilo u početku. Onda su počeli posle izvesnog vremena da mi menjaju tekstove. Sima Ćirković je postavljen za šefa deska i počeli su da mi izbacuju delove, da oni stavljaju međunaslove, da čak i dopišu po nekoliko rečenica kako su oni zamislili... Nisam imao prilike da to vidim jer sam bio u Vukovaru ali kad sam došao do prvih novina u kojima mi je prepravljan tekst i video da piše "ustaše", poludeo sam. Nikada nisam upotrebio taj izraz. To je bila hrvatska vojska, držao sam se strogo principijelno onoga kako jeste. I onda su jedan tekst iskasapili, neki tekstovi mi čak nisu ni izlazili i to je trajalo neko vreme. Ja sam sve ređe pisao za Express, uglavnom sam beležio sve u svoj blok. Počeo sam da se krećem više, da idem dalje i pisao sam samo ono što sam video svojim očima. Počeli su da mi toliko menjaju tekstove da je to bilo nepodnošljivo. Jednom, nakon što sam saznao šta su mi napravili od teksta, nazvao sam Ćirkovića, pukao sam, i izderao se na njega. Tad su počeli da me izbacuju potpuno.
Kakvu ste komunikaciju imali sa kolegama?
Lošu. Zapravo ih nisam ni viđao ali povremeno mi dođu u ruke novine pa bi video šta se pisalo. Jedan novinar je pisao neke gluposti o vozovima punim naših ljudi koje su pobili Hrvati, neke gadosti, izmišljotine. To novinarstvo su predstavljali ljudi koje nikada nisam video, koji su pisali gluposti, a urednici im objavljivali. Bila je tu plejada ljudi koji su došli u Vukovar tada i tamo postali novinari. Krivo mi je jer sam zaboravio imena. Sa mnom je u jednom periodu bio jedan momak iz Novog Sada, pametan, on je pisao knjigu posle svega za razliku od mene. Išli smo na mesta gde ne bi smeli, ali smo išli. U Vukovaru sam ostao do kraja dejstava, hteo sam da vidim kako će se sve završiti. U Politici Express sam ostao do kraja godine i dobio otkaz. Uz sve gadosti koje su objavljivali tiraž Politike Express je bio pola miliona u to doba.
U filmu Janka Baljka Vukovar, poslednji rez govorite o pozadini najveće novinarske laži u ratu devedesetih - navodnom pokolju 40 vukovarskih beba koju je plasirao izvesni Rojterov reporter Goran Mikić. Njene posledice se danas jako dobro znaju. Vukovarske vesti zapravo su bile uglavnom izmišljene i fabrikovane laži. Sem beba, koje su od njih ostavile najveći utisak na vas?
Priča o bebama me drži besnim i dan danas i još uvek mi je teško kad se svega toga setim. Međutim postoji i priča o leševima iza Vukovarske bolnice. Pao Vukovar, Šljivančanin ispred bolnice drži "banku", a preko puta ulice mrtvi ljudi, muškarci i žene, prekrivena im lica, 20 do 30 leševa. To su ljudi uglavnom izginuli od haubica i bombardovanja. Nikada mediji nisu rekli da su to žrtve bombardovanja. Umesto toga RTS je objavio da su to srpske žrtve koje su izmasakrirane.
Koliku su, prema vašem mišljenju, mediji ulogu imali u razbuktavanju rata na prostoru bivše SFRJ?
Mediji su imali ključnu ulogu, setite se samo onog ispraćaja tenkova u rat. Imali su vrlo velikog značaja. Jer to je bila jedna histerija, ludilo,a mediji su bili glavna poluga u stvaranju takve atmosfere da se napravi to što se napravilo. Pisali su izmišljene stvari, o objektivnosti da ne govorimo.
Tužilaštvo za ratne zločine već više od godinu dana pokušava da sklopi optužnicu protiv određenih ljudi iz tog vremena koji su vladali medijskim prostorom. Koliko je značajno procesuiranje ratnih huškača?
Mislim da bi trebalo. Tu ima elemenata da bi mogla da se podigne optužnica. Ja mislim da bi trebalo da se pročešlja sve što su novinari radili tih godina i makar da se žigošu oni koji su bili ratni huškači. S druge strane, Tužilaštvo ima na raspolaganju dokumentaciju u Narodnoj biblioteci, sve tekstove. Jedna ekipa od tri čoveka to može u rekordnom roku da završi. Da se zna tačno i decidirano ko je šta uradio i pisao.
Ostali ste u Vukovaru nekoliko dana nakon pada grada.
To novinarstvo su predstavljali ljudi koje nikada nisam video, koji su pisali gluposti, a urednici im objavljivali. Bila je tu plejada ljudi koji su došli u Vukovar tada i tamo postali novinar
Jesam. Bio sam u gradu ključnih tri dana kada su ubijani civili i ratni zarobljenici i kad je stanovništvo napuštalo grad. Nisam svedočio ubistvima, ali sam bio tu kad su se vratili vojnici koji su izvršili streljanja. Sećam se da mi je jedan dobrovoljac, ujutru, 21. novembra 1991. godine rekao "Sinoć smo ih na Ovčari ubijali između pet sati i jedan sat ujutru. Preklinjali su nas i plakali, tvrdeći da nikada nisu pucali u nas." Rekli su mi da su jedna žena i dva deteta među ubijenima. Pitao sam tadašnjeg komandanta TO Stanka Vujanovića, koji je osuđen na 20 godina zatvora za ratni zločin na Ovčari, zašto su to napravili. On je bio zabrinut jer su dobrovoljci bili brbljivi pa će se sve saznati. Ta ekipa je bila isključivo motivisana pljačkom, ne patriotizmom. Jedan pijani momak mi je tada prišao i rekao "Nikada ti nisam dao poklon", posegao je u džep i izvadio deset zlatnih prestenova, koje je skinuo sa mrtvih ljudi. Odbio sam, lažući da imam alergiju na zlato. Sledećih dana, dakle 22. novembra izdato je naređenje svim dobrovoljcima da predaju oružje. Dok sam obilazio Vukovar, razgovarao sam sa nekoliko Srba o toke kako su tretirani u vreme dok su bli u Vukovaru, dok je trajala opsada. Pitao sam da li su na bilo koji način bili maltretirani ili povrgnuti diskriminaciji. Svi su mi rekli da se sa njima pravedno postupalo, da da su dobijali jednaka sledovanja hrane i da im, u osnovi, nijedan stanovnik Vukovara nije učinio ništa na šta bi mogli da se požale. Dan kasnije, 23. novembra, napustio sam Vukovar.
Vi ste jedan od retkih novinara koji je bio i u Zvorniku kada su se dešavala najveća zverstva nad bošnjačkim stanovništvom.
U Zvorniku ja ni jednog novinara za tih nekoliko dana koliko sam bio, nisam video. Spavao sam nekoliko dana tamo, tad je već bilo divljanje. Prvi put kad sam došao, na srpskoj strani gde je most stoje džakovi s peskom, puškomitraljez i sedam, osam ljudi što u uniformi, što u civilu. Posle se ispostavilo da su iz DB i raznih formacija. Kad sma rekao da bih preko rekli su mi da je tamo luda kuća. Koliko sam shvatio dat je nalog da niko ne sme da pređe sa zvorničke strane na srpsku, a pokušavali su nekoliko puta sa opljačkanim stvarima. Na kraju su prošli tako što su noću, u čamcima prevezli to što su pokrali po napuštenim kućama. Kad sam prešao zateklo me sve od zla oca i još gore majke. Grad nije bio razrušen, bar ono što sam uspeo da vidim. Ja sam prešao do glavnog mesta gde je bio štab. Izađemo mi iz automobila, ide jedan sa bradom, kama velika za pojasom, pištoljčina, šajkača sa kokardom, ide prema meni, iza njega dvojica sa automatima, i taj bradonja kaže "Gde si Srbine, pa mi se znamo, ja sam bio u Vukovaru kad si bio i ti". Raspriča se on o svojim dogodovštinama, kako su "čistili celu noć teren od balija" i kaže "nismo metak ispalili, sve na ladno". Međutim ispostavilo se da je lagao, da je voleo da se hvali. Njemu nije ni suđeno, on je bio obični folirant.
Da, ali je suđeno braći Vučković.
Bio sam na suđenju braći Vučković ali sam nekako taj deo svog života zaboravio sve do trenutka kad sam svedočio pred Haškim tribunalom protiv Slobodana Miloševića. Kaže Miloševič "ali mi smo prvi počeli da sudimo naše ratne zločince, imali smo slučaj u Šapcu." I meni se otvori knjiga i kažem "jeste, u pravu ste, to je bilo suđene braći Vučković. To je bilo najsramnije i najpodlije suđenje u mom životu." Ispričam kako je u sudnici bila devojka koju je Vučković silovao, došla je da svedoči, u punoj sudnici sudija je insistirao na detaljima što je bilo jezivo, neprofesionalno i mučno.... Sve sam to rekao Miloševiću. Imao je 35 minuta još za unakrsna ispitivanja ali me više ništa nije pitao.
Propagandna taktika medija iz Srbije se od Vukovara do Zvornika promenila. Dok se o Vukovaru izveštavalo danonoćno, imali smo i specijalne dodatke, za Zvornik se ništa nije znalo, pokoja vest, skoro pa nevidljiva u dnevnoj štampi.
Ja znam da sam jedva uspeo da uđem u grad, da nisam mnogo video i da je bilo teško izveštavati. Za tih nekoliko dana koliko sam bio, zapravo sem mene, nisam video ni jednog novinara u gradu. Nije bilo ni onih usputnih, povremenih dolazaka kao u Vukovaru. Možda su kasnije dolazili, ali za vreme mog boravka ne. detalji nekih većih zločina saznali su se mnogo kasnije, jer je grad bio zatvoren, a zapravo niko nije izveštavao o tome. Ja nisam bio kada su ubijani ljudi u Domu kulture u Čelopeku.
Nakon što su neki od dobrovoljaca osuđeni za ratne zločine nad civilima u Zvorniku, u medijima se moglo pročitati da su dvojica bili ljudi sa ozbiljnim dijagnostikovanim mentalnim problemima od pre rata. Ko su zapravo bili pripadnici paravojnih formacija?
To je uglavnom bio šljam koji je bio skupljen sa svih strana, na prvom mestu iz Srbije. To su đilkoši seoski, ni selo ih nije volelo, ali su prvi otišli u uniforme da bi pljačkali, a koliko su oni zaista verovali u to za šta se bore... Teško. Mislim da je njihov osnovni cilj bila pljačka. To su bili mali, ali bogati gradovi. Viđao sam ih kako nose vrata, prozore. Nemojte da mi pričate o rodoljublju, to su sve bili lopovi. Vodili su u Vukovaru jednog matorog lopova, koji je bio vrhunski imao je šmek, uđe u kuću i kaže tu su pare i žuto, oni zlato zovu žuto. Imao je njuh da nanjuši pare i gde su dragocenosti koje ljudi nisu uspeli da pokupe kad su bežali. Sećam se jednog magarca, drži kantu sa uljem i benzinom i poliva kuću sa tim. Već dve, tri okolo gore. Pitam ga što to radi, pa svi su pobegli, on meni kaže "Merak mi da gori". Nikada to neću zaboraviti.
Šta se u načinu ratovanja promenilo od Vukovara do Zvornika?
Ja nisam bio tu kad je Arkan bio u Zvorniku, ali su mi kasnije pričali da su mu Srbi koji su tamo boravili otkucavali bogate ljude, uglavnom Bošnjake. On bi slao svoje ljude da te bogate dovedu, maltretirao ih, i on je mora da donese sve što ima, inače ga odnese Drina. U Vukovaru nije bilo tako. Ali je to ista fela ljudi. U Vukovaru su dobrovoljci i ostali ratovali za svoj račun, retko su ih angažovali oficiri da idu na neku akciju. Oficiri su bili figure veneris, bilo je onako kako su dobrovoljci odlučivali. Jedina svetla tačka u Vukovaru su bila dva Crnogorca, koja su došla da se bore i bili valjda u nekoj akciji, vratili se i pričaju, i kaže jedan "mi nijesmo došli ovdje da ratujemo ovako kako vi ratujete. Mi odlazimo", pošto su videli da ovi nose šunku ispod miške, tegle sa krastavčićima i sl
Kako vam danas izgledaju mediji u Srbiji?
Moram da vam priznam da uopšte više ne čitam novine. Imam čamac na Dunavu i ribarim.