'Prometej' Bože Rudeža objavio je izabrana djela Slobodana Šnajdera u devet svezaka, ali - avaj! - kroz samoću, muk, sve je tiši huk... Šnajder je i sa devet opakih knjiga ostao dibidus prešućen i uglavnom neprodiskutiran, premda je riječ o hrvatskom izdavačkom pothvatu bez ikakve usporedbe (govorimo li o razdoblju državne samostalnosti), i o piscu po kojemu bi, u Njemačkoj ili Austriji, bili snimljeni već filmski opusi, o kazalištu da i ne govorimo. Šnajder, doduše, stalno i jest na pozornicama Njemačke, Austrije, Francuske, no ne i kod nas. Ne, sa Šnajderom ništa, kulturni se mainstream naučio još od 1981. godine kako ga izolirati, prešutjeti ili marginalizirati, on je ionako "čovjek koji hoda uz fasade", s boka, u strahu od poštenih sugrađana, a oni drugi, uska sljedba, ionako su u mišjoj rupi, zadrti i nepopravljivi. Šnajder je trajno u poluizolaciji, to mu je prirodno agregatno stanje i na to se, čini se, već i navikao.
U biografskom intervjuu za 'H-alter' Slobodan Šnajder otkrio nam je niz detalja sa svoga životnog puta, ali je iznio i stavove koji jasno kao dan pokazuju kako je riječ o čovjeku s onu stranu svih jednodimenzionalnih, naročito totalitarnih ideologija slika svijeta ili svjetonazora. Dio intelektualnih lumpenproletera, koji, prema pučkoj navadi vjeruju da je Šnajder beskompromisni ljevičar zato što je Židov čiji su preci, valjda, završili u Ravensbrucku ili Auschwitzu, ostat će šokirani činjenicom da je piščev otac, ugledni hrvatski pjesnik Đuro Šnajder, Folksdojčer koji je Drugi svjetski rat proveo kao mobilizirani vojnik - ni manje ni više nego Waffen SS-a, na Istočnoj fronti - e da bi se, potkraj rata, našao među poljskim partizanima, a onda biciklom vratio u Slavoniju...
Rođeni ste 1948. i pretpostavljam da ste već tada bili "kontroverzni". Toliko se, naime, ta riječ spominje uz vaše ime. Kakva je vaša obiteljska geneza? Mnogi čitatelji vaših tekstova, naročito političkih kolumni, zbog njihove ljevičarske intonacije vjeruju da ste židovskog podrijetla, a ono je - budi nam oproštena politička nekorektnost - zapravo njemačko? No, na ovo pitanje mi ne morate odgovoriti.
Imali smo dogovornu ekonomiju, dogovorni rat... Nećemo raditi „dogovorni intervju". Dakle, odgovaram: ima u meni svakojakih gena, šumarskih, kamenih, ugarskih, njemačkih, jedino sam u svim tim križanjima pasmina(tako je rasu zvao Starčević) izbjegao gene židovske. Za razliku od Tuđmana, ova me činjenica ne veseli. Ja vjerujem samo u mješance, mješavine, mijenu, razmjenu i promjenu.
Kada ste počeli pisati? Još bolje, kada ste postali "političko biće", jer je to kod vas gotovo nerazdvojivo? U "Hruštevima", jednoj vrsti autobiografske proze, vidi se da je to bilo zapravo jako rano.
Skoro otkako sam se opismenio. Svoju sam djecu tako prepao prijetnjom da ne smiju biti pisci da su se u prvom razredu jedva opismenili. Koliko razumijem nove školske programe, nove generacije slobodne su od te prijetnje. Živimo u doba „slikica". Za nas je to bilo „Životinjsko carstvo", a sad je to carstvo univerzalno i jedino.
Tko su (bili), vaši roditelji?
Danas Hebrang živi kao sjena u jednoj pomalo komičnoj osobi našeg političkog establishmenta.
Majka mi je bila novinarka, i oduvijek je pisala, u raznim formama. Pisala je i kolumne(!) Nezino djetinjstvo bilo je siromašno, rana smrt oca, samohrana majka s troje djece, moja baka, velika Matrijarha. Važna osoba za mene, otprilike kao, si licet, Krležina baka Terezija Goričanec za maloga Fritza. Ja potpuno razumijem rana ljevičarska opredjeljenja djece moje bake, dakle mojega ujaka i majčine sestre, jer razumijem privlačnost lijevo mišljenog egalitarizma kod onih, koji osim nadarenosti za učenje, nisu imali baš ništa. Majka je bila u ustaškom logoru Stara Gradiška, negdje u doba koje opisuje Jakovljević u svojoj epohalnoj knjizi koju nitko nije čitao, „Konclogor na Savi"; dakle, u doba kad je na istom mjestu bio i Hebrang, značajna figura, tragična figura i za mene velika tema koju sam u drami „Peto evanđelje" samo dotakao. Hebrang je totalna žrtva dvaju totalitarizama, ali Ilija Jakovljević, kao starogradiški uznik, to još nije mogao znati. Onda je i on sam postao žrtvom na sličan, ako ne i identičan način kao sam Hebrang, kojega je on doživio samo kao sjenu. Danas Hebrang živi kao sjena u jednoj pomalo komičnoj osobi našeg političkog establishmenta. Moj se ujak nije vratio iz logora; preživio je doduše Jasenovac, ali ne i Mauthausen kamo je otpremljen pod kraj rata. Moj je otac značajni hrvatski pjesnik Đuro Šnajder, jedan od prvih koji se u lirici oslobodio socrealističkih klišeja i koji je odigrao ulogu sokratovske babice za cio niz pisaca „krugovaške" generacije. Nikada ni od koga nisam čuo nijednu ružnu riječ o svom ocu - ja sam, kao njegova sjena, kod Hrvata stojim mnogo slabije. Na njegov pogreb nije došao ni poslovični Mozartov pas. Samo još jedan sličan pogreb bilježi povijest književnosti: na pogreb Musilov u švicarskoj emigraciji došlo je manje ljudi no što je on napisao knjiga.
Jedan dio rata moj je otac „proveo" kao njemački vojnik negdje „oko Beskida". On je bio Volksdeutscher, znači pripadnik „njemačkog naroda izvan Reicha". Na papiru, Waffen-SS imale su biti dobrovoljačke formacije; u realitetu, novačenja su često bila nasilna, i naši Volksdeutscheri nisu imali nikakvog izbora. Ne znam kako je moj otac, umjesto u zloglasnu Waffen-SS diviziju Prinz Eugen, dospio na Istok, gdje su šanse preživljavanja bile manje. Moj je otac, kako je razvidno iz činjenice što sam ja rođen 1948, preživio. Pobjegao je 1944. iz SS-lazareta gdje je ležao ranjen u rame. Povlačio se do kraja rata sa sovjetskim diverzantima i poljskim partizanima - poljska situacija jedan je nevjerojatan „patchwork", da bi 1945. došao kući u Nuštar, gdje je rođen, na biciklu. Eto, moja majka i moj otac, koji se (nasreću!) u ratu nisu sreli, i ja kao njihov potomak činimo jednu tipičnu srednjoevropsku mješavinu od sudbine.
Osim što ste došli na svijet u godini sukoba s Informbiroom, neke važne godine, poput 1968. i 1971. bile su važne i za vas. Na koji način je to, retrospektivno, bila 1948-a a na koji način 1968., 1971, 1991. godina?
Ja sam uspio doći na svijet dan nakon što je umro Ždanov, zloglasni žrec socrealizma. Šezdesetosma jest za mene određujuća godina: ako sam u svom životu uopće živio kao političko biće, onda se to odnosi na nekih četiri pet dana šezdesetosmaške pobune, u Beogradu i u Zagrebu. Nakon '68. svi smo prošli neko iskustvo represije, no represija u Beogradu ipak je bila znatno oštrija nego u Zagrebu gdje je sve ostalo na policijskim premlaćivanjima, pretresima, zabranama časopisa. Zabranjen je i kazališni (!) časopis Prolog koji je nas nekolicina osnovala nekako uoči '68. (Gašparović, Rumora, Roksandić, Kekanović neka su imena prvih uredništava.) Represija protiv studentske '71. naprotiv, bila je u Zagrebu oštrija nego u Beogradu, i tu su pale teške sudske presude. Vrijedno je pažnje što su se i jedna i druga pobuna začele u sveučilišnom inkubatoru gdje u principu uvijek hiberniraju „klice sumnje". Ja sam bio i ostao „šezdesetosmaš", a što je to bilo, odnosno što je moglo biti, pokušao sam opisati u drami „Bauhaus". U sedmom desetljeću života ne osjećam ni najmanju potrebu pljuvati po svojoj mladosti.
Tko su bili vaši uzori i orijentiri u takozvanim formativnim godinama? Gdje ste ih, i kako, proživjeli?
Moj otac i majka rastali su se u drugoj godini mog života. Dakle, oca sam doživio u kasnijim godinama, kao intelektualca, pjesnika i kritičara. No njegovu sam liriku čitao tek nedavno, i čitam je danas, kako ona nestaje iz antologija (i antologije se čiste, kao i narodi). Oduvijek sam čitao Krležu, to ne moram ni reći. Samo dvaput sam razgovarao s Krležom nasamo, i to neću nikada zaboraviti. Međutim, to ne znači da sam njegov apologet. Krležina blizina vlasti protiv koje smo mi '68. izašli na ulice iritirala me je uvelike, a njegove poruke o tome kako ćemo i mi „doživjeti sudbinu da će nam se ispuniti ideali" iritirala me još i više. Devedesete su provrvjele ljudima koji da su „doživjeli ispunjenje svojih snova". Neki su od njih stali prelaziti na drugi kraj ulice, a ja sam, kako se izrazio Georgij Paro, bio pisac „koji hoda uz fasade". Imade nas raznih; pa i mi koji smo u gradu rođeni hodamo po njemu na razne načine. Važni su mi bili „praxisovci" i njihove inovacije marksizma, ili njihova učitavanja u marksizam; potom, na istom tragu «frankfurteri». I Pejović i Petrović, koji su se 71. našli na sučeljenim pozicijama, prenijeli su nam nešto od svojeg teorijskog entuzijazma za Heideggera.
Ali studij filozofije u prvom je redu studij njemačkog klasičnog idealizma, sve drugo je, prevest ću latinski izraz, privatna marljivost. I mi smo studirali.
Možete li izdvojiti, kao flashbackove, par ključnih slika koje nećete zaboraviti nikad u životu...
Krležina blizina vlasti protiv koje smo mi '68. izašli na ulice iritirala me je uvelike, a njegove poruke o tome kako ćemo i mi „doživjeti sudbinu da će nam se ispuniti ideali" iritirala me još i više
Meni je to jako teško. Svoj sam život „predao" kazalištu; otrovno je pitanje, koje nasreću niste postavili, je li to bilo pametno. Ali to znači da je meni već teško razlikovati što sam vidio u teatru, koji je nekoć bio jako dobar i kod nas, a što je neki san, ili život sam. Teško mi je pa i nemoguće reći radi li se o slikama koje sam stvorio sam, ili o „slikicama" Krašova „Životinjskog carstva" u vezi kojih me je fascinirao čudnovati kljunaš. Ja se nekako tako osjećam: kao čudnovati kljunaš, kao Vanzemaljac. U meni ima odviše podrijetla. Pa otud i slika koje ne želim hijerarhizirati.
Kada ste postali svjesni da je Jugoslavija država na rubu ponora?
Po svoj prilici kad sam u radioprijenosu čuo Tuđmanov govor u Pazinu, 1990: „Tko nije s nama, taj neka si traži drugu domovinu." Kada su Cesarca kamionom vozili da ga strijeljaju, on je iz njega bacao ceduljice: August Cesarec, hrvatski književnik. I onda su ga izveli pred streljački vod. Kakvi su zazivani 1991; da ne govorim sada tko je sve bio na toj „skurilnoj seansi" poniznog dozivanja jedne loše prošlosti.
Ali problem je mnogo stariji. Nakon opsežnih radova na drami o Titu, nakon što sam prošao tisuće stranica literature, meni se objasnilo da jugoslavenske elite nisu vjerovale u mogućnost Jugoslavije od kasnih šezdesetih; i to je čak jedna đentlemenska procjena u vezi s jednom prijevarom. Možda im je zato tako lako pošlo za rukom „presvlačenje na otvorenoj sceni".
Tko je, zašto, i s kojim uspjehom rušio tu zemlju?
Rekao sam, quasi-elite, koje jedino po izvanjskoj semiotici možemo priznati „komunističkim". Pravih disidenata mi nismo imali, čak i kad su dospjeli u zatvor. Oni su znali da je Jugoslavija oročena, da prema tome njihovo vrijeme dolazi. Jasno sam vidio da su kolege studenti, od kojih su neki bili (pa su do danas čak i ostali) i prijatelji, godine 1991. odigrali ulogu nikako ne disidentsku, u sovjetskom ili poljskom smislu, već upravo za elite koje su doduše, u dijelovima, politički stradale, ali ni izdaleka ne onako kao ti studenti. Iznimna je pojava Vlade Gotovca i njegova vrsta idealizma koji je vrijedan svakog štovanja, iako se ne uči u filozofskim seminarima. Kao političar on nije imao šansi. Zašto nije imao? Pročitajte Kapuscinskijevu knjigu o iranskoj revoluciji „Šahinšah", pak ćete vidjeti zašto i kako ljudi Gotovčeva soja i kova nestaju s prvim „revolucionarnim" valom: jer su pametni, i otud slabi. Umjesto toga, balkanski su ajatolasi, u tri izvedbe, izveli svoje mini-teokracije.
Najbolji odgovor na vaše pitanje vjerojatno leži u odgovoru na jedno drugo: Kome je rat koristio? Tko se jedini okoristio ratom? Jugoslavija bila bi se ionako raspala, i bez rata. Da nije bilo „gospodara rata" koji su u ratu vidjeli svoj interes (on pak s hrvatstvom ili srpstvom ima malo veze), možda bi Bugari i Rumunji danas nama gledali u leđa kao što mi gledamo njima.
Kakva je bilanca te države po vašem sudu?
Mislim da je potrebna barem polustoljetna perspektiva da se to malo definitivnije kaže. Ne očekujete od mene da nižem svoje uspomene? Da kažem kako je ponekad bilo zdravo što se, nakon tvrđeg nasrtaja režimske kritike u Zagrebu, moglo komad odigrati u Beogradu, i obratno? Da sam pisao za petnaest milijuna ljudi, potencijalno? Igor Mandić imao bi što reći na tu temu. Sigurno je da se ljudi nisu ubijali zbog gena, kamenih, morskih, hrvatskih, židovskih, niti su si uzajamno rušili bogomolje, bolnice, gradove. Sa šezdeset godina ja ne mogu iz svoje kože. I ja iz kamiona koji juri, tko zna kamo, izbacujem svoje ceduljice.
Pod kojim okolnostima ste 1991. bili upozoreni da bi bilo pametnije da napustite Hrvatsku?
Pavletić je upozorio mojega oca da ja „jedva čekam da Srbi ovamo dođu", no on se jako prevario; ja bih volio Berbere, ili crnkinje plemena Bantu...
Tadašnji ministar kulture, danas pokojni, nazvao je mojega oca, s kojim je prijateljevao - to valjda nije sporno; valjda nije sporno da je živio neko vrijeme s mojim ocem i mojom maćehom u zajedničkom domaćinstvu kao siromašni student - i rekao otprilike: Neka tvoj sin smjesta napusti Hrvatsku jer on jedva čeka da Srbi ovamo dođu! Bizarno, nije li? Gospodo, ja sam Nijemac, došlo mi je da kažem (što je naravno besmislica, iako je istina: ta moji su Nijemci došli u Slavoniju u doba terezijanskih reformi, što će reći, u XVIII. stoljeću, i vjerojatno su genetski više Hrvati od većine današnjih Hrvatina - ajmo, gospodo, izmjerimo već jednom to hrvatstvo); no kako sam ja eto etnički Nijemac, a kako su Hrvati i Srbi još 1945, protjerali gotovo sve Nijemce, a dijelom ih pobili, čak i ako nisu bili Waffen-SS (ni izdaleka nisu mogli svi biti), to sam onda i ja „utekao" svome jatu, po preporuci gospodina ministra. Uz pretpostavku da mi je gospodin ministar htio pomoći, imao je i boljih načina od ostracizma. Božo Biškupić, koji me je „srušio" u Rijeci, ne potvrdivši me za intendanta, ali, kako ja danas mislim, najmanje svojom voljom, čini mi se mnogo boljim ministrom kulture.
Smatrate li iskustvo socijalizma, cjelovito iskustvo socijalizma - od Vladivostoka do Šentilja, pozitivnim ili negativnim?
To se ne može reći sa sigurnošću. Postojalo je mnogo raznih socijalizama. Bit će najbolji onaj koji će tek doći.
Je li iskustvo logora, od nacističkih do sovjetskih, najmračnije kolektivno iskustvo u cijeloj svjetskoj povijesti? Je li ono, kao takvo, dovoljno da djeluje katartično na buduće generacije? Nisu li zadnji balkanski ratovi u punom smislu te riječi bili tradicionalni mada zakašnjeli evropski ratovi, i ne bi li Evropa iz njih morala izvući zaključak kako taj pakao, koji se ovdje p(r)okazivao, nije nikakav balkanski specificum nego tek ukazivanje na jedan mogući pravac razvoja evropske budućnosti? Jedna negativna, ali nimalo nemoguća Utopija.
Negativna utopija zove se dystopija. To je Zapad na našem primjeru, laboratorijski, i proučavao: Što bi bilo kad bi bilo... Kad bi se Balkan dogodio u SSSR-u s njegovim atomskim arsenalom, supijanim fantastom kova Jeljcina, na kojega su naši „aparatčiki", poslije ajatolasi, najviše podsjećali? Nastala bi globalna tarapana, prema kojoj je dvjesto tisuća pobijenih i poklanih, čak i nabijanih na kolac, u balkanskim ratovima čista kamilica: slikica iz „Životinjskog carstva", čudnovati kljunaš balcanicus. Evropa gledala je skrštenih ruku, i onda je na kraju Amerika morala okončati pokus u kojem je pobijeno 200.000 zamoraca, a dva milijuna je rastjerano poput miševa na tavanu koji se srušio.
Bojite li se jedne takve kataklizme? Nove, kako bi rekao Krleža,"svjetske konflagracije"?
Tko zna, možda će oni s Meduzine splavi (prizivam slavnu Gericaultovu sliku), nakon takvog jednog potopa, kojim će Bog samo potvrditi činjenicu da je On stvorio svijet, pak ga onda može i uništiti, misliti da smo mi proživjeli svoj život u nekom posve povlaštenom, super-sretnom razdoblju svjetske povijesti.
Ona bi značila kraj svake civilizacije?
Jedan Vanzemaljac i kljunaš neobični nema tu što dodati.
Novi hrvatsko-slovenski rat: ne pokazuje li on kako priče sa savršenom lakoćom uvijek kreće iz početka?
Nesnošljiva lakoća politike uvijek proizvede nesnošljivosti raznih vrsta.
Balkanske države, zadnjih sto godina, samo jedan proces održavaju kontinuiranim: to je sve veća etnička čistoća država-nacija. To je jednim (značajnim, doduše) dijelom i evropska priča?
Nije. Neki će reći nažalost. Neki nasreću. Potonji su ovi koji vjeruju u slitine, a ne u čistoću kovina i ruda. Mi ne živimo u svijetu minerala, premda je umiranje put u mineralno. Evropa se sve više miješa, i rasno i vjerski. Kakav će kruh od toga tijesta ispasti, to valjda najviše ovisi o kvascu. Kad bi quasi-elite postale stvarne elite...
Kako to da ovdje nitko nije genocidan, nema toga, nitko nije kriv, svi su žrtve, nad svima je samo vršen genocid, a sve naše države uglavnom su etnički jednoobraznije?
To je, kako bi jedan slavni radioreporter kazao u vezi s nogometom, trenutna situacija. Ulaskom u EU doći će do značajnih migracija, i novih miješanja. Etnički čiste države, san tolikih zasukanih prljavaca, potpuni su anakronizam. Pavletić je upozorio mojega oca da ja „jedva čekam da Srbi ovamo dođu", no on se jako prevario. Ja bih volio Berbere, ili crnkinje plemena Bantu, te su najljepše građene. Hrvatska ne samo da je u recesiji, kao i cijela Evropa, pa i svijet, već stvarno pati od bijele kuge. Primijenim li neke analize evropske bijele kuge na naše izračune, Hrvatska će, bez imigracije, do kraja ovog stoljeća biti etnički totalno čista, u smislu da u njoj neće više živjeti nijedan Hrvat.
Je li na Balkanu napokon stvorena jedna trajnija geopolitička konfiguracija ili još uvijek važi naslov "Do viđenja u idućem ratu"?
Valja prvenstveno strahovati zbog otvorene rane koja se zove Bosna gdje još ništa nije riješeno.
U Glosi o partizanstvu velite da je u Njemačkoj provedena "kakva-takva denacifikacija", ali ipak bolja od naše. Zašto to mislite za Njemačku?
Živio sam u Njemačkoj i s Nijemcima, i znam da njihova intelektualna elita misli stopostotno evropski, čak i kad je konzervativna. Naši konzervativci zaboravljaju da i konzervativna pozicija obvezuje, da je i ona „iz nekog filozofskog seminara"; Ratzinger, Sveti njemački otac to zna. Pio XII, i ono što je o njemu rekao, kao i rehabilitacija jednog biskupa kojega je Ivan Pavao II otjerao iz Crkve, jest neka greška njegovih savjetnika. Njemački je papa potpao pod utjecaj Kurije.
U kojoj mjeri je minuli rat bio dogovoren? Vjerujete li u tu tezu?
Ona je dokumentirana, za nju mi ne treba odmak od pola stoljeća; ne treba mi ni lektira Šarinićevih „memoara". Pisao sam o tome prije no što su oni objavljeni.
Što je danas naslijeđe "tuđmanizma" - već sad imamo pokušaje da se Tuđmana prikaže kao utemeljitelja arkadije u kojoj je sve hrvatsko bilo samo hrvatsko, iako je notorno da je baš on pokrenuo tu grandioznu rasprodaju.
Naravno, to je nešto notorno: nasljeđe tuđmanizma jest u tome što je tuđmanizam rasprodao svekoliko nasljeđe.
++++++++++++++++++
U nakladi Prometej izašla su vam izabrana djela. Kakav je odjek?
Hajdmo reći s Krležom: Gluho doba!
Vi ste svakako obilježeni ponajprije kao autor Hrvatskog Fausta, djela koje je u hrvatskoj književnosti imalo sasvim jedinstvenu putanju. Skoro kao Zafranovićeva Okupacija u 26 slika. Što je tu tako sporno?
Nedavno sam imao zanimljivu (za mene zanimljivu) književnu večer u židovskom društvu Bet Israel, gdje je moj prijatelj, izdavač i sam pisac jedne značajne netom izašle knjige (Svijet u sjeni, knjiga o gastarbajterima, Pelago, Zagreb 2008.) dao uvod u „izabrana djela", i pritom postavio to isto pitanje. Kako je priredba bila samo za pozvane, broj ljudi otprilike se poklapao s podjelom potrebnom da se izvede ta strašna drama; i palo mi je napamet, kako bi bilo lijepo da se to učini, da
se drama, makar polu-javno, pročita, i da se vidi što je u njoj „sporno" i zašto je tomu tako: Hrvatski Faust jest drama o glumcima, intelektualcima u teškim vremenima koji se odlučuju. Ona govori o ljudskim izborima, i o tome koliko su oni kadikad teški. Ona je jedna stopostotno interna, povjerljiva, unutarhrvatska rasprava. Ali za nju nema hrabrosti, i tako dugo dok ona miruje, utamničena u knjigu, sve je OK. Čitajte, o tome, ne dakako samo o tome, Natašu Govedić, koja već godinama, s promjenjljivom „ratnom srećom", vodi borbu za „građanska prava" mojih drama. HNK samo je na 100 metara od društva Bet Israel u prostoru; u vremenu, radi se o minimum dvama stoljećima.
Kakva je danas uloga pisca u Hrvatskoj?
Pisci, gledano izvana, proizvode mnogo dreke, ali teško je tu vidjeti neki veliki utjecaj. Lani je umro
Tomislav Ladan, jedan od zadnjih hrvatskih polihistora, i na tu činjenicu na kraju godine nisu podsjetile ni jedne dnevne novine u pregledu najvažnijih događaja godine. Nitko se nije sjetio ni Supeka. Vani živi Stanko Lasić, za kojega van užeg kruga intelektualaca jedva tko zna. Gdje se izgubila hrvatska književna draž?
Ali imamo zato hrvatsku književnu laž. Bolje laž, nego draž. Bolje rob, nego grob.
Što je, uopće, bio smisao Krležina rada kada danas ne samo da de facto nema muzej, pustimo sada muzej, nego je to djelo uglavnom mrtvo, sa stajališta utjecaja na mase? Pa i sa stajališta života na daskama, života na tv i filmu, i života uopće. Krleže, oprostite, kao da nikad nije ni bilo.
Tuđman je program "Odlučimo sami o sudbini svoje Hrvatske" ostvario tako da više ni o čemu ne odlučujemo
Točno. Mi živimo u jednom svijetu kao da Krleža nije napisao ni jednu jedinu riječ. A opet, „kutija olovnih slova", pa k tomu još i „kompjutorski slog" - pa to je da zapjevaš od miline i radosti. Knjižarske se police uvijaju pod preteškim teretom književnosti, a nje kao da i nema.
Kad danas analiziramo hrvatsku privredu, kad smo kod Krleže, dođemo svakako do onih njegovih provrbijalnih mađarskih željeznica: naprosto, Tuđman je program "Odlučimo sami o sudbini svoje Hrvatske" ostvario tako da više ni o čemu ne odlučujemo, evo tu su nam opet, kako primjećuje, sjećajući se Krleže, Milan Ivkošić, strani gazde... Ako aludirate na EU, reći ću vam nešto što zvuči kao pakosni sofizam, ali je nažalost istina: Samo je jedna stvar gora od onoga - biti eksploatiran, a ta je: - ne biti eksploatiran.
Kanite li pisati o Starčeviću, mezimcu Pavelića, Krleže, Lasića, mnogih s lijeva i desna, zloporabljenom "časnom starcu", i o Krleži - drame?
Ustaško „pravaštvo" naravno strašna je krivotvorina Starčevića, koji je, uza sve što je bio, bio i prvi pravi jakobinac na ovom prostoru; premda, naravno, ne od takvih koji sanjaju o izumu doktora Guillotina. Od modernih, Gotovac bio je najbliže njegovom stamenom „idealizmu". Pavelić već bio bi sasvim lijepa tema jednog - mjuzikla. Krleža, naravno: on će biti ključna persona dramatis drugog dijela Hrvatskog Fausta. To ne mogu izbjeći, moram samo još malo ostariti, a to mi polazi za rukom bez osobitog napora.
Manje je poznato da ste u mladosti pisali i SF priče a u zadnje vrijeme novele, naprimjer tu je zbirka 505 sa crtom. Spremate zbirku novela?
Radim na dva romana. Teatra mi je pun nos, i ako on može bez mene, mogu ja i bez njega. Zafranović i ja spremamo scenarij po drami Nevjesta od vjetra (o glumici Gemmi Boić koja se 1914. ubila u Beču).
Spremate li se, na koncu, i na novi rat, u svome vijeku?
Imam uvijek doma tri litre ulja i pet kila brašna.
++++++++++++++++
Što je za vas Tito?
Osoba, svakako velika, koja je na mnoge načine, na dobro i na zlo, odredila i moj život.
Boljševizam?
Kao i njemački studentski vođa Rudi Dutschke, i ja mislim da je „socijalizam" vulkanski izbio, ali „na krivom mjestu", u Aziji, a ne, kako je Marx htio, u industrijaliziranoj Evropi.
Lenjin/Staljin?
Dva lica terora; prvo mnogo pametnije, drugo bezdušnije.
Stepinac?
Vjernik koji je imao ozbiljnih teškoća uskladiti principe stvarnosti i svoje vjere, a to je konačno bilo moguće jedino tako da se ošteti jedno ili drugo.
Pavelić?
Nevjernik koji nije imao nikakvih teškoća u podešavanju stvarnosti prema svojoj „vjeri", ali ga je ona na kraju poklopila.
Cesarec?
Nepravedno potcijenjeni književnik, naravno i jedan od svetaca iz „revolucionarnog kalendara". Nepravedno je čitati njegove bolje stranice kao „tendencioznu literaturu". Njegov
Sin domovine ostaje i mimo nekoliko scena koje su uistinu antologijske. U devedesetim postavio ga je Mesarić, manje-više kao probu kostima. Ja bih ga bio igrao da mi je dopušten drugi mandat u ZKM-u, i to s dopunama „iz kamiona" koji sam već naveo. Bio bi se dobro gledao s Petim evanđeljem koji je, dakako, iščezao zajedno s mojom malenkošću. No glavno je da se može srkati svoja juha, kakva-takva, dakako, najbolja.
Tuđman?
Govoriti o čovjeku Tuđmanu je nešto drugo nego govoriti o tuđmanizmu. Nije Tuđman posve kriv za tuđmanizam. Kao čovjek, on se vrlo hrabro nosio sa svojom bolešću, za što sam osjetio poštovanje; ne međutim i za ono kako je ta bolest skrivana u političko-manipulativne svrhe.
Sanader?
To je zaista preblizu. Moguće su greške iz efekta paralakse. Ako politički strada, stradat će od "mangupa u vlastitim redovima".
Jugoslavija?
Prostor djetinjstva, između ostaloga. Na djetinjstvo uvijek pada neka sentimentalna rasvjeta.
Partija?
Izbjegao u svakom obliku. I tako će ostati i u dobu stranaka.
HDZ?
Danas protejska tvorevina. Jedva odrediva.
Hrvatska opozicija koja nasljeđuje Sanadera?
Tko je to? Ja sam nažalost prestar.
Putin?
I taj voli pilotirati. Kao d'Anunzio ili Mussolini. Njegove nesreće su podmornice.
Obama?
Također preblizu. Pogledao sam njegove knjige. Atipični političar. Šezdesetosmaši, pravi, nabrali bi obrve i rekli: Samo karakterna maska sistema! Ali molim vas, u odnosu na Busha: Nebo i zemlja. Samo da ne ode prerano u nebo.
