TALENTIRANI & ZANEMARENI (što je bilo poslije?)

Raspitali smo se o njihovim trenutačnim interesima i projektima, uspjehu kod publike, institucijama, medijima i izdavačima... Neki su u svom radu ustrajali i izborili se za mjesto pod suncem, neki se prebrzo umorili, ili su našli načine da pomire egzistencijalne nužnosti i vrijeme potrebno za vlastiti rad. Iznenadilo nas je odustajanje nekih od vlastitog rada i posvećivanje većeg dijela svog vremena sasvim običnom zarađivanju za život u različitim granama kreativnih industrija. Izbori i odluke o isplativosti vlastitih interesa nisu više obilježene ulaskom u tridesete, već se donose u puno mlađoj dobi, a rijetki su oni koji se odlučuju za život u umjetnosti – što zbog društvene neuglednosti zanimanja, što zbog nezainteresiranosti okoline za njihov rad. Umjetnost (kao i angažman na društvenoj promjeni) tako se sele u područje youth movementa; a najvažnije postaje - da citiramo jednog drugog mladog umjetnika koji razmišljajući o smislu onoga što radi kaže:
Objaviću zbirku pesama, možda i dvadeset romana, i za jedno sto godina čitaće ovo neka usamljena i izgubljena glava i pitaće se isto što se pitam i ja sada....
Jebem li ga, možda je najbitnije da si u životu što manje gladan!?!
(Aleksandar Stojković ST– Svijet je moj ali ima vremena; Slušaj najglasnije). (lv)

TOMISLAV VUJIĆ: Reklame kao savršena utjeha
Mladom filmašu Tomislavu Vujiću filmska produkcija i dalje je osnovna preokupacija, no s ponešto izmijenjenim prioritetima. Kao bitnu stvar danas ističe fakultet (produkcija na ADU) koji mu je otvorio mnogobrojna vrata i mogućnosti. Upisom na faks, moj se život okrenuo naglavačke i to točno onako kako sam oduvijek želio. Htio sam samo upisati faks i naučiti kako stvari funkcioniraju, a onda sam upoznao prekrasne ljude, počeo učiti, raditi... Sve se promijenilo nabolje.
Što se filmova tiče, iako je prošle godine planirao dva, realiziran je samo jedan, koji je pred završetkom i premijeru će najvjerojatnije doživjeti na idućem ZagrebDoxu. Riječ je o filmu Krug, kratkom dokumentarcu o prehrani u studentskim menzama. Jedan projekt je uspio, jedan nije, no s druge strane, nije mi to toliko bitno, jer sam najviše pažnje usmjerio na faks, a opet ostavio dovoljno vremena za stvaranje malih projekata koji me polako i sigurno uvode u svijet velikih igrača hrvatskog filma.
Pa opet, sve dublje uvlačenje u svijet filma donekle je ipak promijenilo Tomislavove afinitete. Kaže da danas puno više razmišlja o budućnosti i načinu prehranjivanja, tako da je prvobitna ljubav – filmovi o malim temama i malim ljudima - ustupila mjesto dobro plaćenom poslu u svijetu reklama. Kaže da su reklame savršena utjeha, jer uživa i u njima, a nezanemariv je faktor da se od njih može jako dobro živjeti. Pa opet, društveno angažirani dokumentarci još uvijek mu okupiraju misli. Iako je još rano predviđati, dokumentarci će mi vjerojatno postati hobi, ali ona vrsta hobija u kojem ću uvijek neizmjerno uživati jer me on i uveo u ovaj uzbudljiv svijet tv i filmske produkcije. (is)

ANTENAT: Trud se uvijek isplati
Prva europska turneja, koja je uključivala Francusku i Italiju, a dogodila se ovog proljeća, bendu Antenat od velikog je značaja. Projekt Exchange 2 organizirala je jedna francuska udruga Alors, on le fait s ciljem stvaranja veza među umjetnicima. Tako je ovaj bend, zajedno sa bendovima iz Bosne, Slovenije i Italije proveo tri tjedna svirajući po Europi. Ta turneja nam je dala energiju i veliki poticaj. Dokazali smo da stojimo iza naše kvalitete i da možemo svirati vani bez problema, da nismo na nekom nižem nivou od stranih bendova, kaže Nenad Kovačić. Pored svirki turneja im je bitna i zbog snimanja u studiju te izdavanja kompilacije i DVD-a. Isto tako, ostvarili su hrpu kontakata, a planiraju i nastaviti suradnju na projektu, te nagodinu opet nastupati.
Od ostalih noviteta, Nenad ističe izlazak prvijenca u ožujku prošle godine, albuma na koji su Antenatovci (pre)dugo čekali (zbog problema sa ZAMP-om, pa nadalje). No on je napokon izdan, i to pod licencom Creative Commons, a čak ni prodaja nije tako loša s obzirom da se radi o dvije godine starom materijalu.
Što se financija tiče, ništa se bitno nije promjenilo, no to, kako ističe Nenad, prije svega ovisi o njima samima. Naš film je da se situacija ne mijenja previše. Tamo gdje znaš da možeš dobit novce, tražiš novce, ali ukoliko organizatori nemaju, ili se radi o dobrotvornom koncertu ili neprofitnoj udruzi, postoji uvijek neki dogovor. Iako sada već imaju neku cijenu koju mogu tražiti, ona je dostatna tek da za pola godine svirki skupe novac za studio. Svirki je na sreću dovoljno, jer upravo su u toj fazi prikupljanja love, a u studio planiraju ući početkom 2007.
Antenatovci i dalje ne polažu nadu da će od svoje glazbe živjeti, znaju i sami da bi to značilo prelazak u neke komercijalne vode, kao i jako puno kompromisa. Pa opet, previše su u cijeloj priči, a da bi svoju svirku doživljavali samo kao hobi. Optimistično i energično planiraju stvarati svoju glazbu i dalje. Treba samo biti uporan, optimističan, i ne očekivati da će se nešto desiti preko noći. Jer kad tad trud će se isplatiti i vratiti na neki način, zaključio je Nenad. (is)

MAJA KOVAČ: Ne radim ono što bih uistinu željela...
Maja Kovač je glumica i plesačica, posljednjih nekoliko godina angažirana u dječjim kazalištima, ali je jednako aktivna i na neovisnoj sceni izvedbenih umjetnosti gdje je surađivala na iznimno uspješnim predstavama 4.48 Psihoza te Ptice, ptice s Mariom Kovačem i Novom Grupom. Od posljednjeg razgovora najzapaženija je njezina uloga u također vrlo uspješnoj plesnoj predstavi Domesticus vulgaris s kojom nastupa na svim relevantnim plesnim festivalima u zemlji...

Što si radila posljednjih godinu i pol?
Najprije nešto o predstavi Domesticus vulgaris koreografa Rajka Pavlića (Liberdance) koja je imala premijeru u prosincu prošle godine. U njoj plešem zajedno s Kristinom Bajza, Anom Mrak i Robertom Milevoj. Prva je zanimljivost u njoj glazba Cinkuša te animirani film Ciganjska, a tema su veze između prošlosti i sadašnjosti, odnosno tradicije i suvremenosti, može li se to povezati i može li ono staro postati ponovno novo. Gostovali smo na Tjednu suvremenog plesa i na Festivalu plesa i neverbalnog kazališta u Sanvičentu, a za nekoliko dana s njom ću se pojaviti na predstavljanju hrvatskog plesa stranim producentima na Platformi mladih koreografa.
Nakon toga zajedno s Kristinom Bajza radim autorsku koreografiju Samo samba ponovno u suradnji s Rajkom Pavlićem, a ona je dio većeg projekta Postelja, autorice Suzane Sliva. Međutim, nakon pet mjeseci rada te uzastopnog odgađanja premijere, te uslijed specifične suradnje s Pavlićem, koji je u svemu tome konstantno rezao naše autorske intervencije jer se jednostavno nismo usuglašavali, odlučile smo preusmjeriti Samo sambu upravo na temu procesa rada i komunikacije plesača s koreografom. Nakon zagrebačke premijere, putovali smo po Hrvatskoj zajedno s cijelim projektom Postelja, a samostalno ćemo plesati također na Platformi mladih koreografa.
U međuvremenu i dalje kontinuirano radim na dječjim predstavama, kojih već ima brdo. Sada upravo izlazimo s novom predstavom u kazalištu Žar ptica s Ronja, razbojnička kći.
Ja li se nešto promijenilo u tebi ili oko tebe?
Uočavam da ne radim ono što uistinu želim raditi, a voljela bih nešto poput predstave Stvarno samba, dakle s Kristinom s kojom sam našla zajednički jezik, a pune smo ideja što bismo i kako radile. Isto tako, žao mi je što ne stignem više ići na plesne treninge, jer većinu vremena trošim na onaj tip kazališnog rada s kojim preživljavam, a ostatak je rad iz interesa i istraživanja. Shvaćam da imam puno izražajnih mogućnosti i zašto ne probati sve, a ne se opredjeljivati samo za jedan tip izvedbene umjetnosti. Nije bitno jesam li plesačica ili glumica, a to je recimo najbitnije kako bih dobila status slobodnog umjetnika te se napokon osamostalila i sa svojih 28 godina živjela odvojeno od roditelja.
Ovo je treća godina kako tražim status, a sada ću se prijaviti i za glumicu i za plesačicu, jer za oboje imam uvjete, međutim, kao i za većinu drugih izvođača poput mene u Hrvatskoj, najveća je prepreka dobivanju tog statusa procjena jesi li dovoljno pridonio hrvatskoj kulturi.
Ja u procjeni same sebe u profesionalnom smislu nisam nikad zadovoljna, uvijek želim biti bolja, i ljutim se kad ne radim dovoljno na sebi. Smatram da u Hrvatskoj sam sebi moraš izmišljati nešto što bi radio, s čime bi se pokazao, jer te nitko neće zvati. Jedino ako si stvarno opredjeljen za jednu stvar i ako me netko vidi da se svaki dan rastežem u nekoj dvorani, možda bi me zvao u plesnu predstavu, ali to nije moguće budući da sam u jednom danu na pet različitih mjesta. Niti audicija baš nema. Ako bih se nastavila baviti onime što smatram umjetnošću, to bih morala sama ili s ljudima koji slično razmišljaju. Naravno da imamo više vremena i financija, više bismo i radili, vjerojatno velika umjetnička djela (smijeh), putovali po svijetu i predstavljali zemlju, ali ovako, dok nas malo ili nikako podržavaju ( i dok je svima smiješno što ja glumim u dječjim predstavama kako bih nešto zaradila) nemamo niti prilike pridonijeti toj hrvatskoj kulturi.
Kako se možeš usavršavati kao izvođač?
Možeš uzeti pauzu na neko vijeme i otići na radionice u inozemstvo ili ovdje od jutra do mraka raditi na sebi, sam ili s nekim. Žao mi je što recimo EkS-scena, koja je dugo jedina organizirala radionice i pružala prostor za istraživanje, pomalo gasi svoje aktivnosti. Vjerojatno iz razloga nemogućnosti usklađivanja organizacijsko-produkcijskih s umjetničkim aktivnostima. Postoji brdo ljudi koji su se tamo ostvarili, dok isto toliko ljudi nikada neće dobiti svoju priliku zato što ne postoji slobodna scena, već puno institucija s plesačima na mizernoj plaći. Neki su s time zadovoljni, a neki propadaju.
A planovi?
S bratom, Mariom Kovačem i Tigar teatrom, kreiram novu kazališnu skupinu za djecu koja bi radila Harmsov Cirkus Šardam, zajedno s plesačima i glumcima, a vjerojatno ćemo se pojaviti na Festivalu novog cirkusa.
U cjelini sam zadovoljna sam jer vidim da ipak negdje pripadam, jer sam se neko vrijeme doista osjećala kako nigdje ne pripadam. Međutim sve dok te netko primjećuje, dok te negdje rječju ili tekstom oblikuje, ipak si tu negdje.
U idućih godinu dana ću probati sve što inače ne radim, a i odreći se nekih stvari. Želim i dalje raditi predstave koje sadrže i fizičko i dramsko. Ne znam zašto se kod nas sve treba definirati i ograničavati, ali ja ne želim pripadati u neku kategoriju, želim raditi sve što mogu. Sada sve što napravim, znam da sam napravila dobro, da će publika hvaliti moj rad, ali nakon nekog vremena toga je dosta i treba ući u neke nove izazove. To bi htjela. Na taj način dobivam nešto kao čovjek. Stalnim izazovima. Na kraju krajeva ja sam tu, s tom slobodom u životu, koju mnogi ljudi nemaju, pa ju moram iskoristiti. (jm)

AJUTO: Rad u zastoju

Ajuto (Aktivisti Jačaju Udruge Taktičkim Oblikovanjem) je udruga nastala iz ideje nekolicine studenata Grafičkog fakulteta da iskoriste svoje vještine i dizajnerska znanja u promociji udruga.
Nakon predstavljanja Ajutovaca u članku Talentirani i zanemareni, Fade-In je napravio reportažu o njima koja je prikazana na Dobro Jutro Hrvatska. Dosta ljudi se zanimalo za našu udrugu nakon članka i reportaže, ali sve to ipak nije urodilo nekim većim poslovima, kaže Emilija Šimić.
Emilija je u međuvremenu diplomirala grafički dizajn i zaposlila se u jednoj marketinškoj agenciji. Ako udruge trebaju dizajnera, to se odnosi samo na vrijeme projekata koje imaju svega nekoliko puta godišnje, i mogu platiti uglavnom samo najnižu cijenu dizajna, a nas su završetkom faksa pritisnuli egzistencijalni problemi, objašnjava Emilija zašto je ajutovce put ipak odveo u marketinške agencije. No, napominje da je nedostajalo i prave organizacije unutar udruge koja bi omogućila pojedinim članovima da mogu živjeti od rada unutar udruge.
A kako je nakon rada za Zelenu Akciju, Eko Kvarner i još nekolicinu udruga dizajnirati za komercijalne proizvode? Za sada još ne radim na promociji automobila pa je dobro, smije se Emilija.
I ostali članovi udruge su slično kao Emilija pred diplomom ili rade za marketinške agencije, tako da je rad u Ajutou u zastoju. Zato, studenti, osjetite se pozvani da se uključite kako bi se ova odlična ideja razvijala i dalje. Početna zamisao je i bila da nakon diplomiranja ove grupe ljudi, neki novi studenti nastave dalje jer je ovakav rad uglavnom najbolji za studente zbog iskustva koje mogu steći dok još nisu opterećeni zaradom za život, kaže Emilija. (mk)

ANDREJ MIRČEV - performer, video umjetnik, dramaturg, teoretičar: Umjetnik mora samo znati engleski i biti lijep
Od našeg zadnjeg razgovora prošlo je nešto više od godina dana. Što se u međuvremenu događalo s tobom kao umjetnikom, u kojem smjeru se razvijaš?

Sudjelovao sam na jednoj grupnoj izložbi u okviru prošlogodišnjeg festivala FONA u Rijeci i imao samsamostalnu izložbu u Beogradu u galeriji Remont. Osim vizualnih projekata, dosta sam vremena posvećivao pisanju. Također, tokom protekle godine, radio sam na dvije predstave kao dramaturg. Pravac razvitka nikada nije jednosmjerno zadat i unaprijed zacrtan te ga je teško ili čak nemoguće i odrediti. Kao umjetnka zanimaju me odnosi, pozicije i relacije između divergentnih medija, točke spojeva i razlike: tekst-slika-zvuk.
Na čemu trenutačno radiš i koji su ti planovi?
Radim na produkciji samostalne izložbe koja će biti postavljena sredinom studenog u simpatičnoj novootvorenoj beogradskoj galeriji, Kontekst. Riječ je o multimedijalnoj instalaciji Euridice kojom uprizorujem i semiotički raslojavam smrt. Veseli me što ću nakon dužeg vremena ponovo biti u galeriji. S druge strane, upravo završavam temat za časopis Tema koji okuplja tekstove o autoreferencijalnim modusima teksta.

Prije par mjeseci preselio si se/ vratio u Osijek. Je li sada još teže, i postoji li u Osijeku scena – pri tom mislim na umjetnike-publiku-institucije - unutar koje je moguće djelovati i razvijati se?
Da budem iskren, ne znam što se događa u Osijeku. Tamo se osjećam kao u nekoj vrsti karantene i taj mi se osjećaj ponekad sviđa. Problem scene, institucija i publike, determiniran je prije svega razinom svijesti o senzibiltetu i strategijama umjetničkog komuniciranja. Ovdje je upravo problem komunikacije ono što koči. Ljudi jednostavno ne poznaju kodove. Spori su, apatični i još k tomu, skloni depresiji.

Znam da si prihvaćao i različite angažmane u organizaciji kulturnih događanja koja nisu direktno vezana za tvoj umjetnički rad. Kakva si iskustva stekao i pomažu li ti u realizaciji /produkciji vlastitih radova? Što mislis o današnjoj situaciji koja bi se otprilike mogla opisati – umjetnik koji ne zna napisati aplikaciju nije umjetnik?
Prihvaćajući sve te različite angažmane koji su mahom bili vezani uz filmski medij još sam se više otvorio eksperimentalnom filmu, tako da definitivno tvrdim da me rad i angažman u organizaciji kulturnih događanja još više približio sebi i onome što volim. Što se tiče mišljenja da umjetnik mora znati da napiše aplikaciju, mislim da ne. Umjetnik mora znati engleski i biti lijep. To je sve što treba tražiti. (lv)

LABOSH, glazbenik i producent: Redukcija klubskih avantura

Kada smo zadnji put pričali spremao si se za 12. Bienalle mladih umjetnika Europe i Mediterana koje je održano u Napulju. Kako je bilo – susreti s drugim umjetnicima, recepcija tvog albuma, iskustva? Kakava je glazbena slika Europe s obzirom na ono što si imao prilike čuti u Napulju?
Presjek glazbene ponude Europe koji se mogao popratiti u Napulju nije me pretjerano oduševio, niti su ostali izvođači imali taj očekivani eksperimentalni karakter koji je kod mene u prvom planu, već korektan pop pristup world musicu. Naprimjer, bio je tu makedonski brass orkestar Velnici I kada smo im Tomislav Gjergja aka. T_Live (ton-majstor) i ja ponudili sredjivanje svirke u Zagrebu, oni su nam mrtvo hladno saopćili jedva jedvice nam davši promo-cd: Mi bi da sviramo negdje gdje se jede! Urnebes! Tako je ispalo da sam poprilično stršao sa svojom pričom o neslušljivim lopovima, da bi me k tome mimo mojih prohtjeva stavili u centralnu dvoranu kapaciteta cca. 1000 ljudi. Tražio sam komorni prostor za pet puta manje ljudi sa sjedećim mjestima. Nakon što sam nakon tonske probe postavio stolice, pri povratku u Castel di Sant Elmo, one su bile uklonjene. To je po njihovom kao trebao biti glavni zabavni događaj Biennallea uz rasplesano mnoštvo, takva je bila i najava – nastupa dj! Tako je cijeli moj koncept završio u smeću, a bio sam primoran puštati gotove pjesme jer uvjeti za akustički osjetljivu materiju s kojom manipuliram uživo također nisu bili zadovoljeni. Zamisli razglas od dva monitora kao u KSET-u i to bez sub woofera na kvadraturu dvije Močvare.
Ljudi se bome nakupilo, po mojoj slobodnoj procjeni petstotinjak, da bi nastup završilo u punoj koncentraciji njih 100, a ostali su se izgubili u žamoru koji me nemilo nadglašavao. Sve u svemu ta stotica je zavidna brojka na koju se ponosim, i koja je primjetila da ja tu nešto škripim i time se uspjela očarati.
Već dugo te nismo imali priliku čuti u nekom od klubova – da li je razlog odustajanje, drugačiji interesi ili nešto treće?
Otkako sam u stalnom radnom odnosu, unatrag sad već skoro godinu dana, vrijeme za klupske avanture sam poprilično reducirao, kao plesač, a shodno tome i kao zabavljač. Imao sam nekoliko ponuda koje sam zbog nedostatka energije morao odbiti, pa uglavnom završim na nekom mondenom eventu za veliku lovu ili na privatnim tulumima gdje me niko ne tlači. No kako radim u dućanu sa pločama u Free Bird, daleko sam od slušalačke apstinencije.
Pored toga, odlučio sam svoje afinitete prema glazbi opskurnog predznaka sa prostora bivše Juge objelodaniti na vidljivijem nivou, a ne samo u vlastitim nakladama od 50 primjeraka. Tako da sam trenutno u procesu licenciranja pjesama iz kataloga Jugotona za kompilacije YU Elektronika, YU Funk i YU Reggae. U međuvremenu sam objavio i još jedan album za Egoboo.bits: Pajo, Labosh i Mario Kovač Live at MMCentar. Svakako puno dorečeniji i bogatiji od solo prvijenca Method of Dehumanisation. Svoj dj workshop selim do ljeta u Močvarni Laboratorij, pa stoga poziv svim zainteresiranim.
Vidiš li neke pomake na Zg-klupskoj sceni ili još uvijek vlada ista stara uniformiranost i žamor?
Ne mogu se pohvaliti da pratim, no koliko informacije dolaze do mene čini mi se da nema ništa spektakularnog. Sprema se zimski Reggae festival i tomu se veselim. (lv)

MATIJA TURČIN: Pomalo izvan tematike

Matija Turčin je zaokupljen radom u vlastitoj firmi pa mu spisateljski rad trenutno stoji na mjestu. Roman Pripadanje koji je počeo pisati prošle godine, poprilično se odužio i zakomplicirao pa ga je odlučio napisati iznova. Trenutno ima napisanu otprilike trećinu planiranog romana i, iako nije siguran kad će biti gotov, siguran je da će ga dovršiti.
Njegovo se mišljenje o neafirmiranosti mladih autora nije previše promijenilo od prije godinu dana. Priznaje da je pomalo izvan te cjelokupne tematike, ali da će iskustva, stećena prilikom objavljivanja prva dva romana, definitivno primijeniti jednom kada će krenuti u objavljivanje Pripadanja.
Što se tiče planova za budućnost, nakon Pripadanja će se baciti na pisanje još dva romana čije radnje ima posložene u nizu bilješki. Kako sam kaže: Sada samo treba sjesti i pisati. Samo to. (mb)

JELENA ČARIJA: Ništa ne objaviti

Jelena Čarija trenutno nema namjeru ništa objaviti, ali ponavlja da mladi pisci koji žele objaviti svoje rukopise, iste mogu dostaviti potencijalnim urednicima na čitanje – Katarini Peović Vuković, Kruni Lokotaru iz AGM-a i Edi Popoviću iz Naklade Ljevak. Sigurna sam da ovo troje ljudi čita stvari koje dođu na njihov stol. (mb)