"Ideje zajedništva, kolektiviteta i uzajamne odgovornosti su prirodni neprijatelj neoliberala i zato ih žele potpuno uništiti".
Vesna Leskošek je profesorica na Fakultetu za socijalni rad pri Sveučilištu u Ljubljani. U područje njezina interesa spadaju društvena nejednakosti u lokalnom i globalnom kontekstu, socijalna država i mladi. Leskošek je bila aktivna u borbi za reformu i dostupnost visokog obrazovanja, a osim što se u znanstvenom području zanima i za feminističke teme, kritičarka je aktualnih političkih zbivanja koja nanovo utječu na povećanje rodne neravnopravnosti. U razgovoru za H-Alter, Leskošek govori o dokidanju koncepta socijalne države na području bivše Jugoslavije, utjecaju Europske unije i ostalih međunarodnih aktera na smanjenje socijalnih prava, o reformama mirovinskog sustava, mladima i ženama na tržištu rada te flex security modelu koji je zaslužan za nastanak nove klase - zaposlenih siromaha.
Socijalna država jedna je od rijetkih barijera neoliberalizmu, koji najbolje uspijeva u sredinama gdje prevladavaju uvjerenja o individualnoj odgovornosti pojedinaca za njihov život i život njihovih obitelji
U svojim radovima navodite da je socijalna država posljedica politiziranja distribucijske borbe na tržištu i kako je za njeno postojanje nužna svijest da je kapitalizam potrebno nadzirati, postojanje političkog konsenzusa i jasno formulirana vrijednosna orijentacija. Možemo li stoga države bivše Jugoslavije danas nazvati socijalnima?
Sindikati ne bi smjeli zagovarati samo prava svojih članova, nego i politizirati klasne odnose, brinuti se za smanjenje društvenih nejednakosti i boriti za socijalnu pravdu
Ne znam dovoljno o zbivanjima na području socijalne politike u ostalim republikama bivše Jugoslavije, no za Sloveniju mogu tvrditi da je zajedno s promjenama na području socijalnog zakonodavstva odustala od koncepta socijalne države, iako je ta kategorija još uvijek zapisana u njenom Ustavu. Iako je gospodarska kriza vlastima uvijek najbolji izgovor za smanjivanje, odnosno ukidanje socijalnih prava, važno je reći da ona nije glavni uzrok nestajanja koncepta socijalne države. Glavni uzrok tome je činjenica da je socijalna država jedna od rijetkih barijera neoliberalizmu, koji najbolje uspijeva u sredinama gdje prevladavaju uvjerenja o individualnoj odgovornosti pojedinaca za njihov život i život njihovih obitelji. Ideje zajedništva, kolektiviteta i uzajamne odgovornosti za živote svih pripadnika jedne zajednice prirodni su neprijatelj neoliberala i zato oni smatraju da je sve te vrijednosti potrebno uništiti. Socijalna država je sama po sebi kolektivan pojam pri čemu se podrazumijeva da svi preuzimamo odgovornost za opstanak onih koji si to sami ne mogu omogućiti. Kao takva, ona je prepreka pri promicanju ideja o tržištu kao obliku demokracije, i zbog toga je potrebno eliminirati "gubitnike", a nagraditi "pobjednike". Kao što navodno na tržištu imaju jednake šanse za uspjeh kao i svi ostali, tako gubitnici sami moraju snositi sankcije za neuspjeh. Ta pojednostavljena ideja o dugoj ruci tržišta može uspjeti jedino u sredinama gdje su ljudi uvjereni da su oni koji ne mogu osigurati vlastiti opstanak društveni paraziti, lijeni i prevaranti. Dugu ruku tržišta je stoga potrebno dopuniti čeličnom šakom države, odnosno pojačanim kaznenim gonjenjem. Ukidanje socijalne države, odnosno smanjivanje razine socijalnih prava, ljude čini zavisnima o tržištu, što znači da moraju prihvatiti bilo kakav posao pod bilo kakvim uvjetima. Taj proces se sada odvija u većini europskih država, pa tako i u državama bivše Jugoslavije. U državama bivšeg istočnog bloka ti procesi su uspješniji jer se načela jednakosti, socijalne pravde i solidarnosti, koja su temelj socijalne države, demoniziraju kao ostaci socijalizma.
U kolikoj mjeri taj proces pospješuje pristupanje tih zemalja Europskoj uniji koja se s jedne strane deklarativno zalaže za očuvanje socijalnih prava, dok s druge na čela država postavlja tehnokratske vlade s ciljem dokidanja socijalnih prava?
Slobodno možemo tvrditi da socijalna država više nije ideal, a pogotovo ne u Europskoj uniji. Ona je donošenjem Lisabonske deklaracije uzdigla ideju konkurentnog i slobodnog tržišta, istovremeno podižući svijest kako je potrebno održati određen stupanj socijalnih prava koja će ograničiti siromaštvo i socijalnu isključenost. Na deklarativnoj razini postoje ciljevi da bi se do 2020. godine u zemljama Unije trebao smanjiti stupanj siromaštva, ali realnost je nešto drugačija - od socijalne pravde odustaju i države blagostanja, kao što su Švedska, Finska, Norveška i Danska.
Osim toga, tu su i "preporuke", odnosno zahtjevi, različitih ekonomskih organizacija poput MMF-a...
Nije tajna da Europska unija svoje politike kreira u suradnji s drugim međunarodnim akterima kao što su OECD, MMF, Europska središnja banka, Svjetska banka i drugi. Prije usvajanja ugovora o fiskalnom paktu, EU je preporučila državama da unutar svojih granica provedu reforme u dogovoru s MMF-om. Američki sociolog Wallerstein je postavio tezu o novom globalnom kapitalističkom poretku koji će ujediniti administraciju, politike i gospodarstva država kako bi međunarodne korporacije mogu lakše djelovati po cijelom svijetu. Na primjeru aktualne krize vidimo da se ta predviđanja i ostvaruju, jer se većina europskih politika, gospodarstva i administracija zaista objedinjuje. To je dovelo do uvođenja sistema novog javnog menadžmenta, odnosno privatizacija javnih službi i strukturiranje države po modelu poslovanja koji je prvenstveno usmjeren na ukidanje javnih usluga u zdravstvu, kulturi i naravno, obrazovanju. Primjerice, 2004. godine je izašla knjiga OECD i Europske socijalne države u kojoj se analizira upliv te organizacije u nacionalne socijalne politike. Očito je da je upliv velik i sveobuhvatan, a osobito na području privatizacije javnih dobara i smanjenju uloge države.
Kakva su slovenska iskustva?
Ulaskom Slovenije u EU naučili smo da postoji velika razlika između planova, strategije i svakodnevne politike. Socijalna politika se, na primjer, unutar EU usklađuje s tzv. otvorenom metodom koordinacije, no ona postaje obvezujuća za sve države članice. Tako postoje brojne strategije za smanjenje siromaštva i socijalne isključenosti, poboljšanja zdravlja itd., koje su uglavnom dobro napisane i poduprte specifičnim ciljevima, aktivnostima i rokovima za njihovu provedbu. No realnost nam pokazuje da država ukida socijalna prava, kriminalizira siromašne i nezaposlene. Utjecaj Europske unije je velik na području državne administracije, pri čemu države međusobno izmjenjuju ideje, povezuju se i tako opravdavaju vlastite prakse.
Spomenuli ste povećanje broja siromašnih. Kako komentirate najnovije rezultate Eurostata koji sugeriraju da gotovo četvrtini europskih stanovnika prijeti siromaštvo i socijalna isključenost?
Na deklarativnoj razini postoje ciljevi da bi se do 2020. godine u zemljama Unije trebao smanjiti stupanj siromaštva, ali realnost je nešto drugačija - od socijalne pravde odustaju i države blagostanja
Povećanje siromaštva je sasvim predvidljiva posljedica trenutne politike. Iako su to podaci o relativnom siromaštvu, koje se mjeri putem ankete o životnim uvjetima i izvodi se na uzorku od oko 1 posto stanovništva, ti podaci su alarmantni i pokazuju da je broj siromašnih u EU u stalnom porastu. No, ne možemo zanemariti činjenicu, koju sam već spomenula, da u EU postoji razlika u provođenju deklarativnih i pragmatičnih politika koje se donose iza zatvorenih vrata u prisutnosti velikih međunarodnih organizacija. Podaci Eurostata pokazuju da je siromaštvo u porastu u starim državama članicama, a u novima je u blagom padu. No Slovenija je, primjerice, zemlja s najvećim porastom siromaštva u 2010. godini, što je svakako rezultat smanjenja socijalnih prava.
Kako komentirate nedavne izjave švedskog premijera koji tvrdi da ljudi trebaju raditi sve do 75. godine života ako žele zadržati standard?
Neke skupine ljudi žele raditi što duže i sadašnji sistem ih u tome ograničava. To su, na primjer, savjetnici svih vrsta, sveučilišni profesori, istraživači, ukratko, ljudi čiji je svakodnevni život vrlo lagodan i koji imaju izgrađene čvrste društvene veze. S druge strane, postoji čitav niz ljudi koji su u 40. ili 50., a koje poslodavci odbijaju zaposliti jer su već istrošeni i neperspektivni. Većina njih je ušla na tržište rada odmah nakon završetka osnovne ili srednje škole i oni će u svojoj 75. godini života imati 55 ili 60 godina radnog staža. Uvede li se takva politika, ti ljudi će praktički raditi do svoje smrti jer je opće poznato da oni kraće žive. No budući da se proizvodnja sve više gasi, većina nisko kvalificiranih kadrova bez posla ostaje mnogo prije 75. godine života. Toga su svjesni i oni isti koji zagovaraju što kasnije umirovljenje. Njihova namjera krije se negdje drugdje, odnosno, oni žele smanjiti troškove mirovinskog fonda. Oni koji ne budu radili do propisanih godina snosit će najveće posljedice pri pokušaju ostvarenja mirovine. Za svaku neodrađenu godinu dobit će manji postotak, što znači da će većina tih ljudi živjeti u siromaštvu.
Prije održavanja referenduma za ulazak u EU u Hrvatskoj se mlade uvjeravalo kako će zbog otvorenijeg tržišta rada nakon ulaska u Uniju lakše pronaći posao. Kakva su slovenska iskustva po tom pitanju?
Pitanje je gdje će ga pronaći i kakav će točno posao raditi. U Sloveniji postotak nezaposlenih mladih u posljednjih nekoliko godina kontinuirano raste, što znači da se mogućnost njihova zapošljavanja pogoršala. Hrvatska Vlada je vjerojatno promicala ideju o agencijama za privremeno zapošljavanje, kojih u Europi zaista postoji na stotine, no one nude iznimno nesigurno oblike rada. U Sloveniji se obrazovanima većinom nude privremeni i nisko plaćeni poslovi. Osim toga, na tržištu rada postoji velika konkurencija zbog koje mnogi pristaju na loše uvjete rada i niske plaće. Misliti da je posjedovanje radne dozvole u nekoj drugoj državi put do boljeg posla uglavnom je krivo, jer ta dozvola podrazumijeva i sudjelovanje u lancu čija je svrha smanjenje vrijednosti rada.
Upozorili ste da se u Sloveniji pojavila nova kategorija siromaha, tzv. zaposleni siromasi. Možete li objasniti o čemu se točno radi?
Zaposleni siromasi su novi fenomen koji je usko povezan s liberalizacijom i deregulacijom tržišta uz istodobno smanjenje razine radne zaštite. Veća fleksibilnost pri zapošljavanju znači više zaposlenika sa skraćenim radnim vremenom i lakšom mogućnošću otpuštanja. Rezultat takve politike je porast zaposlenih koji su istovremeno siromašni. Siromaštvo je pojava koja se tradicionalno povezuje s marginaliziranim skupinama i nezaposlenošću. Plaćeni posao nekoć je bilo djelotvorno sredstvo koje je ljude štitilo do siromaštva. Povećanje netipičnih i nesigurnih oblika zapošljavanja, te povećanje polarizacije na tržištu rada u kombinaciji s niskom razinom vještina u onim područjima koja zahtijevaju visoku razinu vještina, stvorilo je nove rizike među zaposlenima.
Kako komentirate činjenicu da se većina socijaldemokratskih parlamentarnih stranaka zalaže za uvođenja flex security modela koji zapravo stvara prekarne radnike?
Budući da se proizvodnja sve više gasi, većina nisko kvalificiranih kadrova ostaje bez posla mnogo prije 75. godine života. Toga su svjesni i oni isti koji zagovaraju što kasnije umirovljenje
To je vrlo važno pitanje koje se dotiče predstavničke demokracije. Volimo ljevicu jer mislimo da je socijalno osviještena, no na kraju imamo liberale, koji se po gotovo ničemu ne razlikuju od konzervativaca. Razlika je jedino u pogledu prava manjina, no čak i po tom području im politike znaju biti nedosljedne. U trenutku kada je na vlasti bila socijaldemokratska vlada, Slovenija je dobila jedan od represivnijih zakona o novčanim naknadama. Ne samo da je to pravo znatno osporeno, već je uspostavljena kontrola nad primateljima naknade do te mjere da su im se kršila ljudska prava. Uvedeno je, primjerice, istraživanja po kućama, pri čemu vam policajci nenajavljeno mogu zakucati na vrata, ući u stan i tražiti znakove varanja. Uvedeno je i kazneno gonjenje i provjera samohranih majki u slučaju da imaju zatajene partnere. Tko bi u trenutku glasovanja mogao i pomisliti da će ljevica donositi takve zakone? Slična situacija dogodila se i na području radnog zakonodavstva. Socijaldemokratska vlada je usvojila Zakon o malom radu, koji je u Njemačkoj prouzročio prekarizaciju, i sada je ona i kod nas postala dominantan oblik rada. Radno zakonodavstvo u Sloveniji je vrlo liberalizirano i zbog toga je oko 80 posto radnih mjesta nesigurno. Ujedinjenje globalnih politika zapravo eliminira ideološke razlike među strankama. Većina stranaka ima tendenciju da se svrstava u politički centar, a to upućuje na činjenicu da se sve više brišu ideološke razlike među njima. Reforme, koje postaju ključan koncept djelovanja suvremenih vlada, diktirane su od strane velikih međunarodnih igrača. Zlatno pravilo o maksimalnom mogućem dugu države, koji je propisan Međunarodnim ugovorom o fiskalnom paktu, u Sloveniji je postalo ustavni prijedlog na kojem je insistirao Borut Pahor, socijaldemokratski premijer na odlasku. Model fleksigurnosti, koji je razvijen u Danskoj, predstavlja nesigurne oblike zapošljavanja s visokim stupnjem zaštićenosti u periodu nezaposlenosti. No u stvarnosti je on funkcionira na principu flexibility without security, budući zbog povećanja prekarnog rada dolazi do snižavanja razine socijalnih prava, što znači da životnih uvjeti ovise o rizicima na tržištu rada.
leskosek-2.jpg
Sudjelovali ste u borbi za reformu i dostupnost visokog obrazovanja. Koliki je diploma jamac za zaštitu od prekarnog rada?
Diploma danas više ne jamči ni da će mladi naći posao u svojoj struci, a kamoli da će raditi posao u skladu s nivoom dostignutog obrazovanja. Ispitivanje koje je u Sloveniji proveo Savez slobodnih sindikata pokazalo je da prođe oko pet godina od trenutka kada mladi uđu na tržište rada pa do trenutka kada nađu posao u struci. U 2011. godini je čak 83,7 posto svih slobodnih radnih mjesta podrazumijevalo zapošljavanje na određeno. Također, pokazalo se da se smanjio broj radnih mjesta za mlade s visokom stručnom spremom, ali i za one s magisterijem i doktoratom. Prekarni oblici zapošljavanja su u posljednjih nekoliko godina postali normalni, pa su poslodavci u mogućnosti da izmisle novi način zapošljavanja, a da pri tome smanje troškove rada. Budući da tvrtkama omogućuju lišavanje svake odgovornosti, agencije za privremeno zapošljavanje se množe.
Sindikati su kroz povijest odigrali veliku ulogu u borbi za socijalnu pravdu. U Hrvatskoj oni danas ulaze u čudne aranžmane s Vladom, javnosti je nepoznat sadržaj njihovog dogovora i rijetko sudjeluju u prosvjedima, no u Sloveniji su se upravo oni izborili za besplatno obrazovanje. Kako ocjenjujete njihov rad?
Ukoliko su svjesni da su demokratske institucije, a ne interesne skupine, sindikati mogu imati snažnu ulogu. Sindikati ne bi smjeli zagovarati samo prava svojih članova, nego i politizirati klasne odnose, brinuti se za smanjenje društvenih nejednakosti i boriti za socijalnu pravdu. Budući da imaju veću društvenu moć i izravan pristup centrima vlasti, sindikati koji to ne čine mogu društvu načiniti mnogo štete. U Sloveniji ima mnogo sindikata i neki od njih djeluju u skladu s vladinom politikom, no oni su u manjini. Neki sindikati su zaista pomogli da se 2005. godine izbjegne prihvaćanje većine neoliberalnih reformi na tržištu rada, a u posljednjih nekoliko godina su uz pomoć referenduma spriječili usvajanje Zakona o radu na crno i promjene mirovinskog zakonodavstva. No, taj uspjeh sindikati nisu postigli zahvaljujući izoliranoj bitci, već zahvaljujući suradnji s različitim pokretima i grupama za pritisak.
U svojoj knjizi Zavrnjena tradicija pišete da je u tradicionalnoj slovenskoj historiografiji zanemaren dio ženske povijesti. Koji je posljedice ta cenzura ostavila na društvo?
Kako komentirate da u današnjim vladama sjedi jako malen broj žena? Primjerice, nova hrvatska vlada ima rekordno nizak broj ministrica, a u Sloveniji je najavljeno kako će u novoj vladi Janeza Janše sjediti samo jedna.
Žene imaju pravo na vlastitu karijeru, ambicije i potencijale, ali su osuđene na samo jednu aktivnost, a to je skrb za druge
U Sloveniji je na zadnje parlamentarne izbore izašao jako velik broj žena. Najviše žena izabrano je s liste Zorana Jankovića. Zanimljivo je da nekoliko žena izabrano iz Janšine stranke i s liste liberala Gregorja Viranta, a na listama desnih stranka je to i inače nešto manjih broj. Ovi izbori su pokazali kako mit o tome da žene ne izlaze na izbore zapravo nije istinit. No pravi problem nastane kada se počne sastavljati vlada, odnosno kada dođe do preraspodjele moći. I prethodna Janšina vlada je također imala samo jednu ministricu, a to ukazuje na sustavno ignoriranje ravnopravnosti spolova. Ta tema rijetko kada postane predmet javne rasprave, što ukazuje na stanje svijesti koje vlada u našim državama. Mediji se ponešto bave tom temom, ali je većinom drže na marginama. Iako se tim problemom bavi tek potiha manjina. Treba nam postati jasno da više nema mjesta za rodno eksperimentiranje. Retradicionalizacija rodnih uloga je već ionako dala svoj danak.
