Lice i naličje Summita
Ni jedna od članica Vijeća za suradnju Zaljeva (Gulf Cooperation Council - GCC) nije apstinirala, iako su neke od njih kritične prema Iranu
Zapadna propagandna mašinerija unaprijed je pokušavala ne samo obezvrijediti ovaj skup nego i nesvrstane i njihov pokret prikazati irelevantnima, kao "relikviju Hladnoga rata"
Zapadna propagandna mašinerija unaprijed je pokušavala ne samo obezvrijediti ovaj skup nego i nesvrstane i njihov pokret prikazati irelevantnima, kao "relikviju Hladnoga rata". Amerčki su dužnosnici upozoravali da će Samit biti zloupotrebljen od Iranaca kako bi afirmirali svoje stavove i pokazali svijetu da nisu izolirani. Diplomatskim kanalima vršili su pritisak na članice i uzvanike kako bi bojkotirali ovaj sastanak. Pretpostavljam da su zbog toga Mesić i Izetbegović odustali. Izraelski premijer, Benjamin Netaniyahu, ovaj skup nazvao je "mrljom nad čovječanstvom" zbog iranskih upornih prijetnji opstanku Izraela na Bliskom istoku. Iranci su pak sa svoje strane uložili puno truda kako bi se sudionicima skupa i gostima prikazali u što boljem svijetlu. Onima koji su bili voljni omogućili su posjet obližnjem nuklearnom centru u Natanzu, pokušavajći im dokazati da je namijenjen isključivo mirnodopskim istraživanjima. Hamnej je u svom inauguracijskom govoru tvrdio da je posjedovanje nuklearnog oružja "grijeh", naglašavajući da njegova zemlja "nikada neće proizvesti takvo oružje, ali da se neće odreći prava korištenja nuklearne energije u mirnodopske svrhe". S parolom "nuklearna energija svima, nuklearno oružje nikomu", založio se za uspostavljanje bliskoistočne zone bez nuklearnog oružja (time je apostrofirao Izrael, jedinu državu regije koja već posjeduje takvo oružje). Na kraju je Konferencija konsenzusom usvojila završnu deklaraciju koju su unaprijed usuglasili ministri. Nije se bitnije razlikovala od ranijih sličnih dokumenata PNZ-a. Potpisnici su u jednom paragrafu potvrdili pravo "svih zemalja", dakle i Irana, na razvoj nuklearnih programa koji služe civilnim potrebama. Iranski je tisak naravno bio euforičan. Prema njemu je konferencija uspjela, Iran je pobijedio!
Međutim, formalni veo konsenzusa nije mogao sakriti političke kontroverze koje danas prožimaju bliskoistočnu regiju. Ovdje se osvrćem samo na neke od njih. Počet ću s ulogom Izraela koji naravno nije član PNZ-a, ali čiji je utjecaj na bliskoistočna kretanja, zahvaljujući strateškom partnerstvu s SAD-om, ključan.
Izraelska manevriranja
Izraelski premijer, Benjamin Netaniyahu, ovaj skup nazvao je "mrljom nad čovječanstvom" zbog iranskih upornih prijetnji opstanku Izraela na Bliskom istoku
Iranci su, uz Mahmuda Abasa, na Samit pozvali predsjednika Palestinske uprave i Palestinske oslobodilačke organizacije (PLO) i Ismaila Hanijeha, prvaka pokreta Hamas proizašloga iz palestinske ispostave Muslimanskoga bratstva (MB) koji sada kontrolira Pojas Gaze. Hanijeh je nekadašnji premijer palestinske vlade nacionalnog jedinstva kojeg je Abas svojevremeno smijenio. Abas je protestirao i zaprijetio da se neće pojaviti u Teherenu bude li tamo i Hanijeh te se potonji zahvalio na pozivu i odustao. Međutim, odlazak Abasa u Iran naljutio je izraelskoga ministra vanjskih poslova, inače poznatoga jastreba, Avigdora Liebermana, koji je uputio pismo svim kolegama zemalja s kojima Izrael održava diplomatske odnose. Tvrdio je da se Abas, odazivajući se pozivu države koja zagovara "uništenje Izraela i prijeti mu novim Holokaustom", pokazao svoje pravo lice te se samim time, po njegovu mišljenju, diskvalificirao kao sugovornik u mirovnim pregovorima Izraela i PLO-a (vode se bezuspješno od 1993. godine). No, Izraelci nemaju drugog sugovornika među Palestincima i zato ga na sve moguće načine - financijskim ucjenama, policijskim operacijama po Zapadnoj obali, zaustavljanjem međunarodne pomoći upućene toj palestinskoj regiji i ovakvim napadima - pokušavaju učiniti "fleksibilnijim".
Kada su poslije pada Mubaraka Abasov Fatah i Hanijehov Hamas ponovo u Kairu započeli razgovore o nadilaženju njihovih nesuglasica, Izraelci su se usprotivili jer Hamas smatraju "terorističkom" organizacijom, jednako kao libanonski Hezbollah kojemu su posredstvom Asadove Sirije pristizale iranske pošiljke oružja.
Obamina administracija, u sukobu s republikanskim ratnim jastrebovima uoči američkih predsjedničkih izbora, nastoji uvjeriti Izraelce da prvo treba srušti Asadov režim kako bi Teheran izgubio svojega najznačajnijeg saveznika u regiji. Time bi bila prekinuta veza Teherana s Hezbollahom i Hamasom. Iako u Washingtonu tvrde da su "sve opcije na dnevnom redu", napad na Iran prije američkih izbora umanjio bi Obamine šanse za osvajanje drugoga predsjedničkog mandata. Pad Asadova režima prije tog datuma iz istih razloga bi mogao biti kontraproduktivan.
Neugodna misija Ban Ki-moona
U javnim je komentarima pozivao iranske vođe da oslobode zatočene opozicijske prvake i političke aktiviste kako bi se stvorili uvjeti za otvorenu debatu i slobodno izražavanje mišljenja. U susretima s Hamnejem i Ahmedinedžadom zahtijevao je, kako je kasnije tvrdio, da učine više kako bi uvjerili svijet da je njihov nuklearni program isključivo namijenjen mirnodopskim svrhama. U razgovorima s njima i ostalim sudionicima sastanka tražio je da pruže podršku novom posredniku UN-a za Siriju, Lakdaru Brahimiju.
Mursi, Sirija i Iran
Govor koji je Mursi održao na plenarnoj sjednici konferencije bio je neuobičajen za takve međudržavne skupove. Pozvao se na Boga i Njegova Proroka te na Svetu Muhamedovu obitelj, odajući poštovanje Abu Bakru, Omaru, Otmanu i Aliju, u maniri sunitskog imama. Prva trojica kalifa, budući da ne pripadju Prorokovoj lozi, za iranske su šijite otpadnici od Muhamedova poslanja ‒ kao legitimnog mu izaslanika priznaju jedino njegova srodnika Alija. Zatim je podsjetio plenum na ulogu Egipta u stvaranju PNZ-a i Nasera koji je "u to vrijeme izražavao volju egipatskog naroda u njegovu suprotstavljanju kolonijalizmu". Nije, što inače spada u uobičajenu arapsku retoriku, govorio o pravu Palestinaca na nezavisnu državu, već samo o "neotuđivim pravima Palestinaca" te je izjednačio borbu za slodobodu Palestinaca s borbom koju Sirijci danas vode protiv Asadova režima, a koji je, po njegovu mišljenju, odgovoran za sirijsko krvopriliće te je time "izgubio legitimitet". Pozvao je prisutne da učine nešto više od izražavanja simpatija za patnje Sirijaca i da mu pomognu osloboditi se ugnjetača.
Obamina administracija, u sukobu s republikanskim ratnim jastrebovima uoči američkih predsjedničkih izbora, nastoji uvjeriti Izraelce da prvo treba srušti Asadov režim kako bi Teheran izgubio svojega najznačajnijeg saveznika u regiji
Na to je sirijska delegacija u znak protesta napustila dvoranu. Sirijski ministar vanjskih poslova, Valid Al-Moalem, ovaj je istup egipatskog predsjednika protumačio njegovim vezama s organizacijom MB-a iz koje je potekao. Rekao je da je Sirija žrtva međunarodne zavjere i da anti-režimski militanti primaju iz inozemstva neograničenu pomoć u oružju i novcu. Kasnije u Damasku sirijski ministar informiranja bio je određeniji - optužio je Mursija da je zajedno s Katarcima, Saudijcima i Turcima suodgovoran za nastavak krvoprolića u Siriji, dodavši da se "Mursi jedino po bradi razlikuje od Mubaraka".
State Department požurio je javno podržati Mursijeve tvrdnje čime mu kod egipatske javnosti nije učinio posebnu uslugu.
Uprkos tomu, Mursi sa svojom pojavom na Konferenciji PNZ-a profilirao se kao vodeći arapski državnik. Mediji su mu poklonili više pažnje nego svim ostalima prisutnim šefovima arapskih delegacija. Možda je ovim njegovim nastupom Egipat najavio svoj povratak u središte arapskih političkih tokova.
Vrativši se u Kairo, Mursi je govorio o istim temama na redovnom godišnjem sastanku ministara vanjskih poslova Arapske lige (AL). Tvrdio je da je vrijeme za reforme u Siriji isteklo jer se sirijski narod opredijelio za promjene. Krvoproliće se može zaustaviti odstupanjem Bašara Al-Asada. Istaknuo je da je na Arapima odgovornost za pronalaženje rješenja, ali bez vanjskoga miješanja u unutrašnje stvari Sirije te ponovio svoj raniji prijedlog o osnivanju radne grupe u sastavu Saudijske Arabije, Egipta, Turske i Irana, koja bi tomu trebala pridonijeti. Budući da je Sirija suspendirana iz članstva AL, njezinih delegata nije bilo u dvorani.
U nastavku je Mursi govorio o palestinskom problemu, ali, kao i u Teheranu, nije po imenu spomenuo Izrael. Naglasio je da će Egipat nastaviti s naporima za rješavanje toga problema, kao i podržati sve inicijative koje će omogućiti Palestincima stjecanje ponopravnoga članstva u UN-u.
Sve u svemu
Iranci su imali razloga za slavlje "uspjeh" sastanka. Pozivu za sudjelovanje zapravo su se odazvale sve države članice PNZ-a, uključujući i one arapske koje su se svrstale uz SAD u suprotstavljanju "iranskoj opasnosti" i iranskoj vezi sa sirijskim režimom. Nisu se htjele odreći tog foruma bez obzira na njegovu heterogenost i okupljanje skoro svih zemalja Trećeg svijeta. Tu su bile i Indija, Kina i Rusija, članice BRICS (Brazil, Rusija, Indija, Kina i Južna Afrika) grupacije. Domaćini su posebnu pažnju pridavali prisustvu indijskoga premijera Manmohana Singha, predstavnika zemlje koja je bila jedan od ključnih osnivača PNZ-a, a koja je danas jedan od najznačajnijih kupaca iranske nafte uprkos zapadnim sankcijama. Još je veći kupac Kina koja uz Rusiju u Vijeću sigurnosti UN-a blokira rezolucije SAD-a i njihovih saveznika za legaliziranje inozemne vojne intervencije protiv Sirije. Skup je doista bio reprezentativan. Pokušaji međunarodne izolacije Islamske republike nisu uspjeli.
Početkom kolovoza u Teheranu također je održan konzultatvni sastanak kojemu je cilj bio pronalaženje rješenja za sirijski krizu. U njezinu su radu sudjelovali predstavnici 28 država, a prisustvovao joj je i predstavnik UN-a. Bio je to kontra-sastanak ranijim okupljanjima tzv. "Prijatelja Sirije" u Tunisu i Istanbulu. U Teheranu su ponovo bili prisutni Indija, Rusija i Kina, članice BRICS kluba. Kao i prethodni sastanak u Delhiju, i ovaj se usprotivio inozemnoj vojnoj intervenciji i pledirao za rješavanje sirijske krize dijalogom samih Sirijaca, a Irancima je potvrdio da nisu usamljeni u svojim stavovima.
Govor koji je Mursi održao na plenarnoj sjednici konferencije bio je neuobičajen za takve međudržavne skupove. Pozvao se na Boga i Njegova Proroka te na Svetu Muhamedovu obitelj
Teheranski sastanak nije međutim pridonio smirivanju prilika na Bliskom istoku. Naprotiv, neke od njih je i zaoštrio što je prvenstveno "zasluga" Ban Ki-moona i Mursija. Generalni tajnik UN-a tako je poništio kritike koje su mu unaprijed bile upućivane. Egipatski je predsjednik sebi pak pribavio simpatije Washingtona i njegovih bliskoistočnih saveznika, ali i nije stavio točku na započeti dijalog s Iranom. U vanjskoj politici kao i unutrašnjoj, Mursijev Egipat nije još definirao svoje ciljeve.
Na pitanje je li PNZ na ovom teheranskom skupu konačno "pronašao sebe" i ojačao, odgovor je negativan. Osim konsenzusa o najopćenitijim postulatima suvremenih međunarodnih odnosa, članice Pokreta razilaze se po nizu pitanja dnevne politike, između ostaloga i u pristupu sirijskoj krizi što je bilo vrlo vidljivo. Manje je bio vidljiv animozitet prema šijitskom Iranu sunitskih arapskih zemalja (prvenstveno Saudijske Arabije i Bahreina). Uostalom, nedavnom Izvarendnom sastanku OIC-a u Meki, koji je "suspendirao" Siriju iz svoga članstva (ranije je isto učinila Arapska liga), prisustvovao je i Ahmedinedžad, predsjednik Islamske republike Irana, te je lažni je privid jedinstva muslimanskih zemalja održan i u Teheranu. Međutim, valja podsjetiti da je PNZ od svoga osnivanja pa sve do danas uvijek bio heterogena skupina država različitih unutrašnjih uređenja i svjetonazora.
