Problem terorističkih napada u kojima je uništavana imovina (obiteljske kuće, gospodarski objekti, kuće za odmor, vozila i poljoprivredni strojevi) hrvatskih građana srpske nacionalnosti, u razdoblju od 1991. do 1995. godine, na područjima koja su bila pod faktičnom i pravnom vlašću Republike Hrvatske (samo na području Bjelovara minirano je 650 objekata vlasnika srpske nacionalnosti), hrvatske zakonodavne i izvršne vlasti i Ustavni sud Republike Hrvatske, rješavali su, i misle da su ih riješile, metodom "guranja pod tepih".
Tako je Sabor 1996. godine donio Zakon o izmjenama i dopunama (od SFRJ preuzetog) Zakona o obveznim odnosima kojim je ukinut članak 180. tog zakona koji je regulirao odgovornost države za štetu "uslijed akata nasilja ili terora te prilikom javnih demonstracija i manifestacija". Prekinuti su svi sudski postupci koji su po toj osnovi bili pred sudovima i određeno da će se ta materija regulirati posebnim zakonom.
Da li potencijalna obveza države u visini 1,52 promila državnog proračuna predstavlja "uvjerljiv razlog opće koristi" koji opravdava zakonodavnu intervenciju na štetu građana? Mislim da ne
Tek 2003. godine donesen je Zakon o odgovornosti za štetu nastalu uslijed terorističkih akata i javnih demonstracija (NN 117/03) (dalje ZOŠT) koji reducira odgovornost države za materijalnu štetu u pogledu dosega, opsega i visine, upućivanjem na Zakon o obnovi. Uređeno je (članak 10.) da se svi postupci obustavljeni Zakonom o izmjenama i dopunama Zakona o obveznim odnosima iz 1996. godine nastave po ovom novom zakonu.
Ustavni sud RH je, povodom više zahtjeva za ocjenu ustavnosti i zakonitosti ZOŠT-a, 19. studenog 2008. godine svojom odlukom Broj: U-I-2921/2003 odbio prijedloge za pokretanje postupka za ocjenu njegove suglasnosti s Ustavom. Ustavni je sud, dakle taj zakon ocijenio sukladnim Ustavu.
Odluka Ustavnog suda sadrži 22 stranice, ali ne sadrži obrazloženje u odnosu na neke bitne elemente vezane za primjenu Europske konvencije o ljudskim pravima, a koji se tiču dopustivosti "zakonodavne intervencije" u sudske postupke koji su već u tijeku.
Europski sud za ljudska prava je još u svom izvještaju za 2003. godinu uzeo "na znanje" da je Hrvatska novom legislativom uredila materiju naknade štete koja je ostala neregulirana nakon ukidanja članka 180. ZOO 1996. godine. Europski sud međutim, što nije uobičajeno, odmah daje dosta eksplicitan kritički komentar nove legislative: "Zakonodavstvo koje se tiče ove posljednje stvari je konačno uvedeno 2003. Sud neće teoretizirati o učinku koji bi ovo zakonodavstvo moglo imati na ishod obustavljenih postupaka, već je primijetio da su stvoreni novi uvjeti koji se tiču tužbenih zahtjeva te skrenuo pažnju na "opasnosti svojstvene retroaktivnoj primjeni zakonodavstva, čiji je učinak utjecaj na sudačko odlučivanje o sporu u kojem je Država stranka, uključujući i situacije čiji je učinak da se parnice koje su u tijeku ne mogu dobiti." S obzirom na to, iako je produžena obustava postupka predstavljala disproporcionalno ograničenje prava pristupa sudu, usvajanje nove legislacije nosilo je rizik izigravanja principa koja je uspostavio Sud u odnosu na "zakonodavnu intervenciju" u sudske postupke koji su u tijeku."
Podsjetimo se samo situacije s dugom koji je država stvorila prema umirovljenicima. Tu se radilo o desetak milijardi kuna, a Ustavni je sud ipak odlučio u korist povrata duga umirovljenicima
Klasični primjeri nedopustive zakonodavne intervencije nalaze se u slučaju Zielinski i Pradal i Gonzalez i ostali protiv Francuske i u slučaju Maurice protiv Francuske. U slučaju Scordino protiv Italije (Br. 1) u paragrafu 126. vrlo je jasno određena granica zakonodavne intervencije: "Sud naglašava da, iako u teoriji zakonodavstvu u građanskim slučajevima nije zabranjeno usvajati nove retroaktivne odredbe kako bi reguliralo prava koja proistječu iz postojećeg zakona, načelo vladavine prava i pojam pravičnog suđenja sadržani u članku 6 Konvencije sprečavaju bilo kakvo uplitanje od strane zakonodavstva (osim u slučaju uvjerljivih razloga opće koristi) u pravosuđe kojemu je cilj utjecati na sudačko odlučivanje spora."
Koji su "uvjerljivi razlozi opće koristi" koji su vodili Ustavni sud da ocijeni ustavnim ZOŠT?
Ustavni sud tako u obrazloženju svoje odluke navodi podatke o ratnoj šteti koju je pretrpila Republika Hrvatska: Prema Završnom izvješću "Ratna šteta Republike Hrvatske", koji je sačinila Državna komisija za popis i procjenu ratne štete Vlade Republike Hrvatske 1999., Republika Hrvatska u oružanoj je agresiji pretrpjela tzv. izravnu štetu od 236,431 milijardi kuna (oko 37,1 milijardi dolara), dok je istodobno nestalo oko 14,9 posto stambenog fonda Hrvatske: od 1,4 milijuna stanova uništeno je 217.000, a oko 50.000 kuća je razrušeno; demografski gubitak iznosio je oko 270.000 ljudi, od čega je oko 20.000 poginulih ili nestalih.
Mislim da je ovakva vrsta argumentacije degutantna, jer se tu žrtve terorističkih akata tretira kao neka vrsta regresnih obveznika za štete koje je Hrvatska pretrpjela u oružanoj agresiji.
Ustavni sud na jednom mjestu obrazloženja (točka 11.2 odjeljak treći) navodi doslovce slijedeće: "Ustavni sud smatra opravdanim razmatranje pojave većeg broja dotičnih tužbi u širem kontekstu događaja koji su do njih doveli, osobito stoga što su svi oni podneseni zbog štete nastale oštećenjem odnosno uništenjem imovine fizičkih osoba 'uslijed akata nasilja ili terora', a ne zbog one nastale 'prilikom javnih demonstracija i manifestacija' koje je također obuhvaćao članak 180. ZOO-a." Suci Ustavnog suda čude se kao pura dreku, da su činjenice takve kakve jesu a ne drugačije!
U točki 11.3, zadnji odjeljak Ustavni sud zaključuje: "Zaključno, u situaciji u kojoj je protiv Republike Hrvatske bio podnesen znatan broj tužbi kojima se zahtijevala isplata velikih novčanih iznosa na ime naknade štete uzrokovane 'aktima nasilja ili terora' u vrijeme oružane agresije na njezin suverenitet i teritorijalni integritet, zakonodavac je imao ovlast dotada neusklađeni članak 180. ZOO-a brisati iz pravnog poretka i to pitanje urediti u skladu s novonastalim okolnostima u državi (vođenje obrambenog rata i sve posljedice vezane uz njega) koje su zahtijevale pojašnjenje zakonskog uređenja različitih oblika šteta nastalih tijekom Domovinskog rata, kao i s financijskim mogućnostima države u takvim okolnostima."
Sporovi o naknadi štete zbog terorističkih akata formalno-pravno su "pravomoćno okončani". Niti jedan tužitelj nije uspio sa svojim tužbenim zahtjevom
Ustavni sud govori o "znatnom broju tužbi kojima se zahtjevala isplata velikih novčanih iznosa", a da se nije potrudio da egzaktno kvantificira taj "veliki novčani iznos" koji bi navodno financijski potopio Hrvatsku. U odluci postoji tek jedan egzaktni podatak od kojeg možemo započeti analizu.
Na drugom mjestu u obrazloženju stoji da je "u obrazloženju Konačnog prijedloga ZOŠT-a sadržan podatak da je na cijelom području Republike Hrvatske prekinut po sili Zakona o izmjeni ZOO-a 1996. ukupno 381 takav postupak". Ustavni sud se nije potrudio niti pribaviti podatak o ukupnom iznosu u tim tužbama postavljenih tužbenih zahtjeva.
Ako pretpostavimo da bi svaki od tih 381 postupka završio usvajanjem tužbenog zahtjeva, sa prosječno dosuđenih 350.000 tisuća kuna, to bi hrvatskoj državi značilo obvezu od 133.350.000 kuna. Državni proračun Republike Hrvatske za 2003. godinu, kada je donesen ZOŠT, iznosio je cca 87,5 milijardi kuna. Dakle potencijalna obveza države iz 381 postupka predstavlja oko 1,52 promila državnog proračuna za 2003. godinu. Da li potencijalna obveza države u visini 1,52 promila državnog proračuna predstavlja "uvjerljiv razlog opće koristi" koji opravdava zakonodavnu intervenciju na štetu građana? Mislim da ne. Podsjetimo se samo situacije s dugom koji je država stvorila prema umirovljenicima. Tu se radilo o desetak milijardi kuna, a Ustavni je sud je ipak odlučio u korist povrata duga umirovljenicima. Usporedba s povratom duga umirovljenicima korisna je i s jednog drugog aspekta. Radi se o načinu na koji je taj dug vraćan. Donesen je posebni zakon i umirovljenicima je ostavljen izbor između trenutačne isplate polovice duga ili obročne otplate cijelog duga. Takav se sličan model mogao predvidjeti i za obveze države po članku 180. ZOO, bez zakonodavne intervencije koja je te zahtjeve učinila unaprijed izgubljenima za tužitelje.
Pogledajmo još jednom Državni proračun za 2003. godinu. Korisnicima proračuna je u toj godini samo na stavci "Uredska oprema i namještaj" ukupno dodijeljeno 248.980.810 kuna. Desetpostotno smanjenje te stavke kroz pet godina dalo bi iznos približan potencijalnoj naknadi štete!
Pogledajmo još neke podatke iz državnog proračuna, koji su svakako poznati tavnom sudu jer se odnose na troškove adaptacije zgrade Ustavnog suda na Trgu Sv. Marka 3 i 4. U državnim proračunima od 2006. pa do zaključno 2011. godine za tu svrhu izdvojeno je ukupno 83.254.471 kuna! Taj iznos predstavlja 62,4 posto od gore navedene potencijalne obveze države od 133.350.000 kuna. Da li adaptacija zgrade Ustavnog suda ugrožava financijsku stabilnost Hrvatske? Po logici Ustavnog suda da, i to opasno, pa bi bila primjerena jedna zakonodavna intervencija koja bi spriječila financijski kolaps Hrvatske!
Hrvatskoj dakle, potencijalno, nakon što tužitelji iscrpe (sebe i) sva domaća pravna sredstva, uključujući i ustavne tužbe, prijeti 381 "tužba" Europskom sudu za ljudska prava, sa, mislim, velikim izgledima da ih Hrvatska izgubi.
Ustavnom sudu naravno nije nepoznat koncept "zakonodavne intervencije". Odlukom toga suda U-I-928/2000 od 22. studenog 2006. godine ukinut je članak 13b. Zakona o obvezama i pravima državnih dužnosnika kojim je zakonodavac ograničio visinu plaće, odnosno naknade članova uprava trgovačkih društava, ravnatelja i drugih voditelja ustanova, te njima odgovarajućih organa (tijela) drugih pravnih osoba, u kojima država ima većinski udjel, odnosno paket dionica, ili koje su u pretežitom vlasništvu države, ili kojih je osnivač država. Ustavni sud ocjenio je to nedozvoljenom zakonodavnom intervencijom i ovako to obrazložio:
U ovom slučaju radi se "samo" o Srbima. U nekom drugom slučaju radit će se o vama. Mislim da svi građani Hrvatske mogu biti zabrinuti državom koja od svoje zakonom propisane odgovornosti bježi izmjenom zakona na štetu svojih građana
"U konkretnom slučaju, ustavnopravno je prijeporno da je država u pravnim osobama Us (trgovačkim društvima, ustanovama) u kojima ima većinski udjel ili broj dionica, odnosno koje su u njenom pretežitom vlasništvu ili je njihov osnivač, koje, dakle, u gospodarskim odnosima imaju pravni položaj poduzetnika, dopunom osporenog Zakona propisala mjerila za određivanje plaća članova njihovih uprava, koristeći svoje ovlasti kao nositeljica zakonodavne vlasti (...) Stoga, zakonodavna intervencija države u uređenje pitanja iz područja upravljanja i uređenja unutarnjih odnosa u pravnim osobama u kojima država ima vlasnička ili osnivačka prava, u kojima, dakle, država ima pravni položaj poduzetnika, ima za posljedicu neustavnost takvih zakonskih odredaba."
Ustavni sud je dakle utvrdio da država kao nositeljica zakonodavne vlasti ne smije specijalnim zakonom intervenirati u općepravno uređenje pitanja iz područja unutarnjih odnosa u pravnim osobama, bez obzira na njena vlasnička prava u tim pravnim osobama. U slučaju ZOŠT-a Ustavni sud ignorira činjenicu da je država kao tužena stranka u već pokrenutim sporovima, svojim naknadnim zakonodavnim intervencijama derogirala pravosudnu vlast i faktički presudila čitavu klasu sporova, tj. da se i tu radi o nedopustivoj zakonodavnoj intervenciji.
Sporovi o naknadi štete zbog terorističkih akata formalno-pravno su "pravomoćno okončani". Niti jedan tužitelj nije (jer je nakon promjene zakonskog okvira to postalo nemoguće) uspio sa svojim tužbenim zahtjevom. Pravomoćnošću se okoristila tek država koja je od tužitelja uredno utjerivala od sudova joj dosuđene parnične troškove. No društveni problem nije riješen. U ovom slučaju radi se "samo" o Srbima. U nekom drugom slučaju radit će se o vama. Mislim da svi građani Hrvatske mogu biti zabrinuti državom koja od svoje zakonom propisane odgovornosti bježi izmjenom zakona na štetu svojih građana.
