U Hrvatskoj 'Sablja' nije moguća

Po profesiji kriminalist, a po životnom opredjeljenju novinar, u medijskom svijetu Miloš Vasić jedan je od najboljih poznavatelja srbijanske, odnosno balkanske kriminalne scene. Ovaj novinar tjednika Vreme autor je zapažene knjige Atentat na Zorana, u kojoj je do u tančine objašnjena pozadina likvidacije srbijanskog premijera Zorana Đinđića. Za naš list Vasić govori o ubojstvu Ive Pukanića, odnosima srbijanske i hrvatske kriminalne scene, policijskoj operaciji Sablja, naručenim ubojstvima... Podsjeća li vas val nasilja koji se događa u Zagrebu na situaciju koja je prethodila ubojstvu Đinđića u Beogradu? Na stanovit način podsjeća, mada minimalno. Kod nas je ipak bio ubijen premijer, ali mi zagrebačka psihološko-politička situacija jako sliči na to. U Beogradu je krajem 2002. naglo porastao broj spektakularnih ubojstava. To je, razumjeli smo tek kasnije, bila panična reakcija organiziranog kriminala i njihovih saveznika iz tajnih službi (državna bezbednost) na saznanje da se oko njih zatvara krug i da im prijeti hapšenje. Taj krug koji se zatvarao bila je operativna akcija Svjedok, započeta u ljeto 2002. otvaranjem ključnog svjedoka-suradnika Ljubiše Buhe Čumeta. Na osnovi njegovih iskaza, ali i već ranije prikupljenih dokaza i indicija, kriminalistička policija imala je sjajnu bazu podataka za veliku raciju. Racija je bila pripremljena za 13. ožujka 2003, ali je banda to doznala zahvaljujući svojim špijunima u Službi i pokušala u posljednjem paničnom potezu spasti sebe i svoje veze tako što će ubiti premijera. Razlika između opisanih događaja i trenutačne situacije u Hrvatskoj jest u tome što je hrvatska policija ispustila iz nadzora velike kriminalne organizirane grupe, posebno nakon epohalnog debakla sa zločinačkom organizacijom iz 1999. i pratećeg otpuštanja najboljih policajaca (Belina, Dolački...). Dva elementa su tu bitna: etničko i političko čišćenje policije i pravosuđa nakon 1990. i prateća kadrovska politika koja je na ključna mjesta dovela političke kandidate, rodijake brđane i ostale mediokritete sa hercegovačkim i vlaškim akreditivima. O tome je, uostalom, novi ravnatelj policije Faber jasno rekao svoje prije par dana. Dakle, zbog nedostatka obavještajne podloge i baze podataka o organiziranom kriminalu – u Hrvatskoj nije moguće ništa slično operativnoj akciji Sablja u Srbiji. Za stvaranje takvog preduvjeta potrebne su godine marljivog rada stručnih, hrabrih i poštenih policajaca. Koliko je zahtjevna organizacija nečijeg ubojstva? Koji su preduvjeti koje naručitelj mora ispuniti da bi mogao naručiti ubojstvo s minimalnim osobnim rizikom za uhićenje? Ovisi o tome koga želite ubiti. Nije isto umoriti poštara s penzijama i umoriti Ivanu Hodak: u drugom slučaju valja računati s javnim ogorčenjem i povećanim pritiskom na policiju. Riječ je o motivaciji, u oba ova kritična slučaja i Hodakove i Pukanića. Netko se našao u velikoj panici, čim je pribjegao ovako opasnim i drastičnim mjerama. Uzmimo samo puki slijed događaja: on započinje izručenjem Zagorca. Ubiti Pukanića ni deset dana nakon umorstva Hodakove, koje je već narajcalo Hrvatsku, ukazuje na veoma jak, dapače panični, motiv: ušutkati ga po svaku cijenu. E, svaka cijena su ključne riječi. Puki je nešto znao, nešto jako važno ili nešto za što je naručilac mislio da je jako važno, svejedno. Posljedice umorstva u Vlaškoj ogromne su i teško da naručilac toga nije bio svjestan: politička kriza povjerenja u vlast i državu; općenito ogorčenje javnosti zbog toga; očita nemoć države, a to niti jedna država ne voli, niti podnosi. Sada Sanaderova vlada mora učiniti nešto i odmah, a u takovoj iznudici (Zeitnot) obično se učini bilo što – a to je najgori izbor. Taktički gledano, treba poznavati specijalizirane umjetnike: za pištolj iz blizine, za snajper, za eksplozivnu napravu s daljinskim upravljanjem itd. Većina ozbiljnih nevladinih organizacija iz te oblasti već ima svoje vlastite umjetnike, ali je često bolji netko iz uvoza, kao što znamo iz plodne i duge suradnje hrvatskih i bugarskih gangstera. Do sada, međutim, nemamo indicija u bilo kojem smjeru. Je li Ivo Pukanić ubijen zbog onog o čemu je pisao ili je atentat posljedica njegovih poslova koji nemaju previše veze s novinarstvom? Uvjeren sam da ništa što je ikada objavljeno u Nacionalu nije uzrok ovog umorstva. Puki se bio pretjerano razmahao igrajući ulogu power-brokera u onom polusvijetu koji se ponegdje naziva i zagrebačkim jet-setom. Taj je polusvijet još gori – ako je to ikako moguće – čak i od onog beogradskog. Iz posljednjeg broja Nacionala koji je Puki potpisao vidi se upadljiva nervoza oko umorstva Ivane Hodak: s jedne strane, na silu se konstruira slaboumna i unutar sebe proturječna priča da je mala Hodakova stradala u grabežnom umorstvu; s druge strane, Puki se u svom uvodniku žali na pretjerane teze o mafijaškom i nesigurnom hrvatskom društvu. Zašto se hrvatski državni vrh upinje ubijenog Pukanića prikazati isključivo kao novinara, zašto se forsira teza da je on ubijen zbog onog o čemu je pisao? Zato što će konačno rasvjetljavanje ovih umorstava neizbježno voditi k onom gremiju (rekao bi Kuljiš) novog  domoljubno-rodijačko-poslovnog plemstva koje nesmetano raste i zauzima najvažnije i najprofitabilnije pozicije od 1990. do danas. Ako vam je od toga lakše, mi smo u Srbiji imali isti slučaj i – Sablji usprkos – još ga imamo, mada nešto manje. Tko je iz HV-a i HVO-a radio heroin i kokain na veliko? Koji su domoljubi i branitelji hvatani s rukom u cekeru od 600 kila koke? Tko je zadržavao ruku policiji i pravosuđu kad su imali u torbi velike umjetnike? Onaj nesretni Korade tek je na dnu te piramide; kakvi su tek oni ozbiljniji igrači? Tko se i kako ugradio u uvoz oružja koje pravi branitelji ni vidjeli nisu? I tako dalje: klagenfurtska bankarska konta, dijamanti, atrape S-300 .. Imate li saznanja o suradnji hrvatske i srbijanske mafije, odnosno u kojoj mjeri je suradnja kriminala ispred suradnje policija dviju zemalja? Oduvijek oni surađuju. Nije za njih bilo rata; rat je bio sjajan kontekst za unapređenje trgovine. Naše policije to, naravno, znaju od početka, ali jedni imaju domoljube, a drugi patriote, pak neka ih dirnu ako se usude. Molim vas: što je tražio 11. ožujka 2003. Ico Mateković kod svog druga Boška Jovića, tada majora Jedinice za specijalne operacije i Legijinog druga? O putevima heroina, kokaina i cigareta i da ne govorimo. Je li Hrvatska nakon ubojstva Pukanića trebala provesti akciju kakvu je provela srbijanska policija nakon ubojstva Đinđića? Koje su prednosti, a koji nedostaci uvođenja izvanrednog stanja? Trebala bi, ali ne može – iz gore objašnjenih razloga. Izvanredno stanje je najgori, iznuđeni potez. Treba imati mudrosti i strpljenja i krenuti iznova, s poštenim, hrabrim i stručnim policajcima koji moraju imati podršku i ohrabrenje politike: pa ako uhapse generala ili bivšeg ministra, da im onda nitko ne stane na rep i ne odvede ih na disciplinsku odgovornost u MUP – kako se događalo. Koliko je jako hrvatsko, a koliko srbijansko organizirano podzemlje? Hrvatsko je sada nešto jače, upravo zbog uspjeha Sablje. Ali, ne zaboravimo, oni su nužno upućeni jedni na druge iz geoposlovnih razloga: put heroina, a sve više i put kokaina, prolaze od jednih k drugima – na opću korist i sreću. Mislite li da u Hrvatskoj postoji politička volja za obračun s organiziranim kriminalom? Ako i ne postoji, sada se mora izmisliti po svaku cijenu, jer je politički, psihološki i simbolički aspekt ovih umorstava postao nepodnošljiv, ne samo za Sanaderovu vladu, već i za cijelu državu. Jedini je izlaz sačuvati hladnokrvnost i pustiti Šimonovića, Karamarka, Fabera i njihove ljude da rade svoj posao kako treba, bez straha i politikantskih taktiziranja – pak što završe, to nam je. Kakvi su rezultati akcije Sablja? Jesu li se u međuvremenu ustrojile nove kriminalne organizacije u Srbiji? Rezultati su bili senzacionalni, ali samo zato – ponavljam! – što je policija već tada točno znala koga treba dići i istresti i za što. Sablja je – informatički rečeno – resetirala scenu organiziranoga kriminala i pružila policiji i BIA-i (Bezbednosno informativna agencija; nova Udba) nekoliko koraka prednosti nad kriminalcima. Oni tu prednost sada održavaju dosta uspješno, što se vidi iz statistike pljenidbi i hapšenja.