TRAGANJE ZA BOSANSKIM SNOM

U iranskom filmu Njih trojica Naghija Nemetija trojica vojnika se izgube na pustari prekrivenoj snijegom. Film se 80 minuta manje-više bavi njihovim pokušajima preživljavanja u svijetu koji je izgubio prepoznatljive oznake. Film bosanskohercegovačke redateljice Aide Begić nosi naziv Snijeg. U njemu se snijeg pojavljuje samo u dječjoj igri, ali također razotkriva ljude koji su na neki način izgubljeni u svojim životima, u svijetu koji je izgubio prepoznatljive oznake. Oba su se ova filma našla u glavnom natjecateljskom programu Zagreb Film Festivala. Film naziva Snijeg u kojem snijega nema, smješten je u istočnu Bosnu 1997. Četiri žene, četiri djevojčice, dvije starice, starac i traumatizirani nijemi dječak žive u ratom razorenom selu Slavno. Svima je većina članova obitelji poginula, za njihova tijela se ne zna gdje su. Daleko od grada, ovdje samo međedi hodaju, pokušavaju preživjeti, a pomisao na snijeg i zimu koja dolazi povećava tjeskobu. Ostaje im samo sanjati pa tako kuhaju pekmeze, ajvare, sve povrće i voće koje se može spremiti u boce. Odlaze na udaljenu cestu kojom nitko ne prolazi pokušavajući ih prodati.

Počele smo s idejom da saznamo postoji li nešto kao bosanski san. Svi znamo kako izgleda američki san, sada i europski, ali može li se i za Bosnu naći neki san? Odgovor smo našle u ljepoti koja se nalazi u ljudima oko nas, kaže za H-alter redateljica Aida Begić. Stanovnici Bosne i Hercegovine su stalno suočeni s pitanjem da li otići ili ostati. Naša je odluka da ćemo ostati. Onda smo se zapitale što nas tjera da budemo toliki idealisti da ostanemo tu gdje ima toliko nedaća? Uzor su nam bile žene koje su preživjele strahote, ostale bez domova, muževa, sinova, očeva. Morale su u kratkom vremenu prijeći taj put emancipacije koji su žene drugdje prelazile u dvjesto godina. One su predivne, borile su se, ako one mogu, možemo i mi barem napraviti priču o njima, ostati i pridonijeti da se naše društvo popravi. Iako, to nije samo bosanska priča, svugdje se ljudi danas pitaju otići ili ostati. Svugdje je na neki način rat, negdje pada burza, negdje umiru ljudi, ništa nije sigurno, objašnjava nam Elma Tataragić, koscenaristica i producentica ovog filma.

Dok seljani iz Slavnog sanjaju o bogaćenju na pekmezu, u selo dolazi Srbin Miro i nudi im da prodaju nešto drugo, zemlju i kuće međunarodnoj korporaciji. Mi smo firma koja se bavi izgradnjom. Gradimo hotele, ceste, odmarališta, Trenutno su nam prioriteti zemlje u razvoju, kaže Marc, Mirin poslovni suradnik. Težak je put od nule do bogatstva. Vi ovdje nemate ništa, komentira police pune staklenki biznismen Marc. Dio seljana vidi u ponudi šansu da se domognu nekog boljeg života, ali Miro im odaje gdje su tijela njihovih obitelji. Suočeni s realnošću u kojoj više nije moguće sanjati da će se izgubljeni vratiti (babo će se vratiti, jel' da?) ipak odlučuju zaboraviti odlazak u Švedsku, odlazak u grad...

^{fotkao: Branimir Milovanović} Film tako govori i o globalizaciji koja dolazi u jedno malo napaćeno bosansko selo. U priču o tragediji Bosne upletena je i priča koja je i naša, priča o rasprodaji zemlje, divljem kapitalizmu i urbanizaciji. Kako kaže Miro: Vi ćete morati otići odavde na ovaj ili onaj način! Ovaj projekt podržava ministar! I Vlada! U Bosni se to zaista događa iako se o tome baš ne govori jer postoje brojni drugi problemi, tvrde autorice filma. Naša je sredina politički totalno razvaljena i nastavlja se urušavati tako da se o groznim privatizacijama koje uništavaju živote mnogih ljudi ne govori. Globalizacija vrlo beskrupulozno ulazi na naša vrata. Zanimljivo je pitanje na koji se način postaviti prema toj globalizaciji jer ona i mami, nudi neke prednosti u vidu materijalnog blagostanja, ali s druge strane narušava ono duhovno, kažu Elma i Aida. Mlade autorice odabrale su tešku temu za prvi igrani film, ali uspjele su ne skrenuti u patetiku. Snijeg je tako vrlo zanimljiv film koji djeluje na osjećaje gledatelje i tjera na razmišljanje. Kako se pokazalo na nizu svjetskih festivala gdje je već prikazan, film uspijeva komunicirati i s gledateljima iz drugačijih kultura. Autoricama je ipak najvažnije da su filmom zadovoljne žene istočne Bosne. U Bosni i Hercegovini uvjeti za snimanje filmova su teški. Siromašna država ne može izdvajati ogromna sredstva za filmsku produkciju, a film je skup. Zato je od prve ideje za ovaj film do realizacije trebalo pet godina. Prije četiri godine odlučile su ga same producirati te su pokrenule produkcijsku kuću Mamafilm. Rizik se isplatio. Snijeg je nagrađen na Tjednu kritičara Filmskog festivala u Cannesu, nagrađen je i na festivalima u Reykjaviku, Seuolu i Hamptonsu.