Iako se sve institucije zaklinju kako im je interes djece na prvom mjestu, stvarnost ih nerijetko demantira. Ovrha djeteta jedna je od najdramatičnijih stvari koje se mogu dogoditi djetetu.
Uvodničarke:
Ines Bojić, odvjetnica, članica Pravnog tima B.a.B.e.
Jasminka Horvatić, psihologinja i vještakinja
Jasminka Biloš, odvjetnica, članica Pravnog tima B.a.B.e.
Melita Bestvina, predsjednica HDSVIP-a
moderira: Sanja Sarnavka, B.a.B.e.
uz svjedočenja roditelja koji su doživjeli ovrhu djeteta
Vrhunac zlostavljanja djeteta od strane sustava jest donošenje odluke o ovrsi i to nakon brojnih vještačenja, razgovora u centrima za socijalnu skrb, odlazaka na sud, susreta s policijom...A dijete želi "samo da to već jednom prestane".
Stres proživljen tijekom ovrhe, koju je uglavnom inicirao jedan od roditelja, djeca opisuju kao najgore iskustvo u životu koje bi najradije izbrisali iz sjećanja:
* "Bio sam ustrašen od 9 uniformiranih policajaca, još 2 policajca u odijelu i nadzornice. Pobjegao sam ispod stola, plakao, vrištao i otimao se jer su me čupali za ruke i noge. Poslije mi je pozlilo i povraćao sam. Pomokrio sam se u gaćice, nakon čega su me odveli na hitnu i tamo nastavili ispitivati",
* "Strašno sam se bojala i plakala... poslije sam imala noćne more, proljev, povraćanje, glavobolju, nisam mogla jesti, nisam se mogla koncentrirati, bolio me trbuh, bilo me strah od otmice...ne želim vidjeti roditelja koji je to uzrokovao barem do trideset pete godine života",
* "...bilo me je strah da ću izgubiti mamu i da ostajem sam, da ću morati biti s tatom koji je grub i prostači"
Zaslužuje li ovakvo iskustvo ijedno dijete?
