"Dosad smo bili mirni pa nas nisu shvaćali ozbiljno. Sada smo rekli – dosta je bilo!" Tako je krajem studenog prošle godine izjavila Emina Busuladžić, nakon što se u zgradu Skupštine Tuzlanskog kantona zatvorila s još 14 radnika uništenih tuzlanskih poduzeća, tražeći od vlasti rješavanje ugroženih egzistencija više stotina radnika i pokretanje proizvodnje. Bila je to samo jedna od brojnih akcija koje je ova borbena članica sindikata Fabrike deterdženata Dita pokrenula prošle godine. Upravo je Dita početkom veljače 2014. postala jedno od poprišta radničke pobune koja se iz Tuzle proširila diljem BiH. Riječ je o tvornici u kojoj radnici već godinama pružaju aktivni otpor fizičkom uništenju tvorničkog postrojenja, nakon što je putem tajnih ortačkih ugovora, više krugova privatizacije i posljedične pljačke resursa, zahvaljujući političarima i tajkunima dovedena pred likvidaciju. Štoviše, dok čitate ovaj tekst, radnici u smjenama čuvaju tvornicu 24 sata dnevno, premda ona već godinama ima ugašena postrojenja. U ponedjeljak su održali novi štrajk ispred bivše zgrade Vlade TK, koja je uništena tijekom prošlogodišnjih prosvjeda, baš kao i davno prije toga kombinat Soda-So, nekadašnji vlasnik ovog zdanja. Zahtjevi radnika su ostali isti: plaće i doprinosi koje godinama nisu vidjeli te povratak proizvodnje. "Nećemo odustati od borbe, dok god nam ne ispune zahtjeve", kazala je za H-Alter Emina Busuladžić, s kojom smo razgovarali za vrijeme sindikalne konferencije Radničke fronte pod nazivom Nužnost široke radničke fronte – napad je najbolja obrana!, gdje je održala inspirativni govor o radničkom otporu.
Kakva je trenutno situacija za radnike u Tuzlanskom kantonu?
Jako teška. Tuzlanski kanton ima pola milijuna stanovnika, od čega je 150 tisuća na zavodu za zapošljavanje. Sve vlasti nam uporno govore da pričekamo novu. Ovo je peta po redu vlada i više nikoga nećemo čekati. Oni odlaze i dolaze, naši problemi ostaju. Ako nam ne ispune zahtjeve, idemo u novi štrajk. Nećemo prestati. Do Orašja smo nedavno išli pješke po zimi i hladnoći, dajući do znanja da ćemo se boriti do kraja za naša prava.
Od lipnja 2013. godine krenuli smo u novi štrajk. Najprije smo istjerali cijelo rukovodstvo, koje nije radilo ništa i primalo velike plaće. Od tada radnici tamo dežuraju 24 sata dnevno.
Borba za Ditu odvija se zadnjih pet godina. Kako je do toga došlo?
Nakon devet mjeseci štrajka 2010. godine zbog neisplate plaća, vlada Tuzlanskog kantona pozvala nas je na posao, tvrdeći kako će nas kupiti jedna tvrtka, isplatiti plaće i pokrenuti posao. Kad smo se vratili, direktor nam nije dopustio ulazak. Onda smo odlučili blokirati njih u tvornici. Bio je to logičan potez: ako nas ne želite pustiti unutra, onda vas mi nećemo pustiti van. Na kraju su bježali doslovno preko ograde. Četiri puna mjeseca dežurali smo ispred kruga tvornice.
Vlada je opet pokušala intervenirati?
Tako je. Prodavali su, međutim, priču za malu djecu. Od lipnja 2013. godine krenuli smo u novi štrajk. Najprije smo istjerali cijelo rukovodstvo, koje nije radilo ništa i primalo velike plaće. Od tada radnici tamo dežuraju 24 sata dnevno. Doslovno je čuvaju od devastacije, jer su sve tvornice oko Dite sravnjene sa zemljom. Tadašnji strateški partner u četiri je godine digao 42 milijuna maraka kredita na ime Dite, bez da je marku vratio u tvornicu. Zadnje tri godine radnici ne primaju plaću, šest godina mirovinsko, da ne govorimo o uplatama za zdravstveno.
Koji su ključni zahtjevi?
Vladi i parlamentu već duže vrijeme govorimo da pokrene tvornicu i da ljudima omogući rad. Želimo, također, da nam vrate vlasništvo nad tvornicom, da bi mogli tražiti strateškog partnera. Ne da prodamo, već da pronađemo nova sredstva za pokretanje posla. Dita je jedina tvornica deterdženata u BiH i nitko mi ne može reći da nije potrebna i da ne može raditi. Primjerice, u prvih osam mjeseci prošle godine u BiH je uvezeno 84 milijuna maraka deterdženata. Ima, dakle, potražnje, ali nam netko očigledno ne dozvoljava rad.
Dita/ Foto: Tuzlanski List
Zalažete se, između ostalog, za samoupravljanje?
Vraćanje tvornice radnicima je jedan od prioriteta. Dok smo sami upravljali i odlučivali o radu tvornice, ona je bila naša. Kad su nam rekli da kupimo dionice, u tom trenutku je prestala biti naša. Nakon toga nisam imala pravo glasa, jer nisam ušla u skupštinu dioničara. Tamo su ušli samo lopovi i kriminalci. Dali smo im i vlasništvo i glas i normalno da je došlo do ovoga. Sada vlast priča o financijskoj konsolidaciji, što je još jedan oblik pokušaja prevare i poticanja radnika da se odreknu svojih potraživanja.
Referirate se na početak devedesetih, kad je došlo do privatizacije?
Da. Prijevara, međutim, seže u osamdesete godine, kad je Marković poticao radnike da kupuju dionice od tvrtki koje su već bile njihovo vlasništvo, odnosno da ih kupe sami od sebe. Sve što je bilo društveno, devedesetih je najprije postalo državno. Onda je nastupilo nekoliko ciklusa privatizacije. Ispada da sam četiri puta kupovala svoju firmu. I sad sam pet godina na ulici. I onda me ljudi pitaju zbog čega se borim? Jednostavno više ne mogu gledati ovu situaciju.
Koliko su u osvještavanju radničke klase doprinijeli prošlogodišnji prosvjedi, iz kojih su proizašli plenumi?
Plenum se morao dogoditi u BiH. Što se tiče posljedica, plenum je snažno djelovao na usmjeravanje radnika. Ali, i više od toga: plenumom su pametni mladi ljudi postali vidljivi. Pojedini intelektualci iz inozemstva su mi rekli kako je plenumskim proglasom BiH rekla više nego bilo što drugo u zadnjih 50 godina. Sva srdžba, bol i razočaranje smješteno je u tom proglasu. Plenum će i dalje raditi, samo na drugi način.
Plenum u Tuzli/ Foto: Plenum TK
Na koji?
Radimo na osnivanju jedne nove političke partije. Riječ je o lijevo orijentiranoj stranci, čega trenutno nema u BiH. Pokrećemo je s ljudima koji su sudjelovali u plenumu. Plenum je prestao raditi, prvenstveno zbog ljudi koji su ubačeni od strane partija, s ciljem da nas unište. U stranku će, stoga, ići samo pošteni i provjereni ljudi.
Koji će biti prioriteti ove stranke?
Jedan od prvih zahtjeva će biti procesuiranje kriminala i sankcioniranje odgovornih za uništavanje privrede. Dokle god kriminalci koji su nas pokrali, ali i tužiteljstvo, kriminalistička policija te ministarstva, ne budu odgovarali za svoj dio krivnje, mira neće biti. Nakon prošlogodišnjih događaja, tužiteljstvo je počelo raditi na temelju brojnih tužbi protiv rukovodioca koje sam im slala, a koje su godinama držali u ladicama. Nakon toga, dakako, radit ćemo na pokretanju proizvodnje.
Kako gledate na opaske da sindikalistima nije mjesto u politici?
Mi kao radnici koji sindikalno djelujemo na neki način već jesmo u politici. Ovo je samo proširenje radničke borbe u Parlamentu. Pogledajte strategiju Podemosa.
Mi kao radnici koji sindikalno djelujemo na neki način već jesmo u politici. Ovo je samo proširenje radničke borbe u Parlamentu. Pogledajte strategiju Podemosa. Pet su se godina borili na ulici. Studenti, radnici i drugi nezadovoljni članovi društva sudjelovali su u borbi. Tri milijuna stanova u Španjolskoj je prazno, jer ljudi nisu mogli plaćati kredite. Imate i kod nas i kod vas nezadovoljnih ljudi koje treba priključiti borbi. Vrijeme je da radnici preuzmu stvari u svoje ruke.
Može li se desiti nova pobuna u BiH?
Ne da može, nego mora. Vlast se trebala formirati u listopadu prošle godine, a to im i dalje nije pošlo za rukom. Oni jednostavno nisu sposobni donositi odluke. Kad se formiraju, sasvim je sigurno da neće raditi u interesu radnika i Tuzlanskog kantona. Bez obzira kojem narodu pripadali, imaju jedinstven cilj: da pokradu zajednička dobra i da taj kriminal sakriju. Radit će u interesu svojih stranačkih vođa u Sarajevu.
Koliko trenutno političko uređenje BiH utječe na status quo?
Daytonski sporazum je zaustavio rat, ali se u miru pokazao jako lošim rješenjem, bilo da je riječ o upravljanju ili odnosu prema kantonima. Uzrokovao je jedan čisti centralistički sustav:: svi novci, donacije i odluke idu iz Sarajeva. Donosioci odluka samo gledaju svoje interese, pa i ne čudi da kantoni zaostaju i propadaju.
Spominjete političke predstavnike tri naroda. Nameće li se opet nacionalizam kao problem za radničku borbu?
Bacili su pred nas nacionalizam devedesetih godina da bi nas opljačkali, pa ga, valjda u nedostatku drugih strategija, i dalje koriste za obuzdavanje radnika. Što se Tuzle tiče, tu nikad nije bilo nacionalizma. Tuzla je bila crvena, ali više nije, jer nema radnika. Oko Tuzle, međutim, nacionalizma ima i previše. To nas boli i to nas koči. Dobila sam, kad već spominjem, pismo od jednog filozofa iz Francuske, koji je prošle godine izrazio veliko zadovoljstvo vidjevši natpis "Smrt nacionalizmu" na jednoj od zgrada za vrijeme prosvjeda. To je, kaže, za njega imalo istu snagu kao "Smrt fašizmu".
Ali, kako omasoviti pobunu i okupiti veći broj radnika na ulici?
To je jedan od najtežih problema. Ali, ako smo ih prošle godine mogli skupiti 15 tisuća, mislim da ćemo to opet moći postići. Radnički sindikati sve se više ujedinjuju u borbi. Vlada se boji novih masovnih prosvjeda. U Tuzli su zaposlili 160 policajaca, kupili oklopna vozila, vodene topove i tri miljuna gumenih metaka. Potrošili su puste milijune da se opreme protiv nas. Da su upotrijebili te novce u pokretanje tvornica, novo naoružanje postalo bi im izlišno. Na prošlogodišnjim prosvjedima po prvi put sam uživo vidjela i osjetila suzavac, kad ga je policija koristila protiv nas. Sada znam o čemu je riječ i sljedeći put ću biti pripremljena.
Mi nismo ratnici, mi smo radnici. Problem je nastao kad su nam oduzeli tvorničke strojeve, i umjesto toga u ruke dali strojeve za ubijanje.
Koliko priželjkujete internacionalizaciju radničke borbe?
Ja bih bila presretna da se opet ujedinimo. Surađujem s radnicima iz Srbije, Slovenije, Hrvatske, Crne Gore i Makedonije. Ujedinjenjem radnika bi opet bili puno jači. Mislim da do toga mora doći.
Rekli ste na predavanju da imate uvjete za odlazak u mirovinu, ali da se nećete prestati boriti. Koji su vam osobni motivi za sindikalnu borbu?
Ključni razlog je povratak radničkog dostojanstva, odnosno da se poštuje svaki radnik koji, na kraju krajeva, donosi zaradu poslodavcu. Borim se za pravo na redovnu plaću i pravo na liječenje. Zapravo, za elementarna ljudska prava koja su rasturena. Želim natjerati državne institucije da rade svoj posao. Želja mi je da ovoj zemlji vratim dobar glas, pa da se iz nje ne čuju samo loše vijesti. Hoću svojoj djeci osigurati bolju budućnost i želim da stariji danas-sutra dobiju dostojanstvenu mirovinu. Želim živjeti u državi u kojoj će djeca imaju priliku raditi, umjesto da masovno odlaze u inozemstvo, od kojih neki u Afganistan na ratište. Mi nismo ratnici, mi smo radnici. Problem je nastao kad su nam oduzeli tvorničke strojeve, i umjesto toga u ruke dali strojeve za ubijanje. Borba je to za državu u kojoj policija neće hapsiti samo sirotinju, već i moćnike koji su opljačkali društveno vlasništvo.
