Već je sa zaokretom prema Libiji, te ulogom koju je preuzela u organiziranju sirijske oružane i poličke oporbe, Turska potpuno stala na stranu svojih NATO saveznika. K tomu je dozvolila Pentagonu uspostavljanje antibalističkog raketnoga sustava na svom teritoriju čemu se dugo opirala. S time su njezini politički odnosi s Islamskom republikom Irana i s Rusijom zahladili, ali ne i bilateralna ekonomska suradnja. Pridružila se sankcijama protiv Asadova režima, otkazala Ugovor o zoni slobodne trgovine sa Sirijom, Libanonom i Jordanom, i obustavila sve financijske i trgovačke transakcije s Damaskom. S izvozom svojih proizvoda u irački dio Kurdistana, lukrativnim investicijama i ugovorima o kupovini nafte uspostavila je bliske odnose s vladom te autonomne oblasti, ali antagonizirala centralne vlasti u Bagdadu.
Rat preko posrednika
Osposobljavajući i naoružavajući borce Slobodne sirijske vojske za operacije u Siriji, te otvorivši svoje granice sunitskim dobrovoljcima koji su krenuli u džihad protiv "alauitskog" Asadova režima, Ankara se upustila u jedva prikriveni rat preko posrednika. Uspostavila je političku i logističku suradnju s Washingtonom, i osigurala je financijsku podršku Saudijske Arabije i Katara. Od kada je bivši šef CIA Leon Panetta došao na čelo Pentagona, SAD daju prednost tvz. Proxy Wars nad skupim klasičnim ratnim operacijama u kojima ginu američki momci. To je pouka izvučena iz katastrofalnih vojnih avantura u Iraku i Afganistanu. To je također razlog zbog kojega se Washington neće otvoreno vojno angažirati u Siriji ni uz korištenje NATO paravana (kao što je to činio u Libiji), barem za sada.
Na vanjsko-političkom planu, Turska je ponovo postala glavnom regionalnom saveznicom Washingtona, ono što se u američkoj političkoj literaturi naziva "pivotal state"
Razlozi turskoga angažiranja u ratu što bijesni u Siriji su složeniji. Na unutrašnjem planu, solidarnost s pobunom protiv Asadova režima uživa podršku AKP-eova sunitskoga elektorata, a nije strana ni turskim ultranacionalistima koji sanjaju o obnovi "otomanske slave" u regiji. Drugi, rijetko spominjani unutrašnji razlog je možda važniji tandemu Erdogan-Davutoglu - dok traju ratne napetosti na granici sa Sirijom i sukobi s PKK "teroristima" u turskom dijelu Kurdistana, vojne će glavešine biti zaposlene i neće smišljati nove zavjere protiv AKP-eove vlade.
A na vanjsko-političkom planu, Turska je ponovo postala glavnom regionalnom saveznicom Washingtona, ono što se u američkoj političkoj literaturi naziva "pivotal state". Takve države, za razliku od država-klijenata, uživaju veći manevarski prostor u vanjskog politici. Samostalnije su u donošenju svojih odluka i nisu prisiljene podržavati sve pravce američke regionalne politike, u ovom slučaju bliskoistočne. Tako se Ankara distancirala od Izraela i prekinula dugogodišnju bilateralnu suradnju s tom zemljom koja je strateški američki partner u bliskoistočnoj regiji. S druge strane sa svojim sirijskim gambitom pokazala se izuzetno korisnom, čak neophodnom Washingtonu u njegovim nastojanjima rušenja Asadova režima.
Osim toga Turska je sa svojim "umjerenim islamizmom" garancija da u Damasku neće poslije Asadova svrgavanja biti instaliran nekakav džihadistički režim koji bi pokrenuo rat protiv Izraela. Washingtonu još preostaje privoljeti AKP-eovu vladu na otvorenu vojnu intervenciju, što Ankara odbija bez zvaničnog pokrića UN-a i/ili punoga angažiranja NATO-a. Trebala bi i podrška Arapske lige na čiju je iznuđenu inicijativu Vijeće sigurnosti UN-a izglasalo rezoluciju o zoni neletenja iznad Libije. Katar se sada zatrčao javno zagovarajući "arapsku vojnu intervenciju" ne spominjući Tursku. Jedina arapska država koja ima dovoljno brojnu i jaku vojsku, ali nema zajedničke granice sa Sirijom, je Egipat. No Kairo je unaprijed odbacio mogućnost inozemne i vlastite vojne intervencije protiv Sirije, pristajući istovremeno na traženje "arapskoga rješenja za sirijsku krizu". Nejasno kakvo bi to rješenje moglo biti.
Ubojstvo sirijskom minobacačkom vatrom 4. listopada petero turskih civila, jedne žene s njezino troje djece i njihova rođaka, u pograničnom gradiću Akcakale, Ankara je pokušala iskoristiti za mobiliziranje NATO saveznika. Nije se međutim pozvala na članak 5. Povelje NATO-a koji stipulira obavezu kolektivne obrane člana kojemu su ugroženi "teritorijalni integritet, nezavisnost ili sigurnost", već je samo tražila hitne konzultacije. S istim se zahtjevom obratila i Vijeće sigurnosti UN-a. Ne čekajući ishod ova dva sastanka, turska je artiljerija odgovorila na "sirijsku provokaciju" gađajući "vojne ciljeve" preko granice. Premijer Erdogan je poručio Damasku da njegova zemlja "neće tolerirati ubijanje turskih građana" i da će turske snage znati "odlučno odgovoriti na svaki ponovljeni napad". Njegova je vlada, pozivajući se na sirijsku krizu, po hitnom postupku tražila od parlamenta dozvolu za slanje trupa preko granice ako to bude neophodno, što je odobreno s 320 zastupničkih glasova protiv 192 (slična se dozvola svake godine obnavlja za prekogranične vojne operacije protiv PKK-ovih baza u sjevernom Iraku). Erdoganov vicepremijer Atalay je naglasio da ta odluka međutim "ne znači objavu rata Siriji" veća da samo služi "odvraćanju od agresije".
Ambasadori NATO članica su na izvanrednom sastanku u Briselu osudili sirijski napad, ali ništa više. Komandant američke Sedme armije stacionirane u Europi, general Herting, kasnije je izjavio kako nije jasno je li je smrtonosni projektil kojim su ubijeni turski građani ispalila sirijska vojska, pobunjenici koji pokušavaju Tursku uvući u svoj rat, ili militanti kurdskoga PKK-a. Dodao je kako se "SAD i NATO ne žele miješati u sve složeniju sirijsku krizu", i da "za sada samo prate razvoj situacije i sa Turcima razmjenjuju obavještajne informacije". To, kada je riječ o ulozi Washingtona, nije baš točno, jer su američki dužnosnici, uključujući i predsjednika Obamu, isticali da SAD isporučuju sirijskoj oporbi "humanitarnu pomoć i ne-ubojitu (non-lethal) opremu". Više turskih i inozemnih novinara koji su u proteklih godinu dana obilazili tursku granicu prema Siriji, primijetilo je da na aerodrom u američkoj vojnoj bazi u Incirliku blizu Adane, stalno slijeću "neobilježeni avioni" i da u bazi vlada "užurbana aktivnost". Sami su američki dužnosnici tvrdili da agenti CIA surađuju s turskim kolegama u raspodjeli oružja pobunjenicima i paze kako ovo ne bi došlo u pogrešne ruke. Prije desetak dana su se u međunarodnim medijima pojavile fotografije pobunjenika koji s leđa ispaljuju protutenkovske rakete. Ruski izvori tvrde kako pobunjenici raspolažu i s neutvrđenim brojem američkih Stringer (zemlja-zrak) raketa s kojima su do sada srušili nekoliko vladinih aviona i helikoptera.
Rasprava u Vijeću sigurnosti UN-a se odvijala prema već više puta ponavljanom scenariju - predstavnici zapadnih sila su najoštrijim riječima osuđivali sirijski režim, dok su Rusi tvrdili da su za događaje na tursko-sirijskoj granici podjednako krive obje strane. Zamjenik ruskoga ministra vanjskih poslova Gatilov, aludirajući na rezoluciju koju je Vijeće usvojilo protiv Libije, rekao je da neke sile pokušavaju iskoristiti sadašnji incident sa smrću turskih državljana kao pretekst za uspostavljanje tampon zone ili tvz. humanitarnih koridora, te da se protivi "bombaškoj diplomaciji".
Veliku medijsku pažnju je međutim izazvalo prisilno prizemljenje sirijskoga civilnoga airbusa A320. koji je letio turskim zračnim prostorom na liniji Moskva-Damask. Prema tvrdnji Ankare prevozio je "ilegalnu vojnu opremu". Ruski ministar vanjskih poslova Lavrov je, priznavši pravo svake države da pregleda terete aviona koji prelijeću njihovim nebom, tvrdio da je avion prevozio "radarsku opremu" što nije zabranjeno ni jednim međunarodnim ugovorom. Taj su teret Turci zaplijenili i poslije devet sati zadržavanja dozvolili avionu s putnicima nastaviti prema Damasku. Kasnije je Moskva zahtijevala povratak konfiscirane opreme. Odnosi Moskve i Ankare su s ovim incidentom dodatno pokvareni.
Turske podijele
Turska politička oporba koju predvodi Narodna republikanska stranka (CHP) optužuje vladajuću AKP da potkopava sekularni sustav zemlje i "islamizira" državne institucije. U posljednje vrijeme sve oštrije napada njezinu "avanturističku" politiku prema Siriji.
Tursko je društvo podijeljeno na dva suprotstavljena tabora - s jedne strane su pristalice "islamističkoga" AKP-a, a na drugoj "sekularne" organizacije bliske CHP-u i vojnom establishmentu, koje brane tekovine Kemalizma - što je bilo vidljivo ovoga 29.10. na 89- godišnjicu osnivanja Republike Turske.
Dan republike je ove godine obilježen u Ankari sa dvije odvojene manifestacije. Prva je bila zvanična ceremonija pred mauzolejem u kojem je pokopan osnivač turske države Mustafa Kemal Ataturk. Sudjelovali su predsjednik republike Abdullah Gul, premijer Erdogan, ministri, šef generalštaba sa komandantima svih rodova vojske i vođe parlamentarnih stranaka, uključujući i CHP-a. Svi su se po protokolarnom redoslijedu upisali u izloženu zlatnu knjigu. Navečer je Gul u predsjedničkoj palači primao čestitanja zvaničnika u pratnji svoje supruge, gospođe Hayunnise, glave zamotane u islamsku maramu. Uz predsjednički par je stajao i premijer Erdogan također sa svojom zamotanom gospođom. Šef generalštaba i ostali generali su prvi puta na čestitanja stigli u pratnji svojih nezamotanih supruga, što su skoro svi mediji pa i New York Times opisali kao "simboličnu gestu pomirenja" sadašnjega vojnoga vodstva sa prvacima AKP-ea. No istim je komentatorima promakla informacija objavljena u vladi bliskom Today's Zamanu o četiri milijarde dolara vrijednoj porudžbini balističkih raketa iz SAD, što je dva puta više od iznosa koji je u budžetu za 2013. godinu izdvojen za ministarstvo zdravlja, a da o tomu vlada nije raspravljala niti je parlament bio obaviješten. Tim je povodom, komentator dnevnika postavio pitanje: da li to znači da vojska još uvijek funkcionira samostalno "kao država u državi?" Na večernjem prijemu u predsjedničkoj palači nisu pojavili prvaci CHP-ea i pro-kurdske Stranke mira i demokracije (BDP).
Prema vijestima i komentarima turskih medija, Gul i Erdogan su navodno imali različit pristup ovoj oporbenoj manifestaciji - dok je Gul savjetovao ankarskom guverneru da pokaže "maksimalnu fleksibilnost" prema manifestantima, Ergogan je proteste okarakterizirao "ilegalnim". Podsjećaju da se predsjednik već suprotstavio premijeru kada je ovaj predložio oduzimanje parlamentarnog imuniteta zastupnicima prokurdske BDP. Gula je, tvrdi se, najviše pogodila Erdoganova inicijativa za izmjenu ustava kojom bi se predsjednički mandat sa sadašnjih 7. skratio na 5. godina (Gulov mandat ističe tek 2014.), čime bi se ovomu otvorio put prema predsjedničkoj fotelji.
Istovremeno se na istoku i jugoistoku zemlje u predjelima naseljenim kurdskom življem nastavljaju sukobi vojske i žandarmerije sa gerilcima Radničke stranke Kurdistana (PKK), koji su intenzivirani od kada su Kurdi u susjednoj Siriji preuzeli kontrolu nad oblašću u kojoj žive. Gerilci PKK-a su posljednjih tjedana digli u zrak cjevovode kojima u Tursku dotječe nafta iz Iraka i Irana. Istoga dana kada su se u Ankari protuvladini prosvjednici sukobili sa policijom, snage sigurnosti su sa istim sredstvima prisile rastjerale demonstrante okupljene ispred zatvora u Diyarbakiru. Miting solidarnosti sa zatvorenicima koji već 50 dana štrajkaju glađu, sazvala je pro-kurdska BDP. Masi, od možda 10 000 prosvjednika, obratio se ko-predsjednik te stranke i parlamentarni zastupnik Sebhattin Demirtas, zahtijevajući bolje uvjete izdržavanja kazni, ne samo štrajkačima glađu (navodno njih oko šest stotina, većinom Kurda, novinara i intelektualaca, osuđenih za zločine mišljenja), već i za Abdullaha Ocalana generalnoga sekretara PKK-a koji odslužuje doživotnu robije u izolaciji zatvora na otoku u Mramornom
Turska je zemlja sa najviše osuđenih novinara na svijetu, više nego Iran, Eritreja i Kina
moru. Tražio je također uvođenje kurdskoga kao nastavnoga jezika u državne škole u provincijama koje naseljavaju Kurdi (do sada im bile dozvoljene privatne škole), i pravo okrivljenika da se pred turskim sudovima brane na svom kurdskom jeziku.
Uzgred, napominjem da je Turska zemlja sa najviše osuđenih novinara na svijetu, više nego Iran, Eritreja i Kina. Prema evidenciji Komiteta za zaštitu novinara, američkoj organizaciji civilnog društva, u turskim zatvorima kaznu trenutno odslužuje njih 76.
Protestirajući protiv isključive nastave na turskom jeziku u pretežno kurdskom gradu Hakariju u blizini iračke granice, lokalni su Kurdi upali u rektorat državnoga sveučilišta u tom gradu i u jednu osnovnu školu i polupali im inventar. Vlasti su za ova ispade i za sukobe sa policijom optužile "pripadnike PKK-a i BDP-ea".
Premijer Erdogan je usred te krize odletio na inauguraciju zgrade nove turske ambasade u Berlinu. Unaprijed je pozdravio "podršku koju Njemačka pruža turskim dugogodišnjim nastojanjima za učlanjene u Europsku uniju". Nije spomenuo da Turska nije provela reforme koje su preduvjet za pristup europskoj organizaciji, među kojima je uspostavljanje demokratske kontrole nad vojnom institucijom jedna od najvažnijih. Požalio se je međutim da "Njemačka ne pruža Turskoj dovoljno podrške u borbi protiv terorizma", te naglasio da iz kurdske dijaspore u toj zemlji pristiže teroristima PKK-a najznačajnija financijska pomoć. U avionu pri povratku u Ankaru, odgovarajući na pitanja novinara o krizi u Siriji i o kurdskom problemu, rekao je da je nedavno upozorio Masuda Barzanija, predsjednika kurdske regionalne administracije da se "model kurdske autonomije kakav postoji u sjevernom Iraku neće primijeniti u Siriji". Drugim riječima ga je upozorio da ne pruža podršku svojoj kurdskoj subraći u Siriji.
Libanon: kolateralna žrtva?
Sa valom izbjeglica koji su počeli pristizati iz Sirije Libanon je već u ljeto 2011. bio uvučen u vrtlog sirijskih sukoba. Koaliciona vlada premijera Nadžiba Mitakija, inaugurirana prethodnog lipnja, muku je mučila sa održavanjem krhke ravnoteže politički podijeljenoga elektorata. Prvi su sukobi izbili u oblasti Tripolija na sjeveru zemlje između lokalnih anti-sirijskih sunitskih milicija i pripadnika libanonskog ogranka Sirijske socijalno nacionalističke stranke. Ova se stranka nikada nije pomirila sa komadanjem Velike Sirije, kakva je postojala u vrijeme Otomanskoga carstva, na nekoliko država, dakle ni sa odvajanjem Libanona od Sirije. Stranka je sekularna, poput sirijskoga BAAS-a s kojim surađuje, i u svoje članstvo regrutira pripadnike svih vjerskih zajednica. U njezinom
Oba su libanonska politička bloka - savez 8. ožujka koji podržava Mitakijevu vladu, i oporbena alijansa 14. ožujka koju predvodi Saad Hariri, sin premijera ubijenog 2005 - prema vjerskom porijeklu organizacija-članica, mješovita
libanonskom ogranku alauti su u manjini, pa prema tomu sukobi koji su se sa sjevera zemlje proširili do Bejruta nisu sukobi "sunita" s jedne strane i "alautia i šijta" sa druge kako su izvještavali inozemni mediji. Ovo naglašavam jer skoro svi zapadni mediji prikazuju libanonske unutrašnje sukobe kao vjerske. Oba su libanonska politička bloka - savez 8. ožujka koji podržava Mitakijevu vladu, i oporbena alijansa 14. ožujka koju predvodi Saad Hariri, sin premijera ubijenog 2005 - prema vjerskom porijeklu organizacija-članica, mješovita. Jedina je razlika što su u prvi uključene dvije šijtske stranke, Hizbulah i Amal, koje u Mitakijevoj 30-članoj vladi imaju po dva ministra, dok šijta nema u drugome. Proizraelski novinari i komentatori međutim uporno ponavljaju da Hizbulah "dominira" tom vladom, koju zbog toga smatraju "prosirijskom". Za samoga Mitakija, multimilijunaša rođenoga u Tripoliju, inače sunita, tvrde da je "prosirijski" orijentiran. Sa druge se strane, oporbeni blok 14. ožujka u kojem vodeću ulogu igra Haririjeva sekularni pokret Budućnost, ali koji okuplja sunite, smatra "prozapadnim". Hizbulah (Božja stranka) je doista do sada bila prosirijska jer joj posredstvom Sirije stizalo iransko oružje, ali se njezin utjecaj ne može mjeriti brojem ministarskih portfelja sa kojima raspolaže, već po snazi njezine dobro opremljene i mnogoljudne milicije. Ta je u ljeto 2006, poslije 34 dana borbi prisilila izraelske invazijske snage na povlačenje iz Libanona, zbog čega je Hizbulah bio slavljen širom arapskoga svijeta. Tel Aviv i Washington ga svrstavaju u red "terorističkih organizacija" (ali ne i EU). Tvrdi se da je respektabilnija vojna sila nego regularna armija. Kada je papa Benedict u devetom mjesecu posjetio Libanon, hizbulahovi su mu milicionari, uz regularnu vojsku i policiju, osiguravali trodnevni boravak.
Izraelci su nedavno bili zaprepašteni kada je u njihov zračni prostor prodrla jedna
bespilotna letjelica koju su oborili. Nedugo kasnije je sam Hizbulah objavio da je letjelica
iranskoga porijekla i da ju je on uputio u "izviđačku misiju". Zašla je navodno 55 km u
izraelski zračni prostor i slikala je vojne objekte koji bi mogli biti ciljani u
slučaju izraelskoga napada na Iran. Teheran je objavio fotose slikanih objekata i tvrdio da se je letjelica približila istraživačkom centru Dimona u pustinji Negev gdje Izraelci
čuvaju svoj nuklearni arsenal. Uz to je dao do znanja da raspolaže sa više sličnih, ali puno sofisticiranijih. Iran je u dvanaestom mjesecu prošle godine došao u posjed jedne
američke bespilotne špijunske letjelice - oborena je u istočnom dijelu zemlje, kažu jedva
je oštećena, dok je Washington tvrdio da je pala uslijed kvara. Pretpostavlja se da su je
Iranci kopirali.
U Bejrutu je 19. listopada u kršćanskom kvartu Ašrafija u eksploziji automobila poginulo osam lica, među kojima i Visam Al-Hasan, šef državne službe unutrašnje sigurnosti, koji je po svoj prilici bio i glavni cilj atentatora. Ranjeno je i 86 osoba. Oporba, predvođena Haririjevim pretežno sunitskim pokretom Budućnost, odmah je uperila prst u Damask. Harijevi milicionari su pucajući u zrak blokirali ceste u središtu grada. Poslije Al-Hasanova pogreba sljedećega dana, deseci tisuća demonstranta su se okupili na Trgu mučenika vitlajući zastavama stranaka uključenih u oprbenu koaliciju 14. ožujka i noseći transparente kojima se osuđuje sirijski režim i zahtijeva ostavka Mitakijeve vlade. Među njima je bilo i crnih zastava sunitskih fundamentalista kojima se koristi Al-Kaeda, što pristalicama "prozapadne" Haririjeve koalicije očito nije smetalo. Jedna se grupa demonstranata uputila prema sjedištu vlade čije je prilaze blokirala vojska sa preprekama od bodljikave žice. Rastjerani su sa suzavcem. Mitaki je predsjedniku Michelu Sliemenu stavio na raspolaganje svoj premijerski mandat što je ovaj otklonio. Brza i jednoglasna intervencija SAD, Francuske i Britanije u prilog "očuvanja stabilnosti" (Hillary Clinton je u svojoj izjavi dodala i "za uspostavljanje vlade nacionalnoga jedinstva") odgovorila je opoziciju od daljih protesta. Valid Džumblat, vođa druza, koji je prethodno bio prišao oporbi i optužio Siriju, predomislio se i izjavio da nije pogodan trenutak za rušenje vlade. Hizbulah je sve vrijeme ove kratke krize, koja je mogla eskalirati u novi građanski rat, mudro ostao po strani. Jedino je kratko osudio ovaj teroristički akt kojemu je cilj "destabilizacija zemlje i podrivanje nacionalnoga jedinstva". Pokušaj Haririja i njegovih da iskoriste ubojstvo Al-Hasana u atentatu sličnom onomu u kojemu je 2005. godine poginuo njegov otac Rafik Hariri, je propao.
Tvrdi se da je Al-Hasan bio blizak Saadu Haririju i Saudijcima. On je pod Haririjevom vladom, koja je prethodila Mitakijevoj, vodio istragu o atentatu na Rafika i zaključio da su ubojstvo krivi dužnosnici Hizbulaha i sirijski obavještajci. Poslije pada Haririjeve vlade ostao je na čelu službe unutrašnje sigurnosti zbog "sunitske kvote" ugrađene u libanonski sektaški politički sustav (18 vjerskih zajednica je zvanično priznato i svakoj od njih pripada odgovarajuća kvota pozicija u državnom aparatu). Prošloga kolovoza njegova je služba optužila bivšega obavještajca i ministra Michela Samahu da je iz Sirije u Libanon prokrijumčario eksploziv s kojim je namjeravao vršiti atentate, poslije čega je ovaj uhapšen i još se nalazi u istražnom zatvoru. Al-Hasan je, tvrdi se,održavao i mutne veze sa nekim Hizbulahovim dužnosnicima, a navodno je i sam putovao u Damask. Očito je pripadao obavještajnom polusvijetu i nije ga bilo "šteta" žrtvovati, samo ostaje pitanje tko je to učinio? Osim isprazne osvete, Sirijci i Hizbulah nisu mogli ništa dobiti sa njegovim ubojstvom, naprotiv. A mislim da ni Izraelcima, kojima u vrijeme neizvjesnosti oko raspleta sirijske krize ne bi odgovarao kaos u Libanonu.
Sirijski ministar informacija osudio je „kukavički teroristički napad" od 19.10. kojega "ništa ne može opravdati". Iransko ministarstvo vanjskih poslova također je osudilo "terorističku eksploziju kojoj je cilj bio izazvati podijele između libanonskih grupa". To, nastavlja se u priopćenju, "najviše služi neprijateljima libanonskog naroda a u prvom redu cionističkom režimu".
Situacija se poslije nekoliko dana uzbuđenja smirila. Dvojica kairskih poznanika koji su poslovno boravili u Bejrutu su mi to potvrdili, ali kažu da su njihovi tamošnji poslovni partneri preplašeni i deprimirani. Nitko od njih nije htilo izbijanje novoga građanskog rata.
Više:
Bliskoistočne križaljke, sukobi i manevriranja 1
Bliskoistočne križaljke, sukobi i manevriranja 2
Bliskoistočne križaljke, sukobi i manevriranja 3
